Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-3381/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB. 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić&Lui d.o.o. odvjetnicima u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-198/2023 od 5. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-198/2023 od 5. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 819-50-3883728 od 19. siječnja 2007. god. kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša u Metkoviću, br. OU- 15/07 - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 3.446,31 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:

- na iznos od 5,05 EUR od 3. ožujka 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 18,42 EUR od 1. travnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 18,97 EUR od 6. svibnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 14,53 EUR od 3. lipnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 11,26 EUR od 3. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 12,13 EUR od 7. kolovoza 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 13,85 EUR od 3. rujna 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 13,70 EUR od 3. listopada 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 11,96 EUR od 3. studenoga 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 15,23 EUR od 3. prosinca 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 17,85 EUR od 6. siječnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 21,58 EUR od 2. veljače 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 20,73 EUR od 3. ožujka 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 25,79 EUR od 3. travnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 24,83 EUR od 4. svibnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 26,70 EUR od 3. lipnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 42,90 EUR od 3. srpnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 39,56 EUR od 4. kolovoza 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 49,75 EUR od 4. rujna 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 46,23 EUR od 7. listopada 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 40,57 EUR od 6. studenoga 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 52,51 EUR od 4. prosinca 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 67,71 EUR od 5. siječnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 56,95 EUR od 3. veljače 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 60,72 EUR od 3. ožujka 2011.god. pa do isplate

- na iznos od 55,92 EUR od 2. travnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 56,79 EUR od 4. svibnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 77,16 EUR od 7. lipnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 79,14 EUR od 6. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 95,86 EUR od 2. kolovoza 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 87,14 EUR od 6. rujna 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 77,60 EUR od 4. listopada 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 75,91 EUR od 9. studenoga 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 75,18 EUR od 8. prosinca 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 76,69 EUR od 5. siječnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 83,62 EUR od 7. veljače 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 84,15 EUR od 8. ožujka 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 81,43 EUR od 5. travnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 83,26 EUR od 8. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 84,52 EUR od 6. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 82,41 EUR od 10. srpnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 82,96 EUR od 7. kolovoza 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 81,38 EUR od 6. rujna 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 77,95 EUR od 19. listopada 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 81,60 EUR od 8. studenog 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 83,36 EUR od 4. prosinca 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 82,13 EUR od 1. siječnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 75,24 EUR od 2. veljače 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 892,43 EUR od 5. veljače 2013. god. pa do isplate

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu 1.475,00 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu odluku preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer prema odredbi članka 120. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (stavak 1.), a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (stavak 2.), čime nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koje upućuje tuženik tvrdnjom da prvostupanjski sud nije odlučio o svim dokaznim prijedlozima.

8. Sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja rukovodio se postavljenim tužbenim zahtjevom polazeći od odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a koja se odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku na temelju članka 117. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (ZID ZPP/19), budući su za odlučivanje po preinačenoj tužbi bile ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 190. stavak 8. ZPP-a.

9. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 3.446,31 Eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do koje pretplate je došlo zbog promjene tečaja CHF.

11. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 19. siječnja 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 24.099,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da se odredbom Ugovora tužitelj obvezao platiti kamatu u iznosu od 5.55%,

- da tužitelju nisu bili poznati parametri i metoda izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni valutne klauzule, a o kojima bi onda tužitelj mogao s tuženikom pregovarati,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojim je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu interesa i prava) protiv više tuženika između ostalih i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i pravo potrošača i korisnika kredita tako da su potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž- 6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 između ostalog odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da razlika između tečaja CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja, a nakon odbijanja negativne tečajne razlike iznosi 3.446,31 Eur.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se potvrđuju prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredaba.

13. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom Ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita.

14. Korisnik kredita, ovdje tužitelj obvezao se kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i način utvrđen Ugovorom.

15. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-7002/2021 od 11. svibnja 2023. Ustavni je sud već zauzeo stajalište da ništa u domaćem zakonodavstvu i mjerodavnoj sudskoj praksi ne sprječava parnični sud da ocijeni (ne)poštenost odredaba (uvjeta) potrošačkog ugovora o kreditu i prihvati restitucijski zahtjev potrošača čak i ako nema direktnog (obvezujućeg) učinka pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pojedinačnom potrošačkom sporu.

16. U predmetnom sporu ključno je da su tužitelju bila osigurana primjerena postupovna jamstva za utvrđivanje činjenica koje su odlučne za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz stečaj švicarskog franka potrošačkog ugovora o kreditu, imajući u vidu da tumačenje dosega pravomoćnosti (i direktnog učinka) presuda iz kolektivnog spora može utjecati na tumačenje proceduralnih obveza sudova u pogledu izvođenja dokaza u pojedinačnim potrošačkim sporovima i pravičnost konkretnog postupka u cjelini.

17. Za ocjenu valjanosti ugovorih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13). Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesi li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijena poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.

19. S druge strane presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kako trgovci potrošače u cijelosti informirali, osim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

20. Naime, što se tiče valutne klauzule VSRH u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti je prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz Ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača bile nepoštene i ništetne, utvrđujući da su tužene banke među kojima je ovdje tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu koje je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i 97. ZZP/09, to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

21. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi članka 502.a ZPP-a Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisanom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

22. Sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja propisano člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje : ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od promjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilo utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

24. S druge strane utvrđujući da je odredba Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

25. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. ZOO-a u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos plaćen zbog valutne klauzule.

26. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje te je utvrđeno da je tužitelj tijekom otplate kredita isti pretplatio u ukupnom iznosu od 3.446,31 Eur, a koji je nastao kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećem na dan korištenja i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedine rate- anuiteta po mjesecu u utuženom razdoblju, pa je navedeni iznos dosuđen.

27. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodno i nepoštenu ugovornu odredbu same mogle mogle izmijeniti, pri čemu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskog praksi suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive vijeća 93/16/EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (presuda u predmetima C-618/10 odnosno C-70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. LA i dr. C-154/15, C- 307/15 i C-308/15). Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koji utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

28. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom kao i u skladu s člankom 1115. ZOO-a koji teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kao je to navedeno u pojedinoj presudi.

29. Nadalje, prema pravnom shvaćanju pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18 kao i pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. zauzet je pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

30. Kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. travnja 2012. u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi na temelju valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO-a.

31. Osim toga, navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2.b, članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovano uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u Ugovoru sklopljenom između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada su slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredba predmetnog Ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

32. Tuženiku se ukazuje da je u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti pa je utvrđeno da prema tumačenju članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske Unije (u presudi broj C-26/13 od 30. travnja 2014.) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa ona podliježu testu poštenosti.

33. Prigovor svojstva potrošača tužitelja nije doveden u pitanje ni tijekom postupka, a budući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da je između stranaka sklopljen Ugovor o potrošačkom kreditu sukladno odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a leži na tuženiku kao kreditoru.

34. Za navesti ja da tuženik nije potrošač i da se na njega ne mogu primijeniti odluke koje se primjenjuju na tuženik kao potrošača, te se na istog ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ukoliko je tijekom otplate kredita došlo do pretplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF-a, za to ne postoji odgovornost tužitelja.

35. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je pravilno obračunao troškove koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pa je sukladno odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

36. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović