REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3236/2021-6

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužiteljice UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Zdenka Koharić, odvjetnica u Zagrebu, Nova ves 4, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi poreza na dohodak, 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/14-01/340, URBROJ: 513-04-21-11 od 26. srpnja 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Zagreb – Centar, KLASA: UP/I-410-23/2013- 02/2216, URBROJ: 513-07-01-61/14-3 od 11. veljače 2014.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/14-01/340, URBROJ: 513- 04-21-11 od 26. srpnja 2021. odbijena je žalba tužiteljice protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Zagreb – Centar, KLASA: UP/I-410-23/2013-02/2216, URBROJ: 513-07- 01-61/14-3 od 11. veljače 2014. kojim joj je za 2012., među ostalim, utvrđena godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 173.416,86 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 102.952,05 kn.

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da podnosi tužbu iz svih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima, budući da se utuženo kao i prvostupanjsko porezno rješenje nalaze neosnovanima i nezakonitima radi učinjenih povreda pravila postupka i pogrešne primjene materijalnih propisa. Dodaje da tuženik u postupku u izvršenju presude nije postupio sukladno uputi i izraženom pravnom stajalištu Upravnog suda u Zagrebu u presudi Usl-4228/18- 6 od 6. studenoga 2020. Opisuje da u vezi zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, sud u presudi od 6. studenoga 2020. izričito navodi: "U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13.; dalje OPZ/08.) budući da na navedeno upućuje odredba članka 197. stavka 1. novog OPZ-a, a ne radi se o iznimci iz članka 197. stavka 2. novog OPZ-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o postupku za utvrđivanje zastare, već o postupku utvrđivanju dohotka". Ističe da se upravo suprotno uputi suda, tuženik poziva na primjenu članka 197. stavak 2. OPZ-a ("Narodne novine" broj: 115/16., dalje: OPZ/16.) i članka 108. stavka 1. OPZ/16 dalje ne obrazlažući zbog kojih razloga i suprotno utvrđenju suda smatra da se radi o postupku za utvrđivanje zastare započetom po zahtjevu tužiteljice prema odredbama OPZ/08. Iznosi da je u konkretnom slučaju tijekom čitavog trajanja kako upravnog tako i sudskog postupka bilo nesporno da se radi o postupku koji je porezno tijelo pokrenulo po službenoj dužnosti radi utvrđivanja poreza na dohodak za 2012. Nastavlja da tuženik nije postupio prema uputi suda u dijelu u kojemu mu se nalaže razmatranje svih istaknutih žalbenih razloga. Navodi da se ovdje upire na žalbeni razlog koji tuženik uopće nije razmotrio, odnosno čak taj žalbeni navod niti ne navodi u obrazloženju pobijanog rješenja, zbog čega je rješenje nezakonito u smislu članka 98. stavak 5. OPZ-a koji izričito propisuje da obrazloženje mora sadržavati razloge zbog kojih nije uvažen zahtjev stranke, a u žalbi se kao bitna povreda pravila upravnog postupka, isticala povreda načela zakonitosti. Ističe da tuženik niti navodi niti odgovara na žalbeni navod usmjeren na to da je ispravak porezne prijave za 2012. podnijet u zakonom propisanom roku (članak 63. stavak 3. OPZ-a) prije donošenja (prvog rješenja) privremenog poreznog rješenja od 17. listopada 2013., a kojim joj je utvrđen porez na dohodak za 2012. u iznosu 51.200,00. Opisuje da se radi o bitnim žalbenim navodima na koje se tuženik morao očitovati te da izostanak očitovanja odnosno navođenja razloga zbog kojih taj žalbeni navod uopće nije razmatran predstavlja bitnu povredu pravila poreznog postupka radi koje je rješenje tuženika nezakonito. Navodi da institut izmjene porezne prijave nije koristila kao odustanak od porezne prijave, kako to tuženik pogrešno utvrđuje. Dodaje da je žalbeni navod bio usmjeren na pravilnu primjenu članka 40. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak, a koji propisuje da je, ako porezni obveznik podnese godišnju poreznu prijavu radi ostvarivanja prava iz stavka 2., obvezan u godišnjoj poreznoj prijavi iskazati ukupno ostvareni dohodak u poreznom razdoblju, a prema članku 5. Zakona, te da je na taj žalbeni navod tuženik bio dužan i odgovoriti. Smatra da to zapravo znači da je tuženik odgovarajući na taj žalbeni navod bio dužan navesti razloge zbog kojih zanemaruje da su Zakonom kumulativno propisane pretpostavke za slučaj u kojemu je porezni obveznik dužan iskazati sve vrste dohotka iz članka 5. Zakona (i dohodak od kapitala), a to su: 1) da je prijava podnijeta dobrovoljno i 2) da je prijava (dobrovoljno) podnijeta radi korištenja poreznih olakšica iz stavka 2. tog članka Zakona. Napominje da je iz obrazloženja očito to da tuženik smatra da je dovoljna činjenica da je porezna prijava podnijeta, a nebitno je to radi čega je podnijeta, odnosno nebitno je ispunjenje druge pravne pretpostavke: „radi ostvarivanja prava iz stavka 2. (članka 40. Zakona)". Smatra da ako je nepobitno to da je Zakonom propisana pravna pretpostavka da porezni obveznik koji nije temeljem zakona obvezan podnijeti godišnju prijavu istu može podnijeti radi korištenja poreznih olakšica iz stavka 2. članka 40. Zakona o porezu na dohodak i nepobitno to da se izrekom utuženog (prvostupanjskog) rješenja ne utvrđuju porezne olakšice iz stavka 2. članka 40. Zakona, a isto i iz obrazloženja rješenja tuženika proizlazi, dalje joj moraju biti jasni razlozi zbog kojih je suprotno zakonom propisanog, u konačno oporezivanje uključen dohodak od kapitala na koji je obračunat i uplaćen porez prilikom isplate (uplaćen predujam: točka 1.29. izreke). Ističe, a što je odlučujuća pravna činjenica u konkretnom slučaju, da se postupak po podnijetoj prijavi poreza na dohodak vodi po službenoj dužnosti odnosno a contrario da se ne radi o postupku po podnijetom zahtjevu poreznog obveznika. Smatra da je pogrešan pravni zaključak poreznog tijela prema kojemu izjednačava institut od odustanka od prijave s institutom podnošenja izmijenjene porezne prijave. Navodi da izmijenjenu poreznu prijavu porezni obveznik podnosi u slučaju u kojemu je utvrdio da bi po podnijetoj prijavi došlo do više ili manje plaćenog poreza. Dodaje da je ona u zakonom propisanom roku podnijela izmijenjenu poreznu prijavu prema kojoj ne koristi porezne olakšice, a na koje niti zakonom nije imala pravo budući da su "uzdržavani članovi" prestali biti kao takvi uzdržavani članovi obitelji za koje se može koristiti porezna olakšica. Pojašnjava da prema izmijenjenoj poreznoj prijavi ona više ne koristi za predmetno porezno razdoblje porezne olakšice za uzdržavane članove obitelji. Opisuje da je zakonom izričito propisano da ukoliko se prijava podnosi radi korištenja poreznih olakšica tek u tom slučaju nastaje obveza prijavljivanja i svih drugih dohodaka, a ovdje je to dohodak od kapitala. Nastavlja da to znači da prema izmijenjenoj poreznoj prijavi, a koja je podnijeta u zakonom propisanom roku, ona nije koristila porezne olakšice i prema tome niti je bila dužna prijaviti dohodak od kapitala. Zaključuje da je pogrešno izjednačavanje odustanka od prijave i podnošenje porezne prijave radi korištenja poreznih olakšica. Slijedom iznijetoga zaključuje da se radi o bitnim povredama pravila postupka te da je u provedenom poreznom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa predlaže da se ponište drugostupanjsko rješenje i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da smatra da tužba nije osnovana. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je prvostupanjskim rješenjem tužiteljici utvrđena za 2012. godišnja obveza poreza na dohodak i prireza u iznosu od 173.416,86 kn, ukupno uplaćeni porez i prirez u iznosu 70.464,81 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 102.952,05 kn.

7. Sporno je, je li joj pravilno utvrđena ta obveza.

8. Tuženik je u osporavanom rješenju u bitnome naveo da pregledom podataka spisa predmeta proizlazi da je porezna obveznica podnijela poreznu prijavu za utvrđivanje poreza na dohodak za 2012., a da je porezno tijelo ukupni godišnji dohodak i poreznu osnovicu utvrdilo na temelju podatka iz podnijete godišnje porezne prijave, ispravka godišnje porezne prijave te naknadno priložene dokumentacije koja nije proknjižena odnosno na temelju podataka iz službene evidencije poreznog tijela. Opisano je da je porezna obveznica u spis dostavila ispravak godišnje prijave poreza na dohodak za 2012. sukladno članku 66. stavku 3. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ/16) kojim je izuzela podatke o uzdržavanim članovima uže obitelji. Dodano je da je pri obradi godišnje porezne prijave i naknadno podnesene potvrde o isplaćenom predujmu udjela u dobitku za 2012. od društva Jeke Jet d.o.o., Zagreb, prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužiteljica ostvarila dohodak od kapitala u iznosu od 410.000,00 kn i to 24. svibnja 2012. pri čemu svota obračunatog poreza na kapital iznosi 67.632,81 kn, a neoporezivi dio dohotka od kapitala iznosi 12.000,00 kn godišnje te se priznaje u godišnjem obračunu temeljem podnesene godišnje porezne prijave sukladno članku 30. stavku 11. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12. i 144/12.). Ustvrdio je da pregledom spisa predmeta proizlazi kako tužiteljica obavlja samostalnu djelatnost iznajmljivanja vlastite nekretnine i podliježe oporezivanju poreza na dobit od 1. siječnja 2011. te da nije obvezna podnijeti godišnju poreznu prijavu, ali je prijavu dobrovoljno podnijela, slijedom čega je obvezna iskazati ukupno ostvareni dohodak u poreznom razdoblju, sve sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o porezu na dohodak, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo pravilno tužiteljici na poreznu osnovicu obračunalo porez na dohodak primjenom poreznih stopa propisanih člankom 16. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 22/12.).

9. Člankom 40. Zakona o porezu na dohodak propisano je da godišnju poreznu prijavu nije obvezan podnijeti porezni obveznik ako u poreznom razdoblju ostvari: 1. dohodak od nesamostalnog rada iz članka 14. toga Zakona samo kod jednog tuzemnog poslodavca ili više tuzemnih poslodavaca, odnosno isplatitelja primitka, ali ne istodobno, i/ili

2. dohodak od imovine i imovinskih prava iz članka 27. toga Zakona i/ili,

3. dohodak od kapitala iz članka 30. toga Zakona i/ili,

4. dohodak od osiguranja iz članka 31. toga Zakona i/ili,

5. drugi dohodak iz članka 32. toga Zakona, a pod uvjetom da nije obvezan podnijeti godišnju poreznu prijavu prema članku 39. toga Zakona (stavak 1.). Nadalje, propisano je da ako je porezni obveznik tijekom poreznog razdoblja ostvario samo dohotke iz stavka 1. toga članka, može za te dohotke podnijeti godišnju poreznu prijavu radi:

1. ostvarivanja prava na neiskorišteni osobni odbitak iz članka 36. i članka 54. toga Zakona,

2. prava na ravnomjerno godišnje oporezivanje odnosno godišnje izravnanje porezne osnovice,

3. drugih prava propisanih zakonima (stavak 2.) te da je, ako porezni obveznik podnese godišnju poreznu prijavu radi ostvarivanja prava iz stavka 2. toga članka, obvezan u godišnjoj poreznoj prijavi iskazati ukupno ostvareni dohodak u poreznom razdoblju, a prema članku 5. toga Zakona (stavak 3.).

10. Kako spisu tuženika prileži prijava poreza na dohodak za 2012. koji je 28. veljače 2013. podnijela tužiteljica te kako spisu tuženika prileži podnesak tužiteljice od 10. listopada 2013. u kojem tužiteljica sama navodi da je u veljači 2013. podnijela godišnju poreznu prijavu za 2012. osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Naime, kako je tužiteljica podnijela godišnju poreznu prijavu za 2012. bila je obvezna u toj prijavi iskazati ukupno ostvareni dohodak u toj godini u skladu s člankom 40. stavkom 3. Zakona o porezu na dohodak. Također, tužiteljici se ukazuje da je člankom 65. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ/08) propisano da ako je porezni obveznik podnio poreznu prijavu koju prema odredbama posebnog propisa nije bio dužan podnijeti, od podnesene porezne prijave može odustati u roku od trideset dana od dana podnošenja porezne prijave, ako posebnim propisom nije uređeno drugačije.

11. Člankom 197. stavkom 2. OPZ/16 propisano je da iznimno od stavka 1. toga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ/08 u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona, a da postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ/08 dovršit će se prema odredbama OPZ/16.

12. Nadalje, člankom 108. OPZ/16 propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.), da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, s time da je nastanak porezne obveze propisan posebnim poreznim zakonima (stavak 2.) te da ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče (stavak 6.).

13. Stoga pravilno tuženik navodi da je zastara prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze počela teći 1. siječnja 2014. te da je postupak prekidan sudskim sporom, koji je okončan presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI- 4228/18-6 od 6. studenog 2020., a da je tužba zaprimljena 10. prosinca 2018., a presudu kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojen zaprimljena 11. prosinca 2020., tako da zastarni rok nije za to vrijeme tekao. Stoga pravilno tuženik zaključuje da nije nastupila apsolutna zastara prava na na utvrđivanje predmetne porezne obveze, pri čemu je sud imao u vidu pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj: U-zpz 28/2021-6 od 25. svibnja 2021.

14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) riješiti kao u točki I. izreke.

15. Kako je tužiteljica izgubila spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. istog Zakona odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 9. siječnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnica Zdenka Koharić – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom

3. u spis