REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-381/2024-17.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, dana 9. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete isplati iznos od 13.504,17 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 13. listopada 2023. pa do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.“
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik CV ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 30. svibnja 2008. kada ga je na označenom pješačkom prijelazu udario osobni automobil registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao KV i koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police], a odgovornost osiguranika tuženika utvrđena je presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ks-132/2009 od 1. listopada 2009. Tužitelj dalje navodi kako je svom osiguraniku CV rješenjem broj 336426 od 14. lipnja 2012. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom izvan rada, kako mu je tuženik nadoknadio štetu do zaključno 30. rujna 2019. Tužitelj u ovom postupku traži naknadu štete koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. u ukupnom iznosu od 13.504,17 EUR. Također, navodi kako se 22. rujna 2023. obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete te kako tuženik nije udovoljio njegovom zahtjevu. Slijedom svega navedenog tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 13.504,17 EUR sa zateznim kamatama od 13. listopada 2023. pa do isplate.
2. Tuženik priznaje nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju, odgovornost svog osiguranika te činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku CV priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojom odredbom je propisano da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a isti odgovara razlici između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tuženik tvrdi da navedena razlika u konkretnom slučaju ne postoji te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu navodeći da je Zakon o mirovinskom osiguranju specijalan zakon koji regulira materiju nastanka štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja. Smatra da se u parnicama za naknadu štete koje HZMO pokreće protiv osiguravajućih društava treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Smatra da HZMO ima pravo na naknadu štete u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske ili obiteljske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Navodi i to da primjenom načela po kojem kasniji zakon derogira raniji, a s obzirom na to da je Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13) stupio na snagu nakon Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u sporovima koji se odnose na mirovine isplaćene nakon 1. siječnja 2019. treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju kao kasniji zakon.
4. Tijekom postupka izveden je dokaz financijskim vještačenjem i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
5. Predmet spora je naknada štete koja je prema tvrdnjama tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku CV za razdoblje od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023.
6. Među strankama nije sporno da je osiguranik tuženika skrivio prometnu nesreću u kojoj je stradao CV kojemu je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u toj prometnoj nesreći. Nije sporno ni to da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete.
7. Sporno je prije svega mjerodavno materijalno pravo, odnosno primjenjuje li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ili Zakon o mirovinskom osiguranju.
8. Za ocjenu koji se propis primjenjuje u konkretnom slučaju, relevantan je trenutak nastanka štete, a eventualna šteta za tužitelja nastaje svakom pojedinom isplatom invalidske mirovine.
9. Odredbom čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21 i 119/22; u daljnjem tekstu ZMO) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.
10. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; u daljnjem tekstu ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1); da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2); da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3); da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4) te da je obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st.5).
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode, te da prije svega treba imati u vidu činjenicu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji su regulirani odredbama ZOOP. Dakle, osiguravajuća društva nisu štetnici već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) nadoknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.
12. Budući da pasivna legitimacija i odgovornost tuženika proizlaze iz ugovora o obveznom osiguranju u prometu sklopljenog sa štetnikom, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je ZOOP, to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja, u pogledu utvrđivanja postojanja i obima obveze tuženika, kao osiguratelja, primjenjuje ZOOP.
13. Slijedom svega navedenog, o predmetnom zahtjevu treba odlučiti primjenom odredbe čl. 27. ZOOP prema kojoj obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koju HZMO isplaćuje svom osiguraniku i iznosa koji bi bili isplaćivani kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila isključivo ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik temeljem ugovora o obveznom osiguranju u prometu sklopljenog sa štetnikom. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 122/2022-2 od 24. siječnja 2023.
14. Dakle, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi eventualnu razliku između invalidske mirovine koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku tijekom utuženog razdoblja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila isključivo povreda na radu.
15. Stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire RV, dipl. oec. (Darfin d.o.o.) u svom je nalazu i mišljenju na temelju izvršenih izračuna utvrdio da tužitelj osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu različitu od one utvrđene rješenjem broj 336426 od 14. lipnja 2012. te da razlika između isplaćene invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu za utuženo razdoblje od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. iznosi 277,57 HRK odnosno 36,86 EUR, odnosno da bi ukupno isplaćene invalidske mirovine bile za 277,57 HRK /36,86 EUR manje od izračunatih invalidskih mirovina s osnove povrede na radu.
16. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj u promatranom vremenskom razdoblju na ime invalidske mirovine svom osiguraniku isplatio ukupno 101.747,25 HRK, a u slučaju da mu je za isto razdoblje isplaćivao invalidsku mirovinu s osnova povrede na radu bio bi mu dužan isplatiti ukupno 102.024,82 HRK. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji razlika u smislu čl. 27. ZOOP na štetu tužitelja te stoga ne postoji ni šteta koju bi mu tuženik bio dužan nadoknaditi. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.
U Zagrebu 9. siječnja 2025.
Sudac
Ivan Matančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, rok teče od primitka pisanog otpravka presude.
DNA
1. Tužitelju na poslovni broj
Klasa: 140-01/19-29/125 A.V.
Ur. broj: 341-99/25-07/1-24-39
2. Tuženiku na poslovni broj S-338/2024
