REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9137/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, Pod zidom 5, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 25. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5102964323.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB 23057039320, da tužitelju IC, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 198,05 eur sa zateznom kamatom od 20. lipnja 2011. pa do isplate te iznos od 582,30 eur sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2006. pa do isplate, sve po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB 23057039320, da tužitelju IC, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 602,31 eur sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 25. travnja 2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 5102964323 koji je prijevremeno zatvorio 20. lipnja 2011. te mu je na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita nezakonito naplaćen iznos od 198,05 eur dana 20. lipnja 2011., dok mu je naplaćen i iznos od 582,30 eur na ime nezakonite naknade za obradu kredita dana 1. lipnja 2006. Odredbom članka 10. nezakonito ga se na tipskom ugovoru sastavljenom jednostrano sa strane tuženika obvezalo na plaćanje izmišljenih neodredivii zabranjenih naknada. Presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. srpnja 2023. poslovni broj U-III-3231/22 utvrđene su takve naknade nezakonitima te potrošaču nisu smjeli biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kako kod obrade kredita tako niti kod prijevremene otplate kredita. Slijedom navedenog, traži da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora te naloži tuženiku isplatu iznosa od 198,05 eur sa zateznom kamatom od 20. lipnja 2011. pa do isplate kao i isplatu iznosa od 582,30 eur sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2006. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava osnovu zahtjeva ali ne i njegovu visinu te ističući prigovor zastare predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dopis, pregled prometa po kreditu, Ugovor o kreditu, izvadak iz zemljišne knjige, zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, Ugovor o zakupu poslovnog prostora, naknade za usluge i troškovnik adaptacije stana te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 25. travnja 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 63.224,72 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećeg na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.) pri čemu se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju uz rok otplate kredita 72 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6.)

7. Prema odredbi čl. 10. Ugovora tužitelj se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obvezao prije korištenja kredita platiti 1,500% naknade na iznos kredita koji se naplaćuje prilikom isplate plasmana, a isto tako prema taj odredbi tuženik za slučaj prijevremenog povrata kredita ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

8. Također nema spora o tome da je tužitelju 1. lipnja 2006. naplaćen iznos od 582,30 eur na ime naknade za obradu kredita a 20. lipnja 2011. iznos od 198,05 eur na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Tužitelj je iskazu, kojeg sud kao logičan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, naveo da su mu sredstva trebala za adaptaciju stana koji se nalazi u kući u njegovom vlasništvu a za potrebe stanovanja njegove kćeri sa obitelji te su sredstva iskorištena isključivo za tu namjenu.

9.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 3. Ugovora, a to je stambeni kredit za adaptaciju pri čemu valja reći i to da i dokumentacija u spisu (troškovnik adaptacije) koja je priložena uz zahtjev za kredit potvrđuje iskaz tužitelja

9.2. Valja reći da takav iskaz tužitelja nije doveden u sumnju dostavljenim Ugovorm o zakupu poslovnog prostora osobito jer se odnosi na vremensko razdoblje koje je prethodilo sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

9.3. Dakle, nema mjesta zaključku da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi njegovo svojstvo potrošača.

10. Isto tako tužitelj je u iskazu naveo da mu uopće nije objašnjeno na što se konretno naplaćene naknade odnose a niti mu je rečeno da će te naknade morati platiti.

11. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornim naknadama i visini istih iz čl. 10 Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja dodati da je tijekom postupka tuženik povukao prijedlog da se kao svjedok sasluša djelatnica banke OC.

12.1. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 10. ugovora proizlazi da se naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita zaračunava sukladno važećoj Odluci banke), bilo moguće pojedinačno pregovarati.

13. Kod toga posebno valja napomenuti kako sud ne nalazi da je postojala kakva zapreka da se u čl. 10. ugovora konkretno navede nominalni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita ili u postotku, kao što je to, primjerice, navedeno u odnosu na izračun jednokratnih troškova obrade kredita, slijedom čega se radi o odredbi koja u tom dijelu nije bila određena odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 10. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

17. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade za obradu kredita a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,500% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

18. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

18.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

18.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

18.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

18.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s koji se otplaćuje u 72 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

18.8. Imajući na umu navedeno, odredba čl. 10. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćenje naknade za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

19. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da predmetna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,500%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

19.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,500% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je i odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

20. Isto tako a s obzirom da je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

21. Budući da je u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl. 10. ugovora koji se odnosi i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika, to sud nalazi da je plaćanje naknade tuženiku za prijevremenu otplatu kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl. 81. te ništetna u smislu čl. 87. ZZP, kao i u smislu čl. 102. u vezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14), sve u vezi s čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 31/05 i 41/08, dalje: ZOO), pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita te za prijevremenu otplatu kredita i to u nespornim iznosima od 198,05 eur i 582,30 eur.

23. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

24. Prigovor zastare nije osnovan.

24.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćnici odvjetnici sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 21. studenog 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. – 150,00 eur te za zastupanje na ročištu 25. studenog 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 150,00 eur, sve uz 25% PDV-a u iznosu od 112,50 eur. Priznat mu je i sudske plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eur, tako da mu je dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 602,31 eur. Nije mu priznat trošak za sastav podneska od 20. rujna 2023. jer se ne radi o trošku koji treba pasti na teret protivne strane.

26. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 9. siječnja 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika