REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-210/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužitelja GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru, K. A. Stepinca 58, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu MAĐARIĆ & LUI - odvjetničko društvo d.o.o., Zelinska ulica 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 3. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1. i čl. 7. ugovora o kreditu broj: 198-50-4218650 od 28. lipnja 2007., sklopljenoga između tužitelja GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita novčanoga iznosa od 15.343,78 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskoga franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnoga odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati iznos od 2.740,20 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena,a od 01.08.2015. godine pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kako slijedi:

- na iznos od 2,88 eura od 06.07.2007. godine do isplate

- na iznos od 2,88 eura od 20.08.2007. godine do isplate

- na iznos od 2,88 eura od 17.09.2007. godine do isplate

- na iznos od 2,88 eura od 16.10.2007. godine do isplate

- na iznos od 0,37 eura od 07.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,86 eura od 07.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 5,78 eura od 04.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 5,25 eura od 03.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,15 eura od 06.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,90 eura od 30.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 0,44 eura od 07.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 0,71 eura od 09.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,50 eura od 06.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 12,39 eura od 04.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 5,88 eura od 10.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 14,11 eura od 07.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,63 eura od 12.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 19,49 eura od 09.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,78 eura od 14.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,78 eura od 11.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,52 eura od 03.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,00 eura od 03.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,32 eura od 04.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,85 eura od 08.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,00 eura od 12.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,92 eura od 09.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,52 eura od 07.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,64 eura od 08.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,63 eura od 09.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,70 eura od 03.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,15 eura od 07.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,95 eura od 10.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,95 eura od 08.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,95 eura od 14.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,33 eura od 09.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,22 eura od 07.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 32,63 eura od 06.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,59 eura od 03.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 38,73 eura od 07.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 46,17 eura od 10.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 39,40 eura od 09.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 39,93 eura od 07.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,20 eura od 04.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,11 eura od 18.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 51,48 eura od 07.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,84 eura od 08.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 66,58 eura od 23.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,30 eura od 15.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,64 eura od 05.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 49,40 eura od 08.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 49,40 eura od 08.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,45 eura od 04.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,04 eura od 10.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,70 eura od 07.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,38 eura od 10.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,04 eura od 08.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,63 eura od 11.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,04 eura od 04.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,17 eura od 03.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,11 eura od 06.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 53,12 eura od 05.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,51 eura od 06.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,24 eura od 05.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,17 eura od 07.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 52,72 eura od 04.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 54,32 eura od 04.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 55,91 eura od 04.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 54,58 eura od 06.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 51,53 eura od 03.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 49,40 eura od 03.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 50,33 eura od 06.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 52,72 eura od 04.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 55,11 eura od 03.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 53,78 eura od 04.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 54,71 eura od 04.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 54,71 eura od 07.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 56,04 eura od 03.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 57,50 eura od 03.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 57,10 eura od 02.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 55,78 eura od 05.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 52,77 eura od 24.06.2014. godine do isplate, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.895,00 € (slovima: tisuću osamsto devedeset pet eura), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj GI je 29. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je 28. lipnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 198-50-4218650, kojim se ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 15.343,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao vratiti navedeni iznos s kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 1. i čl. 7 predmetnoga ugovora određeno je da iznos kredita čini kunska protuvrijednost iznosa od 15.343,78 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ukazuje na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te na presudu Suda Europske unije broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. i C-186/16 od 20. rujna 2017., iz kojih proizlazi ništetnost ugovornih odredbi, kojima je švicarski franak (CHF) ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica. Iznosi kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio upoznat o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Napominje kako tuženik nije obavijestio tužitelja o bitnim rizicima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, koje nastavno iznosi. Ističe kako je od strane tuženika samo paušalno informiran da se može dogoditi da tečaj CHF naraste ili padne, što je općepoznata činjenica. Navodi kako je predmetni ugovor o kreditu tipizirani ugovor, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, dok je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba kod takvih ugovora ništetna. Ističe kako je zbog odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika neizvjesna i cijena, jer se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Slijedom iznesenoga, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa na temelju članka 323. ZOO-a od tuženika potražuje preplaćene iznose po toj osnovi. Ukazuje kako će tužitelj u tom pogledu, kao i u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, specificirati tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka te zadržava pravo nakon provedenog vještačenja naknadno konačno specificirati tužbeni zahtjev po visini.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako slijedi: "Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28.06.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4218650 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.343,78 a da je ugovorena redovna kamata 5,55 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.".

4. Podneskom od 28. rujna 2023. tužitelj navodi kako tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovani te ukazuje na praksu Suda Europske unije i hrvatskih sudova u ovakvim predmetima. Predlaže usvojiti dokazni prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, na okolnost preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta veže za švicarski franak (CHF).

5. Dana 30. studenoga 2023. pred ovim sudom održano je pripremno ročište, na kojem je određen plan upravljanja postupkom: - sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva - dokazi za utvrđivanje spornih činjenica: - dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti utvrđenja preplate svakomjesečne rate kredita radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen i to za razdoblje od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita, s time što će vještak u nalazu i miljenju prikazati negativnu tečajnu razliku ako takva postoji; dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja, na okolnost je li zaposlenik tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. - rok za pribavljanje dokaza: 15 dana za provođenje vještačenja - rok za podnošenje pisanih očitovanja: 15 dana nakon provedenog vještačenja. Stranke su se suglasile s planom upravljanja postupkom. Prethodni postupak je zaključen.

6. Dana 5. ožujka 2024. pred ovim sudom održano je ročište glavne rasprave, na kojem je saslušan tužitelj, koji je izjavio kako slijedi: "Predmetni kreditu sklopio sam prije nekih 17 ili 18 godina te se ne mogu sjetiti svih detalja vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. To je sve išlo vrlo brzo, išao sam u autokuću u Vinkovce, našao sam automobil koji mi je odgovarao, rekao sam da ću automobil kupit na kredit jer nemam gotovine te su me u autokući uputili na ovdje tuženika. Kada sam došao u banku dali su mi već ispunjen formulirani ugovor te sam s takvim ugovorom išao kod javnog bilježnika. Nakon ovjere kod javnog bilježnika kredit je bio realiziran. Svrha toga kredita je bila kupovina automobila za moje osobne potrebe. Ne sjećam se jesu li me u banci detaljno upoznavali s valutnom klauzulom kao i rizicima koji mogu pro8izači iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, a napominjem kako sam prije sedam godina imao zahtjevnu operaciju srca. Operirao sam oči i uši te sam slabog zdravstvenog stanja i uzimam oko 13 tableta dnevno. Po struci sam električar te mi je bilo normalno doći u banku i dići kredit. S obzirom na struku kojom sam se bavio nisam financijski pismen. Kredit u valuti CHF sam odabrao zato što mi je bio prezentiran kao najpovoljniji. Bio sam vrlo iznenađen kada mi je rata kredita narasla sa oko 990,00 kn mjesečno na oko 1.500,00 kn mjesečno. Od banke sam dobivao određene dokumente u kojima su me izvještavali o određenim činjenicama vezano za kredit. Nisam bio upozoren od strane banke da bi anuitet mogao narasti s oko 990,00 kn mjesečno na oko 1.500,00 kn mjesečno. Ne mogu se sjetiti s obzirom na protek vremena jesam li pročitao odredbu ugovora o kreditu. Ne mogu se sjetiti da li sam ugovorio valutnu klauzulu u CHF. Ne mogu se sjetiti da li mi je bilo objašnjeno mogućnost promjene tečaja CHF. Nisam tražio drugu opciju kreditiranja jer sam smatrao da mi je ovo najpovoljnija opcija u smislu valute.".

7. Dana 16. travnja 2024. Darijo Dumančić, stalni sudski vještak financijsko- knjigovodstvene struke u spis je dostavio vještački nalaz i mišljenje, u kojem je navedeno kako razlika početnoga tečaja CHF, kojega je tuženik Raiffeisenbank Ausrija d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakoga anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,429422 naspram svakomjesečnoga tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju GI, iznosi 20.646,03 kuna, odnosno preračunato po fiksnom tečaju kn/EUR 2.740,20 EUR-a, a u kojem iznosu je oduzeto kada je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Svakomjesečne iznose vještak je pobrojao na stranicama 12 - 14 pismenoga nalaza i mišljenja. Ako se uzme u obzir negativna tečajna razlika tužitelj GI po ugovoru o kreditu zaključenim s tuženikom Raiffeisenbank Austrija d.d. po osnovi tečajne razlike preplatio je kredit u iznosu od 20.661,11 kuna / 2.742,20 EUR, a koje svakomjesečne iznose je vještak pobrojao na stranicama 9 - 11 pismenoga nalaza i mišljenja.

8. Podneskom od 2. svibnja 2024. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno, djelomično je povukao tužbeni zahtjev.

9. Tuženik je u podnesku od 13. svibnja 2024. naveo kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da je vještak izračun trebao raditi primjenom isključivo srednjega tečaja na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinoga anuiteta u usporedbi s podacima iz dostavljene knjigovodstvene kartice. Ističe i prigovor zastare.

10. Podneskom od 18. svibnja 2024. Darijo Dumančić, stalni sudski vještak financijsko-knjigovodstvene struke je naveo kako se držao zadatka vještačenja kako mu je to naložio sud, a da su prigovori tuženika iz podneska od 13. svibnja 2024. isključivo pravne naravi, o čemu odluku mora donijeti sud.

11. Dana 3. prosinca 2024. u ovoj pravnoj stvari održano je ročište glavne rasprave, na kojem su stranke ostale pri svojim navodima, s time što je tuženik dodao da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenoga zahtjeva. Saslušan je i Darijo Dumančić, stalni sudski vještak financijsko-knjigovodstvene struke, koji je izjavio: "U cijelosti ostajem pri svom nalazu i mišljenju kojega sam dostavio ovome sudu 16. travnja 2024., kao i pri navodima podneska od 18. svibnja 2024. Navedenim podnescima nemam ništa drugoga za dodati. To je sve što imam za izjaviti.“. Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka. Glavna rasprava je zaključena.

12. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 28. lipnja 2007. i solemniziran po javnom bilježniku Želimiru Miriću iz Vinkovaca pod brojem: OV-10422/2007 29. lipnja 2007., otplatni plan, kontrolni ispis unosa korištenja, informativni izračun efektivne kamatne stope, otplatnu tablicu – kredit informativni izračun, potvrde o transakcijama, naloge za uplatu, dopis tužitelja naslovljen na tuženika od 3. svibnja 2023., iskaznicu HRVI za tužitelja, zahtjev za kredit, nalaz i mišljenje Darija Dumančića, stalnoga sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke zaprimljenoga 16. travnja 2024. i njegovo očitovanje od 18. svibnja 2024., kao i saslušanje tužitelja GI i vještaka Darija Dumančića na navedenim ročištima glavne rasprave.

13. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP)), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 28. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 15.343,78 CHF uz rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

15. Naprotiv, između stranaka je sporno je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao tuženika poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik. Također, tuženik je u podnesku od 13. svibnja 2024. iznio shvaćanje kako je vještak izračun trebao raditi primjenom isključivo srednjega tečaja na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinoga anuiteta u usporedbi s podacima iz dostavljene knjigovodstvene kartice.

16. Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

18. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

19. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

20. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

21. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

22. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

24. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

25. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

26. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

27. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

28. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

30. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

31. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

32. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja na ročištu glavne rasprave od 5. ožujka 2024., kojom prilikom je tužitelj izjavio kako je predmetni kredit sklopio prije nekih 17 ili 18 godina, kako je sve išlo vrlo brzo, išao je u autokuću u Vinkovce, našao je automobil koji mu je odgovarao, rekao je da ću automobil kupiti na kredit jer nema gotovine te su ga u autokući uputili na ovdje tuženika. Kada je došao u banku dali su mu već ispunjen formulirani ugovor te je s takvim ugovorom išao kod javnog bilježnika. Nakon ovjere kod javnog bilježnika kredit je bio realiziran. Svrha toga kredita je bila kupovina automobila za tužiteljeve osobne potrebe. Ne sjeća se jesu li ga u banci detaljno upoznavali s valutnom klauzulom kao i rizicima koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Slaboga je zdravstvenoga stanja, po struci je električar te mu je bilo normalno doći u banku i dići kredit. S obzirom na struku kojom se bavi nije financijski pismen. Kredit u valuti CHF je odabrao zato što mu je bio prezentiran kao najpovoljniji. Bio je vrlo iznenađen kada mu je rata kredita narasla s oko 990,00 kn mjesečno na oko 1.500,00 kn mjesečno. Od banke je dobivao određene dokumente u kojima su ga izvještavali o određenim činjenicama vezano za kredit. Nije bio upozoren od strane banke da bi anuitet mogao narasti s oko 990,00 kn mjesečno na oko 1.500,00 kn mjesečno. Ne može se sjetiti s obzirom na protek vremena je li pročitao odredbu ugovora o kreditu. Ne može se sjetiti je li ugovorio valutnu klauzulu u CHF. Ne može se sjetiti je li mu bila objašnjena mogućnost promjene tečaja CHF. Nije tražio drugu opciju kreditiranja jer je smatrao da mu je ovo najpovoljnija opcija u smislu valute.

33. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje rabljenih automobila već registriranih u [adresa], a kako to proizlazi iz članka 6. ugovora o kreditu.

34. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, koji navodi tuženika su neosnovani.

35. Naime, tužitelj je kao fizička osoba, zaposlen kod HZMO – Područna služba [adresa], sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u obliku zajma za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa] te je tužitelj kao davatelj osiguranja dopustio osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenome vozilu za korist tuženika kao založnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 8. predmetnoga ugovora, zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

36. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja na ročištu glavne rasprave od 5. ožujka 2024., kojom prilikom je tužitelj izjavio kako je svrha predmetnoga kredita bila kupovina automobila za tužiteljeve osobne potrebe.

37. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

38. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

39. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužiteljica tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 6. srpnja 2007., očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 29. svibnja 2023., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

40. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

41. Visinu novčanog potraživanja tužiteljice sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

42. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 16. travnja 2024., na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, sud je utvrdio kako je isti u spis dostavio vještački nalaz i mišljenje, u kojem je navedeno kako razlika početnoga tečaja CHF, kojega je tuženik Raiffeisenbank Ausrija d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakoga anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,429422 naspram svakomjesečnoga tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju GI, iznosi 20.646,03 kuna, odnosno preračunato po fiksnom tečaju kn/EUR 2.740,20 EUR-a, a u kojem iznosu je oduzeto kada je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Svakomjesečne iznose vještak je pobrojao na stranicama 12 - 14 pismenoga nalaza i mišljenja. Ako se uzme u obzir negativna tečajna razlika tužitelj GI po ugovoru o kreditu zaključenim s tuženikom Raiffeisenbank Austrija d.d. po osnovi tečajne razlike preplatio je kredit u iznosu od 20.661,11 kuna / 2.742,20 EUR, a koje svakomjesečne iznose je vještak pobrojao na stranicama 9 - 11 pismenoga nalaza i mišljenja.

43. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka svode se na tvrdnju tuženika da je vještak izračun trebao raditi primjenom isključivo srednjega tečaja na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinoga anuiteta u usporedbi s podacima iz dostavljene knjigovodstvene kartice, no tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 3. prosinca 2024. izjavio kako nema pitanja za vještaka.

44. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, štoviše sam matematički izračun nije sporio, dok je pravna priroda tuženikovih prigovora ranije otklonjena u obrazloženju ove presude te sud upućuje na ranije iznesene razloge u kojima je izneseno zašto su ništetne predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, slijedom čega sud ne prihvaća prigovore tuženika, u kojima navodi da izračun vještaka nije valjano načinjen, jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja.

45. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u utvrđenome iznosu od 2.740,20 eura, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

46. O tužbenome zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

47. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

48. O stopi zatezne kamate od 6. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 1. st. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj: 153/04. i 35/05.), tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu po stopi od 15 % godišnje.

49. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

50. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

51. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

52. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

53. O parničnim troškovima odlučeno je na temelju čl. 151., 154., 155. i 164. ZPP-a polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 3.301,88 € (do djelomičnoga povlačenja tužbe podneskom od 2. svibnja 2024. nakon provedenoga financijsko- knjigovodstvenog vještačenja) te polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 2.740,20 € (nakon djelomičnoga povlačenja tužbe podneskom od 2. svibnja 2024.) kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

54. Prvenstveno, tužitelj je tužbeni zahtjev djelomično smanjio (povukao) nakon provedenoga financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da ga je uskladio s istim, odnosno povukao ga je s početno zatraženih 3.301,88 € na 2.740,20 €, čemu se tuženik usprotivio na ročištu održanome pred ovim sudom 3. prosinca 2024.

55. Tuženik nije imao pravne mogućnosti usprotivi se takvome djelomičnom povlačenju tužbe, jer je o djelomičnom povlačenju tužbe obaviješten 6. svibnja 2024., odnosno toga dana je zaprimio podnesak tužitelja od 2. svibnja 2024., kojim je tužitelj djelomično povukao tužbu, a u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe se o tome nije izjasnio, slijedom čega se smatra da je pristao na povlačenje u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, odnosno prekludiran je u pravu da se usprotivi djelomičnom povlačenju tužbe.

56. Tužitelju, koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 3. prosinca 2024., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 28. rujna 2023. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 30. studenoga 2023. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 5. ožujka 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 2. svibnja 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 3. prosinca 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH) te trošak vještačenja u iznosu od 270,00 €, što ukupno čini iznos od 1.895,00 € pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

57. Kako je, slijedom iznesenoga, tuženik izgubio parnicu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

58. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 9. siječnja 2025.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana