Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-48/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik MK, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr-731/2021-9 od 19. prosinca 2022., dana 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr- 731/2021-9 od 19. prosinca 2022., te se sudi:

"1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 497,71 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova postupka u iznosu od 373,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Nalaže se tuženiku nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 265,45 eura, u roku od 15 dana."

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr-731/2021-9 od 19. prosinca 2022. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime dodatka za rad na terenu iznos od 3.750,00 kuna/497,71 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke navedene presude naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kuna/373,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženica i to zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu, podredno da ukine pobijanu presudu te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene razloge tuženice, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Kako se tužbenim zahtjevom zahtijeva iznos od 3.750,00 kuna/497,71 eura, radi se o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. stavka 1. ZPP. Valja napomenuti da se predmetna prvostupanjska presuda može pobijati, na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP, samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu u razdoblju od 19. rujna do 18. listopada 2016. sa pripadajućim zateznim kamatama. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženice na radnom mjestu pravosudnog policajca u Odjelu osiguranja Kaznionice i zatvora u P.;

- da je tužitelj Rješenjem Uprave za zatvorski sustav, Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 8. rujna 2016. premješten na rad u Zatvor u P. u razdoblju od 19. rujna 2016. do 18. listopada 2016.;

- da je tužitelju isplaćena naknada za odvojen život od obitelji.

8. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz članka 31. stavka 9. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj: 128/1999., 55/2000., 59/2000., 129/2000., 59/2001., 67/2001., 11/2002., 190/2003., 76/2007., 27/2008., 83/2009., 18/2011., 48/2011., 125/2011., 56/2013., i 150/2013.), članka 56., 120. i 123. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 93/2008., 89/2012. i 104/2013.) te je presudio kao u izreci prvostupanjske presude.

9. Odredbom članka 56. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj: 104/2013., 104/2013., 150/2013., 153/2013. i 71/2016., dalje: KU) propisano je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati i bez obzira na to koliko je dana radio. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

10. Slijedom izloženog, u rješenju spornog pitanja – ima li tužitelj pravo na terenski dodatak potrebno je utvrditi što se smatra stalnim mjestom rada – za razliku od poslova koji se obavljaju izvan stalnog mjesta rada, u smislu odredbe članka 56. stavka 1. KU i u vezi s rješenjem o rasporedu tužitelja na predmetno radno mjesto.

11. Na tužitelja se, s obzirom da je isti državni službenik, primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj: 92/2005., 140/2005., 142/2006., 77/2007., 107/2007., 27/2008., 34/2011., 49/2011., 150/2011., 34/2012., 38/2013., 37/2013., 1/2015., 138/2015. i 102/2015.) te je poslodavac u skladu s navedenim zakonom donio rješenje o privremenom premještaju iz dosadašnjeg mjesta rada u drugo mjesto rada te je tužitelju u spornom razdoblju bilo određeno novo mjesto rada, slijedom čega tužitelj nema pravo na terenski dodatak.

12. Prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU za državne službenike i namještenike, zauzetom na sjednici 20. travnja 2005., pravo na terenski dodatak odnosi se na službenike i namještenike koji su po potrebi službe, na temelju rješenja o premještaju, privremeno premješteni na drugo radno mjesto, u drugo mjesto rada, različito od njihovog stalnog boravišta (Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl. br. Revr-800/11 od 19. srpnja 2006.).

13. Također, prema Tumačenju broj: 11/56 od 21. studenog 2014. Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU za državne službenike i namještenike, službenik koji je rješenjem privremeno premješten u drugo mjesto rada nema pravo na terenski dodatak za vrijeme rada u mjestu koje je rješenjem o premještaju utvrđeno kao novo mjesto rada.

14. Prema članku 120. KU Zajednička komisija ovlaštena je tumačiti KU, a prema članku 123. KU ugovorne strane su obvezne pridržavati se danih tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU za državne službenike i namještenike.

15. Tužitelj, koji je kao službenik rješenjem poslodavca o privremenom premještaju premješten iz dosadašnjeg mjesta rada u drugo mjesto rada, odnosno kojem je mjesto rada na koje je premješten rješenjem u predmetnom vremenskom razdoblju njegovo mjesto rada, nema pravo na terenski dodatak za vrijeme rada na tom mjestu, već bi imao pravo na terenski dodatak samo u slučaju da je za vrijeme rada u [adresa], koji je bio njegovo mjesto rada, bio upućivan na rad izvan [adresa].

16. Dakle, nakon što je tužitelji rješenjem započeo s radom u Zatvoru u P., u tom je mjestu boravio sve dok mu je taj premještaj trajao te je u utuženom periodu to bilo njegovo stalno mjesto rada.

17. Stoga po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj za vrijeme premještaja u [adresa], nije imao pravo na dodatak za rad na terenu jer se ovdje ne radi o terenskom radu u smislu propisa KU, a suprotno pravno shvaćanje u pobijanoj presudi nije pravilno.

18. Dakle, kako je pobijanom odlukom prihvaćen tužbeni zahtjev, istu je valjalo preinačiti te zahtjev odbiti.

19. Kako je tužbeni zahtjev valjalo odbiti, tuženica je u cijelosti uspjela u sporu, te je stoga valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Tuženici je u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 163. stavka 1. ZPP u vezi člankom 2. stavkom 1. ZPP nastao trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" br. 138/2023, dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanim 7. listopada 2021. i 15. studenog 2022. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) u iznosu od 265,45 eura.

20. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, odnosno preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

21. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban, u skladu s člankom 155. ZPP. Stoga je valjalo zahtjev tužitelja za nadoknadu tog troška odbiti kao neosnovan i na temelju odredbe 166. stavku 1. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 9. siječnja 2025.

Sutkinja:

Vesna Žulj