REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: P-2261/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Tatjani Domijan – Mrva, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, zastupan po II, dipl.iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB:22694857747, zastupan po punomoćnici PI iz OD Grgić & partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 26. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Dužan je tuženik platiti tužitelju iznos od 6.667,61 eur (50.237,13 kn) sa zateznom kamatom koja teče od 24. srpnja 2021. godine (prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od 08. srpnja 2021. godine kao dana podnošenja tužbe) po stopi određenoj po čl. 29.st.2. ZOO, sve do isplate."

II.

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.738,13 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-601/2023 od 27. rujna 2023. prihvaćanjem žalbi tuženika ukidaju se presuda Općinskog suda u Zadru broj P- 1307/2021-27 od 23. ožujka 2023. i rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-1307/2021 od 12. travnja 2023., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave. Dana je uputa da će tijekom ponovnog raspravljanja prvostupanjski sud utvrditi postoji li stvarna šteta iz članka 27. stavak 1. i 3. ZOOP, koja predstavlja razliku između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. ožujka 2012. i iznosa mirovine koja bi se isplaćivala kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu. Ako prvostupanjski sud utvrdi postojanje i visinu štete, raspraviti će osnovanost prigovora podijeljene odgovornosti provođenjem kombiniranog sudsko medicinskog vještačenja predloženog po tuženiku.

2. Tužitelj je dana 08. srpnja 2021. godine podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 10.rujna 2011.g. oko 5,35 sati na državnoj cesti DC-08 između mjesta Poličnik i Gornji Poličnik, smrtno stradala osiguranica tužitelja FI iz [adresa] latinskog. Navedenu prometnu nezgodu skrivio je sada pok. I P iz [adresa] upravljajući vozilom marke Renault Clio, reg. oznake [registarska oznaka], osigurano policom od automobilske odgovornosti broj 0812411445 kod tuženoga. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zadru broj 100017 od 16.03.2012.g. priznato je ŽI, VI i LI, djeci umrle osiguranice FI pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 10.09.2011.g. Kao uzrok smrti osiguranice utvrđena je ozljeda na radu. Pred Trgovačkim sudom u Zadru posl. broj P-100/2018-60 vodio se postupak naknade štete zbog isplate obiteljske mirovine djeci umrle osiguranice FI u razdoblju od 10.09.2011 do 31.12.2013.g. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 63 PŽ- 7008/2019-2 od 15.srpnja 2020.g. preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-100/2018-60 od 23. listopada 2019.g. i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti za utuženo razdoblje. Isplatom obiteljske mirovine u razdoblju od 01.07. 2018. godine do 30.09. 2020. godine tužitelj trpi daljnju štetu u iznosu od 50.237,13 kn koju potražuje ovom tužbom. Odgovornost tuženika za naknadu štete temelji se na čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, a visina štete temelji se na čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13). Na temelju navedenog predlaže sudu donijeti presudu.

3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 13. rujna 2021. godine navodi da osporava tužbu, činjenične i pravne navode tužbe (osim onih koji su izrijekom priznati u odgovoru na tužbu), te osnovu i visinu potraživanja. Nije sporno da se dana 10.09.2011. godine desila prometna nezgoda u kojoj je preminula pokojna FI te da je navedena ozljeda pravno kvalificirana i priznata kao ozljeda na radu. Nije sporno niti da je vozilo reg. oznaka i broja [registarska oznaka] bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 812411445 za štetu koja bude pričinjena trećim osobama. Zakonski okvir kojim se regulira sadržaj obaveze osiguratelja temeljem predmetne police je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik ne spori niti da je rješenjem tužitelja od 16.03.2012. godine priznato ŽI, VI i LI, pravo na obiteljsku mirovinu, a uslijed smrti pokojne FI. Sve ostale činjenične i pravne navode, kako je već uvodno istaknuto, tuženik osporava. Prvenstveno ističe da nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zadru vođen parnični postupak koji je pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7008/2019 na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Ishod jednog parničnog postupka, međutim, nije prethodno pitanje u drugom parničnom postupku, niti je ovaj sud na bilo koji način obvezan činjeničnim utvrđenjima i pravnim stavovima suda u označenom predmetu Trgovačkog suda. Sijedom navedenog, tuženik osporava odgovornost svog pokojnog osiguranika, ističe da niti jednim dokazom nije utvrđena dinamika prometne nezgode, način i brzina kretanja vozila, mogućnost izbjegavanja sraza od strane pokojne osiguranice tužitelja. Sama činjenica da se sraz desio na prometnoj traci kretanja pokojne osiguranice tužitelja ne presumira nužno i isključivu krivnju pokojnog osiguranika tuženika. Niti sud niti parnične stranke nemaju dovoljno stručnog znanja da bi samo na temelju tragova kretanja, ili na temelju sudarne pozicije mogli utvrditi dinamiku prometne nezgode i isključivu odgovornost osiguranika tuženika, a tužitelj je onaj koji je dužan dokazati činjenice na kojima temelji svoje tužbene navode. Ističe prigovor suodgovornosti pokojne osiguranice tužitelja zbog nekorištenja ispravnog sigurnosnog pojasa obzirom tuženik drži da bi korištenjem istog posljedice bile manje, odnosno da bi bio izbjegnut smrtni ishod. Osnova i visina tražbine ne proizlaze iz isprava koje je tužitelj dostavio uz tužbu. Tako je rješenjem priznato pravo na obiteljsku mirovinu ŽI, VI i LI i to u ukupnom mjesečnom iznosu od 2.037,24 kn. Prema obračunu od 07.07.2021. godine, te ispisima iz banke podataka, međutim, proizlazi da je iznos mjesečne isplate 1734,10 kn. Osporava da su u utuženom periodu (od 01.07.2018. do 30.09.2020. godine) bili ispunjeni uvjeti iz članka 69. do 70. Zakona o mirovinskom osiguranju za priznanje prava na obiteljsku mirovinu ŽI, VI i LI, a sve obzirom da su isti na dan 01.07.2018. godine imali više od 18 godina čime su ispunjeni uvjeti iz čl. 69. ZOMO-a za prestanak prava na obiteljsku mirovinu, a nije dokazano da su isti nastavili redovno školovanje u utuženom periodu niti je tužitelj dokazao da je vršio provjere statusa školovanja. Postupajući na ovaj način, a ukoliko je vršio isplatu obiteljske mirovine iako više nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za navedeno, tužitelj je sam sebi skrivio štetu, a za što tuženik ne može odgovarati. Tuženik ističe prigovor zastare. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj potražuje naknadu štete za period od 01.07.2018. godine do 30.09.2020. godine. U parničnom postupku P-100/2018 Trgovačkog suda u Zadru, tužitelj je potraživao naknadu štete za period od 10.09.2011. do 31.12.2013. godine. Naknadu štete za period od 01.01.2014. godine do 30.06.2018. godine, tužitelj nije potraživao niti utuživao. Rješenjem od 16.03.2012. godine, priznato je pravo na obiteljsku mirovinu koja se trebala isplaćivati u mjesečnim iznosima, odnosno sukcesivno u budućnosti, te je tužitelj, donošenjem rješenja, upoznat sa ovom obavezom koja je bila predvidiva u određenom vremenskom periodu i kontinuitetu, te obzirom da je najstarije dospjelo potraživanje datirano sa datumom zaključno sa 31.12.2013. godine, odnosno starije je od 5 godina, to tuženik drži da je zastarjelo samo pravo na naknadu štete sve sukladno čl.277. ZOO-a. Obzirom na zastaru samog prava, nema osnove niti za primjenu stava o tijeku zastare od dana pojedine mjesečne isplate. Posebno ističe da sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju tijek zastare počinje danom pravomoćnosti rješenja o umirovljenju te je zastara nastupila i primjenom tog datuma. Neovisno o svemu navedenom, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i pravilnom primjenom materijalnog prava. Tužitelj se pogrešno poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju obzirom su mjerodavne odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu kojima je reguliran sadržaj ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti prema trećima, odnosno kojima je reguliran sadržaj obaveze koju se tuženik obvezao svom osiguraniku da će solidarno s njim odgovarati prema trećima. Tuženik nije štetnik niti odgovara umjesto njega i na isti način i u istom opsegu kao i on. Nasuprot tome, tuženik je osiguravajuće društvo koje odgovara sukladno obavezi preuzetoj ugovorom o osiguranju (polica AO). Odgovornost tuženika je solidarna sa odgovornošću osiguranika i to samo do granice preuzete obaveze (tako npr. tuženik ne odgovara za cijelu štetu već samo za onu koja je unutar limita) dok sve ostale štete koje prelaze granice preuzete obaveze, tužitelj može potraživati neposredno od štetnika. Pravni prijepor oko relevantnih materijalno pravnih odredbi koji određuju prava i opseg obaveze tuženika (a obzirom da se postavilo pitanje u sudskoj praksi da li je mjerodavan ZOMO ili ZOOP), riješen je od strane Vrhovnog suda odlukom Rev 1354/2016 od 18.05.2021. godine na način da je Vrhovni sud zauzeo jasan stav da je mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to temeljem pravila lex posteriori derogat legit priori, no neovisno o navedenom, da je za obavezu tuženika koji je osiguravajuće društvo, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalniji zakon. Tuženik ukazuje da je u recentnim odlukama Vrhovnog suda kao i drugih županijskih sudova zauzet stav da je kod prijepora da li se obaveza osiguratelja utvrđuje temeljem odredbi ZOOP-a ili odredbi ZOMO-a, zauzet stav da je mjerodavan onaj uži, specijalniji zakon, odnosno obzirom da je u konkretnoj pravnoj stvari tuženik osiguravajuće društvo koje odgovara temeljem obaveze iz police osiguranja od automobilske odgovornosti, da je mjerodavan čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

4. Tuženik u podnesku od 04. listopada 2021. godine navodi da u odnosu na navode tužitelja iz podneska od 20.09.2021. godine, tuženik ističe da su navodi posve neosnovani. U odnosu na navode o postojanju građanskopravne odgovornosti koja da proizlazi iz spisa ODO Kr-DO-1415/11, tuženik ističe da sama činjenica da se sraz desio na prometnoj traci kojom se kretala tužiteljeva osiguranica na niti jedan način ne presumira i postojanje isključive građanskopravne odgovornosti osiguranika tuženika, niti su u postupku na koji se poziva tužitelj, provedeni bilo kakvi dokazi radi utvrđenja smjera, dinamike, brzine kretanja vozila prije samog sraza. U odnosu na primjenu materijalnog prava, tuženik ističe da su na dan za koji tužitelj tvrdi da su provedena plaćanja, na snazi bili i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i Zakon o mirovinskom osiguranju. Odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ni na koji način nisu derogirale primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, niti je u prijelaznim odredbama tog Zakona propisano da primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju prestaje važiti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Slijedom navedenog, a kako se radi o istovremenom važenju dva zakona koji reguliraju materiju koja se na neki način preklapa, mjerodavan je onaj zakon koji je za pojedino pitanje uži, odnosno specijalniji. U konkretnoj pravnoj stvari, mjerodavno je pitanje je li je tuženik koji je osiguravajuće društvo, sklapanjem police autoodgovornosti dana 28.05.2011. godine, mogao prema svom osiguraniku, preuzeti solidarnu odgovornost za obaveze koje tada nisu postojale (niti je postojala pravna osnova da ih tuženik preuzme), odnosno za obavezu plaćanja cjelokupnog iznosa mirovine na način kako to tužitelj tvrdi ovom tužbom i na način kako je definirano ZOMO NN 157/2013, ili je pak, mjerodavna samo ona obaveza tuženika koja je regulirana propisom koji regulira sadržaj ugovora o autoodgovornosti sukladno kojem je taj ugovor i sklopljen, odnosno Zakon o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik nije štetnik, ne odgovara umjesto svog osiguranika, ne stupa u njegovu pravnu poziciju štetnika. Nasuprot tome, tuženik odgovara solidarno sa svojim osiguranikom i to samo ako su za to ispunjeni uvjeti iz sklopljenog ugovora o autoodgovornosti, odnosno samo za one obaveze i opseg istih koji je preuzeo odredbama lex specijalisa.

Tuženik još jednom ističe da je Vrhovni sud ovaj prijepor riješio odlukom Rev 1354/2016 od 18.05.2021. godine kojoj je jasno navedeno da je mjerodavan onaj zakon koji je uži, odnosno specijalniji, odnosno da je u konkretnoj vrsti spora, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Da je stav Vrhovnog suda o primjeni ZOOP-a kao mjerodavnog prava, ustaljeno pravno stajalište te je zahtjev tog suda da se odluke nižih sudova usklade s tim stavom, proizlazi primjerice i iz rješenja tog suda Revd-3715/2021 od 08.09.2021. godine kojim se dopušta podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-427/2020 i to zbog razloga što ista nije usklađena sa pravnim stavom odluci Rev-x-388/2018 odnosno sa pravnim stavom da je mjerodavno pravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

5. Tužitelj na ročištu od 18. travnja 2024. ustraje na primjeni ZOM-a kao mjerodavnog propisa. Protivi se primjeni ZOOP-a iz čl. 27. kako se to navodi u odluci Županijskog suda, a sve iz razloga koji su već ranije isticani. Po toj odredbi HZMO ne bi u ovakvim situacijama imao pravo uopće zahtijevati naknadu štete.

6. Tuženik na ročištu od 18. travnja 2024. ističe se da je Vrhovni sud u nizu odluka zauzeo jedinstveni stav o primjeni ZOOP-a koji ima prednost u odnosu na odredbe mirovinskog osiguranja. Pored toga, na ovakvu primjenu materijalnog prava i na obvezu provođenja dokaza, radi utvrđivanja činjenica relevantnih za primjenu čl. 27. ZOOP ukazao je drugostupanjski sud u ukidnom rješenju u ovoj pravnoj stvari.

7. Tužitelj navodi vezano za navode protivne strane da su iznosi koji su isplaćeni, obračunati i utvrđeni na način da se radi o ozljedi na radu. Stoga se tužitelj protivi predloženom financijskom vještačenju.

8. Tuženik ukazuje da je u rješenju HZMO od 16. 03. 2012. jasno navedeno da je uzrok smrti osiguranika povreda na radu, pa se i obiteljska mirovina priznaje temeljem povrede na radu, iz čega bi slijedilo da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari neosnovan.

9. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u situacijski plan prometne nezgode (l.s.3, 28), prometno izvješće MUP-a, PU Zadarske od 26. rujna 2011. godine (l.s. 4), dopis ODO u Zadru od 30. listopada 2013. godine (l.s. 5), obračun izvršene isplate od 07. srpnja 2021. godine (l.s. 6), ispis iz AOP-a (l.s. 7-16), prijava o ozljedi na radu (l.s. 17-18), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zadru broj 100017 od 16.03.2012.g. (l.s. 20-23), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7008/2019 od 15. srpnja 2020. godine (l.s. 24-27), zapisnik o očevidu MUP-a, PU Zadarske od 10. rujna 2011. godine (l.s. 29-32), dopis Ministarstva znanosti i obrazovanja od 27. rujna 2021. godine (l.s. 95), dopis MUP-a, PU Zadarske, Postaja prometne policije od 23. studenog 2021. godine (l.s. 104), te je izvršen uvid u službenim putem pribavljen spis ODO Zadar broj KR-DO-1415/2011.

10. U ovom sporu tužitelj traži isplatu obiteljske mirovine isplaćene u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 30. rujna 2020. djetetu pokojne osiguranice koja je smrtno stradala u prometnoj nezgodi od 10. rujna 2011. u kojoj je sudjelovao osiguranik tuženika. Iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno: - da je rješenjem HZMO-a od 16. ožujka 2012. djeci umrle osiguranice FI priznato pravo na obiteljsku mirovinu, - da je osiguranica tužitelja smrtno stradala u prometnoj nezgodi od 10. rujna 2011. u kojoj je sudjelovao i smrtno stradao osiguranik tuženika, - da iz izvješća Policijske uprave zadarske PP Zadar od 26. rujna 2011., proizlazi da osiguranik tuženika nije prilagodio brzinu kretanja osobinama i stanju kolnika, uslijed čega je u jednom blagom desnom zavoju izgubio kontrolu nad vozilom, prešao na lijevu prometnu traku i u zanašanju zadnjim desnim kotačima zahvatio zemljanu površinu, prevrnuo se na krov i desnim bočnim dijelom udario u nailazeće vozilo osiguranice tužitelja koja se kretala svojom voznom trakom, - da temeljem takvog policijskog izvješća, nadležno državno odvjetništvo nije pokretalo kazneni postupak, da je između stranaka kod Trgovačkog suda u Zadru u predmetu broj P-100/2018 vođen parnični postupak radi naknade štete po osnovi isplaćenih obiteljskih mirovina u razdoblju od 10. rujna 2010. do 31. prosinca 2013., - da je u tom postupku tuženik obvezan na isplatu iznosa od 51.624,54 kn presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7008/2019- 2 od 15. srpnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda broj P-100/2018- 60 od 23. listopada 2019.

Ovaj sud je mišljenja da se pravo tužitelja na odštetu ocjenjuje prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kad je šteta nastala, odnosno u vrijeme kada je djetetu pok. osiguranika LI priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Ovo pravo je pak priznato rješenjem tužitelja broj 100017 od 16.3.2012. godine, dakle u vrijeme kada je bio u snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), pa se stoga na odštetu tužitelju u konkretnom slučaju kao mjerodavno materijalno pravo imaju primijeniti odredbe ovog Zakona, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, dalje: ZMO), kako to pogrešno smatra tužitelj.

Prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno člana njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Kako je u predmetnom slučaju uzrok smrti osiguranika tužitelja povreda na radu to je valjalo zaključiti da se ovdje ne radi o situaciji iz čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dakle, nema razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu), a kada bi tuženik kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine. Slijedom svega iznijetog tužbeni zahtjev se ukazuje neosnovanim.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tuženika po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav odgovora na tužbu u visini od 100 bodova, sastav tri podneska (i to od: 4.10.2021., 10.3.2022. i 7.4.2022.) u visini od po 25 bodova, za zastupanje na ročištu od 09.02.2023., 18.4.2023. i od 26.11.2024., u visini od po 100 bodova, za sastav žalbe od dana 31.3.2023. u visini od 125 bodova, za sastav žalbe 26.4.2023 u visini od 50 bodova, sve uvećano za PDV od 25%, za pristojbu na žalbu u iznosu od 113,13 eur, što sveukupno iznosi 1738,13 eur.

12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zadar, 9. siječnja 2025.

Sutkinja

Tatjana Domijan – Mrva

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 (četiri) primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude.

Dna:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženiku po pun.