REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3325/2019-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužitelja RE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku odvjetniku Marku Baliću, protiv tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupana po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu ANIĆ&ANIĆ, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 8. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika Nike Šobat Šimić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu ANIĆ&ANIĆ, 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I „I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 48925/06, koji je sklopljen dana 10.08.2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora i to:

- članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 22.800,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, članak 10.a)1. i 10.d)1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

- članak 4. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, članak 9.1. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

„II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju ukupan iznos od 3.478,67 sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

-8,02 € teku od 11.09.2006.

- 8,97 € teku od 11.10.2006.

- 5,05 € teku od 14.11.2006.

- 6,81 € teku od 12.12.2006.

- 4,31 € teku od 11.01.2007.

- 2,86 € teku od 13.02.2007.

- 0,12 € teku od 09.03.2007.

- 3,10 € teku od 11.04.2007.

- 1,92 € teku od 12.05.2007.

- 0,48 € teku od 11.01.2008.

- 0,46 € teku od 09.02.2008.

- 2,82 € teku od 12.02.2008.

- 0,97 € teku od 08.04.2008.

- 7,41 € teku od 25.04.2008.

- 1,47 € teku od 11.06.2008.

- 0,71 € teku od 11.07.2008.

- 4,40 € teku od 11.10.2008.

- 10,32 € teku od 11.11.2008.

- 4,22 € teku od 09.01.2009.

- 21,15 € teku od 10.02.2009.

- 25,34 € teku od 06.03.2009.

- 27,75 € teku od 11.03.2009.

- 28,80 € teku od 10.04.2009.

- 21,36 € teku od 11.04.2009.

- 19,74 € teku od 12.05.2009.

- 18,83 € teku od 11.06.2009.

- 20,66 € teku od 11.07.2009.

- 17,00 € teku od 11.08.2009.

- 18,66 € teku od 11.09.2009.

- 15,80 € teku od 13.10.2009.

- 18,34 € teku od 11.11.2009.

- 17,13 € teku od 12.12.2009.

- 15,01 € teku od 12.01.2010.

- 61,48 € teku od 16.03.2010.

- 30,28 € teku od 13.04.2010.

- 35,22 € teku od 11.05.2010.

- 39,61 € teku od 11.06.2010.

- 48,05 € teku od 13.07.2010.

- 41,99 € teku od 13.08.2010.

- 51,91 € teku od 18.09.2010.

- 58,45 € teku od 11.12.2010.

- 119,37 € teku od 17.12.2010.

- 73,05 € teku od 11.01.2011.

- 59,50 € teku od 11.02.2011.

- 66,20 € teku od 26.03.2011.

- 57,76 € teku od 12.04.2011.

- 71,22 € teku od 11.05.2011.

- 80,45 € teku od 11.06.2011.

- 84,64 € teku od 12.07.2011.

- 127,80 € teku od 13.08.2011.

- 87,03 € teku od 13.09.2011.

- 80,45 € teku od 11.10.2011.

- 45,94 € teku od 14.12.2011.

- 77,77 € teku od 11.01.2012.

- 128,63 € teku od 12.01.2012.

- 91,20 € teku od 11.02.2012.

- 90,12 € teku od 07.04.2012.

- 171,25 € teku od 11.05.2012.

- 92,49 € teku od 12.06.2012.

- 90,10 € teku od 11.07.2012.

- 89,85 € teku od 11.08.2012.

- 85,34 € teku od 11.09.2012.

- 86,88 € teku od 11.10.2012.

- 90,23 € teku od 13.11.2012.

- 89,19 € teku od 11.12.2012.

- 90,72 € teku od 11.01.2013.

- 86,32 € teku od 12.02.2013.

- 84,64 € teku od 12.03.2013.

- 89,47 € teku od 11.04.2013.

- 84,73 € teku od 11.05.2013.

- 82,24 € teku od 11.06.2013.

- 81,31 € teku od 11.07.2013.

- 15,13 € teku od 13.08.2013.

po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. da tužitelju pod 1. u roku od 8 dana isplati tužitelju RE troškove parničnog postupka u iznosu od 1.884,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

O b r a z l o ž e n j e

1. U tužbi podnesenoj sudu 11. lipnja 2019. tužitelj navodi da je sa prednikom tuženika 10. kolovoza 2006. zaključio ugovor o kreditu broj 48925/06 temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 22.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je kamatna stopa od 6,49% kao da je promjenjiva u skladu sa odlukom tuženika. Navodi se da su takve ugovorne odredbe nepoštene i kao takve ništetne jer da stranke ugovora nisu pregovarale o pojedinim odredbama, a niti su utvrdili parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope. Ujedno tužitelj nije u cijelosti informiran o svim parametrima i upozoren na moguće rizike zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi tužitelj je platio više nego što je utvrđeno početnim otplatnim planom pa potražuje povrat stečenog bez osnove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Sporne odredbe ugovora o kreditu bile su jasne, razumljive i lako uočljive te se o svim tim odredbama pojedinačno pregovaralo zbog čega nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Tuženik je dao sva potrebna pojašnjenja tužitelju i predočio mu sve relevantne informacije i nije zatajio nijednu informaciju već ga upozorio na sve moguće rizike. Nadalje, ističe se prigovor zastare. U presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zauzet je stav na načelnoj razini da su sporne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali sve to potrebno je dokazivati i u zasebnim postupcima. Tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem. Tužiteljica nije dokazala da ima svojstvo potrošača jer svaka fizička osoba nije automatski i potrošač.

3. U tijeku postupka sud je izveo dokaz ugovora o kreditu broj 48925/06 zaključen 10. kolovoza 2006. (list 4-5 spisa), otplatnog plana ( list 6-7 spisa), promet po računu tužitelja (list 16-27), promet po kreditu za tužitelja (list 28-34), obavijestio o promjeni kamatne stope (list 35-37) nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Darke Cecić ( list 58-67 spisa), saslušanjem tužitelja RE ( list 94-96 spisa).

4. Među parničnim strankama nije sporno da su 10. kolovoza 2006. tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopile Ugovor o kreditu broj 48925/06 kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 22.800,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 4. kamatnu stopu "od 6,46 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku; a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.)

5. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

5.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

5.2. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

5.3. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

5.4. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

5.5. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

6.1. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

6.2. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika.

6.3. Na okolnosti da li se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača saslušan je tužitelj pod 1. kao korisnik kredita koji je izjavio da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio djelatna vojna osoba i da je ugovor zaključio za potrebe uređenja i proširenja obiteljske kuće u kojoj i danas živi sa obitelji. Nije bio vlasnik obrta niti imatelj poslovnih udjela u nekom od trgovačkih društava, a nije mu nitko od zaposlenika banke čiji je i danas klijent pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu niti kako se odredbe mogu odraziti na njegove buduće financijske obveze, a posebno nije znao niti mogao znati da će doći do znatnog porasta njegove mjesečne financijske obveze. Kredit u švicarskim francima ponuđen mu je kao najpovoljniji u svojstvu stranke.

6.4. Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

6.5. Osim iznesenog o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je temeljem čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tužitelja. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/07).

6.6. Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

6.7. U odnosu na prigovor tuženika kako tužitelj nema pravni interes jer je kredit otplaćen, treba istaknuti da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica.

7. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina.

7.1. Članak 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

7.2. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

7.3. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

7.4. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke.

7.5. U odnosu na valutnu klauzula presuda je postala pravomoćna 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.6. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana predajom na sudu, odnosno 11. lipnja 2019., a potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od prosinca 2005. pa nadalje do kolovoza 2013. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012., a presuda pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

7.7. Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tužene bila određena i to u visini od 6,49 % a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

8. Što se tiče visine zahtjeva isti je utvrđenim provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Darki Cecić.

8.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 48925/06 dana 10. kolovoza 2006. temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 22.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita s kamatnom stopom od 6,49% godišnje (članak 2. Ugovora).

8.2. Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prijepis knjigovodstvene kartice, ustanovio da je tužitelj u promatranom razdoblju zbog promjene kamatne stope 1.102,8 preplatio u iznosu od , a s valutne klauzule 2.356,4 eura, ujedno se navodi da je tužitelj s osnova ništetnih ugovornih odredbi manje platio 19,47 eura. Tužitelj potražuje sveukupan iznos od 3.478,67 eura.

8.3. Temeljem prethodno navedenog, zbog promjene kamatne stope te valutne klauzule ukupna razlika po obje osnove po predmetnom kreditu iznosi 3.478,67

9. Tužitelj je u otplati kredita banci vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa povećanih anuiteta (kamatne stope i valutne klauzule) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

9.1. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja pod 1. kojemu pripada kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do isplate i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka te je odlučeno kao u izreci.

10. Iako je tuženik prigovarao konačno postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći kako pretplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stečenog bez osnova biti veća od iznosa koje je tuženik eventualno neosnovano stekao, odnosno da ukupno pretplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos, odnosno da je tužitelj trebao uzeti u obzir i negativne razlike.

10.1. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

10.2. Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a). Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su: 1. povećanje imovine na jednoj strani, 2. umanjenje imovine na drugoj stvari,3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani, 4. nepostojanje odgovarajuće osnove i 5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.

10.3. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

10.4. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a)

10.5. Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF gubi značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.

10.6. Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.

10.7. Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Međutim, kod „slučaja Franak“ ne radi se o izmakloj koristi u smislu štete, jer nema protupravnosti, ni izostanka redovnog tijeka stvari. Nadalje, izmakla korist ne može se smatrati umanjenjem imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.

10.8. Slijedom navedenog za zaključiti je da pad tečaja CHF podrazumijeva izostanak planirane zarade koja se ne bi mogla smatrati izmaklom koristi, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke (šteta, štetnik, oštećeni, štetna radnja, protupravnost i izostanak redovnog tijeka stvari).Smanjenje tečaja CHF ne može se promatrati ni kao stjecanje bez osnove na strani korisnika kredita (potrošača), jer nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta. Opća pretpostavka za primjenu stjecanja bez osnove je činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

10.9. Smanjenje tečaja CHF je kreditni rizik kojeg banka ocjenjuje prilikom plasiranja kredita. Naime prilikom plasiranja kredita banka mora ocijeniti šest kreditnih rizika (kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik, operativni rizik, rizik kapitala i valutni rizik), dok plasmanom kredita banka prihvaća kreditni rizik.

10.10. Stoga dakle, eventualni argumenti da je u knjigovodstveno-financijskom vještačenju iznosa stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno matematički obračunati zbroj pozitivne razlike, obračunati zbroj negativne razlike pa oduzeti, zapravo prebiti, jedno s drugim iz razloga što je stjecanje bez osnove potrebno promatrati s obje strane tj. kroz osiromašenje i obogaćenje na obje strane ovisno o tome je li tečaj CHF bio viši ili niži, ne bi bili pravno utemeljeni. Također iz izvršene analize proizlazi da ne bi bili pravno argumentirani ni eventualni prigovori da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne mogu biti ništetne samo kad je tečaj CHF viši, a valjane kad je tečaj niži, čime da se u konačnici potrošači (korisnici kredita) dovode u povoljniji položaj.

10.11. Konačno, tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva zbog čega sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP- a

11.1. Tužitelj pod 1. zastupan po punomoćniku koji je u cijelosti uspio u parnici trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.)dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23.) za sljedeće radnje i to po 100 bodova temeljem Tbr. 8. t. 1. za sastav tužbe od 11. lipnja 2019. za sastav podnesak od 26. siječnja 2020., 12. svibnja 2020. te za sastav podneska od 4. travnja 2022. zatim po 100 bodova temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife za pristup ročištima od 27. siječnja 2022. te 7. studenog 2024. što ukupno iznosi 600 bodova, a pomnoženo s vrijednošću od 2,00 euro što iznosi 1.200,00 eura, a s obračunatim PDV-om 1.500,00 eura čemu je potrebno pridodati i trošak vještačenja od 331,80 eura te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 što sveukupno iznosi 1.884,86 eura.

11.2. Sud nije obistinio trošak podneska od 22. listopada 2019. kojim tužitelj u spis predmeta dostavlja dokumentaciju potrebno za vještačenje kojeg je već predložio u tužbi.

11.3. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Splitu, 9. siječnja 2025.

S U D A C

Branko Karaman

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis