Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-3013/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Dražana Penjaka kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1004/2024 od 30. kolovoza 2024., u sjednici vijeća od 9. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1004/2024 od 30. kolovoza 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je kao ništetna odredba članka 3. ugovora o kreditu poslovni broj: 028-50-4138305 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 25. svibnja 2007. sadržaja pobliže naznačenog kao u točki I. izreke, te je naloženo tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 337,01 eura s pripadajućim kamatama, te na ime troškova postupka iznos od 1.599,54 eura s pripadajućim kamatama.
2. Protiv ove presude žali se tužena zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije dat.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.
6. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio:
- da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu broj 028-50-4138305 od 25. svibnja 2007. na iznos od 17.362,70 CHF
- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da tuženi plati troškove u iznosu od 3,30% prilikom prvog korištenja kredita jednokratno
- da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 337,01 eur.
7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredi tuženik,a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, već se, upravo suprotno, svjedokinja koju je predložio navedene činjenice uopće ne sjeća i govori općenito, potvrđujući da je smanjenje te naknade bila tek iznimka u poslovanju, za koju se može zaključiti da se eventualno odnosila na tzv. VIP klijente. Osim toga, niti sama svjedokinja ne zna reći na što se navedena naknada zapravo odnosi, špekulira o tome da se ista troši na plaće zaposlenika, iako kasnije odgovara da joj plaća ne ovisi o broju sklopljenih ugovora. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna odredba transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je pojedinačno pregovaranje bilo moguće pa s obzirom da je tužitelju na temelju članka 3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, tako da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita, a kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.
9. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
11. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju stana i dogovarao ga je s jednim od šalterskih službenika u poslovnici dok je za naknadu za obradu kredita saznao tek kada je ugovor već bio pripremljen, a do tada su samo govorili o kreditnoj sposobnosti, odnosno o kreditnoj sposobnosti supruge kao sudužnika pa kada je tekst ugovora bio pripremljen, prvo je provjerio cifru ugovora i kamatu koja je tada bila nuđena po promotivnoj stopi, a nakon toga je uočio iznos od 3,30% koji jednokratno treba platiti za trošak obrade i tada mu je rečeno da je to naknada banke, pitao je da li se ona može smanjiti i da li je moguće da ju ne plati, no djelatnica banke rekla je da to nije moguće te da je ista propisana odlukama banke dok iz iskaza djelatnice banke proizlazi da se ne sjeća konkretnog slučaja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.
12. U odnosu na žalbene navode tuženika da iz iskaza tužitelja proizlazi da je pregovarao s tuženikom oko visine naknade jer ako jedna strana traži smanjenje ili ukidanje naknade tada je nesumnjivo riječ o pregovorima, bez obzira što je druga strana odbila predloženo smanjenje, valja reći da su neosnovani. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo da je uočio iznos od 3,30 % koji jednokratno treba platiti za trošak obrade i tada mu je rečeno da je to naknada banke te je pitao da li se ona može smanjiti i da li je moguće da ju ne plati, no djelatnica banke rekla je da to nije moguće te da je ista propisana odlukama banke, dakle, jasno proizlazi da nije bilo moguće pregovarati o takvoj naknadi jer je propisana odlukama banke.
13. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.
15. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.
16. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.
17. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
18. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.
19. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).
20. Poradi iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.
U Splitu, 9. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Miho Mratović
