REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6692/2022-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice PZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Leskovar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja punomoćnika tuženika, DZ, zamjenika u OGDO-u, 9. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 17.325,09 eura uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 9. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I Tužbeni zahtjev se smatra povučenim u dijelu kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati 12.537,54 eura sa zateznim kamatama.
II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 3.337,50 eura uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 9. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
2 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
Obrazloženje
1. Tužba je u ovom predmetu prvotno podnesena od strane LZ kao prvotužitelja i sada tužiteljice kao drugotužiteljice. U tužbi su naveli da je prvotužitelj zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine u Zagrebu, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] i to - E-2-dvosobnog stana s nusprostorijama u drugom katu (jedini) koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, koji se stan nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada u [adresa] i dvorište ukupne površine 201 m2. Drugotužiteljica je pak predbilježena pravom vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju ugovora o darovanju. Predmetni stan je površine 73,28 m2. Tužitelji kao vlasnici-najmodavci i NZ, [adresa] kao najmoprimac, bili su u odnosu najma na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 24.3.1998. Nakon smrti NZ prava i obveze iz ugovora o najmu prešle su na njenu nasljednicu, kćer PZT. Najmoprimka je po navedenom ugovoru plaćala najamninu u iznosu 131,03 kuna mjesečno. Tržišna odnosno ekonomska najamnina za stan iste ili slične površine i kakvoće, u istom dijelu grada kao stan opisan u toč.I zahtjeva iznosi 3.900,00 kn (cca 520,00 EUR-a) mjesečno. To je iznos koji bi tužitelji dobivali da su bili u mogućnosti stan iznajmljivati po ekonomskoj odnosno tržišnoj najamnini. Ovaj iznos navode kao realan i prosječan iznos prosječne tržišne najamnine. Budući da tužitelji na ime najamnine mjesečno dobivaju iznos od 131,03 kn, vidljivo je da je razlika najamnine uslijed ograničavanja njihovog raspolaganja vlasništvom u smislu prosječne slobodno ugovorene najamnine zaokruženo 3.750,00 kn mjesečno. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, br. 12027/10 od 10.srpnja 2014. utvrdio je da RH čini povredu prava vlasništva vlasnicima stanova koji imaju zaštićene najmoprimce. Tom je presudom, koja je postala konačna utvrđeno je da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stanovi nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Također, presuda istog suda u predmetu P i ostali protiv RH utvrdila je naspornim da postojanje odgovornosti RH za povredu ljudskih prava osobama koje su u istom status kao podnositelji zahtjeva odnosno da imaju pravo na naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu. S obzirom na citiranu presudu Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv RH te na činjenicu da je RH potpisnik Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1997., koje podnositelju jamči Ustav RH odnosno njegovi članci 134.i 141c, a također i s obzirom na za Republiku Hrvatsku obvezujuće presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu očito je da su tužiteljima uskraćena vlasnička i temeljna ljudska prava i to od studenog 1997. pa sve do podnošenja zahtjeva ODO Zagreb. Tužitelji smatraju da je po stanovištu Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu utvrđeno da loše zakonsko rješenje RH vrijeđa odredbe članka 1.Protokola 1.Konvencije. S obzirom na navedeno, tužitelji smatraju da po stanovištu Europskog suda u Strasbourgu imaju pravo na naknadu zbog kršenja odredaba Konvencije, odnosno nerazmjernog i nepravičnog ograničenja njegovog prava vlasništva a koji se visinom određuje prema razlici između prosječne tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju su primali. Uz to, a zbog duševnih boli izazvanih nemogućnošću uporabe stana na normalan način, na ime nematerijalne štete podnositelji zahtjeva potražuju svaki iznos od 37.500,00 kuna. Kao dokaze su predložili zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o.grad Zagreb, presliku ugovora o darovanju, po potrebi vještačenje po vještaku građevinske struke. Konačno specificiranim zahtjevom od 5. listopada 2023. tužiteljica je zatražila isplatu iznosa kako je i navedena u izreci.
3 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
2. U odgovoru na tužbu se tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev, osnovu i visinu, aktivnu i pasivnu legitimaciju te ističe prigovor zastare. Ističe da tužitelji nisu dokazali sve pretpostavke štete, nisu naveli kad su postali vlasnici stana. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da su za štetu saznali tek donošenjem presude D od strane ESLJP-a jer su i ranije mogli tražiti svoje potraživanje. Tvrdi da bi aktivno legitimiran u ovom postupku mogao biti samo prvotužitelj, a ne i drugotužiteljica. jer drugotužiteljica ima samo predbilježbu prava vlasništva u svoju korist, a ugovor o darovanju nije sastavljen u formu javnobilježničkog akta i kao takav je ništetan, sve vezano uz činjenicu da je stan u posjednu najmoprimca bio te nije predan drugotužiteljici. Nadalje, tužitelji nisu dokazali je li UZ bila nositelj stanarskog prava i je li u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova zaista imala pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečenog prema Zakonu o stambenim odnosima. Potrebno je utvrditi i imaju li zaštićeni najmoprimci ili njihovi članovi obiteljskog domaćinstva drugu nekretninu u kojoj bi mogli živjeti. Smatra da se tržišna visina najamnine ne bi trebala uzimati u obzir, već eventualno razlika do nužnih troškova održavanja nekretnine. Odnosno, RH bi za štetu eventualno mogla odgovarati za razliku do prekomjernog ograničenja nametnutog ZNS-om. Tijekom postupka je osporio i površinu stana Predložio je saslušati UZ i MZ te od porezne uprave podatak o visini poreza i JRO podatke o MZ, a sudu da odbije tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova.
3. Tijekom postupka umro je prvotužitelj zbog čega je postupak prekinut, a nastavljen je rješenjem od 15. siječnja 2021. ovog suda s drugotužiteljicom kao nasljednicom prvotužitelja.
4. Tužiteljica je prvotno tražila 225.000,00 kuna, odnosno, 29,862,63 eura, a konačno specificiranim zahtjevom 17.325,09 eura iz čega proizlazi da je tužbeni zahtjev za razliku od 12.537,54 eura povučen.
5. U dokaznom postupku je pročitan zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. grad Zagreb, upisano na Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda (stranice 8-9 spisa), ugovor o darovanju od 2. srpnja 2007. (9-10, 124-125), ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom (11- 13, 126-129), zapisnik o utvrđivanju vrijednosti stana (130-133), rješenje Grada Zagreba, Općine Centar od 18. 8. 1989., izvod iz matične knjige umrlih za VZ (136), smrtni list UZ (137), izračun visine zaštićene najamnine (138), Dopis Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove od 12. srpnja 2019 (139- 141), izračun visine zaštićene najamnine po GSKG-u (189), podatke iz JRO-a za DZT (210), službene bilješke ODO-a i podaci o imovini DZT zajedno sa zk izvacima (212-249), saslušana je svjedokinja DZT (251) i tužiteljica (252), pročitan je zapisnik o primopredaji stana (253), izvansudska nagodba (254) te priklopljeni spis Ps-91/18
6. Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjenjujući dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Među strankama nije sporno da je prvotužitelj LZ bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine u Zagrebu, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] i to - E- 2-dvosobnog stana s nusprostorijama u drugom katu koji je neodvojivo povezan s
4 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, koji se stan nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada u [adresa], a da je PZ bila predbilježena pravom vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju ugovora o darovanju. Nije sporno ni da su tužitelji kao najmodavci i NZ, [adresa] kao najmoprimac, bili u odnosu najma na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 24. ožujka 1998. Nesporno je i da je nakon smrti NZ u stanu nastavila živjeti njena kćer DZT koja je plaćala najamninu u iznosu zaštićene najamnine i to od 131,03 kuna mjesečno. Nije sporna razlika u izračunu visine najamnine kao ni metodologija izračuna (str 203 spisa).
8. Među strankama je sporna osnova - ima li tužiteljica pravo tražiti isplatu od tuženika, odnosno, ako ima pravo, ima li pravo tražiti razliku zaštićene i tržišne vrijednosti najamnine. Sporno je i je li tužiteljica, zajedno sa svojim prednikom, znala za imovinsko stanje zaštićenih najmoprimaca DZT. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je i ima li utjecaja na ovu pravnu stvar činjenica da ugovor o darovanju nije sastavljen u formi javnobilježničkog akta.
9. Sud nije posebno ocjenjivao dokaze u dijelu u kojem se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne i činjenice koje nisu bitne za donošenje odluke u ovom sporu.
10. Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjenjujući dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
11. S obzirom da je tužiteljica stupila na mjesto prvotužitelja, otpao je prigovor da bi samo prvotužitelj bio ovlašten podnijeti tužbu u ovom predmetu, a da to ne bi bila ovlaštena drugotužiteljica. Također, nije od utjecaja ni da nije valjan ugovor o darovanju predmetne nekretnine između prvotužitelja i drugotužiteljice jer je drugotužiteljica stupila u pravnu poziciju prvotužitelja kao nasljednica te je u svakom slučaju aktivno legitimirana u ovom postupku.
12. Svjedokinja DZT je navela da je njena baka bila UZ koja je bila u najmu stana u [adresa] koji je dobila u najam još u prošloj državi. Što se tiče imovnog stanja UZ navodi da je bilo srednje razine, nije bila socijalni slučaj i zna da je imala nekretninu davno, osamdeset i neke. Što se tiče iznosa ušteđevine, imala je ono što je dobila od djeda, iznos ne zna. Baka je umrla oko 2008., a majka Milena Saćer 2017. Svjedokinja navodi da je predmetni stan koristila sama do 2018. Navodi da je bila zaposlena od 2005. u veterinarskoj stanici grada Zagreba, a kasnije Medikal Intertrade d.o.o., Sinlab Hrvatska. Dobivala je plaću veterinara, što je plaća srednje visine. Prije smrti majke nije imala drugih nekretnina. U braku je od 2013., a suprug je također doktor veterine i zaposlen je. Navodi da je nakon smrti majke, što je bilo krajem 2017. ili 2018. naslijedila stan u [adresa] u [adresa] i apartman na Braču. Vezano uz Vinograd gornji Bijenik, navodi da koliko se sjeća je grad Zagreb kupio to zemljište za neku sanaciju potoka ali se ne sjeća detalja. Koliko se sjeća bilo je više suvlasnika, oko 4. Nadalje, što se tiče šume također ju je naslijedila od majke, ali ne zna o čemu je riječ. Što se tiče imovine do 2018. imala je imovinu naslijeđenu od bake i to novčana sredstva, ali ne zna o kojem iznosu je riječ. Stan u
5 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
Vlaškoj je kupila nakon 2018. sredstvima koje je naslijedila od majke, a napominje i da ima supruga koji također ima svoja primanja. Na pitanje gdje je živio suprug od 2013. kad se udala za njega, navodi da je dolazio jer je često putovao, a bio je prijavljen kod roditelja. Na pitanje kakav je imala odnos s tužiteljicom, navodi da nije imala nikakav odnos s njom te da su htjeli otkupiti stan u kojem su bili u najmu i slali su dopise na tadašnjeg odvjetnika od gospodina PZ i njemu osobno, ali nije bilo odgovora te stoga nisu ni došli do dijela da bi raspravljali o evenutualnoj ponudi i cijeni. Najamnine je plaćala g. PZ na njegov račun prema propisanoj visini od strane države. Osobno nije vodila spor s tužiteljicom. Na upit kada je bila primopredaja stana svjedokinja predočuje zapisnik od 22.11.2018. koji je ujedno i dokaz primopredaje stana. Na upit pun tuženika kamo je otišla nakon iseljenja iz [adresa], navodi da je preselila u stan u [adresa], vlasništvo njenog supruga, koji je kupljen nakon smrti majke Milene Saćer 2018. Za predmet ovog suda Ps-91/18, koji se navodi u tč. 1. izvansudske nagodbe ne zna o čemu se radi. Na pitanje je li ikad s tužiteljicom ili g. PZ razgovarala o svojem imovinskom stanju, navodi da nije.
13. U svom je iskazu tužiteljica navela da je živjela s roditeljima u vrijeme kad su zaštićeni najmoprimci živjeli u predmetnom stanu, s svjedokinjom MZ nije nikad komunicirala niti je znala kako ona izgleda, a nije nikad komunicirala ni s prednicima MZ. Ništa nije znala o imovinskom stanju obitelji MZ. U to vrijeme prije negoli je MZ napustila stan postupke vezano uz stan je vodio otac LZ, a sama je bila često i u inozemstvu te ne zna detalje. U predmetni stan nije dolazila. Na pitanje navodi da je MZ redovito plaćala najamninu. Na pitanje da objasni zbog čega je vođen predmet Ps-91/18 pred ovim sudom, navodi da nije sigurna, da je došlo do promjene zakona, da je otac većinom vodio brigu o tome i da zna da je MZ bila spremna napustiti stan, ali nije sigurna zašto je to odlučila. Predmetni stan je stekla darovanjem od oca, ali ne sjeća se kada. U posjed stana je stupila nakon primopredaje u studenom 2018.
14. Sud vjeruje iskazu tužiteljice koja je navela da nije ništa znala o imovinskim prilikama svjedokinje jer u tom dijelu i svjedokinja navodi da nije imala nikakav odnos s tužiteljicom, odnosno, da uopće nisu komunicirale, a na isto upućuju i drugi dokazi u ovom predmetu.
15. Iz priklopljenog spisa Ps 91/18 ovog suda proizlazi da su ga pokrenuli LZ i ovdje tužiteljica 19. ožujka 2018. protiv svjedokinje DZT radi iseljenja iz predmetne nekretnine jer da svjedokinja nema pravnu osnovu za biti u toj nekretnini, a nije u zakonskom roku zatražila zaključenje ugovor o najmu. U spisu nema podataka iz kojih bi proizašlo da je tužiteljica znala imovinsko stanje svjedokinje, odnosno, da je znala da ima drugih nekretnina, a navedeno ne proizlazi ni iz nagodbe kojom su stranke okončale taj spor.
16. Iz provedenog postupka proizlazi da je prednik tužiteljice bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine za koju je sa UZ, [adresa] kao najmoprimac, bio u odnosu najma na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 24. ožujka 1998. Nesporno je i da su nakon smrti NZ prava i obveze iz ugovora o najmu prešle na njenu nasljednicu, kćer LZT te da je najmoprimka po navedenom ugovoru plaćala najamninu u iznosu 131,03 kuna mjesečno. Utvrđeno je i da razlika plaćene i tržišne najamnine za utuženo razdoblje iznosi 17.325,09 eura.
6 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
17. U pogledu same pravne osnove zahtjeva, pravna pozicija vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac je propisana prije svega odredbama Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' br. 91-96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje: ZNS) pa tako u bitnome zaštićeni najmoprimac može stanovati u stanu i za to plaćati tzv. zaštićenu najamninu, dok je vlasnik stana dužan plaćati pričuvu i održavati stan.
18. U domaćem zakonodavstvu koje uređuje nekadašnja stanarska prava i iz njih proizašle statuse zaštićenih najmoprimaca, prije svega ZNS, ali potom i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) te porezni zakoni postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca, na primjer: vlasnik stana je obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme, nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca, obvezan je primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke, dužan plaćati pričuvu i održavati stan, dužan je plaćati porez na dohodak od najamnine, a otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan.
19. Kako je pravo vlasništva prema čl. 30. ZV-a stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama) onda je očito da je uvođenjem ovakvih brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama ZNS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija)
20. S obzirom na raniji - Zakonom o stambenim odnosima predviđeni - institut nositelja stanarskog prava ovo miješanje tužene u pravo vlasništva tužitelja i drugih vlasnika takvih stanova je u skladu s općim interesom zajednice (tj. gospodarskom dobrobiti države i zaštitom prava drugih - zaštićenih najmoprimca).
21. Međutim, takvim miješanjem tuženika je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut prekomjerni individualni teret. U zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.
22. Zbog navedenog proizlazi da pozitivni pravni propisi u RH za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, najmodavce.
23. Najmodavac, odnosno vlasnik stana mora sam snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca zbog čega je povrijeđeno pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo mu je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom koja je u odnosu na RH stupila na snagu 5. studenog 1997.
7 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
24. Stoga tuženik odgovara za štetu koja je nastala tužitelju povredom njegovog Ustavom RH i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu prava tužitelja prema testu razmjernosti.
25. Kako je utvrđeno da je tuženik uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustio tim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj pretrpio imovinsku štetu uslijed činjenice da je bio spriječen naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine.
26. Prilikom donošenja odluke u ovom predmetu sud je uzeo u obzir i presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i to Statileo protiv [adresa] te P i drugi protiv Republike Hrvatske. Odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije i Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima. Kako je presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.
27. Ratifikacijom Konvencije tuženik se obvezao primjenjivati je, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane, te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, nije učinjeno. Međunarodni ugovori imaju jaču snagu od zakona pa je stoga pozivanje tuženika na stav da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona, odnosno da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju za državu, u ovom predmetu neosnovano.
28. U okolnostima konkretnog slučaja prema kojima tužitelj nije imao ni najmanje utjecaja na visinu neprimjereno niske zaštićene najamnine s obzirom na odredbe ZNS-a, koje su tužitelja kao vlasnika stana u tom pogledu stavile u nepovoljan položaj kao i u pogledu nemogućnosti otkaza ugovora o najmu sklopljenog sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme tako da je tužitelju i njegovim prednicima godinama uskraćeno uživanje vlasništva čime mu je nametnut prekomjeran individualan teret, a ostavljene su mu obveze kao što su plaćanje pričuve i snošenje određenih troškova popravka odnosno održavanja, a da nije nađeno optimalno zakonsko rješenje kojim bi se ostvarila raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nepravedno prebačen na tužitelja u kakvim okolnostima postoji neravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca, pa je tužitelju povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno citiranim odredbama članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, kao i odredbama članka 48. stavka 1. uz ograničenja 8 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
prema članku 50. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske, iz čega proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva istaknutog na naknadu štete.
29. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavka 1. Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15– dalje: ZOO), počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.
30. Predmetna tražbina tužiteljica odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO. Kako je zahtjev za mirno rješenje spora tuženici podnesen 15. ožujka 2022., proizlazi da je tužba kojom se traži isplata razlike između tržišne najamnine i plaćene zaštićene najamnine za razdoblje od 15. lipnja 2019., podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 230. st. 1. ZOO-a.
31. Naime, iz podneska od 26. siječnja 2021. u kojem je tužiteljica predala obračun kako je došla do visine tužbenog zahtjeva, navedeno je da je utužena najamnina za 36 mjeseci, odnosno tri godine unatrag, a kao što je ranije navedeno, s tim se obračunom tuženik složio (ali je nastavio osporavati osnovu).
32. Iz svega navedenog sud je utvrdio kako je tužitelj u cijelosti dokazao osnovu svog konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.
33. Kamata je dosuđena u skladu s čl. 29. st 2. Zakona o obveznim odnosima.
34. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u daljnjem tekstu: OT), i to temeljem tbr. 48/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Vrijednost konačno specificiranog tužbenog zahtjeva iznosi 100 bodova po radnji.
35. Tužitelju je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 eura prema br. 7.t.8. Tarife, tužbe u iznosu od 200,00 eura prema br. 7. t. 1 Tarife, trošak pristupa na ročišta 20. studenog 2019., 5. veljače 2020., 5. listopada 2023., 12. ožujka 2024. i 2. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako prema br. 9. t. 1 Tarife, te trošak sastava podnesaka od 20. siječnja 2020., 26. siječnja 2021., 7. veljače 2022. i 12. rujna 2024. prema br. 8. t. 1. te za podnesak 14. rujna 2023. 50,00 eura prema br. 8. t. 4. Tarife. Navedeno iznosi 2.250,00 eura, odnosno s PDV- om 2.812,50 eura. Tome treba pridodati trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 345,00 eura i na presudu 180,00 eura. Ukupno je riječ o 3.337,50 eura koliko je tuženiku naloženo platiti tužitelju troškova. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.
9 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 9 2
/
2 0 2
2 -
3 8
36. Tužiteljici ne pripada trošak sastavljanja podneska od 15. studenog 2019. jer je predan na ročištu tuženiku, od 19. veljače 2021. jer nije bio potreban za vođenje postupka,
37. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 9. siječnja 2025.
Sudac:
Ivan Borković
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u četiri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
