REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5586/24-8

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 20. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja HC, odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika PC, odvjetničkog vježbenika, dana 09. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208317834 od 24. siječnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja TC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 18. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208317834 od 24. siječnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja TC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju TC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 509,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 293,03 eura od 13. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 126,09 eura od 03. prosinca 2010. godine do isplate te na

- iznos od 90,09 eura od 10. kolovoza 2021. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 13. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3208317834 dana 24. siječnja 2007. godine, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.421,20 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, na rok otplate 84 mjeseca. Naime odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju je nametnuta, ugovorena naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno tzv. ulazna naknada na koju je tužitelj bio primoran pristati, platiti kako bi dobio traženi iznos kredita te je tužitelju na ime tzv. ulazne naknade tuženik prilikom isplate kredita naplatio iznos od 293,03 eura. Isto tako odredbom članka 18. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, tzv. izlazna naknada, s time da je tužitelj tijekom otplate kredita izvršio prijevremenu djelomičnu otplatu za što mu je dana 02. prosinca 2010. godine naplaćena naknada u iznosu od 126,09 eura, a dana 09. kolovoza 2021. godine je predmetni kreditni aranžman prijevremeno konačno otplatio za što mu je naplaćena naknada u iznosu od 90,09 eura. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Dakle ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i tzv. izlazne naknade su nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja upoznao sa sadržajem tih odredbi, već je naprotiv te odredbe umetnuo u tekst predmetnog Ugovora o kreditu po sistemu „uzmi ili ostavi“, s time da ujedno tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretnom odnosi tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, naknada za prijevremenu otplatu kredita, koje su uredno naplaćene. Isto tako punomoćnik tužitelja je ističući da je jedini interes i ratio spornih ugovornih odredbi dodatno bogaćenje tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač ukoliko treba kredit mora pristati na naknadu samo da bi dobio traženi iznos kredita, a ujedno je naknada za prijevremenu otplatu kredita u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, jer naknada za prijevremenu otplatu kredita u svojoj suštini predstavlja u svojoj suštini ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate kredita, a ugovorna kazna se ne može ugovoriti za novčane obveze. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3208317834 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, kao i odredba članka 18. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“ te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 509,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 293,03 eura od 13. veljače 2007. godine do isplate, na iznos od 126,09 eura od 03. prosinca 2010. godine do isplate te na iznos od 90,09 eura od 10. kolovoza 2021. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući kako je nesporna činjenica da su tužitelj i tuženik dana 24. siječnja 2007. godine Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.421,20 CHF naglasio da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasne, lako uočljive i razumljive, pa sukladno odredbi članka 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a niti su suprotno načelu savjesnosti i poštena uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da su tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita informirali službenici tuženika tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu, naglasio da se naknadom za obradu kredita pokrivaju troškovi poput raznih operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično). Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući ujedno zatraženi tijek zakonske zatezne kamate te ističući i prigovor zastare potraživanja, jer je naknada naplaćena dana 13. veljače 2007. godine, odnosno dana 10. kolovoza 2021. godine, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 320831783424 od 24. siječnja 2007. godine (list 7-11 spisa), u presliku potvrde tuženika od 08. kolovoza 2023. godine (list 12 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 14-25, 36- 41 i 43-50 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 56-57 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 24. siječnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojima je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit za kupnju vozila u iznosu od 32.421,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, dok je odredbom članka 18. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, kao i činjenica da je dana 12. veljače 2007. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.207,87 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 293,03 eura, a dana 02. prosinca 2010. godine naplaćena je naknada za uvećanu uplatu, djelomičnu prijevremenu otplatu u iznosu od 950,00 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 126,09 eura, s time da je dana 09. kolovoza 2021. godine je naplaćena naknada za konačnu prijevremenu otplatu u iznosu od 678,78 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 90,09 eura, a što je razvidno i iz preslike potvrde tuženika od 08. kolovoza 2023. godine (list 12 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu, tzv. izlaznu naknadu ništetne, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja, s time da je ujedno sporan i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što su sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 2. i odredbu članka 18. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, stava da te ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na te ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. 7. Iskazu tužitelja (stranica 56-57 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje auta, ponudili su mu samo ovaj ugovor o kreditu u CHF-u, koji je sastavio tuženik, s time da mu je na pitanje zašto mora platiti naknadu za obradu kredita i što time plaća rečeno da je „to tako, da se ta naknada mora platiti ako želi kredit“, po sistemu „uzmi ili ostavi“, a niti su mu objasnili zašto mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da mu javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz tzv. ulaznu naknadu i tzv. izlaznu naknadu. Nastavno dijelu iskaza tužitelja da se autom koji je kupio ovim kreditom koristio u privatne svrhe, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u trgovačkom društvu Escado d.o.o., a iako je prije „dizanja kredita“ imao svoju „firmu“ koju je registrirao 2005. godine ili 2006. godine sa sjedištem u njegovoj obiteljskoj kući, autom se nije koristio za potrebe „svoje firme“, koja je bila registrirana za obradu metala, nije imala niti jednog zaposlenika, niti je auto unio u imovinu „svoje firme“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv, što rezultira time da je tužitelj potrošač.

8. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da su odredba članka 2. i odredba članka 18 predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu, nepoštene ugovorne odredbe, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo u pravom smislu riječi, jer je te ugovorne odredbe, obvezu plaćanja tzv. ulazne naknade i obvezu plaćanja tzv. izlazne naknade nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj na način da se te ugovorne odredbe izbace iz teksta Ugovora o kreditu, sud je stava da su te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i predmetna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi i tzv. izlaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno ovisi o visini odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Isto tako činjenica da je predmetni Ugovori o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi ugovorena tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojala zakonska obveza trgovaca prezentirati korisnicima kredita, potrošačima, strukturu troškova kojima se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, jer su tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, ali tuženik, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo u pravom smislu riječi pregovarati, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

9. Isto tako u odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita treba naglasiti da je odredbom članka 1024. stavka 2. i stavka 3. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s time da sukladno odredbi članka 1024. stavka 3. ZOO-a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle ukoliko je tuženik zaista prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu pretrpio određenu štetu, koju tuženik, na kojem je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza nije dokazao, treba imati na umu da visina te štete, čiju bi naknadu tuženik mogao osnovano zahtijevati od tužitelja, korisnika kredita, potrošača nikako ne bi smjela biti ista ili viša od iznosa kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao vratiti, jer bi se na taj način u potpunosti anulirala bit, intencija odredbe članka 1024. stavka 3. ZOO-a po kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kao uostalom i pravo potrošača da vrati kredit prije roka određenog za vraćanje propisano odredbom članka 1024. stavka 2. ZOO-a. Drugim riječima logično je i razumljivo da potrošači koji prijevremeno otplaćuju kredit to čine kako bi smanjili ukupne troškove kredita, a koje smanjenje troškova uključuje smanjenje kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu, pa ukoliko bi se zauzeo stav da je svakom prijevremenom otplatom kredita ipso facto banci, kreditoru time nastala šteta i to u visini preostalih kamata od dana prijevremene otplate do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, a uz sve to je ugovor o kreditu ugovoren uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, kao što je i predmetni Ugovor o kreditu, time bi se zanemarila osnovna načela obveznog prava, odnosno načelo savjesnosti i poštenja, načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelo jednake vrijednosti činidaba na štetu potrošača, „slabije strane“ u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima o potrošačkim kreditima. Treba naglasiti da je Vrhovni sud RH Zaključkom poslovni broj Su IV- 308/20 od 05. studenog 2020. godine izrazio pravni stav da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Nadalje iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije dakle postojala zakonska obveza trgovaca prezentirati korisnicima kredita, potrošačima, niti strukturu troškova kojima se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer su tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za prijevremenu otplatu kredita preciznije definirane te naknade, ali tuženik, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost te naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 2. i odredba članka 18. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu, o kojim nametnutim ugovornim obvezama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknadi. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO- a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. i članka 18. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorna obveza platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu i naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 509,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 293,03 eura od 13. veljače 2007. godine do isplate, na iznos od 126,09 eura od 03. prosinca 2010. godine do isplate i na iznos od 90,09 eura od 10. kolovoza 2021. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

14. Nastavno s obzirom da je punomoćnik tuženika tijekom postupka osporavao u tužbi označenu vrijednost predmeta spora, treba naglasiti da je sud sukladno odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.579,40 eura iz slijedećih razloga. Naime tužbeni zahtjev se sastoji od kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 509,21 eura, ali ujedno tako i od deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, koji prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) vezano uz vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura, pa je slijedom navedenog sud utvrdio da je u tužbi ispravno označena vrijednost predmeta spora.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 25. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 04. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. siječnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

16. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 53,09 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, što je rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu u kojem je taj troška imao, a što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

17. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

18. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 13. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZPP-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2025. godine