REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10747/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 6. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 228-50-4248389 od 10. srpnja 2007. ovjerenog kod Javnog bilježnika Petra Tadić 10. srpnja 2007. pod brojem: Ov-3075/07, a koji glasi:

"3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeissenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici ĆJ iznos 432,46 eur sa zateznom kamatom tekućom od 13. srpnja 2007. do isplate te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 553,09 eur sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 10. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 228-50-4248389 kojim joj je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 22.415,24 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala navedeni iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu tužiteljica je bila obvezna podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: "Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…". Uvidom u prometnu karticu po kreditu kao i uvidom u potvrdu tuženika od 27. studenog 2023. utvrđeno je da je tužiteljica uplatila iznos od 432,46 eur na ime naknade za obradu zahtjeva i to 12. srpnja 2007. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se rado o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom st. 4. citiranog Zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S time u vezi ističe se kako ovakva odredba nije dovoljno jasna niti je jasno određeno na što se navedeni troškovi odnose, a niti je logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila je nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO. Odredbom čl. 323. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se ovdje zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, obzirom je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su stoga ugovoren odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknada. Također, prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH Su IV- 308/20 od 5.11.2020., ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno, temeljem čl. 40 st.3 ZPP predlaže da sud provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora jer smatra da ju je tužiteljica previsoko označila. Smatra da tužbu treba odbaciti jer da tužiteljica nije ponudila nikakve odnosno nije ponudila prema ZPP adekvatne dokaze za svoje traženje. Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika. Potvrda Ugovora izdana po javnom bilježniku Petru Tadiću iz Oroslavlja, Milana Prpića 65, pod brojem OV-3075/07 dana 10. srpnja 2007.g.Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj i Prema čl.230 ZPP-a javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u Ugovoru kao javnoj ispravi potvrđuje ili određuje. Onaj tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Prema članku 58. ZoJB-a „ako stranke žele da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava“. U konkretnom slučaju javni bilježnik u svoju potvrdu nije unosio ikakve napomene. Time je nedvojbeno da je sadržaj Ugovora odgovarao pravoj i ozbiljnoj volji tužiteljice, što znači da je sve odredbe i posljedice Ugovora razumječa, jer ga u suprotnom javni bilježnik ne bi niti potvrdio. Javnobilježnička potvrda Ugovora sadrži riječi“ Sudionik izjavljuje da prihvaća pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njega i da to odgovara njegovoj vo1ji ..“ Kako tužitelj tvrdi drugačije od onoga što je navedeno u ugovoru to je u ovoj je pravnoj stvari teret dokaza na tužitelju. Također, iz čl.230. ZPP u vezi sa Potvrdom slijedi da je tužiteljica bio upozorena na sva prava i obveze iz i/ili u vezi Ugovora prije njegovog sklapanja, da je tužiteljica sve odredbe Ugovora razumjela i prihvatila te da niti jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti čl. 3. Ugovora, nije bila svrha da se koju od strana stavi u nepovoljniji položaj. Tvrdi da tužiteljica ničime ne dokazuje da određenje potvrde ne bi bilo potpuno ili istinito. Saslušanje tužiteljice koje se predlaže ne može se suprotstaviti određenju potvrde kao javne isprave jer je tužiteljica stranka u postupku i očito pristrana nasuprot ugovoru kao javnoj ispravi. Jasno je da ništetnost, niti ikakav nedostatak odredbe Ugovora o naknadi za obradu kredita ne proizlazi niti iz jedne od rješidaba viših sudova RH u postupku Franak, na koje se tužitelj u tužbi niti ne poziva, pa i tme opet proizlazi da je teret dokaza na tužitelju. Tužiteljica je tih okolnosti očito svjesna pa je za opravdanje takvog traženja kao dokaz ponudila samo (eventualno) saslušanje, a koji se, kako je ranije objašnjeno, ne može suprotstaviti javnoj ispravi. Time da tužiteljica u dokaz tvrdnje da je ugovaranje plaćanja naknade (čl.3. Ugovora), ništetno, nije ponudila prikladan dokaz pa je jasno da je i time postupila protivno čl.299 ZPP pa tuženik predlaže da se tužba prvenstveno odbaci, a podredno, da se kao neuredna, vrati na ispravak temeljem čl.109., u vezi sa čl.186 ZPP. Tuženik ističe prigovor zastare i zahtjeva i potraživanja. Tužba je neosnovana jer je tuženik dao tužiteljici protučinidbu, u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila klijent tuženika već Zagrebačke banke d.d. Tuženik je dao protučinidbu za ulaznu naknadu pa ugovaranje naknade nije uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;. Tuženik za potrebe procjene uvjeta i statusa klijenta tužitelja, kreditne sposobnosti tužitelja i procjene instrumenta osiguranja i osiguranja svojeg potraživanja, te provođenje svih navedenih radnji, kao i za procjenu samog zahtjeva nedvojbeno imao i direktne materijalne troškove (troškove korespondencije i sa državnim tijelima, drugim entitetima i unutar društva tuženika, kontaktiranja, umnožavanja, naknade, dažbine i davanja koji se direktno odnose na obradu zahtjeva tužitelja) i indirektne materijalne troškove povezane s obradom zahtjeva za kredit tužitelja (u frakciji prema vremenu i kompleksnosti obrade zahtjeva prema vremenu i kompleksnosti obrade svih ostalih zahtjeva za kredit u mjerodavnom vremenu, troškove zakupa, najma, poslovnice, komunalnih usluga, agencijske troškove, marketinške troškove, plaćanja prema državi i drugo), da tužitelj nije postavio zahtjev za kredit. Tuženik sve navedene troškove nije nametnuo tužiteljici, već ih je tuženik pretrpio, a tužiteljica uzrokovala, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Članak 3. Ugovora nije uzrokovao nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljjice pa, čak i da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a kojoj tvrdnji tužiteljice se tuženik protivi, te nema mjesta primjeni čl.81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003) te čl.3. Ugovora ne podliježe procjeni poštenja iz čl.84 ZZP, pa se ZZP opet ne može primijeniti.Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan jer se propisi ,na koje se tužiteljica, poziva ne mogu primijeniti. Tuženik predlaže prvenstveno odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu na naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Potvrdu tuženika od 27. studenog 2023. (list 8 spisa), Ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 14-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-21 spisa), zahtjev za kredit ( list 32-33 spisa), presliku ZadužnicE i suglasnost (list 34-37 spisa), presliku osobne iskaznice tužiteljice (list 38-39 spisa), odluku o odobrenju kredita (list 40-41 spisa), prijedlog za glavni upis (list 42-47 spisa), iskaz tužiteljice (list 67-68 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukuipnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP),sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 10. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 228-50- 4248389, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 22,415.24 CHF;

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu kredita naplaćuje u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita 12. srpnja 2007. u visini 3.258,39 kn / 432,46 eur;

7. Sporno je je li predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da je prije potpisa Ugovora istog pročitala te je zamijetila odredbu o naknadi za obradu kredita i na upit djelatniku banke na što se ta naknada odnosi, rečeno joj je da se radi o standardnoj naknadi te da se ista naplaćuje oduzimanjem od iznos isplaćenog kredita. Ništa joj drugo, u vezi te naknade, nije objašnjeno već joj je rečeno samo da ode kod javnog bilježnika na solemnizaciju Ugovora. Iznos naknade mi naplaćen u visini od negdje 3.000,00 kn.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Ocjenom iskaza tužiteljice sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a iz iskaza tužiteljice bi proizlazilo da ju se samo obavijestilo o toj naknadi za obradu kredita i da ju je banka ovlaštena naplatiti, a bez obrazloženja na što se navedena naknada zapravo odnosi, Konačno, na što se točno odnosi predmetna naknada tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik, već samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi te da se o naknadi nije moglo pregovarati.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03), važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu je propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

13. Razmatrajući sadržaj čl.3. Ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

15. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljIce kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s člankom 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara, na njenu štetu, značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Nadalje, prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

22. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica iskazivala da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužiteljici na temelju čl. 3. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste

- izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020..

24. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

27. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

28. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati.

29. Tuženik nije niti pokušao dokazati (nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljjica bila informirana o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Pozivanje tuženika na solemnizaciju Ugovora o kreditu (Potvrda, List 13 spisa) nije adekvatan dokaz za dokazivanje pojedinačnog pregovaranja oko odredbe o naknadi za korištenje kredita (tzv. ulaznoj naknadi). U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača valja reći da je i Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti pojedine odredbe ugovora o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

30. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je utvrđeno da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

31. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

32. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

33. Slijedom svega navedenog, a kako je tuženik učinio nespornim da je tužiteljici 12. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 3.258,39 kn / 432,46 eur, a kako to proizlazi i iz Potvrde tuženika na listu 8 spisa, to je prihvaćen i zahtjev tužiteljice za isplatu tog iznosa te je odlučeno kao u toč. II izreke.

34. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

35. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) te na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO. 36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici, sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora na ročištu 6. studenog 2024., u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

36.1.U vezi određene vrijednosti predmeta spora ( u tužbi 1.327,23 eur/ 10.001,00 kn), a kojoj je tuženik prigovorio, valja ukazati da ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr- 170/03 od 7. svibnja 2003. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZPP, s obzirom da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačila, a navedeno je od značenja za odluku o pravu na naknadu troškova postupka, sud je, na prigovor tuženika, odlučio kao u raspravnom rješenju od 6. studenog 2024. (list 67 spisa) i utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 432,46 eur. 36.2.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 17. lipnja 2024. 50 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 16. rujna 2024. i 6. studenog 2024. svako po 50 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 200 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 400,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (100,00 eur) te uz uplaćenu pristojbu na tužbu 26,55 eur te uz zatraženi trošak pristojbe na presudu 26,54 eur, sveukupno iznosi 553,09 eur.

37. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 9. siječnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na presudu 26,54 eur

- punom. tuženika