P-706/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja:

LK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marijana Mastelić Jašić, odvjetnica iz Splita, Bana Berislavića 5/I, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić & Bilić d.o.o., Split, Lovretska 25, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja LK, punomoćnice tužitelja Marijane Mastelić Jašić, odvjetnice iz [adresa] i zamjenice punomoćnika tuženika NK, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društva Matulić & Bilić d.o.o., 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu br. 9011431435, koji je zaključen između stranaka, 29. svibnja 2006. te potvrđen 30. svibnja 2006. od strane javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita pod poslovnim brojem OU-21/2006., u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to baš u dijelu članka 1. tog ugovora kojim je određeno da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 25.700,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te u dijelu članka 6. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku PBZ d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju LK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.492,57 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 11,36 eura od 31. listopada 2008.

- 12,21 eura od 31. prosinca 2008.

- 14,28 eura od 31. siječnja 2009.

- 15,18 eura od 28. veljače 2009.

- 12,34 eura od 31. ožujka 2009.

- 12,79 eura od 30. travnja 2009.

- 9,08 eura od 31. svibnja 2009.

- 5,92 eura od 30. lipnja 2009.

- 6,63 eura od 31. srpnja 2009.

- 8,45 eura od 31. kolovoza 2009.

- 8,25 eura od 30. rujna 2009.

- 6,51 eura od 31. listopada 2009.

- 9,76 eura od 30. studenog 2009.

- 12,14 eura od 31. prosinca 2009.

- 15,95 eura od 31. siječnja 2010.

- 14,96 eura od 28. veljače 2010.

- 19,89 eura od 31. ožujka 2010.

- 18,81 eura od 30. travnja 2010.

- 21,06 eura od 31. svibnja 2010.

- 35,98 eura od 30. lipnja 2010.

- 32,79 eura od 31. srpnja 2010.

- 41,39 eura od 31. kolovoza 2010.

- 38,62 eura od 30. rujna 2010.

- 32,77 eura od 31. listopada 2010.

- 44,09 eura od 30. studenog 2010.

- 58,19 eura od 31. prosinca 2010.

- 48,47 eura od 31. siječnja 2011.

- 52,00 eura od 28. veljače 2011.

- 47,26 eura od 31. ožujka 2011.

- 47,97 eura od 30. travnja 2011.

- 66,82 eura od 31. svibnja 2011.

- 68,08 eura od 30. lipnja 2011.

- 84,34 eura od 31. srpnja 2011.

- 76,46 eura od 31. kolovoza 2011.

- 67,77 eura od 30. rujna 2011.

- 66,68 eura od 31. listopada 2011.

- 65,91 eura od 30. studenog 2011.

- 69,73 eura od 31. prosinca 2011.

- 73,75 eura od 31. siječnja 2012.

- 74,05 eura od 29. veljače 2012.

- 71,36 eura od 31. ožujka 2012.

- 72,69 eura od 30. travnja 2012.

- 73,95 eura od 31. svibnja 2012.

- 71,95 eura od 30. lipnja 2012.

- 72,62 eura od 31. srpnja 2012.

- 71,50 eura od 31. kolovoza 2012.

- 68,64 eura od 30. rujna 2012.

- 71,66 eura od 31. listopada 2012.

- 73,32 eura od 30. studenog 2012.

- 72,74 eura od 31. prosinca 2012.

- 66,27 eura od 31. siječnja 2013.

- 71,78 eura od 28. veljače 2013.

- 72,05 eura od 31. ožujka 2013.

- 69,73 eura od 30. travnja 2013.

- 63,62 eura od 31. svibnja 2013.

po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.664,53 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenje prvostupanjske presude, dakle od 9. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 23. veljače 2023., se navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita 29. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 9011431435 koji je potvrđen 30. svibnja 2006. od strane javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita pod poslovnim brojem OU-21/2006. na iznos od 25.700,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Navedeni kredit je u cijelosti otplaćen. Tuženik je u prednje navedenom unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru o kreditu i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, a u članku 6. točka 6.1. i 6.2. ugovorio rok i način otplate kredita koju je vezao uz ovu valutu. Člankom 6. točka 6.1. predmetnog ugovora određen je rok otplate kredita 84 mjeseci, dok je točkom 6.2. određeno da kredit u iznosu od 25.700,00 CHF i kamata iz točke 4. predmetnog ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Ugovor o kreditu bio je tipizirani, adhezijski ugovor, po pristupanju, slijedom čega tužitelj i tuženik nisu prije, a niti u trenutku sklapanja ugovora pregovarali o odredbama ugovora o kredita. Postupajući na taj način, tuženik je u ugovor o kreditu ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to članka 81. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003.). Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formalizirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. pod poslovnim brojem P-1401/2012. u postupku zaštite kolektivnih interesa odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. studeni 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Slijedom prednjih sudskih utvrđenja, kojima je i sud vezan na temelju članka 502. c) ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019.; dalje: ZZP) proizlazi da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Na temelju raspoložive dokumentacije iz ovog kredita tužitelj potražuje razliku iznosa u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, a koji iznos je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, na temelju članka 138. a) ZZP-a, članka 502. c) ZPP-a te članka 1111. ZOO-a, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim predmetne odredbe ugovora o kreditu i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 2.468,86 eura zajedno sa zateznim kamatama te ga obvezati na isplatu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 27. ožujka 2023., tuženik je istakao i prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Tužbenim zahtjevom u točki I. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnima članka 1. i 6. ugovora o kreditu broj 9011431435 zaključenog između stranaka 29. svibnja 2006., a kojima je ugovorena valuta CHF, točka II. isplatu iznosa od ukupno 2.468,86 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate tekuće na navedene iznose počev od 31. listopada 2008. pa sve do isplate na ime navedene ništetnosti i točke III. naknadu parničnog troška uvećano za iznos zateznih kamata. Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012., presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/2017. i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama ZZP-a, ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja te zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP.

Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

Tužitelj i tuženik su zaista zaključili predmetni ugovor o kreditu 29. svibnja 2006. kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 25.700,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 28. lipnja 2013., dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe 23. veljače 2023. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz članka 326. stavak 2. ZOO-a kojom je propisano da se na ništetnost ugovora ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu 2006. u cijelosti je ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 28. lipnja 2013., dakle, više od deset godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tuženik stoga postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće („Pacta sunt servanda“) i prekluzije iz članka 326. stavak 2. ZOO-a uvažavajući da tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu članka 326. stavak 2. ZOO-a (prema praksi VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti odredaba ugovora koji je u cijelosti ispunjen i zatvoren prije podnošenja tužbe tužitelja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu članka 138. a) ZZP-a te članka 502. c) ZPP-a ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Budući se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je na temelju članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/1991. kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ i Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa (tako i ŽS PU Gž-265/2012.).

U cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno članku 251. ZPP-a, odnosno izrađen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, člankom 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te bez obzira na to što je člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (članak 240. – 246. ZOO- a). Zbog čega sud nije primijenio članak 241. ZOO-a koji nije derogiran posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, ZZP-om je propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu članka 241. ZOO-a i članka 140. ZZP-a uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev-1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x-808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema članku 117. stavak 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao članka 241. ZOO-a (odnosno članka 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je sud imao na umu smisao članka 502. a) – 502. h) ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti članak 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO- a, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012., to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH. Člankom 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009., dakle, prije isteka roka od tri godine do 4. travnja 2012., a sve pozivom na naprijed citirani članak 226. i u vezi s člankom 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 28. listopada 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev. 4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem pregleda uplata po kreditu na dan 19. listopada 2022., ugovora o kreditu broj 9011431435 od 29. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita pod poslovnim brojem OU- 21/2006. 30. svibnja 2006., knjigovodstvene kartice od 8. prosinca 2022., pisanog nalaza i mišljenja Centar za vještačenja d.o.o. od 20. lipnja 2024., saslušanjem tužitelja LK u svojstvu stranke.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o kreditu broj 9011431435 od 29. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita pod poslovnim brojem OU-21/2006. 30. svibnja 2006. na temelju kojih je odobrena isplata 25.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 7 godina – da je člankom 1. ugovora o kreditu određeno da je iznos kredita 25.700,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita

– da će se kredit otplatiti u 84 mjesečnih anuiteta od po 340,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja

– da kamatna stopa iznosi 3,07 % godišnje koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovor o kreditu broj 9011431435 od 29. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita pod poslovnim brojem OU-21/2006. 30. svibnja 2006. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao banke – da kredit iznosi 25.700,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita

– da se kredit odobrava za kupnju vozila

– da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti u roku od 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Iznos anuiteta iznosi 340,39 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja

– da je kamatna stopa fiksna i iznosi 3,07 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja Centar za vještačenja d.o.o. od 20. lipnja 2024. proizlazi kako je ugovor o kreditu sklopljen 29. svibnja 2006. te je isplaćen 30. svibnja 2006. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 3,07 % godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 30. lipnja 2006., u iznosu od 340,39 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.582,50 kuna, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu.

Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (čl. 6 Ugovora o kreditu).

Izračun visine potraživanja

Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu ustanovio da se tužitelju kamatna stopa nije mijenjala u odnosu na početno ugovorenu, odnosno da je od početka do kraja otplate kredita u primjeni bila kamatna stopa od 3,07 % godišnje.

U utuženom razdoblju, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom.

Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom članka 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/2022., 88/2022.) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK).

U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 2.321,83 eura, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 2.492,57 eura te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 170,74 eura.

Mišljenje

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.492,57 eura

Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 170,74 eura.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 2.321,83 eura.

13. Tužitelj LK je u svom iskazu naveo kako je 2006. imao namjeru kupiti automobil radi čega se obratio svojoj kumi koja je radila u PBZ poslovnica kod kazališta. Ista mu je rekla koja mu je dokumentacija potrebna te ga je nakon par dana nazvala i rekla da je spreman ugovor za potpis, da se radi o kreditu CHF jer je on u to vrijeme bio povoljan. Radilo se o iznosi od 25.700,00 CHF na rok od 6 godina. Molio ju je da bude rata veća, ali na manji rok otplate te mu je rekla da isto nije moguće. Nitko ga od strane banke nije upozorio na moguće rizike na podizanje takvog kredita, vjerovao je svojoj kumi. Kredit je zatvoren. Ne zna je li ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke, kuma ga je samo nazvala da dođe potpisati ugovor. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi.

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

15.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

15.3. U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske je utvrđeno, međuostalima, da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

15.4. Tuženik u ovom postupku u bitnom tvrdi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji rizik prilikom podizanja kredita kojem se glavnica kredita veže uz stranu valutu. Tužitelj da je bio itekako obaviješten o riziku, a od strane službenika banke tužitelju je u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje odredbe kojom se glavnica veže uz valutu CHF.

Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

15.4.1. Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok je tuženik odustao od saslušanja osobnog bankara. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara. U nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", pa ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama.

16. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja sud zaključuje da se o osporenoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, niti je prosječnom, niti pojedinačnom potrošaču, tužitelju, razumljiva uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti, uzrokuje znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne, a sve na temelju članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača.

17. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

18. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

18.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Centar za vještačenja d.o.o. te je sudski vještak izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke u konačnici nisu imali primjedbi na isti te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

18.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.492,57 eura.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13. od 13. lipnja 2014. i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 29. svibnja 2006.

20. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

21. Međutim, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP- a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za sastava podnesaka od 24. svibnja 22024., 23. listopada 2024. i 28. listopada 2024. po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 6. lipnja 2024. i 7. studenog 2024. po 100 bodova, odnosno ukupno 600 bodova, što pri vrijednosti boda sa paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.200,00 eura. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 464,53 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 1.664,53 eura.

23. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.).

24. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 9. siječnja 2025.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis