Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Biogradu na Moru
Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru
Poslovni broj: P-1025/2023-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. studenog 2024. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ĐF, odvjetničke vježbenice kod Bože Vrkića odvjetnika u Zadru i punomoćnika tužene PF, odvjetnika u [adresa], te nakon objave presude dana 9. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između tužitelja i tuženika dana 26. travnja 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 37.384,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na
− iznos od 155,29 EUR sa kamatom od 16.06.2007. godine
− iznos od 153,29 EUR sa kamatom od 26.07.2007. godine
− iznos od 156,61 EUR sa kamatom od 14.08.2007. godine
− iznos od 155,68 EUR sa kamatom od 21.09.2007. godine
− iznos od 154,22 EUR sa kamatom od 26.10.2007. godine
− iznos od 156,75 EUR sa kamatom od 16.11.2007. godine
− iznos od 154,22 EUR sa kamatom od 28.12.2007. godine
− iznos od 171,61 EUR sa kamatom od 28.01.2008. godine
− iznos od 171,35 EUR sa kamatom od 21.02.2008. godine
− iznos od 193,64 EUR sa kamatom od 20.03.2008. godine
− iznos od 187,67 EUR sa kamatom od 25.04.2008. godine − iznos od 185,41 EUR sa kamatom od 15.05.2008. godine
− iznos od 187,01 EUR sa kamatom od 27.06.2008. godine
− iznos od 184,88 EUR sa kamatom od 29.07.2008. godine
− iznos od 185,08 EUR sa kamatom od 27.08.2008. godine
− iznos od 187,80 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine
− iznos od 208,11 EUR sa kamatom od 27.10.2008. godine
− iznos od 192,98 EUR sa kamatom od 28.11.2008. godine
− iznos od 198,16 EUR sa kamatom od 22.12.2008. godine
− iznos od 208,71 EUR sa kamatom od 30.01.2009. godine
− iznos od 213,02 EUR sa kamatom od 23.02.2009. godine
− iznos od 214,12 EUR sa kamatom od 13.03.2009. godine
− iznos od 209,83 EUR sa kamatom od 28.04.2009. godine
− iznos od 205,85 EUR sa kamatom od 25.05.2009. godine
− iznos od 205,72 EUR sa kamatom od 23.06.2009. godine
− iznos od 206,12 EUR sa kamatom od 15.07.2009. godine
− iznos od 203,60 EUR sa kamatom od 14.08.2009. godine
− iznos od 205,40 EUR sa kamatom od 24.09.2009. godine
− iznos od 203,20 EUR sa kamatom od 28.10.2009. godine
− iznos od 207,19 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 207,05 EUR sa kamatom od 23.12.2009. godine
− iznos od 210,45 EUR sa kamatom od 20.01.2010. godine
− iznos od 212,82 EUR sa kamatom od 15.02.2010. godine
− iznos od 212,22 EUR sa kamatom od 15.03.2010. godine
− iznos od 215,67 EUR sa kamatom od 27.04.2010. godine
− iznos od 217,27 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 228,75 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 227,89 EUR sa kamatom od 27.07.2010. godine
− iznos od 232,80 EUR sa kamatom od 20.08.2010. godine
− iznos od 234,26 EUR sa kamatom od 28.09.2010. godine
− iznos od 229,61 EUR sa kamatom od 29.10.2010. godine
− iznos od 232,66 EUR sa kamatom od 22.11.2010. godine
− iznos od 241,95 EUR sa kamatom od 16.12.2010. godine
− iznos od 236,64 EUR sa kamatom od 22.01.2011. godine
− iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 18.02.2011. godine
− iznos od 238,10 EUR sa kamatom od 28.03.2011. godine
− iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 28.04.2011. godine
− iznos od 246,07 EUR sa kamatom od 21.05.2011. godine
− iznos od 254,08 EUR sa kamatom od 16.06.2011. godine
− iznos od 272,61 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine
− iznos od 272,61 EUR sa kamatom od 29.08.2011. godine
− iznos od 256,16 EUR sa kamatom od 28.09.2011. godine
− iznos od 244,74 EUR sa kamatom od 26.10.2011. godine
− iznos od 244,62 EUR sa kamatom od 28.11.2011. godine
− iznos od 246,86 EUR sa kamatom od 17.12.2011. godine
− iznos od 250,71 EUR sa kamatom od 23.01.2012. godine
− iznos od 252,04 EUR sa kamatom od 27.02.2012. godine
− iznos od 249,36 EUR sa kamatom od 30.03.2012. godine
− iznos od 249,52 EUR sa kamatom od 20.04.2012. godine
− iznos od 252,08 EUR sa kamatom od 23.05.2012. godine − iznos od 248,86 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 249,39 EUR sa kamatom od 19.07.2012. godine
− iznos od 248,86 EUR sa kamatom od 22.08.2012. godine
− iznos od 246,24 EUR sa kamatom od 28.09.2012. godine
− iznos od 249,25 EUR sa kamatom od 23.10.2012. godine
− iznos od 250,40 EUR sa kamatom od 03.12.2012. godine
− iznos od 249,04 EUR sa kamatom od 17.12.2012. godine
− iznos od 243,45 EUR sa kamatom od 29.01.2013. godine
− iznos od 246,22 EUR sa kamatom od 20.02.2013. godine
− iznos od 250,06 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine
− iznos od 247,00 EUR sa kamatom od 26.04.2013. godine
− iznos od 242,25 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 247,53 EUR sa kamatom od 27.06.2013. godine
− iznos od 243,02 EUR sa kamatom od 22.07.2013. godine
− iznos od 243,94 EUR sa kamatom od 17.08.2013. godine
− iznos od 246,20 EUR sa kamatom od 02.10.2013. godine
− iznos od 247,53 EUR sa kamatom od 29.10.2013. godine
− iznos od 248,19 EUR sa kamatom od 19.11.2013. godine
− iznos od 250,18 EUR sa kamatom od 16.12.2013. godine
− iznos od 206,78 EUR sa kamatom od 17.01.2014. godine
− iznos od 209,97 EUR sa kamatom od 18.02.2014. godine
− iznos od 209,30 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 209,30 EUR sa kamatom od 23.04.2014. godine
− iznos od 208,77 EUR sa kamatom od 27.05.2014. godine
− iznos od 209,70 EUR sa kamatom od 23.06.2014. godine
− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 22.07.2014. godine
− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 25.08.2014. godine
− iznos od 211,83 EUR sa kamatom od 29.09.2014. godine
− iznos od 220,32 EUR sa kamatom od 21.10.2014. godine
− iznos od 213,95 EUR sa kamatom od 22.11.2014. godine
− iznos od 213,68 EUR sa kamatom od 27.12.2014. godine
− iznos od 214,35 EUR sa kamatom od 15.01.2015. godine
− iznos od 213,95 EUR sa kamatom od 23.02.2015. godine
− iznos od 213,96 EUR sa kamatom od 23.03.2015. godine
− iznos od 213,95 EUR sa kamatom od 17.04.2015. godine
− iznos od 214,35 EUR sa kamatom od 26.05.2015. godine
− iznos od 214,35 EUR sa kamatom od 23.06.2015. godine
− iznos od 214,35 EUR sa kamatom od 29.07.2015. godine
− iznos od 214,08 EUR sa kamatom od 21.08.2015. godine
− iznos od 213,95 EUR sa kamatom od 21.09.2015. godine
− iznos od 213,95 EUR sa kamatom od 30.10.2015. godine
− iznos od 214,08 EUR sa kamatom od 26.11.2015. godine
− iznos od 214,08 EUR sa kamatom od 29.12.2015. godine
− iznos od 213,95 EUR sa kamatom od 26.01.2016. godine
− iznos od 213,95 EUR sa kamatom od 26.02.2016. godine
− iznos od 97,42 EUR sa kamatom od 30.03.2016. godine
− iznos od 98,21 EUR sa kamatom od 29.04.2016. godine
− iznos od 95,43 EUR sa kamatom od 31.05.2016. godine
− iznos od 97,82 EUR sa kamatom od 29.06.2016. godine − iznos od 96,09 EUR sa kamatom od 28.07.2016. godine
− iznos od 96,22 EUR sa kamatom od 18.08.2016. godine
− iznos od 95,30 EUR sa kamatom od 30.09.2016. godine
− iznos od 96,36 EUR sa kamatom od 31.10.2016. godine
− iznos od 96,69 EUR sa kamatom od 29.11.2016. godine
− iznos od 96,89 EUR sa kamatom od 29.12.2016. godine
− iznos od 95,56 EUR sa kamatom od 31.01.2017. godine
− iznos od 95,56 EUR sa kamatom od 25.02.2017. godine
− iznos od 95,03 EUR sa kamatom od 29.03.2017. godine
− iznos od 96,89 EUR sa kamatom od 28.04.2017. godine
− iznos od 95,56 EUR sa kamatom od 25.05.2017. godine
− iznos od 95,29 EUR sa kamatom od 19.06.2017. godine
− iznos od 95,56 EUR sa kamatom od 27.07.2017. godine
− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 23.08.2017. godine
− iznos od 190,86 EUR sa kamatom od 27.09.2017. godine
− iznos od 191,78 EUR sa kamatom od 31.10.2017. godine
− iznos od 192,71 EUR sa kamatom od 17.11.2017. godine
− iznos od 193,78 EUR sa kamatom od 19.12.2017. godine
− iznos od 189,13 EUR sa kamatom od 26.01.2018. godine
− iznos od 191,12 EUR sa kamatom od 24.02.2018. godine
− iznos od 189,66 EUR sa kamatom od 28.03.2018. godine
− iznos od 189,13 EUR sa kamatom od 30.04.2018. godine
− iznos od 188,20 EUR sa kamatom od 01.06.2018. godine
− iznos od 188,47 EUR sa kamatom od 30.06.2018. godine
− iznos od 188,47 EUR sa kamatom od 23.07.2018. godine
− iznos od 189,26 EUR sa kamatom od 29.08.2018. godine
− iznos od 189,79 EUR sa kamatom od 28.09.2018. godine
− iznos od 189,26 EUR sa kamatom od 24.10.2018. godine
− iznos od 189,79 EUR sa kamatom od 30.11.2018. godine
− iznos od 189,03 EUR sa kamatom od 29.12.2018. godine
− iznos od 189,28 EUR sa kamatom od 27.01.2019. godine
− iznos od 188,96 EUR sa kamatom od 23.02.2019. godine
− iznos od 187,94 EUR sa kamatom od 27.03.2019. godine
− iznos od 189,26 EUR sa kamatom od 25.04.2019. godine
− iznos od 189,26 EUR sa kamatom od 30.05.2019. godine
− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 30.06.2019. godine
− iznos od 185,02 EUR sa kamatom od 31.07.2019. godine
− iznos od 185,55 EUR sa kamatom od 26.08.2019. godine
− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 30.09.2019. godine
− iznos od 187,14 EUR sa kamatom od 29.10.2019. godine
− iznos od 186,61 EUR sa kamatom od 30.11.2019. godine
− iznos od 186,48 EUR sa kamatom od 30.12.2019. godine
− iznos od 183,95 EUR sa kamatom od 30.01.2019. godine
− iznos od 184,35 EUR sa kamatom od 29.02.2020. godine
− iznos od 186,87 EUR sa kamatom od 17.03.2020. godine
− iznos od 186,74 EUR sa kamatom od 30.04.2020. godine
− iznos od 187,01 EUR sa kamatom od 09.06.2020. godine
− iznos od 184,48 EUR sa kamatom od 01.07.2020. godine
− iznos od 182,49 EUR sa kamatom od 01.08.2020. godine − iznos od 183,42 EUR sa kamatom od 31.08.2020. godine
− iznos od 183,95 EUR sa kamatom od 30.09.2020. godine
− iznos od 184,62 EUR sa kamatom od 01.11.2020. godine
− iznos od 184,22 EUR sa kamatom od 30.11.2020. godine
− iznos od 181,56 EUR sa kamatom od 31.12.2020. godine
− iznos od 182,10 EUR sa kamatom od 31.01.2021. godine
− iznos od 182,76 EUR sa kamatom od 01.03.2021. godine
− iznos od 182,36 EUR sa kamatom od 31.03.2021. godine
− iznos od 181,96 EUR sa kamatom od 30.04.2021. godine
− iznos od 181,17 EUR sa kamatom od 01.06.2021. godine
− iznos od 179,04 EUR sa kamatom od 30.06.2021. godine
− iznos od 179,18 EUR sa kamatom od 31.07.2021. godine
− iznos od 178,78 EUR sa kamatom od 31.08.2021. godine
− iznos od 179,04 EUR sa kamatom od 30.09.2021. godine
− iznos od 179,44 EUR sa kamatom od 02.11.2021. godine
− iznos od 179,71 EUR sa kamatom od 01.12.2021. godine
− iznos od 179,31 EUR sa kamatom od 30.12.2021. godine
− iznos od 177,58 EUR sa kamatom od 27.01.2022. godine
− iznos od 177,98 EUR sa kamatom od 28.02.2022. godine
− iznos od 178,78 EUR sa kamatom od 31.03.2022. godine
− iznos od 178,11 EUR sa kamatom od 29.04.2022. godine
− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 01.08.2022. godine
− iznos od 175,59 EUR sa kamatom od 01.09.2022. godine
− iznos od 78,68 EUR sa kamatom od 03.10.2022. godine
− iznos od 175,99 EUR sa kamatom od 07.11.2022. godine
− iznos od 176,12 EUR sa kamatom od 06.12.2022. godine
− iznos od 176,12 EUR sa kamatom od 28.12.2022. godine
− iznos od 175,15 EUR sa kamatom od 01.02.2023. godine
− iznos od 175,16 EUR sa kamatom od 01.03.2023. godine
− iznos od 176,00 EUR sa kamatom od 06.04.2023. godine
− iznos od 175,15 EUR sa kamatom od 28.04.2023. godine
− iznos od 175,00 EUR sa kamatom od 01.06.2023. godine
− iznos od 175,00 EUR sa kamatom od 06.07.2023. godine
− iznos od 172,98 EUR sa kamatom od 01.08.2023. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 26. travnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Usvajaju se točke I. i II. eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva u sadržaju kako glase:
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu: 236- 84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 26. travnja 2007. godine slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 26. travnja 2007. godine pa na dalje.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 4.014,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na − iznos od 0,22 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine
− iznos od 1,78 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
− iznos od 4,43 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
− iznos od 0,44 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
− iznos od 0,80 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
− iznos od 12,62 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
− iznos od 4,02 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine
− iznos od 14,94 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 16,62 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
− iznos od 17,38 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
− iznos od 15,29 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 15,69 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 12,49 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
− iznos od 10,14 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 10,76 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 12,00 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 11,90 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 10,64 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 13,00 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 14,89 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 17,57 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 16,96 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
− iznos od 20,60 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 19,91 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 21,26 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 32,92 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 30,52 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
− iznos od 37,86 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 35,32 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 31,24 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 39,85 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 50,79 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 43,04 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 46,02 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 42,56 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 43,19 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 57,84 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 59,26 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 71,50 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
− iznos od 65,22 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 58,33 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 57,60 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 57,07 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 60,35 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 63,21 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
− iznos od 63,59 EUR sa kamatom od 28.02.2012. godine
− iznos od 61,61 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 62,95 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 63,86 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 62,33 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 62,73 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 61,58 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 59,12 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
− iznos od 61,78 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 63,05 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 62,12 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 57,11 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 61,37 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
− iznos od 61,74 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine
− iznos od 60,07 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
− iznos od 54,88 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 54,75 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine
− iznos od 56,03 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
− iznos od 58,07 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
− iznos od 60,90 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
− iznos od 59,44 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 60,47 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 61,65 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 62,37 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
− iznos od 63,92 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine
− iznos od 63,41 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 61,71 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
− iznos od 61,16 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine
− iznos od 61,41 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 63,34 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine
− iznos od 64,97 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine
− iznos od 64,63 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine
− iznos od 66,04 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 67,00 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine
− iznos od 66,44 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine
− iznos od 66,59 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 26. travnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 2.719,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi prouzročeni parnični trošak preko iznosa od 2.719,83 iz točke III., a do zatraženog iznosa parničnog troška od 14.377,22 EUR, tj. za iznos od 11.657,39 EUR.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj ĆF u tužbi podnesenoj 5. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom dana 26. travnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj: 236-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 49.100,00 CHF, a u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20%. Tuženik je, s obzirom na odredbe citiranog Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promjene tuženik vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj navodi da je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Tužitelj smatra da su promjene tuženika u pogledu kamatne stope nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja, a ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Tužitelj ukazuje da se na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke iste određuju u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF), s tim da od početka 2009. Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate, odnosno upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, po tužitelju, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga, tj. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati, a kamatnu stopu je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega, a sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa, tj. nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj, s tim da njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba, po tužitelju, omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača, a Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja, pa kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Nadalje, po tužitelju, odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promjeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, po tužitelju, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna, s tim da je sve to utvrđeno u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod poslovnim brojem P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ, naročito odredbi čl. 3. st. 1. i čl. 5. citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor, po tužitelju, ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj u predmetu C- 118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari.
1.2. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom u spis 3. listopada 2023., a osvrćući se na odgovor na tužbu tuženika, između ostalog isticao da bi tuženiku trebalo biti poznato da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koji su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne obzirom postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. U odnosu na tuženikovo pozivanje na čl. 1021. ZOO u kojem je propisano kako su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, te u istom poglavlju tuženik navodi kako eventualno utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi povukla za sobom ništetnost cijelog ugovora, no, po tužitelju, upravo bi iz navedene odredbe proizlazilo da izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora njegova daljnja opstojnost više nije moguća. Naime, po tužitelju, odredba čl. 1021. ZOO navodi kako je bitan sastojak ugovora o kreditu cijena korištenja novčanog iznosa, slijedom čega ugovor o kreditu bez kamate kao cijene korištenja novčanog iznosa više ne predstavlja naplatni platni posao, pa bi kao takav ili bio ništetan ili nepostojeći (jer bi mu nedostajao jedan od dva bitna sastojka), ali bi posljedice za obje situacije bile jednake u smislu nepostojanja pravnog učinka spornog Ugovora o kreditu. Tužitelj ponavlja da on u ovom postupku traži utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora ili, podredno, ništetnim pojedinu odredbu osnovnog ugovora sukladno pravomoćnom presuđenju iz kolektivnog spora. Što se tiče tuženikova prigovora zastare, tužitelj ukazuje da prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/2017 te pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IV 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
1.3. Tužitelj je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing IF u spis dana 22. siječnja 2024. dostavio podnesak u kojem je naveo da nema nikakvih primjedbi na zaprimljeno financijsko vještačenje te da sukladno istome precizira kako glavni tužbeni zahtjev tako i oba eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, i to u sadržaju kako je to navedeno u izreci ove odluke.
1.4. Tužitelj je na ročištu održanom 13. svibnja 2024. u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja isticao da tuženik nema nikakvu tražbinu prema tužitelju, pa se u odnosu na prijeboj, opreza radi, ističe i prigovor zastare.
2.1. Tuženik Addiko bank d.d. se u odgovoru na tužbu zaprimljenom 27. lipnja 2023. u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik osporava pravo tužitelju da se pozivana propise o zaštiti potrošača jer da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača u smislu primjenjivih odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je nadalje istaknuo prigovor zastare utuženih iznosa obzirom da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, pa je zastarni rok pet godina od sklapanja ništetnog pravnog posla, a također budući tužitelj u osnovi planira potraživati povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno čl. 226. ZOO od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik nadalje ističe da odredbe ugovora o kreditu na čijoj navodnoj ništetnosti tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne postoje jer je tužitelj sklopio valjani Aneks o konverziji s tuženikom, pritom ukazujući da je dužnost sklapanja Aneksa na strani tuženika bila posljedica kogentnih zakonskih odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, pojašnjavajući da je tužitelj kao korisnik kredita želio provesti konverziju i pristao je na izračun konverzije. Dakle, po tuženiku, jasno je da su sklapanjem Aneksa prestali postojati sporni dijelovi pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, tj. ima se smatrati da nikada nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama Aneksa s učinkom ex tunc. Drugim riječima, po tuženiku, u okolnosti gdje je provedena konverzija skladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju korisnik kredita nema pravni interes za utvrđenje preplate zato što je ista već bila obuhvaćena konverzijom kredita. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako on smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na utvrđenje iz presude iz parnice Potrošač donesene od Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pritom ističući da se u presudama donesenim u parnici Potrošač uopće nije odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik je nadalje isticao da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, pritom ukazujući da je i u prije navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda u parnici Potrošač na stranicama 51 i 52 taj sud izričito naveo da čak ni ništetnost odredbi o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu, a što bi, po tuženiku, bilo propisano i odredbama čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07 po kojima ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Tuženik smatra da iz prije navedene presude Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. proizlazi da odredbe o načinu promjene kamatne stope i o valuti obveze nisu bitni sastojci Ugovora o kreditu. Tuženik nadalje ističe da odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača, pritom ukazujući da je ugovaranje promjenjiva kamatne stope valjano i činidba je odrediva. Nadalje, po tuženiku, čak i da u ovome slučaju ima mjesta analognoj primjeni utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda o promjenjivoj kamati, takva utvrđenja nisu primjenjiva beziznimno, već ih treba analizirati uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja, pritom ističući da tuženik smatra da se s tužiteljem jeste pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora o kreditu obzirom je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, a tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Tuženik nadalje ukazuje da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije niti podložna testu poštenja, odnosno predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na navodnu ništetnost odredaba Ugovora o kreditu glede valutne klauzule tuženik ističe da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pritom se pozivajući na odluku suda Europske unije u presudi od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16 u kojoj da je taj sud dao uputu nacionalnim sudovima u smislu da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i time izuzeta od podvrgavanja testu poštenja ako je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, a koja procjena suda treba se vršiti od slučaja do slučaja. Tuženik također ukazuje da je Ugovor o kreditu prije potpisa i sklapanja pročitan i protumačen tužitelju od strane javnog bilježnika, a što je tužitelj i potvrdio potpisom toga ugovora, pa je prema tome neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima koje proizlaze iz čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu protumačio tužitelju odredbu o valutnoj klauzuli i objasnio mu smisao i posljedice Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom. Prije navedenu činjenicu je glede ekonomskog dosega odredbe o valutnoj klauzuli, po tuženiku, tužitelju objasnio i zaposlenik banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik ujedno ističe da je valutna klauzula mač s dvije oštrice te je podjednako opasna za vjerovnika i dužnika obveze zaštićene valutnom klauzulom, odnosno podjednako je bilo moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne te je prema tome bila podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, kako prvotnog tako i eventualno kumuliranog, tuženik ističe da su isti neosnovani iz razloga jer odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne i stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove, već postoji valjana osnova u vidu Ugovora o kreditu i Aneksu, a tužitelj nije niti naveo po kojoj osnovi traži isplatu iznosa koji je utužio, odnosno u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Što se tiče zahtijevanja tužitelja u tužbenom zahtjevu glede isplate zakonskih zateznih kamata koje teku od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tuženik, a pozivajući se na čl. 1115. ZOO, smatra da je iz te odredbe vidljivo kako tužitelj ne bi bio ovlašten zahtijevati isplatu zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja obzirom tuženik nije bio nepošten stjecatelj.
2.2. Tuženik je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing IF od dana 31. prosinca 2023. i podneska tužitelja od 22. siječnja 2024. dostavio u spis 25. ožujka 2024. podnesak u kojem je između ostalog istaknuo da je tužitelj prije navedenim podneskom preinačio tužbeni zahtjev, a kojoj preinaci se tuženik izričito protivi, no ukoliko bi sud usvojio predmetnu preinaku tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev te ističe kako se u cijelosti protivi osnovanosti preinačenog tužbenog zahtjeva. U spomenutom podnesku tuženik je nadalje istaknuo prigovor na matematički izračun financijskog vještaka, a ujedno je podnio i pravni prigovor na izračun vještaka jer da je istome pogrešno postavljen zadatak, odnosno financijski nalaz da je izrađen polazeći od pretpostavke da se razlika između stvarnih uplata i uplata koje su trebale biti uplaćene u skladu s tečajem na dan isplate (korištenja) kredita treba utvrditi s polaznom pretpostavkom da je tužitelju plasiran kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom, a što nije bio slučaj. Tuženik je u podnesku podnio i prigovor radi prebijanja u iznosu na iznos negativnih razlika, pritom navodeći da pridržava pravo uskladiti prigovor radi prijeboja kada izradi vlastiti matematički izračun. Nadalje, u slučaju da sud prihvati prvotno postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj od suda traži donošenje presude kojim će se utvrditi kao je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 37.384,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime navodne ništetnosti, tuženik u prijeboj stavlja iznos glavnice koja je tužitelju isplaćena po Ugovoru o kreditu od 29.188,25 EUR (219.918,90 kuna) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je kreditni iznos isplaćen, odnosno od 2. svibnja 2007. pa do isplate. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 22. siječnja 2024. kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 37.384,85 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tuženik u slučaju prihvaćanja preinačenog glavnog tužbenog zahtjeva u prijeboj stavlja iznos glavnice koja je tužitelju isplaćena po Ugovoru o kreditu od 49.100,00 CHF s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. svibnja 2007. pa do isplate.
2.3. Tuženik je na ročištu održanom 13. svibnja 2024. naveo da precizira njegov matematički prigovor na financijsko vještačenje jer da je pogrešno naveden datum isplate pa posljedično i izračun isplaćenog iznosa obzirom je kredit isplaćen 9. svibnja 2007. u iznosu od 218.102,20 kuna, da je vještak prikazao veći iznos zakonske zatezne kamate, da je kod izračuna razlike zbog promjene kamate vještak koristio srednji tečaj na dan dospijeća umjesto na dan plaćanja te da je kod izračuna tečajnih razlika korišten srednji tečaj na dan dospijeća umjesto na dan plaćanja.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 236-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. travnja 2007. (ls 7-13), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (ls 548-552), otplatne planove za kredit potrošača ĆF i obavijesti o promjeni kamatne stope (ls 569- 681), preglede prometa za klijenta ĆF (ls 682-702), specifikacije uplata (ls 703-709), financijsko vještačenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing IF od 31. prosinca 2023. (ls 713-728), proveden je dokaz stranačkim saslušanjem tužitelja ĆF (ls 819-820), pročitano je očitovanje stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing IF od 20. svibnja 2024. (ls 831-841), očitovanje stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing IF od 26. rujna 2024. (ls 852-858), te je saslušana stalna sudska vještakinja za računovodstvo, financije i marketing IF (ls 859).
4. Prije samog osvrta na meritum tužbenih zahtjeva ovaj sud želi ukazati na razloge temeljem kojih je otklonjeno tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja do koje je došlo u podnesku tužitelja koji je zaprimljen u spis 22. siječnja 2024. nakon zaprimanja vještva stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing IF, a koje protivljenje preinaci je tuženik istaknuo u njegovom podnesku zaprimljenom u spis 25. ožujka 2024. Naime, ovaj sud smatra da se tu ne bi radilo o preinaci koju ne bi trebalo dopustiti, a to obzirom iz odredbe čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i dr., dalje ZPP) proizlazi da se tužba može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Drugim riječima, tužitelj može sve do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti u ranijoj fazi postupka. Stoga, obzirom je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice koje su odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa kao i ukupnih iznosa utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud kraj takvog stanja stvari zaključio da tužitelj bez svoje krivnje doista nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP dopuštena preinaka kako osnovnog tako i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.
5. Predmet spora glavnog tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 236-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen 26. travnja 2007., te isplata ukupnog iznosa od 37.384,85 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a predmet spora pod točkom I. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te posljedično tome isplata iznosa od 4.019,59 EUR na ime nepripadnog plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a što predstavlja točku II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.
6.1. Ne bi se trebalo ukazivati među strankama ovog postupka sljedeće činjenice:
6.2. Da je između istih, odnosno ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, s jedne strane i ovdje tužitelja kao korisnika kredita uz sudjelovanje ČF kao založnog dužnika, s druge strane, dana 26. travnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj: 236-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu Ugovor od 26. travnja 2007.), a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 7-13 proizlazi da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 49.100,00 CHF, nadalje proizlazi da rok otplate kredita iznosi 25 godina, da se kredit otplaćuje u tristo mjesečnih anuiteta i protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 264,63 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, da anuiteti dospijevanju zadnjeg dana u mjesecu, a da se sukladno čl. 3. Ugovora na iznos kredita obračunavaju kamate 4,20% dekurzivno godišnje, s tim da se u čl. 6. naslovljenom "Promjenjivost kamatne stope" navodi i to da banka ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 31. prosinca 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi Ugovora, a da je nakon toga banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora, potom da su ugovorne strane suglasne da će se 1. siječnja 2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "Kredite za mlade", a nakon promijene ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, a da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Spomenuti Ugovor od 26. travnja 2007. potvrđen je od javnog bilježnika mr.sc. Darova Miškovića iz Zadra pod brojem OV-6644/2007 30. travnja 2007.
6.3. Da je između ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb, s jedne strane i ovdje tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika te MF, JF i ŽF kao založnih dužnika, s druge strane, dana 10. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje Aneks), a koji u preslici prileži na ls 548-552, iz kojeg u bitnome proizlazi da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita tim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s tim da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.503,80 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke. Nadalje, ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.248,10 kuna, a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. U članku 3. Aneksa navodi da se da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, s tim da se fiksni dio kamatne stope ne mijenja cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a visina kamatne stope na preostalu glavnicu vezana je za promjenjivi dio kamatne stope s dodatkom fiksnog dijela kamatne stope 6,85 postotnih bodova, dekurzivno godišnje, uz daljnju napomenu da je promjenjivi dio kamatne stope vezan za šestomjesečni EURIBOR te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Iz članka 10. Aneksa proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve ostale odredbe Osnovnog Ugovora i eventualnih Aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog Aneksa ostaju nepromijenjene.
7. Tužitelj ĆF saslušan kao stranka u bitnome je iskazivao da je 2007. namjeravao podići adaptacijski kredit za stan koji se nalazi u Zadru, Franka Lisice 2b, s tim da taj stan nije više u obiteljskom vlasništvu obzirom su ga prodali i to u prosincu 2023. Tužitelju je te 2007. sugerirano da je najpovoljniji kredit podići kod tadašnje Hypo banke, pa mu je i djelatnik banke u odjelu za kredite u razgovoru predložio da bi najpovoljnija vrsta za njega bila u valuti švicarski franak, s tim da je od toga prošlo gotovo osamnaest godina, pa se tužitelj nije mogao sjetiti imena toga gospodina. Tužitelj je tako potpisao ugovor o kreditu sa Hypo bankom u valuti švicarski franak u iznosu tadašnje protuvrijednosti od trideset tisuća eura. Nakon što je plaćao taj kredit godinu ili dvije, možda čak nakon šest mjeseci počela je rasti rata tako da je u jednom trenutku plaćao skoro i dva puta veću ratu od one početne koje je bila 1.200,00 kuna mjesečno, s tim da je iznos mjesečne rate varirao, znao je nekada biti 2.000,00, 1.800,00 ili 1.600,00 kuna mjesečno. Upitan tužitelj je odgovorio da je onaj stan u odnosu na koji je podnio kredit bio od njegovih roditelja, i oni su živjeli u tome stanu, kao što je i tužitelj u to vrijeme živio u tome stanu, ponavlja da je kredit podignut radi adaptacije toga stana. Upitan da li ga je u to vrijeme netko upozoravao na rizike vezano za kamatne stope i općenito na valutnu klauzulu, tužitelj odgovara da je u onom razgovoru sa djelatnikom banke on govorio nekih pola sata, ponavlja da mu je sugerirao da bi ta vrsta kredita bila najpovoljnija za njega, djelatnik banke je tada pričao o pravno-financijskim okvirima koje tužitelj tada baš nije razumio, danas to razumije nešto bolje. Tužitelj tvrdi da u to vrijeme nije mogao utjecati na sadržaj toga ugovora o kreditu, on je njemu predočen po principu „uzmi ili ostavi“. Na upit da li je pozorno pročitao Ugovor o kreditu prije potpisa, tužitelj odgovara da je taj ugovor imao puno stranica, ne bi se to moglo pročitati u pola sata, nije on financijski ekspert, njemu je tu samo pisalo kolika će mu biti rata kredita i uz taj kredit dobio je otplatni plan. Nije tužitelja nitko tada sprečavao da uzme više vremena i pozorno pročita taj ugovor. Kada ga se pita da li je prije potpisa tražio pojašnjenje koje od odredaba ugovora, tužitelj navodi da možda i jeste, vjerojatno i je. Kada ga se pita što je to valutna klauzula odgovara da otprilike razumije što je to, navodeći da je tada uzeo kredit sa valutnom klauzulom jer je bio najpovoljniji, njemu jeste tada djelatnik banke objasnio da uzima kredit čija je vrijednost vezana za valutnu klauzulu, ali djelatnik banke njemu nije tada govorio da postoji mogućnost da rata kredita tako znatno skoči, djelatnik banke je njemu tada samo govorio da je valuta švicarski franak dosta stabilna i da oni do tada nisu imali problema. Kada ga se pita kako je razumio čl. 4. st. 3. toga Ugovora o kreditu, tužitelj odgovara da on nakon što je pogledao otplatni plan nije mogao razumjeti da će u međuvremenu toliko značajno anuitet skočiti, on sigurno jeste onda tražio pojašnjenje to odredbe, znao je tada da tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu može ići gore i dolje, no ponavlja da mu je tada sugerirano da je to najpovoljnija vrsta kredita, jer da je švicarski franak najstabilnija valuta. Tužitelj u vrijeme podizanja ovog Ugovora o kreditu nije imao štednju u banci, dok danas ima otvorena dva računa u Addiko banci od kojih bi se za jedan moglo reći da predstavlja štednju, no to nije oročena štednja. Upitan tužitelj je odgovorio da je 2015. sa bankom potpisao tzv. konverziju, no i tada je to bilo po principu „uzmi ili ostavi“.
8. Sporno je među parničnim strankama u ovoj pravnoj stvari da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi i do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
9.1. Odmah je od strane ovog suda u ovome dijelu za ukazati da je on mišljenja da pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženice tada još pod imenom HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. Zagreb, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Sud ukazuje na potonji detalj jer su na taj način proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž6053/17-2 od 6. ožujka 2018.), s tim da je i sam zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
9.2. Nadalje je od strane ovog suda za navesti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je u točki 1. izreke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
9.3. Također je za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i ovdje tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
9.4. No, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući u ponovljenom postupku o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Potom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu broj Pž6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, barem je tako mišljenje ovog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Prije navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, od kojih se prva svodi na to da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok se druga osnova odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
9.5. Zaključno je u ovome dijelu za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženica, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
10. Nastavno na zaključivanje ovog suda iz nekoliko prethodnih odlomaka obrazloženja ove presude, odnosno polazeći od navedenih utvrđenja, ovaj sud smatra da su odredbe u Ugovoru od 13. studenog 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži u dovoljnoj mjeri za prosječnu osobu razumljive kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti je nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP). Napominje se od strane suda da se on u ovome dijelu osvrće na ništetnost ugovorne odredbe koja se tiče promjenjive kamatne stope unatoč tome što pitanje ništetnosti te odredbe nije predmet ovog postupka, a razlog tome je taj jer tužitelj u njegovom glavnom tužbenom zahtjevu tvrdi da ništetnost te odredbe zajedno sa ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora od 26. travnja 2007.
11. Naime, odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. ZZP-a bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
12. Analizirajući ovdje predmetni Ugovor od 26. travnja 2007. ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, s tim da je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa Narodne novine 153 od 3. studenog. 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Ovaj sud je stoga mišljenja da je takav način utvrđivanja modaliteta promjene kamatne stope prethodno ukazanim presudama viših sudova, a i u ovom postupku, utvrđen je kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega sud taj dio ugovora smatra ništetnim pravnim poslom.
13. Nadalje, na temelju Ugovora od 26. travnja 2007. i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stajalište je ovog suda da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Sama činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr., dalje ZOO/05) prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
14. Tuženik je tijekom postupka upirao na činjenicu da su provedenom tzv. konverzijom, odnosno sklapanjem Aneksa riješena uzajamna prava i obveze između ovdje stranaka uključujući i pravo tužitelja na povrat nastale pretplate po osnovi odredaba osnovnog Ugovora o kreditu. Međutim, stajalište je ovog suda da takvo shvaćanje tuženika nije pravilno te da je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru odluka donesenih od Suda Europske unije, a koji je u predmetu C-118/17, Ć, od 14. ožujka 2019., raspravljao ne doduše u cijelosti istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Drugim riječima, činjenica provođenja tzv. konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je elaborirano u prethodnim odlomcima obrazloženja, već ista zahtjeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, jer ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te tzv. konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom je slučaju temeljem provedenog financijskog vještačenja, a o čemu će nešto kasnije biti riječi, jasno utvrđeno da tzv. konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz valute CHF u valutu EUR.
15. Za ukazati je potom u ovom dijelu na neka shvaćanja viših sudova, kao npr. u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj 13 Gž-1297/2020 od 28. rujna 2021., a koje shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, a isto se svodi na to da sama tzv. konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže iznosi za pretplaćenu kamatu i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope, jer da tzv. konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe se da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio tzv. konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom EUR. Stoga, unatoč tome što tuženik tijekom postupka u biti tvrdi da je sklapanjem Aneksa tužitelj izmijenio odredbe Ugovora o valuti obveze i kamatne stope te da se Aneks primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, odnosno da svi učinci kod konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora od 26. travnja 2007., ovaj sud smatra da tuženik gubi iz vida da je kod tužitelja ipak utvrđena preplata koja se u skladu s odredbom čl. 19. c st. 1. t. 5. alineja 1 ZID ZPK mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi, slijedom čega ovaj sud smatra da ne bi bila osnovana teza tuženika da su sklapanjem Aneksa suglasnom voljom stranaka stavljene izvan snage ovdje sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog Ugovora o kreditu i da iste ne bi proizvodile nikakve obveze, bilo ugovorne ili izvanugovorne, a obzirom da je predmet ovdje konkretne parnice (misli se na uređeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO/05.
16. U odnosu na prigovor zastare istaknute od strane tuženika, za ukazati je od strane ovog prvostupanjskog suda na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., a koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, da u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, tj. o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Također se ponavlja u ovome dijelu ono što je sud već naveo pod točkom 9.4., odnosno da je u predmetu povodom kolektivne tužbe koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica u valuti CHF, da je Visoki trgovački sud donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 dana 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 5. svibnja 2023., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO/05 u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju (ovdje se misli u odnosu na datum 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu broj Pž-6632/2017-10 koja se tiče valutne klauzule), slijedom čega ovaj sud smatra neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika. Osim toga, za ukazati je da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što u konkretnom slučaju može nastupjeti tek donošenjem drugostupanjske presude u konkretnoj pravnoj stvari kojom bi eventualno bila potvrđena ova prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, slijedom čega je od strane ovog suda pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenjen neosnovanim istaknuti prigovor zastare.
17.1. Dakle, imajući u vidu nekoliko prije navedenih odlomaka obrazloženja ove presude razvidno je da je sud nedvojbeno utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora od 26. travnja 2007. o valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega je prihvatio osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod točkom I., dok je nasuprot tome ocijenjen neosnovanim glavni tužbeni zahtjev. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tako smatra i ovaj sud temeljem razloga navedenih ranije u obrazloženju ove presude, to, barem po mišljenju ovog suda, ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom i bez tih odredbi ugovor može opstati. Naime, budući su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, a kakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, radi čega je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja te je u tome dijelu odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
17.2. Nadalje, a obzirom je u cijelosti odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja ovaj sud smatra da nema potrebe donositi bilo kakvu odluku u odnosu na prigovor radi prebijanja kojeg je tuženik istaknuo u njegovom podnesku zaprimljenom u spis 25. ožujka 2024. Međutim, a nevezano za prije navedeno, ističe se da iz odredbe čl. 288.a st. 6. ZPP ionako proizlazi da se prigovor radi prebijanja može istaknuti najkasnije do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, s tim da sud ukazuje na potonji detalj iz razloga jer je prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen na ročištu održanom 10. listopada 2023., dok je tuženik prigovor radi prebijanja prvi put istaknuo tek u podnesku kojeg je predao u spis 25. ožujka 2024.
18. Što se tiče konkretnih iznosa glede točke II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj u tome iznosu postavio nakon provedenog financijskog vještačenja i to u podnesku zaprimljenom u spis 22. siječnja 2024., ovaj sud je prihvatio da bi iznos glavnice iznosio upravo utuženih 4.014,59 EUR, a do kojeg iznosa je sud došao imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing IF od 31. prosinca 2023. (ls 713-728). Naime, ovaj sud je obzirom na sadržaj točke II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koja je usmjerena na isplatu nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, smatrao da se na utvrđenje visine toga iznosa trebaju primijeniti izračuni vještaka iz Tablice br. 3., odnosno tekstualnog dijela vezano za tu tablicu u kojem vještakinja navodi da je uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, tuženica tužitelju više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 30.247,93 kuna, odnosno 4.014,59 EUR od početka otplate kredita do konverzije kredita (pozitivne i negativne razlike). Vještakinja nadalje u tekstualnom dijelu ispod Tablice br. 3. navodi da je uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, tuženica tužitelju više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 30.416,71 kuna, odnosno 4.036,99 EUR od početka otplate kredita do konverzije kredita, s tim da vještakinja navodi da je u izračunu uzela samo pozitivne iznose odnosno preplate tužitelja te ukupan broj istih. Doduše, tuženik je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a na koje primjedbe je sud ukazao u točkama 2.2. i 2.3. obrazloženja ove presude, a na koje primjedbe se vještakinja očitovala u pisanom obliku (ls 831-841 i 852-858) te je ista i usmeno saslušana na ročištu održanom 8. studenog 2024. kada je u odnosu na bitne primjedbe tuženika na njeno vještvo navela da ostaje kod svega što je navela u svojim očitovanjima, dok je na upit punomoćnika tuženika odgovorila da iz njenog nalaza i mišljenja, kao i oba očitovanja, proizlazi da ne postoji razlika u smislu eventualne dvostruke preplate, slijedom čega ovaj sud smatra da je na taj način vještakinja otklonila prigovore tuženika na njeno vještvo. Razvidno je temeljem navedenog da je sud prethodno spomenuti nalaz i mišljenje financijskog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, posljedično čemu je obzirom na takvo utvrđenje suda, a primjenom odredbe čl. 1111. ZOO/05 (koja predstavlja opće pravilo o stjecanju bez osnove), naloženo tuženiku povrat preplaćenih iznosa postavljenog u njegovom uređenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu pod točkom II. te je u ovome dijelu odlučeno kao u točki II. izreke ove presude. Nadalje, na prije navedeni iznos glavnice od 4.014,59 EUR dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. ZOO/05 i to s tijekom od svakog pojedinog plaćanja mjesečnog anuiteta izvršenog od strane tužitelja, a to iz razloga jer ovaj sud smatra da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, radi čega je dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate.
19. Tuženik je još u odgovoru na tužbu predložio da se kao dokaz provede saslušanje javnog bilježnika koji je potvrdio predmetni Ugovor od 26. travnja 2007., a radi se o javnom bilježniku mr.sc. Davoru Miškoviću iz Zadra. Međutim, imajući u vidu recentnu sudsku praksu (tako npr. u odluci Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 2924/2020 od 6. travnja 2023.), a čija pravna shvaćanja prihvaća zbog snage njihove uvjerljivosti i ovaj prvostupanjski sud i koja se svode na to da se saslušanjem javnog bilježnika ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećim zakonskim propisima nije imao ovlasti, odnosno dužnost, upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (pritom se pozivajući na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-42223/2021 od 1. prosinca 2021.), što je sve doprinijelo odluci ovog suda da se u dokaznom postupku ne saslušava javni bilježnik u svojstvu svjedoka.
20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a sve to u svezi s pravnim shvaćanjima viših sudova u situacijama kada sudovi odbiju kao neosnovan glavni ili osnovni tužbeni zahtjev, ali u istoj toj pravnoj stvari sudovi usvoje eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kao npr. u presudi i rješenju Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1085/09-2 od 18. studenog 2009. i odluci Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-817/2018-4 od 10. listopada 2019. Prije navedeno shvaćanje svodi se na to da ukoliko je tužitelj u cijelosti uspio sa eventualno kumuliranim tužbenih zahtjevom, a u konkretnom slučaju je tužitelj uspio sa oba svoja eventualno tužbena zahtjeva, da se ima smatrati da je isti u cijelosti uspio u parnici i to prema vrijednosti toga eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Stoga je sud tužitelju, a po njegovom popisu troškova sa ls 861, pritom imajući u vidu da je u točki II. uređenog eventualno kumuliranog zahtjeva tužitelj utužio ukupan iznos od 4.014,59 EUR, što bi značilo da sukladno takvoj vrijednosti predmeta spora ekvivalent iznosi 100 bodova sukladno odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa), najprije priznao 100 bodova za sastav tužbe, ovo sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife te daljnjih 100 bodova za sastav jednog obrazloženog podnesak zaprimljenog u spis 22. siječnja 2024., ovo sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife. U odnosu na popisanu nagradu za sastav podnesaka od 3. listopada 2023. (ls 553-556) i 4. listopada 2024. (ls 559-560) ovaj sud je smatrao da se tu ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje ove parnice, jer sve ono što je tužitelj istaknuo u ta dva podneska mogao je navesti i na pripremnom ročištu održanom samo koji dan kasnije, tj. 10. listopada 2023. Sud je nadalje tužitelju sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife priznao nagradu od 100 bodova za svako od šest ročišta na kojima je isti bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a radi se o ročištima održanim 10. listopada 2023., 13. svibnja 2024., 14. lipnja 2024., 2. rujna 2024., 27. rujna 2024. i 8. studenog 2024. Zbrajajući sve stavke koje su priznate tužitelju dođe se do ukupno 800 bodova, pa se uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) dođe do iznosa od 1.600,00 EUR na koji potom valja nadodati odgovarajući porez na dodanu vrijednost od 25% nakon čega se dođe do iznosa od 2.000,00 EUR. Na potonji iznos od 2.000,00 EUR sud je tužitelju kao trošak priznao iznos od 83,23 EUR na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu o čemu dokaz o uplati prileži u spisu na ls 14 te mu je priznat daljnji iznos od 86,60 EUR na ime sudske pristojbe na ovu presudu (ovo obzirom na vrijednost predmeta spora u točki II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva od 4.014,59 EUR) obzirom je pristojbeni obveznik u odnosu na istu upravo tužitelj, nakon čega se dođe do daljnjeg iznosa od 2.169,83 EUR. Nadalje, a kao što je prethodno ukazano, tuženik je osporavao i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je u ovoj pravnoj stvari proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i marketing IF, a čije je troškove u iznosu od 550,00 EUR predujmio upravo tužitelj, pa obzirom se po stavu ovog suda radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja ove parnice, to ga je sud u cijelosti priznao tužitelju kao parnični trošak, pa kada se taj iznos pridoda onom ranije spomenutom iznosu od 2.169,83 EUR, na koncu se dođe do iznosa od 2.719,83 EUR kojeg sud priznaje kao parnični trošak ovdje tužitelju, a koji će mu morati podmiriti tuženik u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti ove presude, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude. Slijedom svega prije iznijetog, a u odnosu na parnični trošak popisan od strane tužitelja, odlučeno je kao pod točkama III. i IV. izreke ove odluke.
Biograd na Moru, 9. siječnja 2025.
S U D A C
Ivica Marinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru
2. Tuženoj po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu.
