Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2007/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Hasan Krajić i Damir Karajić iz Karlovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. ,OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3566/2022-21 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu , poslovni broj P-3566/2022-21 od 30. listopada 2024. u pobijanom dijelu toč. I., toč. II . i toč. IV. izreke.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 7. Ugovora o [broj kredita] od dana 17.5.2005. godine, sklopljenog između tužitelja PE i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću, broj OU-584/2005, u dijelu koji glasi:…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeće na dan dospijeća…".

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.962,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 0,04 eura od 30.6.2005. godine do isplate;

- 2,01 eura od 31.8.2005. godine do isplate;

- 2,64 eura od 30.9.2005. godine do isplate;

- 2,67 eura od 31.10.2005. godine do isplate;

- 3,23 eura od 30.11.2005. godine do isplate;

- 0,98 eura od 31.12.2005. godine do isplate;

- 0,36 eura od 31.1.2006. godine do isplate;

- 6,89 eura od 31.10.2008. godine do isplate

- 10,78 eura od 31.12.2008. godine do isplate

- 13,59 eura od 31.1.2009. godine do isplate

- 14,85 eura od 28.2.2009. godine do isplate

- 11,55 eura od 31.3.2009. godine do isplate

- 12,22 eura od 30.4.2009. godine do isplate

- 6,80 eura od 31.05.2009. godine do isplate

- 2,81 eura od 30.6.2009. godine do isplate

- 3,87 eura od 31.7.2009. godine do isplate

- 5,97 eura od 31.8.2009. godine do isplate

- 5,79 eura od 30.9.2009. godine do isplate

- 3,66 eura od 31.10.2009. godine do isplate

- 7,66 eura od 30.11.2009. godine do isplate

- 10,86 eura od 31.12.2009. godine do isplate

- 15,41 eura od 31.11.2010. godine do isplate

- 14,37 eura od 28.2.2010. godine do isplate

- 20,55 eura od 31.3.2010. godine do isplate

- 19,37 eura od 30.4.2010. godine do isplate

- 21,66 eura od 31.5.2010. godine do isplate

- 41,44 eura od 30.6.2010. godine do isplate

- 37,37 eura od 31.7.2010. godine do isplate

- 49,80 eura od 31.8.2010. godine do isplate

- 45,51 eura od 30.9.2010. godine do isplate

- 38,59 eura od 31.10.2010. godine do isplate

- 53,18 eura od 30.11.2010. godine do isplate

- 71,73 eura od 31.12.2010. godine do isplate

- 58,60 eura od 31.1.2011. godine do isplate

- 63,20 eura od 28.2.2011. godine do isplate

- 57,34 eura od 31.3.2011. godine do isplate

- 58,40 eura od 30.4.2011. godine do isplate

- 83,27 eura od 31.5.2011. godine do isplate

- 85,69 eura od 30.6.2011. godine do isplate

- 106,47 eura od 31.7.2011. godine do isplate

- 95,80 eura od 31.8.2011. godine do isplate

- 84,11 eura od 30.9.2011. godine do isplate

- 82,71 eura od 31.10.2011. godine do isplate

- 81,81 eura od 30.11.2011. godine do isplate

- 87,37 eura od 31.12.2011. godine do isplate

- 92,22 eura od 31.1.2012. godine do isplate

- 92,87 eura od 29.2.2012. godine do isplate

- 89,52 eura od 31.3.2012. godine do isplate

- 91,78 eura od 30.4.2012. godine do isplate i

- 93,33 eura od 31.5.2012. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Tužitelj se odbija s preostalim dijelu zahtjeva u iznosu od 1.620,82 eura.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 962,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (30.10.24.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana."

2. Navedenu presudu, toč. I.,toč. II. i toč. IV. izreke , pravovremenom žalbom, pobija tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog razloga iz čl. 354. st.1. i st. 2. toč. 3. i 11. ZPP-a, s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te obveže tužiteljicu da tuženiku naknadi trošak postupka podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužene, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu (u daljnjem tekstu : Ugovor) broj [broj kredita] od dana 17.svibnja 2005. koji je sklopljen između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu čl. 7. Ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

10. Presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi neosnovano ukazuje tuženik.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje.

12. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a). Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 7.studenog 2023. (str. 54 spisa) odustao od dokaza saslušanjem svjedoka ĆE.

Teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule, o parametrima i metodi za izračun parametara koji utječu na visinu obveze potrošača prije sklapanja Ugovora, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje Ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i 219. ZPP-a). Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

13. Ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve.

14. Između strankama nije sporno da su tužitelj i tužena 17.svibnja 2005. zaključili Ugovor o [broj kredita], za iznos kunske protuvrijednosti od 29.850,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.

15. Sporno je između ostalog može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač", je su li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva kao i pitanje nastupa zastare.

16. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio :

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, 16.svibnja 2005., uz ovjeru dana 17.svibnja 2005., zaključili ugovor o [broj kredita] za iznos od 29.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu rastao;

-da su ništetne odredbe tužene o valutnoj klauzuli obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi;

-da prigovor zastare predmetnog potraživanja nije osnovan i da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14.lipnja 2018.;

-da se sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi;

-da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković, da prema nalazu i mišljenju vještaka ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate iznosi 1.962,70 Eura;

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njezin nalaz stručnim i objektivnim.

17. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF , te je temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05. - dalje u tekstu ZOO) , odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a u vezi s čl. 29.st.1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.) odlučio na navedeni način.

18. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

19. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP/07 ) u vezi s čl. 323. ZOO-a te čl. 502. c. ZPP-a.

20. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.3.) a što tuženik u ovome postupku, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja nije dokazao.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen17.svibnja 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.,a što tuženik u ovome postupku nije dokazao, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.

22. Naime Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22.1. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tužene, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.

24. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a ,tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a.

25. Glede žalbenih navoda tuženika, koji su neosnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, valja reći da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio spornu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se u spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (tužena niti ne tvrdi drugačije), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25.1. Također, uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu, te ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (za koje je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne), može se zaključiti , da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Tužena sadržajno u žalbi neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori, broj 6/99. i 8/99.; u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. -pročišćeni tekst, 8/99. -ispravak i 14/02.), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama).

27. Stoga sve navedeno, a polazeći:

-od odredbe čl.81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

-od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-od odredbe čl.4., odredbe čl. 322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

28. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19. dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

29. Iz spomenute odredbe, protivno žalbenim navodima tužene, proizlazi da je tužitelj izabrao valjani pravni put za ostvarenje svog prava,da ima pravni interes i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tužene kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu, a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju, kao što je u konkretnom slučaju, pri tome se ističe da je nedvojbeno da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje, stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a.

30. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

31. Pri tome se ističe, da neovisno je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

32. Polazeći od navedenog, tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tužena, već da je u njemu na tuženiku (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćne presude u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa time na tuženoj je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

33. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje valja reći, da je protivno navodima tužene tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja upravo na okolnost je su li tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno je su li mu te odredbe učinili razumljivim.

34. Ocjenom iskaza tužitelja te dokumentacije i isprava, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač kojemu odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije mu omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranim tipskim odredbama Ugovora.

35. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je odredba predmetnog Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF , sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljiva i nepoštene i kao takva ništetna.

Suprotni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

36. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženoj da tužitelju isplati iznos od 1.962,70 Eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od zadnjeg dana u mjesecu , sukladno zahtjevu tužitelja čime je sud prvog stupnja , postupio po odredbi čl.2.ZPP-a.

37. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl.1115.ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od zadnjeg dana u mjesecu, sukladno zahtjevu tužitelja, do isplate. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od zadnjeg dana u mjesecu po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a. Žalbeni navodi kojima tužena osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je ona pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih odredbi dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi, u konkretnom slučaju od posljednjeg dana u mjesecu sukladno zahtjevu tužitelja . Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021., savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je u ovome postupku utvrđeno. 38. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužene, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

38.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) te da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 24.lipnja 2022. odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan. 39. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 1.962,70 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a čija visina je utvrđena financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Petri Blašković, a o istom je sud prvog stupnja dao i valjane razloge.

40. Sud prvog stupnja opravdano je tužitelju, dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, (a ne kako to pogrešno navodi tužena u žalbi temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a) i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl.155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tužene nije dovedeno u pitanje.

41. U smislu odredbe čl. 166.st.1. u vezi s odredbom čl. 154.st.1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka jer tužena nije uspjela sa žalbom.

42. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

43. U ostalom nepobijanom dijelu (toč. III. izreke) presuda suda prvog stupnja nije ispitivana (čl. 365.st.1.ZPP-a).

Osijek, 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

mr.sc.Krunoslav Baran