Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-719/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Tihane Ranđelović, odvjetnice u Osijeku i punomoćnika tužene VP, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Pisarnica u Osijeku, po objavi 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima, u Ugovoru o kreditu broj: 528-50-4015250 potvrđen po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-9801/07 8. siječnja 2007. koji je sklopljen između tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, sljedeće odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF:

- članak 2. u dijelu koji glasi: „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- članak 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužiteljici JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 3.210,07 EUR (slovima: tri tisuće dvjesto deset eura sedam centi) s zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate i to: do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 1,65 eura od 30.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,37 eura od 28.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 18,44 eura od 30.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 20,03 eura od 30.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 25,87 eura od 26.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,48 eura od 27.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 22,40 eura od 29.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,83 eura od 29.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,51 eura od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,10 eura od 29.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,16 eura od 27.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,50 eura od 22.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 17,49 eura od 29.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 18,82 eura od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 20,15 eura od 28.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 24,02 eura od 29.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 24,13 eura od 24.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,13 eura od 08.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,14 eura od 07.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,14 eura od 06.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 36,78 eura od 08.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 40,76 eura od 09.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 65,38 eura od 06.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 61,53 eura od 08.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 54,17 eura od 07.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 54,17 eura od 08.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 65,40 eura od 08.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 78,87 eura od 10.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 78,03 eura od 10.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 78,03 eura od 11.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 78,03 eura od 11.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 78,03 eura od 10.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 88,98 eura od 08.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 89,57 eura od 07.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 123,95 eura od 08.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 94,93 eura od 09.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 8,28 eura od 07.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 93,17 eura od 09.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 87,62 eura od 08.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 94,12 eura od 10.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 98,77 eura od 07.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 98,90 eura od 07.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 96,11 eura od 05.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 97,26 eura od 09.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 99,72 eura od 08.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 97,18 eura od 06.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 98,15 eura od 06.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 95,63 eura od 07.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 92,37 eura od 05.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 96,53 eura od 07.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 94,82 eura od 10.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 98,38 eura od 10.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 91,79 eura od 11.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 92,93 eura od 11.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 38,37 eura od 09.04.2013. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva iz točke I. kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4015250 potvrđen po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-9801/07 8. siječnja 2007. koji je sklopljen između tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove postupka u iznosu 1.803,63 EUR (slovima: tisuću osamsto tri eura šezdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 29. rujna 2022. navodi da je između parničnih stranaka 5. travnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj: 528-50-4015250 potvrđen po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-9801/07 za kupnju motornog vozila, na temelju kojeg se tužena obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.601,27 CHF, po srednjem tečaju tužene na korištenja, s rokom otplate od 72 mjeseca. Tužiteljica se predmetnim Ugovorom, kao korisnica kredita, obvezala tuženoj platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene banke, a koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20%. Stranke su ugovorile otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene banke za CHF, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Tijekom otplate kredita redovna kamatna stopa je s početnih 5,20% godišnje više puta mijenjana na štetu tužiteljice, a osim redovne kamate, rastao je i tečaj švicarskog franka, stoga su se mjesečni anuiteti povećavali znatno preko ugovorenih iznosa. Tužiteljica smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i nezakonite. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene. Sukladno odredbi članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok u konkretnom slučaju činidba u pogledu kamatne stope nije bila niti određena niti odrediva. Tužena s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom predvidjela egzaktne parametre koji utječu na odluku tužene o promjeni kamatne stope što je izravno oštetilo tužiteljicu i povrijedilo ugovornu ravnopravnost stranaka. Uz to odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena je i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti. To je dovelo do toga da u konkretnom ugovornom odnosu jedina koja postavlja uvjete jest tužena, bez da tužiteljica ima ikakav relevantan utjecaj. U ovom ugovornom odnosu drastično je narušena stranačka ravnopravnost, te je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba i to na štetu tužiteljice. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je primjena valutne klauzule s obzirom da je iznos kredita vezan za tečaj CHF, time da tužiteljici nikada nije pojašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu joj prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju, niti je bila upoznata s rizikom rasta švicarskog franka, kao i na mogućnost nekontroliranog rasta švicarskog franka. Tužena je propustila upozoriti tužiteljicu na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te na mogućnost značajnog uvećanja kreditne rate zbog promjene kamatne stope. Tužiteljica je kod tužene došla u dobroj vjeri s ciljem ishođenja najpovoljnijeg kredita radi refinanciranja ranije podignutog kredita te kupovine stana. Službenik u banci joj je ponudio predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, s ugovorenom kamatom stopom te joj je preporučio i savjetovao podizanje kredita u CHF kao kredita koji je povoljniji. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Da su tužiteljici rastumačeni svi parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope, kao i parametri koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužiteljica nikada ne bi pristala na takve uvjete ugovora. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena su stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno kako su tužene banke, pa i ovdje tužena Raiffeisenbank Austria d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita zbog čega su takve ugovorne odredbe ocijenjene ništetnima. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Ovakva ugovorna odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te je promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tužene, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj tužiteljice na njezinu promjenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tužene banke, o čemu ista nije tražila suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu i kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču te ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tužena nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužiteljicu dovela u potpuno neravnopravan položaj. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopu ugovorene kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koji se veže za švicarski franak i kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, švicarskim francima. Drugostupanjski sud je utvrdio pravilnim stav prvostupanjskog suda da su banke korištenjem predmetnih odredbi povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, s kojima nisu o ovim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora, niti ih u cijelosti, jasno i potpuno informirale o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke o vezanju glavnice i ugovornih kamata za tečaj švicarskog franka. Pozivajući se na navedene presude, tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 12. ZOO/11 odnosno članka 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tužena bila dužna tužiteljicu informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, stavak 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tužena nije postupila po ovim odredbama jer nije tužiteljici ostavila mogućnost pregovaranja o spornim odredbama te je tužiteljica mogla ili prihvatiti ugovor sročen od strane tužene ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba članka 296. stavka 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nigdje u predmetnom ugovoru o kreditu zaključenom između parničnih stranaka nisu objašnjeni razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječni potrošač, mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Da je tužena imala namjeru da tužiteljica shvati realne posljedice takvog ugovora, onda je u predmetne ugovorne odredbe trebala unijeti i konkretne rizike, u čemu se oni sastoje, objasniti promjenu kamatne stope na način razumljiv prosječnom potrošaču, navesti kretanje tečaja CHF u nekom prethodnom razdoblju te dati daljnju procjenu kretanja tečaja, sukladno svojim stručnim znanjima i informacijama kojima kao banka raspolaže. Od svega navedenog, tužiteljici je predočeno da je CHF sigurna i stabilna valuta uz mogućnost manjih odstupanja, te da anuitet po tom osnovu ne bi trebao ništa značajno rasti. Međutim, da su tužiteljici zaista rastumačeni svi potrebni parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i oni koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužiteljica nikada na tako što ne bi pristala. Evidentno je da je valutna klauzula vezana za CHF poslužila samo tuženoj kao „sigurna valuta“ te da je tužena time štitila isključivo vlastite interese, dok je tužiteljicu prepustila riziku enormnog tečajnog rasta CHF. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeto je shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počine teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Navedenom odlukom je nadalje obrazloženo kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena. Navedeno je kako sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Na sjednici VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je pravno mišljenje da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Slijedom svega navedenog, tužiteljica smatra kako je, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 528-50-4015250 o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF-u, a naplaćenih u kunama, po srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja, stavljena u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na tuženu. Tužiteljica je prije podnošenja ove tužbe izradila financijski izračun na temelju kojeg postavlja visinu tužbenog zahtjeva. Anuliranjem odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično izmjeni anuiteta uvjetovano ovim ništetnim odredbama, tužiteljica je preplatila razliku ugovorenih i otplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od cca 30.000,00 kn. Obzirom je sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. pravo na restituciju na ime preplaćene promjenjive kamate zastarjelo, tužiteljica ima pravo na restituciju na ime preplate valute u CHF u iznosu od 22.526,89 kn. Temeljem odredbi članka 322., članka 323. i članka 324. Zakona o obveznim odnosima u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog zakona, te člankom 502.c Zakona o parničnom postupku i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača, tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu:

"I. Utvrđuju se ništetnima, u Ugovoru o kreditu broj: 528-50-4015250 potvrđen po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-9801/07 8. siječnja 2007. koji je sklopljen između tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, sljedeće odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule:

- članak 2. u dijelu koji glasi: „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- članak 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ i u dijelu koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 22.526,89 kn / 2.989,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak postupka sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana. "

2. U odgovoru na tužbu tužena priznaje da je s tužiteljicom 3. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu 528-50-4015250 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je stavila na raspolaganje tužiteljici iznos u kunskoj protuvrijednosti CHF 24.601,27 uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Nadalje navodi da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tužene, a tužiteljici je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i ista je njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

Tužena dalje tvrdi kako tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena. Tužena je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužiteljicu pri sklapanju Ugovora. Da je tužena vodila računa o tužiteljici kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunila i potpisala sama tužiteljica i u kojem je ista, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Nakon što je tužiteljica vlastoručno ispunila Zahtjev za kredit, tužena i tužiteljica zaključile su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tužiteljica je uz tužbu dostavila i otplatnu tablicu iz koje je vidljivo kako se radi o informativnom, a ne konačnom izračunu anuiteta. Tužena nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03.): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i na kamatu na svaki pojedini anuitet, a tužiteljica je tužbu podnijela 29. rujna 2022. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike. Dakle, tužiteljica je svakako u zastari s potraživanjem kamate na glavnicu, a i sa potraživanjem glavnice. Tužena se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tužene niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužena se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Tužena osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 528-50-4015250 od 3. travnja 2007. (stranica 10-14 spisa), otplatnu tablicu (stranica 15-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 18- 22 spisa), zahtjev za kredit (stranica 43 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 55-56 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog od 24. kolovoza 2024. (stranica 60-73 spisa), dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 3. listopada 2024 (stranica 82- 84 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 2.) i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 7.), kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj: 528-50-4015250 od 3. travnja 2007. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 3. travnja 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključile Ugovor o kreditu broj 528-50-4015250 kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.601,27 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 72 mjeseca,

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (članak 7.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2007.,

- da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa banke (članak 7.),

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja, kao i visina potraživanja.

8. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (članak 7.), te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz zahtjeva za odobrenje kredita (stranica 43 spisa) vidljivo je da ga je podnijela tužiteljica kao fizička osoba, da je pod namjenu kredita naznačila "auto kredit", iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju novih vozila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi joj je vozilo koje je kupila iz sredstava kredita bilo potrebno za osobne potrebe, te da u vrijeme dizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. U odnosu na navod tužene da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, pa da iz tog razloga ne može biti nepoštena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu nije utvrđena ništetnom jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Tužena tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima kamatne stope i valutne klauzule obavijestila tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je tužiteljica podnoseći Zahtjev za kredit samostalno odabrala valutnu klauzulu CHF, pa takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje.

11.2. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je kredit digla u travnju 2007. za kupnju osobnog vozila, da je pronašla odgovarajuće vozilo u auto kući Perković u Osijeku, gdje joj je rečeno da kredit može podići preko Raiffeisenbanke s kojom oni surađuju. Prodajni zastupnik u auto kući joj je ponudio kredit samo u CHF, ne i u bilo kojoj drugoj valuti. Rekao joj je da je CHF stabilna valuta i da ukoliko i dođe do promjene u rati kredita da će ta promjena biti mala. Bilo joj je bitno da je rata takva da je može otplaćivati obzirom na plaću. Banka je pripremila ugovor o kreditu i ugovor o kreditu je potpisala u banci. Prodajni zastupnik u auto kući joj nije rekao koji elementi utječu na promjenu tečaja CHF niti joj je to itko rekao u banci prilikom potpisivanja ugovora o kreditu. Nije mogla utjecati niti na jedan element ugovora o kreditu. Pročitala je ugovor o kreditu i razumjela ga je ali nije mislila da će joj rata kredita skočiti sa početnih 1.700,00 kn na 3.000.00 kn. Da joj je netko prilikom sklapanja ugovora o kreditu rekao da će doći do tako velike promjene u iznosu kredita, sasvim sigurno ne bi uzela taj kredit. Tužiteljica se u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu prezivala J, naime jedno kraće vrijeme je bila udana J. U banci, kad je došla potpisati ugovor o kreditu, nisu joj ponudili kredit u nekoj drugoj valuti. Nije tražila kredit u drugoj valuti jer joj je u auto kući rečeno da je kredit u CHF stabilan, da i ako dođe do promjene tečaja, da će ta promjena biti vrlo mala, pa je smatrala da je to ok i da nema potrebe tražiti kredit u nekoj drugoj valuti.

11.3. Prema stavu ovoga suda sam izbor valute u kojoj je tužiteljica željela podići kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, to tim više što iz iskaza tužiteljice proizlazi da niti nije imala mogućnost izbora jer joj od strane prodajnog zastupnika u auto kući odnosno u banci nije ponuđen kredit u niti jednoj drugoj valuti, osim u CHF. Nadalje, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljicu informirala o rizicima promjenjive kamatne stope odnosno tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, cijeneći iskaz tužiteljice ovaj sud zaključuje da tužiteljici nije pojašnjeno da može doći do promjene odnosno do porasta tečaja CHF u tako velikom iznosu, jer da jest, ona ne bi uzela takav kredit, kao i da nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora, odnosno da je banka sama sačinila ugovor.

12. Obzirom na iznijeto ovaj sud je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 528-50-4015250 potvrđen po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-9801/07 8. siječnja 2007. koji je sklopljen između tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF:

- članak 2. u dijelu koji glasi: „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- članak 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“, usvojio. U odnosu na dio zahtjeva iz točke I. kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu, koji glasi: "Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“, ovaj sud je odbio tužiteljicu, jer isti prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. rujna 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužiteljica tuženoj uplatila obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužiteljica tuženoj uplatila u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), i to u razdoblju od 1. siječnja 2008. pa do otplate kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 24. kolovoza 2024. proizlazi:

- da tečajna razlika od 1. siječnja 2008. do otplate kredita, ukoliko se u obzir uzme samo pozitivna tečajna razlika, kada je tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate bio viši, iznosi ukupno 3.234,36 eura,

- da je negativna tečajna razlika tijekom otplate kredita počevši od 1. siječnja 2008., iznosila ukupno 24,31 euro,

- da je tijekom otplate kredita počevši od 1. siječnja 2008., tečajna razlika na iznose realiziranih anuiteta u CHF po tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na isti anuitet primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, uključujući i negativne stavke tečajne razlike, iznosila ukupno 3.210,05 eura.

14.1.1. Tužiteljica je podneskom od 16. rujna 2024. preložila da vještak načini dopunu vještačenja na način da u tablici br. 1. izvrši prijeboj između negativnih i pozitivnih iznosa kako bi tužiteljica mogla pravilno postaviti tijek zateznih kamata.

14.1.2. Sudski vještak je 3. listopada 2024. sačinila dopunu nalaza i mišljenja na način da je izvršila prijeboj pozitivne i negativne tečajne razlike, dobivši tako iznos od 3.210,07 eura.

14.2. Tužiteljica je u podnesku od 21. listopada 2024. uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da počevši od listopada 2008. godine pa do zaključno travnja 2013. godine potražuje od tužene ukupan iznos od 3.210,07 eura.

14.3. Tužena je na ročištu 4. prosinca 2024. iznijela da ne prigovara matematičkom izračunu pretplate po kreditu, no ističe da je vještak priliko izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, time da ugovorne strane u ugovoru o kreditu nikada nisu ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinačnog anuiteta.

14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. 15. Tužena je na ročištu 4. prosinca 2024. iznijela da se protivi preinaci tužbe od 21. listopada 2024. Sud je na raspravnom zapisniku 4. prosinca 2024. dopustio preinaku tužbe iz podneska od 21. listopada 2024., smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, budući je tužiteljica podneskom od 21. listopada 2024., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja postavila tužbeni zahtjev na način da potražuje 3.210,07 eura umjesto prvotno utuženog iznosa od 2.989,83 eura. Pri tome, a u odnosu na povišenje iznosa kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ovaj sud ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Prema tome, kako je u konkretnom slučaju došlo samo do povećanja visine tužbenog zahtjeva, to se tužena ne može takovoj preinaci protiviti (članak 191. stavak 2. ZPP- a).

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

17. Tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana uplate svake mjesečne rate pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 16. ožujka 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 16. svibnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 15. srpnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 21. listopada 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 1.200,00 eura, što uz pripadajući iznos PDV-a daje 1.500,00 eura. Priznat joj je i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 38,18 eura te trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.803,63 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 9. siječnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

19. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Osijeku 9. siječnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu