Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-966/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Antuna Dominka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sandri Ivić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), zastupan po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-958/2023-22 od 27. rujna 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba se djelomično uvažava te se pobijana presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-958/2023-22 od 27. rujna 2024.

- preinačava u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka pod brojem 236-284/2005 od 6. prosinca 2005. (dio točke I izreke), tako da se u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbija,

- potvrđuje u preostalom dosuđujućem dijelu (preostali dio točke I te točke II, III, IV i V izreke).

II Odbija se prijedlog tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je odlučeno tako da izreka glasi:

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 236-284/2005 od 6.12.2005., sklopljenim između tužitelja ČJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), solemniziran kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra dana 07.12.2005. godine, pod brojem ovjere OU-961/05-1, kojima su glavnica i otplata kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 1. Ugovora o kreditu – „Iznos kredita“ Kunska protuvrijednost iznosa kredita od 22.800,00 CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan korištenja .“ i čl. 7 Ugovora o kreditu – „Način otplate“ u dijelu koji glasi „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), isplatiti tužitelju ČJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.777,12 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,89 eura od dana 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,20 eura od dana 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,59 eura od dana 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,79 eura od dana 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,25 eura od dana 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,10 eura od dana 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 2,52 eura od dana 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,66 eura od dana 30.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,59 eura od dana 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 7,08 eura od dana 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 8,90 eura od dana 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 9,33 eura od dana 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,41 eura od dana 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,53 eura od dana 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 24,64 eura od dana 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 20,69 eura od dana 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 33,42 eura od dana 7.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 33,57 eura od dana 9.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 34,26 eura od dana 9.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 47,26 eura od dana 11.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 43,44 eura od dana 8.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 40,89 eura od dana 8.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 40,96 eura od dana 6.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,42 eura od dana 19.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 58,31 eura od dana 07.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 57,23 eura od dana 6.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 88,43 eura od dana 6.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 87,31 eura od dana 22.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,39 eura od dana 6.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 59,07 eura od dana 8.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 59,07 eura od dana 8.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 63,12 eura od dana 5.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 67,74 eura od dana 6.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 67,27 eura od dana 6.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,13 eura od dana 6.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,96 eura od dana 7.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 67,99 eura od dana 6.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,90 eura od dana 5.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 66,71 eura od dana 7.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 61,78 eura od dana 5.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,28 eura od dana 7.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 64,00 eura od dana 7.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 59,25 eura od dana 22.01.2013. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba Ugovora o kreditu broj 236-284/2005 od 6.12.2005. godine, sklopljenim između tužitelja ČJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.), solemniziran kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra dana 07.12.2005., pod brojem ovjere OU-961/05-1, sadržana u odredbi čl. 3. „Naknada“ u dijelu koji glasi: „1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), isplatiti tužitelju ČJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 217,38 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. prosinca 2005. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.931,25 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je iz svih žalbenih razloga.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja s osnove onoga što je kao korisnik kredita preplatio tuženiku kao davatelju kredita, ispunjavajući svoju obvezu temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te obvezi plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su stranke 6. prosinca 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila na iznos kunske protuvrijednosti od 22.800,00 CHF, sa rokom otplate od 84 mjeseca, i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor,

- da je obveza korisnika kredita na otplatu kredita ugovorena primjenom valutne klauzule, prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja,

- da je člankom 3. ugovora ugovorena naknada koju korisnik kredita ima platiti kreditoru, bez navođenja njezine namjene, s tim da navedena odredba glasi: "Naknada 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.",

- da je navedena jednokratna naknada obračunata u iznosu od 1.637,84 kune, prilikom isplate kredita,

- da stranke nisu posebno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi, te da bez navedene odredbe tužitelj ne bi bio u mogućnosti ishoditi kredit,

- da su osporavane ugovorne odredbe bile sastavni dio tipskog ugovora pripremljenog od strane tuženika,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. srpnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje: ZZP/07),

- da je u navedenom postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita,

- da preplata zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu iznosi 1.777,12 eura.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nalazi ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli iz razloga iz kojih su one ocijenjene ništetnim u navedenom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Na temelju iskaza tužitelja da je odredba o jednokratnoj naknadi bila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, da o toj odredbi nije imao posebnih saznanja, iz koje nije vidljiva njezina namjena, prvostupanjski sud cijeni da se također radi o odredbi koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvara očitu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Kako se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, cijeni je nepoštenom pa stoga i ništetnom. Cijeni da ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi, te tužitelju dosuđuje utuženi iznos preplaćenog.

8. Temeljem članka 87. stavka 2. ZZP/03 ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da Ugovor o kreditu može opstati bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prava i obveze stranaka cijenio kao da je ugovor sklopljen bez valutne klauzule. Dakle, uz primjenu svih ostalih ugovornih odredbi. Iz navedenog razloga nije osnovana žalbena tvrdnja da je pri ocjeni osnovanosti restitucijskog zahtjeva sud trebao poći od kamatne stope koju je tuženik primjenjivao na kredite u kunama.

9. Obrazloživši na kakvom shvaćanju primjene materijalnog prava zasniva pobijanu presudu, prvostupanjski sud je ujedno obrazložio i iz kojeg razloga vještaku nije dao drugačiji zadatak. Stoga nije osnovan žalbena tvrdnja o izostanku razloga za odbijanje tuženikovog dokaznog prijedloga u odnosu na nalog vještaku.

10. Ocjena je ovog drugostupanjskog suda da sama priroda povredi odredbi ZZP/03, koje se svode na propuštanje tuženika ukazati tužitelju na rizik ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, iako je o povećanom riziku primjene navedene valutne klauzule imao saznanja, ukazuju na neosnovanost žalbenih tvrdnji o tome da se utvrđenje iz navedenog postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne može primijeniti na ovaj postupak. Pri tome treba reći da razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula, pa niti mogućnost drugačijeg izbora valute obveze, kao niti pravovremeno upoznavanje tužitelja sa obvezom plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju.

11. Odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima čini dakle nerazumljivom već sama činjenica da je tuženik propustio tužitelju pružiti sve tuženiku raspoložive informacije o izglednoj promjeni tečaja. Odredba o jednokratnoj naknadi je nerazumljiva već zbog toga što iz sadržaja ugovora ne proizlazi koja je njezina svrha, tj. iz kojeg razloga je njezino ugovaranje bilo opravdano. Obje odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvaraju očitu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, budući da su bitno utjecale na povećanje novčane obveze korisnika kredita.

12. S obzirom na utvrđeno postupanje tuženika koje je prethodilo ugovaranju konkretne valutne klauzule te jednokratne naknade, on se, suprotno žalbenim tvrdnjama, ima smatrati nepoštenim stjecateljem preplaćenog. Temeljem članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.

– dalje: ZOO) nepošteni stjecatelj ima na ono što je stekao bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pa se i u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate žalbeni navodi ukazuju neosnovanim. Dakle nije osnovana žalbena tvrdnja da je o nesavjesnosti tuženika prvostupanjski sud zaključio samo na temelju ocjene o ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Naime, na njegovu nesavjesnost upućuju razlozi zbog kojih su navedene odredbe ocjenjene ništetnim.

13. Neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP), primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 14. lipnja 2018. godine. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, tužitelj je to bio u mogućnosti tek utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe u ovom postupku.

14. Neosnovana je i žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud počinio pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je tužitelju dosudio iznos koji odgovara zbroju preplaćenih mjesečnih iznosa primjenom valutne klauzule za razdoblja kada je tečaj švicarskog franka bio veći u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme kada je tužitelju izvršena isplata iznosa kredita, a da pri izračunu visine tražbine tužitelja nije uračunao i iznose manje plaćenog po pojedinim mjesecima, za razdoblje kada je tečaj švicarskog franka bio manji u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme isplate kredita. Naime, na prijeboj potraživanja u navedenom smislu tuženik ostvaruje pravo samo na temelju istaknutog protutužbenog zahtjeva, procesnopravnog prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja. Pri tome se napominje da je takvo pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 549/23 od 18. prosinca 2023., donesenoj temeljem članka 390. stavka 2. ZPP-a u proširenom vijeću od 13 sudaca. Budući da je prvostupanjski sud rješenjem protiv kojeg stranke nisu podnijele žalbu odbacio tuženikov prigovor radi prebijanja, to već iz navedenog razloga nije bilo osnove za uračunavanje tuženiku navedenih preplata. Pri tome treba reći da je tuženik u svom podnesku od 31. siječnja 2024. iznio prigovor radi prebijanja ali da nije konkretno naveo koji iznos tražbine stavlja u prijeboj tražbini tužitelja.

15. Međutim, preispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne iz prethodno navedenih razloga samo u dijelu kojim je uz valutnu klauzulu vezana obveza tužitelja na otplatu kredita u mjesečnim anuitetima iz članka 7. Ugovora, ali ne i u dijelu kojim je ugovorena obveza tuženika staviti tužitelju na raspolaganje ugovoreni iznos kredita primjenom valutne klauzule u CHF iz članka 1. Ugovora.

16. Slijedom navedenog žalba je odbijena te je pobijana presuda potvrđena, osim u dijelu kojim je ništetnim utvrđen članak 1. ugovora o kreditu, u kojem je djelu pobijana presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva.

17. Budući da i nakon djelomične preinake pobijane presude tužitelj u postupku nije uspio u neznatnom dijelu radi kojeg nije nastao poseban trošak, pobijana je presuda potvrđena i u odluci o parničnom trošku, iz kojeg razloga je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Bjelovar, 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak