REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3456/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 4. prosinca 2024., u nazočnosti tužiteljice, zamjenice njenih punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 029-50-2883470 od 10. lipnja 2005. godine zaključenog između tužiteljice ĐĐ, kao korisnice kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koja glasi "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici ĐĐ iznos od 469,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2005. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.007,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2024. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnica kredita, zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50-2883470 od 10. lipnja 2005., kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.949,16 CHF i to po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 60 mjeseci, te je čl. 3. istoga tužiteljici nametnuta, odnosno ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, na koju odredbu je tužiteljica bila primorana pristati, odnosno platiti tu naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime te naknade, a prilikom isplate kredita, tuženik naplatio iznos od 469,89 EUR (3,30% od iznosa kredita). Istaknula je da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužiteljica tvrdi da se o spornoj odredbi ugovora uopće nije pojedinačno pregovaralo, već je ista umetnuta u ugovor o kreditu, a da je tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe te joj je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", odnosno ona je dobila na potpis unaprijed pripremljen ugovor. Nadalje, navodi i da joj tuženik uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je naplaćena. Iz navedenog proizlazi da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetna, jer se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj odredbi nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njen sadržaj, a istom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, iz čega slijedi da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Slijedom navedenog, predložila je da sud spornu odredbu o ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj vrati iznos naplaćene naknade od 469,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, smatra da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, odnosno da se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena, jer je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, tuženik smatra da sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, a što on osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud Europske unije u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019., pa neosnovano tužiteljica smatra da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istom pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač može shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Pozvao se i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Smatra da, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Istaknuo je i prigovor zastare. Ukoliko bi se tužiteljica u odnosu na prigovor zastare pozvala na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., smatra da se to pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora, s obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, isto bi značilo da predmetna tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, ali je slijedom svega iznesenog osporio osnovanost istog u cijelosti. Osporio je i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 029-50- 2883470 od 10. lipnja 2005. (dalje: Ugovor), Potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave, potvrdu od 12. prosinca 2023., te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 10. lipnja 2005. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 22.949,16 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 3. ugovoreno da se od iznosa kredita tužiteljici naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 3,30%.

6. Nije sporno niti da je tužiteljici ta naknada naplaćena u iznosu od 3.540,36 kn, odnosno preračunato u važeću valutu u iznosu od 469,89 EUR, i to dana 2. kolovoza 2005., kako to i proizlazi iz potvrde tuženika od 20. prosinca 2023. Sporno je i je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, kao i je li navedeno potraživanje zastarjelo.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu podigla radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe. Kada je odabrala vozilo u autokući i rekla da joj je potreban kredit, uputili su je kod tuženika. Kada je došla u poslovnicu tuženika, nacrt ugovora je već bio pripremljen i ona ga je trebala samo potpisati, tako da nije bilo pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, pa tako ni o spornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je predočena mogućnost da bi se moglo nešto drugačije ugovoriti od onoga što je bilo u nacrtu ugovora. Pročitala je predmetni ugovor o kreditu, a za odredbu o naknadi je upitala što je to, međutim, kako je trebala vozilo, morala je pristati na tu odredbu. Djelatnik tuženika joj nije objasnio na što se točno ta naknada odnosi, odnosno na kakve troškove, već joj je samo rečeno da je to naknada koja pripada banci i da će ju otplatiti s prvom ratom kredita.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica sredstva ostvarena kreditom utrošila za nabavku vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

9. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91).

10. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, koji je tužiteljica dobila tek kada je trebala potpisati ugovor, a da prije toga nije bilo govora o spornoj naknadi, te da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o naknadi i na njenu visinu, niti joj je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirano trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, ta odredba nije jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, odnosno na koji iznos se taj postotak odnosi, već tek da iznosi 3,30% od iznosa kredita, a pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužiteljici objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 469,89 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

13. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

14. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je ona u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke. Pritom je za dodati da tuženik nije u pravu kada smatra da se navedeno pravno shvaćanje ne odnosi na djelomičnu ništetnost, jer nema razloga da bi to bilo tako, budući da glede posljedica, propisanih odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/91, nema razlike između djelomične ili ništetnosti u cijelosti ugovora.

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade od 469,89 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim kako je to i zatraženo od 3. kolovoza 2005. do isplate, budući da je utvrđeno da je ista naplaćena 2. kolovoza 2005. Ovo stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznata s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

17. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podneska od 30. listopada 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 4. prosinca 2024. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR, 18. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.007,72 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 9. siječnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika