Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1212/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice DE /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Mario Patača, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ sa sjedištem u [adresa], koga zastupa Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-218/2022-42 od 9. siječnja 2024., u sjednici održanoj 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-218/2022-42 od 9. siječnja 2024. pod stavcima I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P- 218/2022-42 od 9. siječnja 2024. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250-63000127223/2007 od 13. studenog 2007., sklopljenog između tužiteljice kao korisnik kredita i Slavonske banke d.d. [adresa] (pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d.) kao kreditora, a koja u članku 4. stavak 2. glasi: "Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru." (stavak I. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.290,15 eura / 9.636,36 kuna[1] sa zateznim kamatama navedenim

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1,00 euro

u stavku drugom izreke (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.186,73 eura / 24.010,42 kuna sa zateznim kamatama od 9. siječnja 2024. do isplate (stavak III. izreke).

Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg iznosa od 625,00 eura / 4.709,06 kuna na ime troškova postupka (stavak IV. izreke).

2. Protiv presude pod stavcima I., II. i III. izreke žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe (418,68 eura) sa zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250-63000127223/2007 od 13. studenog 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnik kredita i Slavonske banke d.d. [adresa] - pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora, o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci kreditora i restitucijski zahtjev za isplatu iznos od 1.290,15 eura / 9.636,36 kuna na ime razlike u anuitetima kredita obračunatih po mijenjanoj stopi redovne kamate u odnosu na onu ugovorenu i važeću u vrijeme plasmana kredita sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tužiteljica (korisnica kredita) i pravni prednik tuženika (davatelj kredita - Slavonska banka d.d. [adresa], Podružnica O), sklopili 13. studenog 2007. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita (15.000,00 eura), sa rokom otplate tijekom 11 godina, da se prema članku 4. Ugovora izmjena stope redovne kamate određene po predniku tuženika i tuženiku smatra sastavni dijelom tog Ugovora, da je tužiteljica otplatila kredit tuženiku do 2019., da je tijekom otplate kredita u osam navrata mijenjana stopa redovne kamate, da je do srpnja 2018. svaka promjena bila veća u odnosu na početnu stopu redovne kamate (6,20%) i kretale se od 6,45% do 7,40% godišnje, i da razlika u anuitetima kredita obračunavanih po jednostrano mijenjanoj stopi redovne kamate u odnosu na anuitete obračunate po početnoj stopi redovne kamate (6,20 % godišnje) od realizacije do zatvaranja kredita iznosi 1.290,15 eura / 9.636,36 kuna (pojedini iznosi razlika i mjeseci plaćanja iskazani u Tabeli nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dajane Vuković, dipl. oec. /list 281. - 289. spisa/).

7. U žalbenom stadiju postupka, kao i tijekom prvostupanjskog postupka po tuženiku je sporna primjena materijalnog prava vezano za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o jednostranom mijenjanju stope redovne kamate, prigovora zastare za restitucijski zahtjev, tijek zateznih kamata i odluka o troškovima postupka, utoliko što u bitnome tvrdi da je na temelju zakona imao pravo ugovarati promjenjivu stopu redovne kamate i da je korisnicima bila poznata metodologija mijenjanja iste koja je dostavljena u spis, da i pod pretpostavkom ništetnosti odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate tužiteljici ne pripada pravo na zatezne kamate od dana uplata već od podnošenja zahtjeva, da je osnovan prigovor zastare jer da je tužiteljica kao potrošač iz ugovora koji nije bio predmetom razmatranja u postupku kolektivne zaštite mogla ostvarivati svoja prava u za to zakonom predviđenom roku i da je trošak zastupanja na ročištu za objavu presude ne pripada tužiteljici jer nije dospio do zaključenja glavne rasprave, niti je bio nužan u vođenju parnice.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti su povrijeđena pravila o sadržaju sudske odluke (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) na koja se poziva žalitelj.

9. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

10. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u pitanje izbor i primjena pravila za razrješenje predmetnog spora (Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007, Zakon o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a/).

11. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 96. ZZP-a/2007); da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive ( članak 99. ZZP-a/2007); da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 100. ZZP-a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 102. ZZP-a/2007).

12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2007).

13. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužiteljice (po zanimanju učiteljica, u dobi od 60 godina) iz kojeg proizlazi da je kredit podigla za adaptaciju obiteljske kuće, da je pozvana u banku nakon što je ugovor već bio pripremljen, da nitko iz banke s njom nije razgovarao niti posebno objašnjavao o načinu mijenjanja stope redovne kamate, a niti je informirao da postoje krediti sa fiksnom i promjenjivom stopom redovne kamate (list 127. - 128. spisa) sa sadržajem Ugovora o kreditu (list 17. - 23. spisa) i iskazom FE (bivše zaposlenice prednika tuženika) u kojem je navela da se zbog proteka vremena ne sjeća koji su se sve parametri uzimali u obzir prilikom donošenja odluke o promjeni stope, da se nekad uzimao u obzir EURIBOR, a nekad administrativna kamatna stopa koju je banka definirala za sebe, da korisnik kredita nije mogao mijenjati ugovorne odredbe i da je ugovor bio sastavljen na formularu (list 126. - 127. spisa) i materijalnim dokazima u spisu (obavijesti o promjeni stope redovne kamate /list 7. spisa/, Opći uvjeti poslovanja tuženika iz 1997. /list 28. - 33. spisa/, Metodologija promjene kamatnih stopa tuženika iz 2011. /list 44. - 45. spisa/ kao jedini objektivni zaključak ostaje:

- da je tužiteljica potrošač iz krugova kojima su financijska kretanja i prilike bili strani;

- da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka standardan i unaprijed formuliran po pravnom predniku tuženika, i da pri sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljici nije transparentno izloženo konkretno djelovanje i učinak promjenjivosti stope redovne kamate na temelju jednostrane odluke pravnog prednika tuženika, a nastavno i tuženika na njezino kreditno zaduživanje, odnosno predočeni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih je mogla procijeniti kada i na temelju kojih parametara će tuženik (pravni prednik) mijenjati stopu redovne kamate i da bi anuitet kredita uslijed mijenjane stope redovne kamate bili veće i za koliko, u odnosu na početni anuitet

- i da su odredbe o promjenjivoj stopi u Ugovoru o kreditu i aktima tuženika načelne bez objektivnih kriterija i kao takve teško razumljive, te da na temelju istih tužiteljici kao potrošaču nije omogućena provjera opravdanost razloga za promjenu stope redovne kamate tijekom razdoblja trajanja kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenju, a što je u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, i u kontekstu ostalih odredba kredita, te poslovne politike kreditora.

14. Prema tome, nije u pravu tuženik kad tvrdi da je njegovo postupanja u skladu sa načelom dobre vjere samom činjenicom što mu je po zakonu bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i da iz dostavljene metodologije tuženika donesen u 2011. godini proizlaze jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost stope redovne kamate, pri čemu očito ispušta iz vida da se kao razlozi za promjenjivu stopu redovne kamate ne mogu prihvatiti načelni i objektivni kriteriji, koje nije uspio pojasniti niti tijekom predmetne parnice za razdoblje vraćanja kredita i da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate jednostranom odlukom banke nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a) s obzirom da su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 96. ZZP-a/2007 i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.) i da znatnija neravnoteža stvorena odredbama Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate ne proizlazi samo iz kvantitativnog ekonomskog ocjenjivanja, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcija, već i iz činjenice dovoljno ozbiljnog oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač zbog nemogućnosti bio kakvog utjecaja na sadržaj Ugovora, i tuženikove jednostrane akte vezano za promjenu stope redovne kamate, a time i ograničenjima u korištenju svojih prava.

15. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate iz predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

16. Nadalje, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

17. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

18. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

19. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u anuitetima kredita obračunavanih po tuženiku (i njegovom pravnom predniku) na temelju jednostrano mijenjane stope redovne kamate u odnosu na anuitete obračunate po početnoj stopi redovne kamate iznosi 1.290,15 eura / 9.636,36 kuna (pojedini iznosi razlika iskazani u nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka).

20. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o visini restitucijskog zahtjeva i istim nije doveo do neravnoteže među ugovornim stranama na štetu tuženika, niti je odbijanjem provođenja dopune nalaza i mišljenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, kako to neosnovano tvrdi tuženik.

20.1. Naime, predmet ovog postupka nije utvrđenje referentne kamatne stope s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjanja po tuženiku, već ocjena nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe o jednostrano mijenjanoj stopi redovne kamate i s tim u vezi restitucijski zahtjev za vraćanje razlika u anuitetima kredita obračunatih po mijenjanoj stopi redovne kamate u odnosu na onu ugovorenu i važeću u vrijeme plasmana kredita.

20.2. Osim toga, dopunom nalaza i mišljenja su otklonjeni prigovori tuženika vezano za takozvanu negativu razliku (list 241. spisa) tako da nije jasno na što se točno aludira žalbom vezano za visinu restitucijskog zahtjeva.

21. Kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 1.290,15 eura / 9.636,36 kuna, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

22. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni tuženiku, a ne od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate, kako to tvrdi tuženik, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je na temelju nepoštene (ništetne) odredbe Ugovora o kreditu u dijelu promjenjive stope redovne kamate stekao predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a).

23. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare, budući da rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.,[2] objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), a što znači da u konkretnom slučaju, u kojem je na zahtjev tužiteljice kao potrošača utvrđena ništetnom ugovorna odredba o jednostranom mijenjanju stope redovne kamate Odlukom tuženika (ništetnost nije ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, niti se tužiteljica pozivala na učinke iste) nije protekao rok zastare od pet godina za potraživanje nezakonito obračunatih i naplaćenih redovnih kamata u razdoblju vraćanja kredita.

23.1. Naime, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom (ništetnom) za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a nastankom tog subjektivnog prava i obvezno-pravno ovlaštenje na podnošenje tužbe na isplatu po restitucijskim zahtjevom, a ne obrnuto kako to u biti tumači tuženik (bez postojanja subjektivnog 2 "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

prava u materijalnom smislu nema niti obvezno-pravnog ovlaštenja na podnošenje restitucijskog zahtjeva).

24. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih /ništetnih/ odredaba Ugovora o kreditu), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužiteljica kao potrošač nalazila u odnosu na tuženika (pravnog prednika tuženika) kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužiteljica kao potrošač nije znala niti mogla ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

25. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke)".

26. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikom da je rok zastare istekao "2012." jer da je Ugovor o kreditu sklopljen 2007., a tužba podnesena „2022.“ (tužba je podnesena 2019.) i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje se po tuženiku izrijekom ne odnosi na ništetnost ugovornih odredbi, već "ništetnost ugovora" koje stajalište nije prihvaćeno ni u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. i U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

27. Dakle, suprotno tvrdnjama iz žalbe prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

28. Neosnovano tuženik osporava i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka.

29. Naime, kako je tuženik prije i tijekom parnice u cijelosti osporavao osnovu i visinu potraživanja, ponavljajući u bitnome ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenim tužbenim zahtjevima i nije, iako je mogao i bio svjestan tužiteljičinog uspjeha, ponudio matematički izračun razlike u anuitetima kredita, to su razlozi za vođenje predmetne parnice na strani tuženika, zbog čega tužiteljici, neovisno o djelomično smanjenom tužbenom zahtjevu, odnosno djelomično povučenoj tužbi nakon izvedenog dokaza dopunskim financijskim vještačenjem, pripada pravo na trošak od tuženika, koji je bio potreban, poglavito ako se ima u vidu da zbog zahtjeva za koji je djelomično povučena tužba tuženik nije niti imao poseban trošak.

30. Svaka drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, ne samo da nije u skladu sa principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog (potrošačevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.).

31. Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove predmetne parnica među kojima je i nagradu za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude (list 322. spisa), koji trošak se po zakonu smatra potrebnim (članak 151. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 155. stavkom 2. ZPP-a i Tbr. 9/3., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023./).

32. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 3.186,73 eura (članak 154. stavak 1. ZPP-a) sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (9. siječnja 2024.) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

33. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

34. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-218/2022-42 od 9. siječnja 2024. pod stavcima I., II. i III. izreke nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 9. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović