Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-678/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tužene BŽ, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Pisarnica u Osijeku, po objavi 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3755802, od 2. studenoga 2006., kojeg su sklopili tužiteljica MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], isplatiti tužiteljici MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 5.398,31 eura (slovima: pet tisuća tristo devedeset osam eura trideset jedan cent) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 6,27 eura od 31.01.2009. pa do isplate,

- 6,66 eura od 28.02.2009. pa do isplate,

- 5,60 eura od 31.03.2009. pa do isplate,

- 5,80 eura od 30.04.2009. pa do isplate,

- 4,19 eura od 31.05.2009. pa do isplate,

- 3,00 eura od 30.06.2009. pa do isplate,

- 3,32 eura od 31.07.2009. pa do isplate,

- 3,94 eura od 31.08.2009. pa do isplate,

- 3,89 eura od 30.09.2009. pa do isplate,

- 3,26 eura od 31.10.2009. pa do isplate,

- 4,44 eura od 30.11.2009. pa do isplate,

- 5,40 eura od 31.12.2009. pa do isplate,

- 6,75 eura od 31.01.2010. pa do isplate,

- 6,44 eura od 28.02.2010. pa do isplate,

- 8,28 eura od 31.03.2010. pa do isplate,

- 7,93 eura od 30.04.2010. pa do isplate,

- 8,61 eura od 31.05.2010. pa do isplate,

- 14,50 eura od 30.06.2010. pa do isplate,

- 13,29 eura od 31.07.2010. pa do isplate,

- 16,33 eura od 03.09.2010. pa do isplate,

- 15,10 eura od 30.09.2010. pa do isplate,

- 13,13 eura od 31.10.2010. pa do isplate,

- 17,30 eura od 30.11.2010. pa do isplate,

- 22,61 eura od 21.01.2010. pa do isplate,

- 18,85 eura od 03.02.2011. pa do isplate,

- 20,17 eura od 28.02.2011. pa do isplate,

- 18,49 eura od 31.03.2011. pa do isplate,

- 18,79 eura od 14.07.2011. pa do isplate,

- 25,91 eura od 14.07.2011. pa do isplate,

- 26,04 eura od 14.07.2011. pa do isplate,

- 31,86 eura od 02.08.2011. pa do isplate,

- 28,87 eura od 31.08.2011. pa do isplate,

- 25,59 eura od 30.09.2011. pa do isplate,

- 25,24 eura od 31.10.2011. pa do isplate,

- 24,99 eura od 30.11.2011. pa do isplate,

- 26,55 eura od 20.01.2012. pa do isplate,

- 27,91 eura od 18.02.2012. pa do isplate,

- 28,10 eura od 17.03.2012. pa do isplate,

- 27,15 eura od 19.04.2012. pa do isplate,

- 27,79 eura od 19.06.2012. pa do isplate,

- 28,22 eura od 30.07.2012. pa do isplate,

- 27,49 eura od 09.10.2012. pa do isplate,

- 27,69 eura od 09.10.2012. pa do isplate,

- 27,14 eura od 09.10.2012. pa do isplate,

- 25,95 eura od 09.10.2012. pa do isplate,

- 27,22 eura od 31.10.2012. pa do isplate,

- 27,82 eura od 21.12.2012. pa do isplate,

- 27,40 eura od 31.12.2012. pa do isplate,

- 25,01 eura od 31.01.2013. pa do isplate,

- 27,04 eura od 28.02.2013. pa do isplate,

- 27,22 eura od 31.03.2013. pa do isplate,

- 26,42 eura od 07.05.2013. pa do isplate,

- 23,95 eura od 07.06.2013. pa do isplate,

- 23,89 eura od 08.07.2013. pa do isplate,

- 24,50 eura od 09.08.2013. pa do isplate,

- 25,47 eura od 10.09.2013. pa do isplate,

- 26,81 eura od 21.10.2013. pa do isplate,

- 26,12 eura od 21.11.2013. pa do isplate,

- 26,61 eura od 19.02.2014. pa do isplate,

- 27,17 eura od 19.02.2014. pa do isplate,

- 24,40 eura od 19.02.2014. pa do isplate,

- 12,27 eura od 28.02.2014. pa do isplate,

- 12,16 eura od 31.03.2014. pa do isplate,

- 11,81 eura od 02.05.2014. pa do isplate,

- 11,70 eura od 04.06.2014. pa do isplate,

- 11,75 eura od 30.06.2014. pa do isplate,

- 12,15 eura od 31.07.2014. pa do isplate,

- 12,49 eura od 03.09.2014. pa do isplate,

- 12,42 eura od 02.10.2014. pa do isplate,

- 12,71 eura od 03.11.2014. pa do isplate,

- 12,90 eura od 02.12.2014. pa do isplate,

- 12,79 eura od 09.01.2015. pa do isplate,

- 12,95 eura od 31.01.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 28.02.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 31.03.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 04.05.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 01.06.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 02.07.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 03.08.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 07.09.2015. pa do ispla

te,

- 26,33 eura od 06.10.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 03.11.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 03.12.2015. pa do isplate,

- 26,33 eura od 09.01.2016. pa do isplate,

- 26,33 eura od 04.02.2016. pa do isplate,

- 26,33 eura od 09.03.2016. pa do isplate,

- 26,33 eura od 04.04.2016. pa do isplate,

- 26,33 eura od 09.05.2016. pa do isplate,

- 31,97 eura od 03.06.2016. pa do isplate,

- 34,29 eura od 06.07.2016. pa do isplate,

- 33,81 eura od 02.08.2016. pa do isplate,

- 32,90 eura od 03.09.2016. pa do isplate,

- 33,81 eura od 06.10.2016. pa do isplate,

- 33,99 eura od 03.11.2016. pa do isplate,

- 35,33 eura od 03.12.2016. pa do isplate,

- 35,86 eura od 09.01.2017. pa do isplate,

- 35,57 eura od 06.02.2017. pa do isplate,

- 34,90 eura od 02.03.2017. pa do isplate,

- 34,68 eura od 04.04.2017. pa do isplate,

- 33,76 eura od 04.05.2017. pa do isplate,

- 32,42 eura od 05.06.2017. pa do isplate,

- 32,02 eura od 06.07.2017. pa do isplate,

- 28,25 eura od 02.08.2017. pa do isplate,

- 27,77 eura od 05.09.2017. pa do isplate,

- 28,62 eura od 03.10.2017. pa do isplate,

- 27,49 eura od 03.11.2017. pa do isplate,

- 27,49 eura od 01.12.2017. pa do isplate,

- 26,95 eura od 04.01.2018. pa do isplate,

- 26,48 eura od 02.02.2018. pa do isplate,

- 27,16 eura od 28.02.2018. pa do isplate,

- 25,36 eura od 03.04.2018. pa do isplate,

- 23,50 eura od 03.05.2018. pa do isplate,

- 26,88 eura od 05.06.2018. pa do isplate,

- 26,20 eura od 05.07.2018. pa do isplate,

- 26,10 eura od 04.08.2018. pa do isplate,

- 28,62 eura od 31.08.2018. pa do isplate,

- 28,96 eura od 04.10.2018. pa do isplate,

- 28,29 eura od 05.11.2018. pa do isplate,

- 28,83 eura od 03.12.2018. pa do isplate,

- 29,25 eura od 03.01.2019. pa do isplate,

- 28,23 eura od 03.02.2019. pa do isplate,

- 28,24 eura od 01.03.2019. pa do isplate,

- 30,16 eura od 05.04.2019. pa do isplate,

- 28,27 eura od 30.04.2019. pa do isplate,

- 29,39 eura od 31.05.2019. pa do isplate,

- 30,32 eura od 30.06.2019. pa do isplate,

- 30,57 eura od 31.07.2019. pa do isplate,

- 32,02 eura od 31.08.2019. pa do isplate,

- 32,79 eura od 30.09.2019. pa do isplate,

- 31,72 eura od 31.10.2019. pa do isplate,

- 31,82 eura od 30.11.2019. pa do isplate,

- 32,95 eura od 31.12.2019. pa do isplate,

- 34,60 eura od 31.01.2020. pa do isplate,

- 35,51 eura od 29.02.2020. pa do isplate,

- 38,21 eura od 31.03.2020. pa do isplate,

- 37,51 eura od 30.04.2020. pa do isplate,

- 36,61 eura od 31.05.2020. pa do isplate,

- 36,73 eura od 30.06.2020. pa do isplate,

- 34,97 eura od 31.07.2020. pa do isplate,

- 35,22 eura od 31.08.2020. pa do isplate,

- 35,24 eura od 20.10.2020. pa do isplate,

- 36,52 eura od 20.11.2020. pa do isplate,

- 35,10 eura od 28.12.2020. pa do isplate,

- 34,57 eura od 31.12.2020. pa do isplate,

- 35,49 eura od 31.01.2021. pa do isplate,

- 34,01 eura od 28.02.2021. pa do isplate,

- 33,03 eura od 31.03.2021. pa do isplate,

- 33,21 eura od 30.04.2021. pa do isplate,

- 33,20 eura od 31.05.2021. pa do isplate,

- 32,91 eura od 30.06.2021. pa do isplate,

- 34,87 eura od 31.07.2021. pa do isplate,

- 34,35 eura od 31.08.2021. pa do isplate,

- 34,12 eura od 30.09.2021. pa do isplate,

- 36,42 eura od 31.10.2021. pa do isplate,

- 38,23 eura od 30.11.2021. pa do isplate,

- 39,00 eura od 31.12.2021. pa do isplate,

- 39,16 eura od 31.01.2022. pa do isplate,

- 39,56 eura od 28.02.2022. pa do isplate,

- 40,46 eura od 31.03.2022. pa do isplate,

- 40,95 eura od 30.04.2022. pa do isplate,

- 40,26 eura od 31.05.2022. pa do isplate,

- 42,82 eura od 30.06.2022. pa do isplate,

- 46,05 eura od 31.07.2022. pa do isplate,

- 45,81 eura od 31.08.2022. pa do isplate,

- 48,91 eura od 30.09.2022. pa do isplate,

- 44,28 eura od 31.10.2022. pa do isplate,

- 45,14 eura od 30.11.2022. pa do isplate,

- 44,94 eura od 31.12.2022. pa do isplate,

- 42,71 eura od 31.01.2023. pa do isplate,

- 44,00 eura od 28.02.2023. pa do isplate,

- 43,62 eura od 31.03.2023. pa do isplate,

- 45,03 eura od 30.04.2023. pa do isplate,

- 46,77 eura od 31.05.2023. pa do isplate,

- 45,68 eura od 30.06.2023. pa do isplate,

- 48,40 eura od 31.07.2023. pa do isplate,

- 48,23 eura od 31.08.2023. pa do isplate,

- 47,02 eura od 30.09.2023. pa do isplate,

- 48,28 eura od 31.10.2023. pa do isplate,

- 47,50 eura od 30.11.2023. pa do isplate,

- 52,09 eura od 31.12.2023. pa do isplate,

- 50,75 eura od 31.01.2024. pa do isplate,

- 48,81 eura od 28.02.2024. pa do isplate,

- 45,87 eura od 31.03.2024. pa do isplate,

- 45,76 eura od 30.04.2024. pa do isplate,

- 45,39 eura od 31.05.2024. pa do isplate,

- 47,43 eura od 30.06.2024. pa do isplate,

- 47,94 eura od 31.07.2024. pa do isplate,

- 50,10 eura od 31.08.2024. pa do isplate,

- 50,04 eura od 30.09.2024. pa do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu tekuću na pojedine mjesečne iznose počev od dospijeća (zadnji dan u mjesecu) pa do uplate.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], naknaditi tužiteljici MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove postupka u iznosu 1.640,45 eura (slovima: tisuću šesto četrdeset eura četrdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 8. lipnja 2023. navodi da je sa tuženom zaključila 2. studenoga 2006. Ugovor o kreditu, broj: 528-50-3755802, prema kojem je tužena kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita te je ugovoren rok otplate kredita od 300 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran u valutu EUR te je još uvijek u otplati. Tužena prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužiteljici pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tužena je tako u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tužene, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03. i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07. i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: - Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pţ-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, - Visokog trgovačkog suda RH, broj:

Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. - 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.- 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što primi na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Citira odredbe članka 1111. stavka 1. i 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 148/11., 25/13., 89/14.) i članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13.) Tužiteljica je do potraživanog iznosa došla na način da je zbrojila sve preplate nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za razdoblje od 1. siječnja 2009. pa do dana podnošenja ove tužbe (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tužene). Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3755802, od 2. studenoga 2006., kojeg su sklopili tužiteljica MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 10.000,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, u roku od 15 dana.“

1.1. Podneskom od 20. srpnja 2023. tužiteljica je uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje od tužene isplatu iznosa od 4.910,74 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009. pa do isplate, u roku od 15 dana.

1.2. U podnesku od 23. listopada 2024. tužiteljica je iznijela da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje od tužene isplatu iznosa od 5.398,31 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako to proizlazi iz tablice br. 4. nalaza i mišljenja vještaka.

2. Tužena u odgovoru na tužbu priznaje da je s tužiteljicom 2. studenoga 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 528-50-3755802 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je stavila tužiteljici na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 22.000,00, da je ugovorena redovna kamata 3,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00% godišnje, također promjenjiva. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena. Tužena je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu u CHF. Takav odabir između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tužena nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 96/03.): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, tužena je postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tužena osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Protivi se pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tužene niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ističe da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 528-50-3755802 od 2. studenoga 2006. (stranica 6-9 spisa), otplatni plan (stranica 10-26, 28-38 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 39-50 spisa), zahtjev za kredit (stranica 60 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 71-72 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg od 14. listopada 2024. (stranica 76-105 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije saslušana svjedokinja MŽN, budući je tužena na ročištu 4. prosinca 2024. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 528-50-3755802 od 2. studenoga 2006. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 2. studenoga 2006. tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3755802 kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni,

- da je ugovoren rok otplate kredita 300 mjeseci,

- da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (članak 7.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. ožujka 2007.,

- da tužiteljica kredit još uvijek otplaćuje,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz zahtjeva za odobrenje kredita (stranica 60 spisa) vidljivo je da ga je podnijela tužiteljica kao fizička osoba u svrhu adaptacije stambenog prostora, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom – stambenom - kreditu, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla za adaptaciju krovišta kuće, te da u vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke niti je kuću, koju je adaptirala, unijela u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. U odnosu na navod tužene da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, pa da iz tog razloga ne može biti nepoštena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu nije utvrđena ništetnom jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Tužena je u odgovoru na tužbu tvrdila da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je tužiteljica podnoseći Zahtjev za kredit samostalno odabrala valutnu klauzulu CHF, pa takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje.

11.2. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica koje je iskazala da je kredit podigla 2006. godine za adaptaciju krovišta kuće, da se interesirala u svim bankama u gradu i Raiffeisenbanka joj je ponudila najpovoljniji kredit odnosno rekli su joj da je za nju najpovoljniji kredit u CHF obzirom na njezina tadašnja primanja. Donijela im je papire koje su tražili. Ugovor o kreditu pripremili su u banci, prilikom potpisivanja rekli su joj da je kamata promjenjiva ali joj pri tome ništa nisu dodatno objasnili pa je mislila da će doći do nekog malog rasta. Nisu joj pojasnili što znači valutna klauzula niti su joj pojasnili da može doći do porasta tečaja CHF. Čak na njezin upit bankarskoj službenici: „zašto su krediti u CHF povoljniji od ostalih“, ista je slegnula ramenima i rekla da joj to ne može reći. Raspitivala se i kod svojih poznanika, kolega na poslu i oni su joj rekli da je kredit u CHF najpovoljniji i da tu nema problema. Stoga je vjerovala da neće biti problema s tim kreditom. Njezina tadašnja primanja iznosila su 1.800,00 kn, rata joj je bila 400,00 kn i to je mogla podnijeti. S vremenom joj je rata narasla na 600,00 kn i to joj nije bilo prihvatljivo, da je u trenutku sklapanja ugovora znala da će doći do takvog porasta rate kredita ne bi ga takvog uzimala. Prije potpisivanja ugovora o kreditu isti je pročitala i bila joj je bitna visina rate, odnosno kamata. Ostale odredbe je razumjela koliko je mogla obzirom je laik, po struci tekstilni tehničar odnosno završena srednja trgovačka. Kredit i nadalje otplaćuje na način da svaki mjesec na šalteru banke uplaćuje ratu kredita. Nije mogla utjecati na niti jednu odredbu ugovora o kreditu koji je sačinila banka. Zatražila je kredit u eurima ali joj je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji. Bila je svjesna da je ugovor o kreditu zaključila sa valutnom klauzulom po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

11.3. Prema stavu ovoga suda sam izbor valute u kojoj je tužiteljica željela podići kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, a tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljicu informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, cijeneći iskaz tužiteljice ovaj sud zaključuje da tužiteljici nije pojašnjeno što znači valutna klauzula niti da može doći do porasta tečaja CHF, kao i da nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora, odnosno da je banka sama sačinila ugovor.

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

13. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku više plaćenog iznosa između iznosa koji je tužiteljica tuženoj uplatila obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužiteljica tuženoj uplatila u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno, u razdoblju od 1. siječnja 2009. pa do otplate kredita.

13.1. Iz nalaza vještaka od 14. listopada 2024. proizlazi:

- da je kredit i dalje u otplati pa je izračunata razlika tj. preplata po osnovi tečajne razlike za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2024.,

- da je tužiteljica tuženoj na ime više plaćene tečajne razlike – pozitivne tečajne razlike u razdoblju od 1. siječnja 2009. pa do 30. rujna 2024. ukupno preplatila iznos od 5.398,31 euro,

- da nema anuiteta koji su plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

13.2. Tužiteljica je u podnesku od 23. listopada 2024. uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da na ime pozitivne tečajne razlike počevši od siječnja 2009. godine pa do zaključno rujna 2024. godine potražuje ukupan iznos od 5.398,31 euro. 13.3. Tužena je na ročištu 4. prosinca 2024. iznijela da ne prigovara matematičkom izračunu pretplate po kreditu, no ističe da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, time da ugovorne strane u ugovoru o kreditu nikada nisu ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinačnog anuiteta.

13.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. 14. Tužena je na ročištu 4. prosinca 2024. iznijela da se protivi preinaci tužbe od 23. listopada 2024. Sud je na raspravnom zapisniku 4. prosinca 2024. dopustio preinaku tužbe iz podneska od 23. listopada 2024., smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, budući je tužiteljica podneskom od 23. listopada 2024., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, postavila tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 5.398,31 euro umjesto utuženog iznosa od 4.910,74 eura. Pri tome, a u odnosu na povišenje iznosa kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ovaj sud ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Prema tome, kako je u konkretnom slučaju došlo samo do povećanja visine tužbenog zahtjeva, to se tužena ne može takovoj preinaci protiviti (članak 191. stavak 2. ZPP- a).

15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

16. Tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana dospijeća svakog mjesečnog anuiteta pa do konačne isplate. Iz nalaza vještaka (točka V. - tablica br. 4.), proizlazi da je vještak posebno naznačio datum dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a posebno datum uplate anuiteta, kao i da tužiteljica nije sve mjesečne anuitete otplaćivala na dan dospijeća, već bilo na dan dospijeća, bilo prije dospijeća, bilo nakon dospijeća. Kako tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta, to joj je kamata na iznose koje je uplatila nakon dospijeća, dosuđena počevši od dana uplate, pa je tužiteljica s ostatkom zahtjeva na ime zakonske zatezne kamate počev od dospijeća pa do uplate odbijena. Ovaj sud pri tome nije dirao u početak tijeka kamate kod onih anuiteta koji su plaćeni prije dospijeća, jer bi na taj način prekoračio tužbeni zahtjev. 16.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

17. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 2. siječnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 27. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 9. siječnja 2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.100,00 eura, što uz pripadajući iznos PDV-a daje 1.375,00 eura. Priznat joj je i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.640,45 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 9. siječnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

17.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 20. srpnja 2023., budući se ne radi o obrazloženom podnesku, već smo o podnesku kojim je tužiteljica ispravila iznos koji je utužila pod točkom II. tužbenog zahtjev navodeći da potražuje 4.910,74 eura, umjesto početno utuženih 10.000,00 eura, pa takav propust tužiteljice ne može ići na teret tužene. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 11. rujna 2024., jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, istim tužiteljica samo obavještava sud da je uplatila predujam za vještačenje.

18. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Osijeku 9. siječnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu