Poslovni broj: Usž-3397/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GOOD DIZAJN d.o.o. iz Opatije, Eugena Kumičića 9, zastupan po opunomoćeniku Romanu Biharu, odvjetniku iz Zagreba, Frankopanska 7, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, zastupan po službenoj osobi KA, radi ovrhe naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovnog broja: UsI-1528/2023-14 od 5. srpnja 2024. godine, na sjednici vijeća od 9. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovnog broja: UsI-1528/2023-14 od 5. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, klasa: UP/II-325-08/23-02/88, urbroj: 517-09-2-2-23- 2 od 14. ožujka 2023. godine kao i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-03/2021-15/0571, urbroj: 251-13-01/003-21-1 od 26. ožujka 2021. godine. Rješenjem tuženika je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja od 26. ožujka 2021. godine. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je pod točkom 1. izreke naloženo ovršeniku DIZAJN BAR d.o.o. podmiriti dugovanje po rješenju Hrvatskih voda od 22. siječnja 2018. godine na račun Grada Zagreba, u iznosu od 9.326,54 kn uz zakonske zatezne kamate, sve u odnosu na razdoblje od siječnja 2019. do ožujka 2020. godine te listopad i studeni 2020. godine, ukupnim zaduženjem u iznosu od 548,62 kune.
2. Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga ističući da sud u obrazloženju osporene presude ističe da se protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju isprave iz članka 140. stavak 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. – dalje: OPZ) ne može pobijati zakonitost ovršne isprave. Ističe da je ovršna isprava na koju se naslov poziva donesena 2018. godine, a potraživanje tuženika u predmetu da se odnosi na mjesečnu naknadu za uređenje voda za period 2019.-tu i 2020.-tu godinu. Ističe da je 2020. godine bio potres u Zagrebu, te je počela i pandemija Corona virusa pa razloge iz tužbe tužitelj ranije nije niti mogao isticati, napominjući da se u tužbi pozvao na odredbu članka 5. Uredbe o visini naknade za uređenje voda kojom je utvrđeno da se naknada neće obračunavati obvezniku, te u tu svrhu dostavlja dokaze kojima dokazuje propisano odnosno da su Hrvatske vode ovlaštene izuzeti od plaćanja naknade za uređenje voda nekretnine u slučaju elementarne nepogode, odnosno dok traje sanacija stanja na njima izazvanog elementarnom nepogodom, a što je ovdje nedvojbeno. Ističe da je predmetna nekretnina neuporabljiva zbog oštećenja u potresu i olujnom nevremenu te da još uvijek traje sanacija nekretnine. Smatra da je trebalo utvrditi pravo stanje stvari i činjenice i okolnosti bitne za pravilno rješenje upravne stvari, te je tužitelj predlagao saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja LA. Tužitelj se poziva na odredbu članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu uz naknadu troška sastava žalbe s pripadajućim PDV-om.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje pri svim navodima iz obrazloženja osporenog rješenja predlažući žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu prvostupanjskog upravnog suda u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom. To iz razloga jer je postupak prije donošenja osporene presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
6. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj utvrđen obveznikom plaćanja naknade za uređenje voda na temelju rješenjem Hrvatskih voda od 22. siječnja 2018. godine za poslovni prostor u Zagrebu, Tuškanac 001 (rješenje izvršno 8. lipnja 2018. godine), koje rješenje je ovdje ovršna isprava na temelju koje je doneseno ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje o ovrsi.
7. Nadalje, tužitelj nije podmirio naknadu za uređenje voda dospjelu u razdoblju od siječnja 2019. do ožujka 2020. te listopad i studeni 2020. godine (mjesečni iznos naknade 548,62 kn), koja zaduženja su dospjela te ukupno iznose 9.326,54 kn, što tužitelj žalbenim navodima ne dovodi u sumnju. Obzirom na navedeno pokrenut je postupak prisilne naplate dospjelog duga s pripadajućim kamatama te je javnopravno tijelo donijelo rješenje o ovrsi koje je tuženik potvrdio svojim rješenjem od 14. ožujka 2023. godine.
8. Tužitelj žalbenim navodima ne dovodi u sumnju niti osporava postojanje duga s osnova navedene naknade, već isključivo osporava utvrđenje obveze naknade za uređenje voda za navedeno razdoblje, činjenicom da je poslovni prostor u odnosu na koji je naknada utvrđena zbog oštećenja u potresu u takvom stanju da se ne može koristiti te da se na isto pozivao i u tužbi pri čemu se također pozivao i na članak 5. Uredbe o visini naknade za uređenje voda. Na navedeni prigovor tužitelja pravilno se očitovao prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Naime, navedene prigovore tužitelj je mogao isticati u postupku utvrđenja obveze, ali ne i u ovom postupku ovrhe. Pravilno sud navodi da se navedeni prigovori u ovom postupku ovrhe više ne mogu iznositi niti prihvatiti u skladu s odredbom članka 142. stavak 7. OPZ-a prema kojoj odredbi se žalbom protiv rješenja o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave ne može pobijati zakonitost ovršne isprave.
8.1. Glede prijedloga tužitelja o saslušanja zakonskog zastupnika treba reći da Sud u smislu članka 33. stavka 3. ZUS-a nije vezan prijedlozima stranaka tim više što se u ovom slučaju prijedlog tužitelja odnosi na utvrđenje činjenica i okolnosti koje se odnose na ovršnu ispravu (rješenje o utvrđenju obveze). Sud ne nalazi da bi tužitelju u navedenom slučaju bilo povrijeđeno pravo propisano odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
9. Obzirom da je prvostupanjski upravni sud za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge utemeljene na podacima spisa predmeta te pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava (odredbi Zakona o financiranju vodnog gospodarstva i Zakona o komunalnom gospodarstvu, te Općeg poreznog zakona), osporena presuda prvostupanjskog suda žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju, pa Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
10. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu, te isto tako odbiti zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka, obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, sve na temelju odredbe članka 79. stavak 4.
ZUS-a (točka I. i II. izreke).
U Zagrebu, 9. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
