REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3469/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Bojanić, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, na temelju generalne punomoći J1400/19, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice njene punomoćnice Valentine Draksler, odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužiteljici JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od ukupno 4.971,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

- na iznos od 1,08 EUR počevši od 31.08.07. pa do isplate

- na iznos od 0,14 EUR počevši od 29.02.08. pa do isplate

- na iznos od 4,40 EUR počevši od 31.03.08. pa do isplate

- na iznos od 16,18 EUR počevši od 31.10.08. pa do isplate

- na iznos od 2,75 EUR počevši od 30.11.08. pa do isplate

- na iznos od 20,21 EUR počevši od 31.12.08. pa do isplate

- na iznos od 23,04 EUR počevši od 31.01.09. pa do isplate

- na iznos od 24,42 EUR počevši od 28.02.09. pa do isplate

- na iznos od 18,32 EUR počevši od 31.03.09. pa do isplate

- na iznos od 19,23 EUR počevši od 30.04.09. pa do isplate

- na iznos od 14,34 EUR počevši od 31.05.09. pa do isplate

- na iznos od 10,82 EUR počevši od 30.06.09. pa do isplate

- na iznos od 12,10 EUR počevši od 31.07.09. pa do isplate

- na iznos od 14,38 EUR počevši od 31.08.09. pa do isplate

- na iznos od 14,49 EUR počevši od 30.09.09. pa do isplate

- na iznos od 12,76 EUR počevši od 31.10.09. pa do isplate

- na iznos od 16,84 EUR počevši od 30.11.09. pa do isplate

- na iznos od 20,18 EUR počevši od 31.12.09. pa do isplate

- na iznos od 24,80 EUR počevši od 31.01.10. pa do isplate

- na iznos od 24,11 EUR počevši od 28.02.10. pa do isplate

- na iznos od 30,28 EUR počevši od 31.03.10. pa do isplate

- na iznos od 29,48 EUR počevši od 30.04.10. pa do isplate

- na iznos od 31,96 EUR počevši od 31.05.10. pa do isplate

- na iznos od 51,07 EUR počevši od 30.06.10. pa do isplate

- na iznos od 47,52 EUR počevši od 31.07.10. pa do isplate

- na iznos od 59,66 EUR počevši od 31.08.10. pa do isplate

- na iznos od 55,90 EUR počevši od 30.09.10. pa do isplate

- na iznos od 49,66 EUR počevši od 31.10.10. pa do isplate

- na iznos od 63,85 EUR počevši od 30.11.10. pa do isplate

- na iznos od 81,83 EUR počevši od 31.12.10. pa do isplate

- na iznos od 69,68 EUR počevši od 31.01.11. pa do isplate

- na iznos od 74,40 EUR počevši od 28.02.11. pa do isplate

- na iznos od 69,18 EUR počevši od 31.03.11. pa do isplate

- na iznos od 70,53 EUR počevši od 30.04.11. pa do isplate

- na iznos od 94,53 EUR počevši od 31.05.11. pa do isplate

- na iznos od 97,19 EUR počevši od 30.06.11. pa do isplate

- na iznos od 117,62 EUR počevši od 31.07.11. pa do isplate

- na iznos od 107,84 EUR počevši od 31.08.11. pa do isplate

- na iznos od 97,11 EUR počevši od 30.09.11. pa do isplate

- na iznos od 97,37 EUR počevši od 31.10.11. pa do isplate

- na iznos od 96,75 EUR počevši od 30.11.11. pa do isplate

- na iznos od 102,21 EUR počevši od 31.12.11. pa do isplate

- na iznos od 106,99 EUR počevši od 31.01.12. pa do isplate

- na iznos od 107,83 EUR počevši od 29.02.12. pa do isplate

- na iznos od 104,91 EUR počevši od 31.03.12. pa do isplate

- na iznos od 107,28 EUR počevši od 30.04.12. pa do isplate

- na iznos od 108,97 EUR počevši od 31.05.12. pa do isplate

- na iznos od 106,76 EUR počevši od 30.06.12. pa do isplate

- na iznos od 107,65 EUR počevši od 31.07.12. pa do isplate

- na iznos od 106,05 EUR počevši od 31.08.12. pa do isplate

- na iznos od 102,33 EUR počevši od 30.09.12 pa do isplate

- na iznos od 106,81 EUR počevši od 31.10.12. pa do isplate

- na iznos od 109,09 EUR počevši od 30.11.12. pa do isplate

- na iznos od 107,92 EUR počevši od 31.12.12. pa do isplate

- na iznos od 1.798,99 EUR počevši od 07.01.13. pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb naknaditi tužiteljici JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.378,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi je 15. svibnja 2007. s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 041-50-4100611. Ugovorom o kreditu je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 27.882,94 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Nadalje, tužiteljica navodi da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna .2019. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. S obzirom da je opisanim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

1.2. Tužiteljica još ističe da je putem izračuna vještaka procijenila da razlike između iznosa koje je tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica platila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 4.971,81 EUR/ 37.460,07 kn. Dakle, temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu tužiteljica je tuženiku ukupno preplatila naprijed navedeni iznos. S obzirom da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Tužbenim zahtjevom (list 1-5 spisa) tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 4.971,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose te kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da tužitelj neosnovano smatra ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF te da svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Tuženik nadalje ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17, koje i citira. Tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

2.1. Nadalje, tuženik detaljno analizira odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2003. te ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik potom interpretira odluke u postupku kolektivne zaštite, a naglašava da su tužitelju, tijekom pregovaranja o ponudi kredita, obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik još obrazlaže značenje instituta valutne klauzule u RH te da je tuženik dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik dalje u odgovoru na tužbu izlaže o pojmu „prosječnog potrošača“ kroz praksu Suda Europske unije te elaborira o tome da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a nije ni moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope.

2.2. Tuženik upire i na odredbu čl. 96. ZZP iz 2007. koja govori o nepostojanju pregovora u situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, konkretno odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla, a kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, tj. mogao je i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama, ista se ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije), pa tuženik smatra da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud ipak smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik ističe da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.

2.3. Slijedom izloženog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita, postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Tuženik zaključno prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe da je nastupila zastara te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška uvećan za zateznu kamatu.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: presliku Ugovora o kreditu broj 041-50-4100611 (list 7-11 spisa), obračun cijelog kredita po početno ugovornoj kamatnoj stopi (list 12-13 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 14-18 spisa), otplatni plan (list 19-27 spisa), presliku zahtjeva za kredit (list 42 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007. do 30.06.2007. (list 43-44 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 61- 62 spisa). Tuženik je na pripremnom ročištu 18.9.2024. izjavio da ne spori visinu utuženog zahtjeva, pa je i tužiteljica povukla prijedlog za financijsko vještačenje. Nije izveden od tuženika predložen dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer njegovo postupanje u predmetnom pravnom poslu nije odlučna činjenica, koja bi doprinijela potpunijem i točnijem utvrđenju relevantnog činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari. Također, treba imati na umu da je nemoguće očekivati da bi se javni bilježnik, nakon proteka vremena od čak 17 godina i u okolnostima u kojima svaki javni bilježnik posluje, mogao sjećati predmetnog kredita i da li je i ako da što objašnjavao tužitelju. Povrh toga, njegova obveza prema Zakonu o javnom bilježništvu niti nije ukazivati na rizik rasta tečaja valute.

4. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 12.12.2024. (list 61,62 spisa) navela da joj je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Navela je da se za kredit obratila banci gdje joj je kredit u valuti CHF ponuđen kao najpovoljniji i da joj je samo spomenuto da postoje krediti u drugim valutama, međutim da se ovaj najviše isplati. Iskazala je da joj ništa nije rečeno o riziku sklapanja ugovora u valuti CHF niti da HNB ne štiti CHF kao euro. Navela je da je ugovor, prije potpisivanja, pročitala i da joj ga je službenik objasnio, pa nije imala nejasnoća. Iskazala je da je anuitete plaćala Internet bankarstvom i da je anuitet s početnih 1.790,00 kn porastao na oko 2.680,00 kn i da joj nitko nije prilikom zaključenja ugovora rekao da bi moglo doći do takvog porasta jer da je to znala ne bi se bila odlučila za predmetni kredit.

6. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice jer je iskren, o onome čega se sjećala i stoga je logičan i životno uvjerljiv. Ovaj sud u držanju tužiteljice, tijekom iskazivanja, nije našao postojanje ikakvih naznaka, koje bi ukazivale na to da tužiteljica nešto prešućuje ili laže te joj i zato vjeruje.

7. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, a koje je tužiteljica mjesečno preplatila na temelju odredbi za koje je pravomoćno utvrđeno da su ništetne u postupku povodom kolektivne tužbe.

8. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu od 15.5.2007. (list 7-11 spisa) utvrđeno je da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 041-50-4100611 sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 27.882,94 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,55% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu, koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.9.2007., a slijedeći anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- čl. 9. predmetnog Ugovora određeno je da se na sve što nije regulirano tim ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.

9. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da su, između ostalih banaka i ovdje tuženik, u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, nije sporno niti to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18, kojima je odbio kao neosnovane revizije tuženika i drugih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženik i ostale banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP)

11. Shodno svemu izloženom, sumarno, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.

14. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Budući je tuženik izjavio na pripremnom ročištu (list 59 spisa) da ne spori visinu utuženog zahtjeva, a tužiteljica je priložila izračun tečajne razlike na listovima 12 i 13 te prijepis knjigovodstvene kartice na listovima 14-18 spisa iz kojih jasno proizlazi datum dospijeća anuiteta, datum otplate istih, koji je tečaj bio na dan dospijeća anuiteta te koja je tečajna razlika plaćenih anuiteta u kunama, sud je takav tužiteljičin izračun prihvatio kao vjerodostojan jer i nije osporen nijednim dokazom.

16. Imajući u vidu da je u situaciji ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj primljeno po osnovi ništetnih odredbi to konkretno znači da je tužiteljica, koja je od tuženika po osnovi Ugovora o kreditu dobila određeni iznos novaca u kunama, dužna tuženiku vratiti ga u skladu s odredbama ugovora koje su ostale na snazi. Navedeno znači da je tužiteljica dužna tuženiku isplaćeni kredit vratiti u kunama u ugovorenom roku kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Ovdje, međutim, valja naglasiti da je u međuvremenu valuta kune zamijenjena valutom euro, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), pa je iznos, koji je tuženik dužan isplatiti tužiteljici, iskazan u važećoj valuti €.

17. Sud je, imajući na umu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos preplaćenih anuiteta s naslova valutne klauzule u iznosu od 4.971,81 € sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje kako je pobliže navedeno u izračunu (l-12 i 13), koji je tužiteljica dostavila uz tužbu (čl. 323. st. 1. ZOO). Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznose kako je navedeno, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.

18. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2 i 8 ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

19. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).

20. Konačno, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. To stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema čl. 245. st. 1. ZOO-a. Imajući u vidu da je predmetna presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. svibnja 2023., to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina, koji rok valja u konkretnoj situaciji primijeniti (čl. 225. ZOO-a), a što znači da zastara nije nastupila.

21. Kao što je već gore navedeno, sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer je stava da se tim dokazom ne bi utvrdilo relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari. To stoga što ovaj sud smatra da nije pravno odlučna okolnost da li je konkretne prilike javni bilježnik postupao sukladno odredbama čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, jer postupanje javnog bilježnika ne može biti od utjecaja na valjanost pojedinih odredbi predmetnog ugovora, budući da javni bilježnik nije stranka predmetnog ugovora o kreditu.

22. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, a koji se sastoje od troškova njenog zastupanja po punomoćnici - odvjetnici, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023; dalje: OT) koja, među ostalim, u Tbr. 54. propisuje da vrijednost boda iznosi 2,00 €. Troškovi tužiteljice sastoje se od troškova sastava tužbe 200,00 € (Tbr. 7/1 OT), sastava podnesaka od 11.12.2023. i 8.4.2024. od po 200,00 € za svaki (Tbr. 8/1 OT), zastupanja na ročištima 18.9.2024. i 12.12.2024. od po 200,00 € za svako (Tbr. 9/1 OT) odnosno ukupno 1.000,00 €, što uvećano za PDV od 25% iznosi 1.250,00 €, kojem iznosu je dodan trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 48,09 €. Tužiteljici je kao potreban priznat i zatraženi trošak preliminarnog vještačenja jer je priložila račun o tome da je isti plaćen u zatraženom iznosu od 80,00 € (list 28 spisa), pa ukupni troškovi iznose 1.378,09 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a.

23. Tuženik je izgubio spor, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova radi čega je takav njegov zahtjev kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 9. siječnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika