REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Ć 5
Poslovni broj: Us I-2019/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, sporu tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja za stalni boravak, 9. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika KLASA: UP/I-216- 02/22-04/132, URBROJ: 511-01-204-23-9 od 11. kolovoza 2023.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/22-04/132, URBROJ: 511-01-204- 23-9 od 11. kolovoza 2023. odbijen je zahtjev tužitelja podnesen 8. listopada 2021. za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, s obrazloženjem da do dana podnošenja zahtjeva tužitelj nije imao neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, kao i da od 23. travnja 2021. do 8. listopada 2021. nije imao reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, zbog čega da ne ispunjava uvjet za odobrenje stalnog boravka kako je to propisano odredbom čl. 156. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22.; dalje: ZoS).
2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja. Navodi, u bitnome, da je u trenutku podnošenja zahtjeva za stalni boravak (8. listopada 2021.) bio u braku s ČJ, da se u dva navrata odazvao pozivu PU istarske radi utvrđivanja činjeničnog stanja, no da razgovori nisu obavljani zbog mjera zaštite od korone, da je do 23. travnja 2021. imao odobren privremeni boravak te da je 12. travnja 2021. podno zahtjeva za produljenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, a da nadležno tijelo nije o istome odlučilo u zakonskom roku. Smatra da se taj period u kojem je tijelo odlučivalo o privremenom boravku trebao računati kao period legalnog boravka tužitelja u RH sukladno odredbi čl. 62. st. 2. ZoS-a. Slijedom, da tužitelj od 22. travnja 2015. do 8. listopada 2021. ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji. Predlaže poništiti osporavano rješenje i vratiti predmet na ponovni postupak.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbene navode tužitelja ustrajući u cijelosti u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženja osporavanog rješenja, odnosno da tužitelj od 23. travnja 2021. do 8. listopada 2021. (dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak) i sve do 20. travnja 2023. nije imao regulirani privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. Ističe da je brak između tužitelja i ČJ, hrvatske državljanke, prestao 1. veljače 2022., te da u trenutku odlučivanja o zahtjevu za stalni boravak isti više nije član obitelji hrvatskog državljanina. Zaključno, od 23. travnja 2021., nakon isteka privremenog boravka tužitelja, do 29. siječnja 2022, kada je donesena odluka o odbitku zahtjeva za odobrenje privremenog boravka, tužitelj da nije imao odobren privremeni boravak, a koji je pretpostavka za odobrenje stalnog boravka. Slijedom, nije ispunjen uvjet za odobrenje iz čl. 156. st. 1. Zakona o strancima te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
4. U ovom sporu nije sporno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj od 22. travnja 2015. do 23. travnja 2021. u svrhu spajanja obitelji temeljem braka s hrvatskom državljankom, da je 12. travnja 2021. podnio zahtjev za produljenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji te da je isti odbijen, kao i da je 8. listopada 2021. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak.
5. Sporno je u ovom sporu jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za odobrenje stalnog boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj, odnosno je li tužitelju osporavanim rješenjem pravilno odbijen zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj.
6. Budući su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužitelj osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu.
7. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Odredbom čl. 156. st. 1. t. 1. ZoS-a propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva. Stavkom 3. istoga članka je propisano, među ostalim, kako u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje iz stavka 1. točaka 1. do 4. toga članka mora imati odobren privremeni boravak.
9. Budući da tužitelj u trenutku odlučivanja o zahtjevu (11. kolovoza 2023.) za odobrenje stalnog boravka nije imao odobren privremeni boravak (odbijen zahtjev 29. siječnja 2022.), to se ima smatrati da nisu bili ispunjeni propisani uvjeti za odobrenje njegovog stalnog boravka u Republici Hrvatskoj sukladno citiranoj zakonskoj odredbi.
10. Pri tome tužitelj pogrešno smatra da bi se razdoblje od podnošenja zahtjeva za produljenje privremenog boravka (12. travnja 2021.) do donošenja odluke o istome (29. siječnja 2022.) imalo smatrati zakonitim boravkom u Republici Hrvatskoj pozivom na odredbu čl. 62. st. 3. ZoS-a. Naime, odredbom članka 62. st. 1. ZoS-a propisano je da se zahtjev za produljenje odobrenja privremenog boravka podnosi najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak, u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta stranca. Stavkom 2. istog članka, je propisano da stranac koji je podnio zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka prije isteka roka važećeg privremenog boravka može ostati u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu. Stavkom 3. istog članka je propisano da je Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, dužno o zahtjevu za produljenje privremenog boravka odlučiti prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak.
11. Po ocjeni ovog suda rok propisan odredbom čl. 62. st. 3. je instruktivni rok, te spomenuta norma, sagledana u cjelini s drugim mjerodavnim odredbama toga Zakona, ne daje pravno uporište za zaključak da stranka propuštanjem tog roka od strane javnopravnog tijela stječe pravo na pozitivno rješenje podnesenog zahtjeva, odnosno na odobrenje privremenog boravka, odnosno produljenje privremenog boravka. Pored navedenog, valja istaći da, bez obzira što je u konkretnom slučaju riječ o instruktivnom roku, stranka nesporno nije u zakonskom roku iz stavka 1. predmetnoga članka podnijela zahtjev najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak. Stoga nije osnovan tužbeni navod da se zbog dugotrajnosti rješavanja tuženog tijela da riješi o zahtjevu tužitelja za produljenjem privremenog boravka to razdoblje ima smatrati razdobljem odobrenog boravka temeljem kojeg se može ostvariti status stalnog boravka.
12. Slijedom svega navedenog, tuženik je, po ocjeni ovog suda, pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužitelja za izdavanjem odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj s obzirom na činjenicu da tužitelj ne ispunjava osnovni uvjet za odobrenje stalnog boravka koji je propisan naprijed citiranom kogentnom zakonskom odredbom čl. 156. st. 1. ZoS-a, odnosno da nije imao neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka. Razlozi koje iznosi tužitelj nisu takvi da bi doveli do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.
13. Stoga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude.
U Rijeci 9. siječnja 2025.
Sutkinja
Ana Sabljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).
