Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-155/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo financija, zastupan po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1844/2023-60 od 10. svibnja 2024., 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1844/2023-60 od 10. svibnja 2024. u dijelu kojim je naloženo tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, za Ministarstvo financija, isplatiti tužitelju ŠE na ime razlike plaće iznos od 1.616,23 EUR bruto s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.416,99 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 1.616,23 EUR bruto s pripadajućim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos porez na dohodak i prireza porezu na dohodak, te je naloženo tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 4.416,99 EUR (st. I. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu u dosuđujućem dijelu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda sadrži razloge o tome zašto nije prihvaćena Evidencija o korištenju radnog vremena koju je vodio tuženik.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st .2. ZPP.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu na ime razlike plaće iznosa od 1.616,23 EUR po osnovi ostvarenog prekovremenog rada na dane blagdana i neradnih dana Uskrsa koji su u tjednu padali od ponedjeljka do petka, a koji mu nije plaćen, jer su mu tako odrađeni sati bili duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom tuženika, te potražuje i prekovremene sate, za svaki sat rada dulji od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da među strankama nije sporno da je tužitelj u tijeku cjelokupnog spornog razdoblja radio u turnusu u ciklusima 12-24-12-48 naizmjenično tijekom mjeseca.

9. Prema čl. 89. st. 6. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“, broj 68/13, 30/14 i 115/16 - dalje: ZCS) ako je rad carinskih službenika organiziran u smjenama ili u turnusu, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a koja je odredba istovjetna čl. 44. st. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU).

10. Odredbom čl. 44. st. 14. KU umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren.

11. U ovom postupku nije sporan broj prekovremenih sati koje je tužitelj ostvario, već broj iskorištenih slobodnih dana, jer je potraživanja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada potrebno umanjiti za sve slobodne dane korištene u spornom razdoblju.

12. Podaci o iskorištenim slobodnim danima nejednako su iskazani u Obračunskim listama i Evidencijama o korištenju radnog vremena, koje je tuženik dužan voditi prema čl. 5. Zakona o radu („Narodne novine'', broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022 i 64/2023 - dalje: ZR).

13. Kako su obje evidencije sačinjene od strane tuženika, na njemu je bilo da dokaže svoje tvrdnje da Evidencija o korištenju radnog vremena točno prikazuje podatke o iskorištenim slobodnim danima, te je tuženik na te okolnosti priložio „zamolbe“ tužitelja o korištenju slobodnih dana, na koje ima pravo temeljem ostvarenih prekovremenih sati.

14. Ovaj je sud na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. ZPP izvršio uvid u priložene „zamolbe“ i utvrdio da se „zamolbe“ odnose na 11 slobodnih radnih dana ili 88 sati, što ne odgovora podacima o broju iskorištenih radnih dana iz Evidencije o korištenju radnog vremena, prema kojoj je tužitelj po osnovi korištenja slobodnih dana ostvario ukupno 136 sati, dakle, više od sati slobodnih dana koje je zamolbama potraživao. 15. Stoga je pravilno sud prvog stupnja prihvatio a) varijantu obračuna financijskog vještaka, koja se temelji na podacima iz Obračunskih listi, i u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Prvostupanjski je sud tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 200,00 EUR, trošak zahtjeva za mirno rješenje spora od 200,00 EUR, trošak sastava 4 podneska po Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: OT) po 200,00 EUR, trošak sastava 4 podneska po Tbr.

8/3 OT po 100,00 EUR, trošak zastupanja na 8 ročišta od po 200,00 EUR po ročištu po Tbr. 9/1 OT i trošak zastupanja na ročištu radi objave presude od 100,00 EUR po Tbr. 9/3 OT, što ukupno iznosi 3.300,00 EUR, s PDV od 25 % 4.125,00 EUR, sa troškom vještačenja od 291,99 EUR, 4.416,99 EUR.

17. Dakle, neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud protivno Tbr. 8/1 OT tužitelju priznao trošak sastava 8 podnesaka, jer mu je pravilno po Tbr. 8/1 OT priznao trošak sastava 4 podneska.

18. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, trebalo je odbiti kao neosnovan jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 9. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat