Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-519/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Šime Taraš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-285/2021 od 19. veljače 2024., 9. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-285/2021 od 19. veljače 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli oglasio se mjesno nenadležnim te je u točki II. izreke odlučeno da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači podredno ukine i predmet ponovno ustupi Općinskom sudu u Dubrovniku, Stalnoj službi u Korčuli, uz naknadu žalbenog troška.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. U žalbi tužitelj ističe da je sud prilikom donošenja pobijanog rješenja propustio utvrditi da odredba članka 12. Ugovora o kreditu od 25. srpnja 2006. predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo budući je ugovor unaprijed pripremio tuženik, stoga da navedena odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Posljedično tome, tužitelj ističe da je prorogacijska klauzula iz odredbe članka 12. Ugovora o kreditu ništetna u okviru Zakona o zaštiti potrošača i pravne stečevine Europske Unije.
6. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je među strankama 25. srpnja 2006. zaključen ugovor o kreditu, da je ugovor zaključen u poslovnici tuženika u Splitu, da je predmet raspravljanja u predmetnom postupku zahtjev za isplatu stečenog bez pravnog osnova utemeljen na tvrdnji o djelomičnoj ništetnosti navedenog ugovora o kreditu te da je tužba podnesena Općinskom sudu u Dubrovniku, Stalnoj službi u Korčuli. Također, utvrđeno je da su u članku 12. ugovora stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora.
7. Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju zaključuje da prorogacijska klauzula u ugovoru o kreditu nije ništetna jer iako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, s obzirom da ne proizlazi da je tužiteljevo imovno stanje takvo da mu ne omogućava snašanje troškova putovanja iz mjesta prebivališta do [adresa] i da će se radi toga odvratiti od prava na pristup sudu, jer je tužitelj angažirao punomoćnika u ovom sporu te ne postoji zapreka da za obavljanje tih istih radnji angažira odvjetnika u Zagrebu, čime za njega ne bi nastali novi troškovi, niti bi zbog ugovorene nadležnosti bio doveden u nepovoljniji položaj od tuženika.
8. U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a.
9. Međutim, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika.
10. Naime, odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
11. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
12. Identičnu odredbu sadrži i članak 53. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/22., 59/23.), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).
13. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
15. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi s obzirom na njegovo prebivalište u [adresa] (navedeno u predmetnom Ugovoru o kreditu i u tužbi), radi ostvarivanja svojih prava, trebao putovati na sud u Zagreb, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i [adresa] od preko 580 km u jednom pravcu, bio izložen povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].
16. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a.
17. Međutim, iako je pritom pogrešno primijenio odredbu članka 70. stavka 1. ZPP-a, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije mjesno nadležan za postupanje u ovome predmetu, već da je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, budući je sjedište tuženika u Zagrebu.
18. Naime, iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen u podružnici tuženika u Splitu te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika. Međutim, s obzirom da je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu u Dubrovniku, Stalnoj službi u Korčuli, proizlazi da tužitelj nije iskoristio svoje pravo izbora u smislu odredbe članka 59. ZPP-a o izberivoj mjesnoj nadležnosti pa je stoga u konkretnom slučaju isključena primjena navedene zakonske odredbe.
19. Također, isključena je i primjena odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) jer se ta odredba odnosi na sporove s međunarodnim elementom, što u ovom predmetu nije slučaj.
20. Slijedom navedenog, u takvoj je situaciji potrebno primijeniti zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti pa budući je tuženik pravna osoba s registriranim sjedištem u [adresa] proizlazi da je u ovom predmetu za suđenje nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu sukladno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 46. stavkom 1. ZPP-a.
21. Slijedom navedenog, trebalo je primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, te odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja
22. Tužitelj nije uspio sa žalbom, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
U Rijeci 9. siječnja 2025.
Sutkinja
Branka Ježek Mjedenjak
