Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž R-48/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu mr. sc. Alenu Golubu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog sud u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-32/2022-26 od 21. ožujka 2024., dana 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženice protiv točke I. II. i IV. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-32/2022-26 od 21. ožujka 2024. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-32/2022-26 od 21. ožujka 2024. pod točkom I. II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.

r j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tuženice protiv točke III. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-32/2022-26 od 21. ožujka 2024. kao nedopuštena.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka u cijelosti glasi: "I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB: 52634238587, da tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] po osnovu naknade za neplaćene subote i nedjelje nakon sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu u razdoblju od prosinca 2016. do studenoga 2017. isplati iznos od 1.309,52 eura / 9.866,56 kn bruto uvećan za iznos zakonske zatezne kamate kako slijedi: - na iznos od 96,64 eura/ 728,16 kn od 16. siječnja 2017. pa do isplate

- na iznos od 99,00 eura/ 745,92 kn od 16. veljače 2017. pa do isplate

- na iznos od 108,92 eura/ 820,64 kn od 16. ožujka 2017. pa do isplate,

- na iznos od 94,71 eura/ 713,60 kn od 16. travnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 108,92 eura/ 820,64 kn od 16. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 94,71 eura/ 713,60 kn od 16. lipnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 94,71 eura/ 713,60 kn od 16. lipnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 99,00 eura/ 745,92 kn od 16. srpnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 103,71 eura/ 781,44 kn od 16. kolovoza 2017. pa do isplate

- na iznos od 96,60 eura/ 727,84 kn od 16. rujna 2017. pa do isplate

- na iznos od 105,80 eura/ 797,12 kn od 16. listopada 2017. pa do isplate,

- na iznos od 105,80 eura/ 797,12 kn od 16. listopada 2017. pa do isplate,

- na iznos od 101,00 eura/ 760,96 kn od 16. studenog 2017. pa do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB: 52634238587, da tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.624,83 eura / 12.242,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 21. ožujka 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 640,62 eura/ 4.826,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 21. ožujka 2024. do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura/10.548,30 kuna kao neosnovan."

2. Protiv ove presude pravovremeno je žalbu podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i tužitelju naloži naknaditi troškove parničnog postupka tuženici, a podredno da se pobijana prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te ujedno zahtjeva naknadu troškova podnošenja žalbe.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom I. II. i IV. izreke u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23 – dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna prethodno naznačena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti prema žalbenim navodima tuženice u podnesenoj žalbi ne proizlazi da presudu pobija zbog koje od prethodno naznačenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti u čemu bi se takva eventualna bitna povreda odredaba parničnog postupka sastojala.

6. Osim toga, suprotno žalbenim navodima iz žalbe tuženice, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude pod točkom I. II. i IV. izreke, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je jasna, razumljiva i neproturječna sama sebi te su u pobijanoj presudi navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih je prvostupanjski sud naložio tuženici isplatiti utuženo potraživanje tužitelju u iznosu od 1.309,52 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose s osnova naknade za neiskorištene slobodne dane i to subote i nedjelje nakon sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu u razdoblju od prosinca 2016. do studenog 2017.

7. Naime, kako proizlazi iz razloga pobijane prvostupanjske presude, rad tužitelja kao djelatne vojne koji je obavljao na objektima za elektroničko izviđanje predstavlja rad na izdvojenom objektu, a tužitelj je takav rad obavljao po 7 dana uzastopno nakon čega je dobio i koristio narednih 7 dana slobodno od službe u koje slobodne dane se ubrajala jedna subota i jedna nedjelja koji dani su zakonom predviđeni kao neradni dani, kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja.

8. S obzirom na potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice kako je prethodno izloženo, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno prava iz članka 154. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018 i 125/2019) kojom odredbom je propisano da je puno radno vrijeme utvrđeno u pravilu u trajanju od 40 sati tjedno, raspoređeno u pet dana, a zbog specifičnosti vojne službe radno vrijeme može biti preraspodijeljeno na način da nije raspoređeno ravnomjerno po tjednima, ali unutar razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca i ne smije biti dulje od 48 sati tjedno.

9. Prvostupanjski sud je s obzirom na iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazao da je rad tužitelja u utuženom razdoblju bio organiziran kao obvezni smještaj u vojnoj lokaciji odnosno građevini zbog potreba službe kako je propisano u članku 154. stavak 4. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske pri čemu rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću u smjenama i turnusima prema odredbi te se primjenjuju odredbe o punom radnom vremenu i preraspodjeli radnog vremena iz članka 154. stavka 1. stavka 2. i stavka 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske.

10. Nadalje, prema članku 155. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske propisuje da tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi bez obzira na njegov rad uz obvezni smještaj u vojnoj lokaciji odnosno građevini ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, turnusima, u dežurstvu, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično nego ostvaruje posebne dodatke na plaću u skladu s odredbom članka 139. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske kojim je propisano da je ministar obrane ovlašten pravilnikom utvrditi dužnosti s otežanim uvjetima rada kao osnove za pojedine vrste ovih dodataka na plaću, na način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka, kao i deficitarna zvanja i struke koja imaju pravo na dodatak.

11. Odredbom članka IV. Odluke o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 66/14 , 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18), propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, u turnusima, po osnovi dežurstava, stražarske službe, po osnovi stanja pripravnosti ili slično, već ostvaruju pravo na dodatke na plaću u skladu s propisima koji uređuju dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba dok je odredbom članka III. naznačene Odluke o rasporedu radnog vremena propisano da radno vrijeme djelatnih vojnih osoba podrazumijeva redovno radno vrijeme i radno vrijeme prema posebnom rasporedu. Redovno radno vrijeme je utvrđeno u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati, uz iznimke kada pojedini zapovjednici imaju odrediti drugačije (članak V. Odluke), a u slučaju potrebe za radom koji je dulji od redovnog radnog vremena sa propisanim maksimalnim trajanjem takvog rada, redovno radno vrijeme će se preraspodijeliti prema odredbama članka VII. i članka VI. Odluke o rasporedu radnog vremena.

12. Nadalje, prema odredbi članka XII. stavka 2. Odluke o rasporedu radnog vremena propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za sedam dana rada pripada sedam dana odmora, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženica tužitelju odobravala 5 slobodnih dana te subotu i nedjelju koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga neradni dani, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka XII. stavka 2. Odluke o rasporedu radnog vremena kada je tužitelju dosuđena naknada za neiskorištene slobodne dane uključujući i subote i nedjelje koje mu tuženica evidentira kao slobodne dane nakon dežurstva odnosno rada na izdvojenom objektu. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji tuženica ističe u podnesenoj žalbi jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka XII. stavka 2. Odluke o rasporedu radnog vremena kada je tužitelju dosudio utuženu naknadu, pri čemu neosnovano tuženica u podnesenoj žalbi ističe kako subote i nedjelje ulaze u sedam dana odmora jer odmor nakon posebnog oblika rada PORT-a čini jedinstvenu cjelinu rada u turnusu budući je prema članku V. Odluke o rasporedu radnog vremena propisano da radno vrijeme djelatnih vojnih osoba podrazumijeva redovno radno vrijeme i radno vrijeme prema posebnom rasporedu, a redovno radno vrijeme je utvrđeno u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka, dakle ne obuhvaća subote i nedjelje.

13. Visina dosuđene naknade tužitelju za neisplaćene naknade za subote i nedjelje koji su evidentirani kao slobodni dani za razdoblje od prosinca 2016. do studenoga 2017., pravilno je utvrđena prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Petre Blašković u ukupnom iznosu od 1.309,52 eura (9.866,56 kn bruto) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO) u vezi tada važećeg članka 84. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14 – dalje ZR), od šesnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec, pa je i u navedenom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo iz članka XII. st. 2. Odluke o rasporedu radnog vremena prema kojoj djelatnoj vojnoj osobi za sedam dana rada pripada sedam dana odmora, pa kako je utvrđeno da je tuženica tužitelju odobravala pet slobodnih dana te subotu i nedjelju koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga neradni dani, pravilno je tužitelju dosuđena utužena naknada za neiskorištene slobodne dane nakon dežurstva odnosno rada na izdvojenom objektu.

14. Preostali navodi koji se odnose na žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a, ne mogu se s uspjehom isticati u žalbi protiv pobijane presude u ovom sporu male vrijednosti.

15. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke u odluci o naknadi troškova parničnog postupka, proizlazi kako prilikom donošenja odluke o naknadi troškova parničnog postupka pod točkom II. izreke nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Osim toga, nisu osnovani niti žalbeni navodi da je prilikom donošenja odluke o naknadi troškova parničnog postupka pod točkom II. izreke pobijane prvostupanjske presude pogrešno primijenjena odredba članka 154. stavka 2. ZPP-a, uslijed činjenice da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje na zadnjem ročištu od 6. veljače 2024. budući se prema članku 154. stavku 2. ZPP-a, omjer uspjeha u parnici određuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu pravne osnove zahtjeva. Međutim, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je u cijelosti uspio u sporu kako u pogledu visine tako i u pogledu pravne osnove zahtjeva, pa je stoga prilikom donošenja odluke o naknadi troškova parničnog postupka pod točkom II. izreke pravilno primijenjena odredba članka 154. stavku 2. ZPP-a.

16. Kako je žalba tuženice odbijena kao neosnovana, na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti zahtjev tuženice radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.

17. Iz izloženih razloga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tuženice protiv točke I. II. i IV. izreke pobijane prvostupanjske presude, valjalo je odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom I. II. i IV. izreke, kako je presuđeno u izreci.

18. S obzirom da je tužitelj djelomično odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka pod točkom III. izreke pobijane presude, proizlazi da tuženica nema pravni interes pobijati prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke te je protiv točke III. izreke prvostupanjske presude valjalo odbaciti žalbu tuženice kao nedopuštenu sukladno članku 367. stavak 1. ZPP-a, u vezi članka 358. stavka 1. i 3. ZPP-a.

19. Iz izloženih razloga, presuđeno je i riješeno je kao u izreci.

Bjelovar, 9. siječnja 2025.

Sudac

mr. sc. Alen Golub