Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4618/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Palatinušu, odvjetniku u Virovitici, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-463/2022 od 28. lipnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-463/2022 od 28. lipnja 2024. godine.
II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
" I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. da tužiteljici ŠF u roku od 15 dana isplati iznos od 16.396,19 EUR (slovima: šesnaest tisuća tristo devedeset šest eura i devetnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. kolovoza 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, po stopi od 8,14 % godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41 % godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09 % godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82 % godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54 % godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2019. godine pa 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89 % godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75 % godišnje tekućim od 1. lipnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61 % godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi od 7,50 %, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
- na iznos od 4,84 €
od
24.08.2005.
pa do isplate,
- na iznos od 20,77 € od
28.09.2005.
pa do isplate,
- na iznos od 15,75 € od
14.10.2005.
pa do isplate,
- na iznos od 355,54 € od
28.10.2005.
pa do isplate,
- na iznos od 21,04 € od
11.11.2005.
pa do isplate,
- na iznos od 16,02 € od
1.12.2005.
pa do isplate,
- na iznos od 16,78 € od
01.01.2006.
pa do isplate,
- na iznos od 10,04 € od
01.02.2006.
pa do isplate,
- na iznos od 26,41 € od
01.11.2008.
pa do isplate,
- na iznos od 32,43 € od
01.01.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 34,88 € od
02.02.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 38,05 € od
03.03.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 29,97 € od
01.04.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 29,47 € od
01.05.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 18,38 € od
18.06.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 11,92 € od
01.07.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 795,05 € od
27.07.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 10,04 € od
01.08.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 14,40 € od
01.09.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 10,15 € od
01.10.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 9,75 €
od
01.11.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 13,79 € od
02.12.2009.
pa do isplate,
- na iznos od 18,83 € od
01.01.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 24,12 € od
01.02.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 22,85 € od
01.03.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 31,95 € od
01.04.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 29,97 € od
01.05.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 32,13 € od
01.06.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 56,35 € od
01.07.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 50,99 € od
01.08.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 70,70 € od
01.09.2010.
pa do isplate, - na iznos od 1.055,21 € od
27.09.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 52,98 € od
01.10.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 45,50 € od
01.11.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 70,22 € od
17.12.2010.
pa do isplate,
- na iznos od 78,47 € od
01.01.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 70,14 € od
01.02.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 72,71 € od
01.03.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 62,67 € od
02.04.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 66,50 € od
01.05.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 87,52 € od
01.06.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 86,98 € od
06.07.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 116,03 € od
01.08.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 112,51 € od
01.09.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 92,97 € od
01.10.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 90,80 € od
01.11.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 89,45 € od
01.12.2011.
pa do isplate,
- na iznos od 94,42 € od
01.01.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 99,96 € od
01.02.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 100,09 € od
01.03.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 96,63 € od
01.04.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 97,76 € od
01.05.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 100,09 € od
04.06.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 97,87 € od
01.07.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 4.315,61 € od
19.07.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 61,15 € od
01.08.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 59,93 € od
01.09.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 57,52 € od
01.10.2012.
pa do isplate,
- na iznos od 7.091,13 € od
22.10.2012.
pa do isplate.
dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 17.027,03 EUR / 128.290,16 kn, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 5.255,89 EUR na ime razlike u vrijednosti depozita zajedno sa zateznim kamatama koje na ovaj iznose teku od 23. listopada 2012. godine do isplate, i koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te se prigovor radi prijeboja tuženice o d b i j a kao neosnovan.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 823,31 EUR na ime manje plaćenih iznosa s osnove valute, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- kn
30,09 / EUR 3,99 od
21.02.2006. pa do isplate,
- kn
19,13 / EUR 2,54 od
29.03.2006. pa do isplate,
- kn
49,29 / EUR 6,54 od
01.04.2006. pa do isplate,
- kn
34,15 / EUR 4,53 od
01.05.2006. pa do isplate,
- kn
19,40 / EUR 2,57 od
01.06.2006. pa do isplate,
- kn
48,63 / EUR 6,45 od
01.07.2006. pa do isplate,
- kn
1.038,34 / EUR 137,81 od
05.07.2006. pa do isplate,
- kn
51,21 / EUR 6,80 od
01.08.2006. pa do isplate,
- kn
5,67
/ EUR 0,75 od
01.09.2006. pa do isplate,
- kn
219,29 / EUR 29,10 od
12.09.2006. pa do isplate,
- kn
16,86 / EUR 2,24 od
01.10.2006. pa do isplate,
- kn
14,73 / EUR 1,96 od
01.11.2006. pa do isplate,
- kn
32,07 / EUR 4,26 od
01.12.2006. pa do isplate,
- kn
1.222,58 / EUR 162,26 od
18.12.2006. pa do isplate,
- kn
69,84 / EUR 9,27 od
01.01.2007. pa do isplate,
- kn
98,29 / EUR 13,05 od
01.02.2007. pa do isplate,
- kn
85,08 / EUR 11,29 od
01.03.2007. pa do isplate,
- kn
92,80 / EUR 12,32 od
01.04.2007. pa do isplate,
- kn
175,98 / EUR 23,36 od
05.05.2007. pa do isplate,
- kn
182,54 / EUR 24,23 od
02.06.2007. pa do isplate,
- kn
205,90 / EUR 27,33 od
02.07.2007. pa do isplate,
- kn
205,72 / EUR 27,30 od
02.08.2007. pa do isplate,
- kn
173,74 / EUR 23,06 od
02.09.2007. pa do isplate,
- kn
221,34 / EUR 29,38 od
02.10.2007. pa do isplate,
- kn
222,51 / EUR 29,53 od
02.11.2007. pa do isplate,
- kn
189,11 / EUR 25,10 od
02.12.2007. pa do isplate,
- kn
192,76 / EUR 25,58 od
02.01.2008. pa do isplate,
- kn
154,13 / EUR 20,46 od
05.02.2008. pa do isplate,
- kn
73,78 / EUR 9,79 od
02.03.2008. pa do isplate,
- kn
26,92 / EUR 3,57 od
02.04.2008. pa do isplate,
- kn
142,60 / EUR 18,93 od
02.05.2008. pa do isplate,
- kn
174,41 / EUR 23,15 od
02.06.2008. pa do isplate,
- kn
139,66 / EUR 18,54 od
02.07.2008. pa do isplate,
- kn
208,93 / EUR 27,73 od
02.08.2008. pa do isplate,
- kn
193,35 / EUR 25,66 od
02.09.2008. pa do isplate,
- kn
124,94 / EUR 16,58 od
02.10.2008. pa do isplate,
- kn
47,44 / EUR 6,30 od
02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te se prigovor radi prijeboja tuženice o d b i j a kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.670,86 EUR (slovima: pet tisuća šesto sedamdeset eura i osamdeset šest centi), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 6.450,08 EUR, zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice o d b i j a kao neosnovan.
2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja nije one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje slijedeće:
"Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:
- uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102503852 sklopljen dana 5. srpnja 2005. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao davateljica kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 253.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj, i to kao namjenski stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu (stambeni kredit za kupovinu nekretnine), s rokom vraćanja od 240 mjeseci (20 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,
- u članku 2. Ugovora određeno je da je iznos kredita 253.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj,
- člankom 7. Ugovora o kreditu određen je iznos mjesečnog anuiteta od 1.601,87 CHF, kao i valutna klauzula koja određuje da se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunavaju po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženice, pri čemu je tužiteljica kao korisnica kredita upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te potpisom na ugovoru potvrđuje da ju je tuženica informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja,
- člankom 8. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva te u trenutku ugovaranja iznosi 4,50 % godišnje, obračunava se primjenom direktne metode, s time što su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice,
- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 4,50 % podizala kamatnu stopu,
- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 8. Ugovora o kreditu s kojom se tužiteljica potpisom Ugovora suglasila, da su sve izmjene kamatnih stopa bile sačinjene sukladno metodologiji tuženice, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama,
- tužiteljica ne tvrdi da je tuženica nije obavještavala o izmjeni kamatnih stopa,
- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženice došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu,
- konačno, protivno tvrdnjama tuženice, sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužiteljica Ugovor o kreditu podignula kao potrošač. Tužiteljica je naime u svom iskazu pojasnila da je stan u [adresa] kupila s namjerom da ga koristi njezina kćer koja ima problema sa zdravljem te se željela preseliti živjeti na more iz [adresa], da su sve pripremne radnje odradili u poslovnici tuženika u Osijeku, a na tuženicu ih je uputio investitor koji je gradio zgradu, kao banku koja ima najpovoljnije kredite i kod kojeg je i on sam podignuo kredit radi financiranja izgradnje naselja u kojem je tužiteljica kupila stan. Tužiteljica je opisala da joj je djelatnica tuženice u Crikvenici kazala da je najpovoljniji kredit koji banka ima onaj u CHF valuti, jer da krediti u eurima nisu još sigurni, dok joj mogućnost podizanja kunskog kredita uopće nije spominjala. Tužiteljica je opisala i kako je kredit ranije isplatila jer joj je rata kredita sa početnih 6.800,00 kn narasla na 11.000,00 kn mjesečno, pa je pozajmila novac od drugih ljudi kako bi mogla isplatiti dugovanje prema tuženici što je učinila 2012. godine. Opisala je i da je njezina kćer dobila posao u Zagrebu zbog čega nije odselila u [adresa], a nakon što su isplatili stan, on je prazan stajao još četiri godine te su ga počeli iznajmljivati tek 2016. godine, a do tada su ga povremeno koristili ona i suprug, kao i kćer, te se on nije iznajmljivao. Istaknula je i da je po struci kemijski tehničar, nije nikada poslovala s valutom CHF, nije se susrela s tim novčanicama da bi ih držala u ruci ili plaćala nešto s njima. Naglasila je i da joj nisu objašnjavani razlozi promjene kamatne stope i nije upoznata s opasnosti da bi tečaj CHF mogao toliko narasti, odnosno da nije znala da postoji mogućnost promjene tečaja i anuiteta u kunama jer je držala da je to normalan ugovor te nije bilo govora da bi se rata kredita mogla toliko mijenjati, jer ona je uostalom od tuženice dobila papir gdje je pisalo koliko će iznositi njezina rata.
- konačno, među strankama nije sporno niti da je sporni Ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen dana 18. listopada 2012. godine.
Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i tamo tužena Erste & Steiermärkische bank d.d. od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave."
6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
7. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 103. i 104. st. 1. ZOO/91.
8. Također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako je nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
9. Potrebno je ukazati na meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
10. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.
11. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
12. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:
- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,
- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.
13. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.
14. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.
15. Također, nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. A ta odluka svojim utvrđenjima veže sud i kad odlučuje o pojedinačnoj tužbi, slijedom odredbe čl. 502.c ZPP.
16. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 104 st. 1 .ZOO/91 koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."
17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka.
18. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."
20. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 10. ožujka 2021. godine, a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu, pa to i u odnosu na kamatu koja je akcesorno glavnom potraživanju.
21. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 277. st. 1. ZOO/91 u svezi s čl. 214. ZOO/91. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.
22. Na žalbene navode iz kojih prema tvrdnjama žalbe proizlazi:
- da su u ponudi bili krediti koji su bili vezani i uz druge valute,
- da su klijentima predočavani izračuni vezani za svaki pojedini kredit koji je bio u ponudi,
- da su korisnicima bili dostupni letci u kojima su bile navedene sve obavijesti o kreditnim proizvodima,
- da je tužitelju kao klijentu bila pojašnjavana svaka stavka naznačena u informativnim lecima,
- da su tužitelju kao klijentu bili prikazani i grafovi u kojima je bilo prikazano kretanje tečaja,
- da je tužitelju objašnjavano da će dolaziti do promjene rata ukoliko dođe do promjene kamatne stope i tečaja, valja reći da takva dokumentacija nije predočena u ovom spisu, a glede informiranosti potrošača da su mu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama potrošačkog ugovora, valja reći da u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu davale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, međutim, u ovom predmetu tuženik je odustao od saslušanja zaposlenika tuženika s kojim je sklopljen ugovor o kreditu, a iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je u banci nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF već su je upravo suprotno, u samoj banci preporučili taj kreditni posao kao najpovoljniji i kao dobar kreditni posao bolji od kredita vezanih uz valutu eur, a što je tužiteljici preporučila zaposlenik tužene kojoj je ona vjerovala obzirom da se radi o stručnjaku koji se bavi bankarskim poslovima.
23. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije u pravu kada smatra da je sud od ukupno preplaćenog iznosa od strane tužiteljice po ništetnoj odredbi od 16.396,16 eura trebao oduzeti iznos od 823,31 eur negativnih razlika (tj. manje plaćeni iznos za vrijeme kada je tečaj CHF prema kuni bio niži od onog u vrijeme isplate), kao i iznos od 5.255,89 eura na ime tečajne razlike između kunske protuvrijednosti oročenog depozita koji je isplaćen 22. listopada 2012. godine u odnosu na kunsku protuvrijednost koliko bi iznosio da je isplaćen po tečaju na dan deponiranja sredstava i sklapanja ugovora o kreditu.
24. Naime, posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jeste ta da je svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora, a ovdje, za razliku od tuženika, tužiteljica nije na temelju ništetne odredbe primila ništa time što je plaćala anuitete po nižem tečaju od onoga početnog, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici te odlučio kao pod točkom III izreke.
25. Odgovara da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023 proizlazi da kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka stranka ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne, međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja, kao što je također moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
26. Međutim, tom odlukom je samo određeno koje su pretpostavke da bi uopće sud mogao odlučivati u situaciji kada tuženik stavi restitucijski zahtjev, ali nije i odlučno da je takav zahtjev i osnovan.
27. U odnosu na novčani depozit valja reći da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor o novčanom depozitu poseban pravni posao kojim je tužiteljica predala tuženiku određena novčana sredstva u visini od 10% kredita koja su u konkretnom slučaju služila kao sredstvo osiguranja kredita, dakle ovlastila je tuženika na naplatu dugovanja iz ugovora o kreditu iz sredstava depozita ukoliko dođe do takve potrebe, a ovdje, kao što je uostalom istaknuo i sudski vještak koji je vještačio u ovoj pravnoj stvari sredstva depozita su vraćena tužiteljici te nisu iskorištena za vraćanje kredita koji je prijevremeno otplaćen.
28. Dakle, tužiteljica davanjem novca u depozit bila je lišena mogućnosti raspolaganja značajnim novčanim sredstvom i to kroz vremensko razdoblje trajanja kredita koji je iznosio 20 godina, kao što je i preuzela rizik moguće manje kunske protuvrijednosti iznosa CHF nakon što kredit bude isplaćen u odnosu na kunsku protuvrijednost u vrijeme davanja depozita dok je tuženik prihvatio rizik da ta kunska protuvrijednost bude veća u vrijeme isplate depozita u odnosu na vrijeme kada je depozit dat s tim da je bio u mogućnosti iznos depozita kroz bankarsko poslovanje oplođivati.
29. Međutim, ono što je odlučno je to da ta odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na depozit nije utvrđena ništetnim, niti tuženik svojim navodima ukazuje ovom sudu na okolnosti zbog kojih bi ta odredba bila ništetna već (list 84-85 spisa) navodi da je "tužiteljica profitirala na povećanju tečaja CHF u iznosu od 39.631,36 kn", pa takvim navodima tuženik ni ne ukazuje na osnovanost postojanja svoje tražbine prema tužiteljici.
30. I odluka o trošku je pravilna i zakonita.
31. Odgovara da je tuženik odbio pristati na djelomično povlačenje tužbe s obzirom da je tužiteljica od početno utuženih 17.028,03 eura zahtijevala jedino 16.396,13 eura odustavši od dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
32. No, uvažavajući uspjeh tužiteljice u postupku (točka I izreke prvostupanjske presude) odnosno neuspjeh tuženika (točka II i III izreke) i ovaj sud je mišljenja da tužiteljica nije uspjela samo u nerazmjernom dijelu svog zahtjeva pa je pravilno priznat trošak tužiteljici temeljem čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP. Na navode žalbe valja reći da je pravilno sud primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) prema kojoj nova vrijednost boda iznosi 2,00 eura jer se ta Tarifa i vrijednost boda primjenjuju u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa dakle i u odnosu za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu te Tarife (vidi VSRH Rev-562/2024).
33. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene i druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).
34. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).
U Zagrebu, 14. siječnja 2025. godine
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić
