Broj: Ppž-10347/2024
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Roberta Završkog članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. LS, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine", broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24), odlučujući o žalbi okr. LS podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku od 24. rujna 2024., broj: Pp-1340/2024-20, u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. U povodu žalbe okr. LS, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o prekršajnopravnim sankcijama na način da se okrivljeniku za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji prihvaća po prvostupanjskom sudu izrečena kazna zatvora 45 (četrdeset pet) dana i na temelju čl. 44. st. 1. Prekršajnog zakona primjenjuje uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku 12 (dvanaest) mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, a u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme oduzimanja slobode okrivljenika od 18. srpnja 2024. u 01:50 sati do 27. srpnja 2024. u 01:50 sati kao 10 dana zatvora, tako da okrivljenik ima za izdržati 35 (trideset pet) dana zatvora te u odluci o zaštitnoj mjeri, na način da se ukida zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja u obitelji prema bivšoj bračnoj družici ŽS u obiteljskoj kući u mjestu uo,
II. Odbija se kao neosnovana žalba okr. LS te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. LS obvezan je naknaditi paušalne troškove žalbenog postupka 70,00 eura (sedamdeset eura), u roku 15 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku od 24. rujna 2024., broj: Pp-1340/2024-20 proglašen je krivim okr. LS da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koje mu je izrečena kazna zatvora 45 dana, u koju je uračunato oduzimanje slobode okrivljenika kao 10 dana zatvora, tako da ima za izdržati 35 dana zatvora i primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 12 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena kazna zatvora, a oslobođen je naknade troškova prekršajnog postupka.
1.1.Odbijen je tužitelj PP Zabok sa zahtjevom da se okrivljeniku izrekne zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana.
1.2.Na temelju čl. 53. Prekršajnog zakona i čl. 13. t. 4. i čl. 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju 8 mjeseci, koja će se provoditi u Klinici za psihijatriju Vrapče.
1.3.Na temelju čl. 50. st. 2. i 3. Prekršajnog zakona i čl. 13. t. 1. i čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja žrtve nasilja u obitelji prema bivšoj bračnoj družici ŽS u obiteljskoj kući u mjestu ez, ze, na udaljenosti manjoj od 10 metara u zajedničkim prostorijama obiteljske kuće, na dvorištu iste obiteljske kuće i u drugim mjestima na udaljenosti manjoj od 200 metara, u trajanju 12 (dvanaest) mjeseci, u koju će se uračunati mjera opreza zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja prema rješenjima od 24. srpnja 2024. i 24. rujna 2024.
2.Protiv te presude okr. LS po branitelju odvjetniku Petru Caru podnio je žalbu iz svih žalbenih zakonskih razloga iz čl. 194. Prekršajnog zakona, s prijedlogom da se okrivljenik oslobodi, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.
3.Žalba nije osnovana.
4.Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu.
5.Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka u žalbi se ističe da je „izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“.
5.1.Ove žalbene navode, kojima se zapravo samo prepisuje zakonski tekst odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, žalitelj obrazlaže jedino time da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio utvrditi i obrazložiti subjektivni odnos okrivljenika prema prekršajnom djelu za koji je osuđen, krivnju i oblik krivnje i to iz razloga jer se navedena prekršajna djela mogu počiniti s izravnom i neizravnom namjerom kao sa nehajem, a ako krivnje nema radi se o nesretnom slučaju. Ističe se da u izreci presude, u činjeničnom opisu, nije sadržan opis niti krivnja, a obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
5.2. Nije u pravu okrivljenik da je na opisani način počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Ovo stoga što je za postojanje krivnje za prekršaj dovoljan nehaj, kako je to propisano odredbom čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona, dok se namjera utvrđuje kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, što u ovom prekršajnom predmetu nije slučaj.
5.3.Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, pa kako, dakle, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.
6.Žalbom se, nadalje, obrazlaže načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo i reproducira sadržaj čl. 85. Prekršajnog zakona kojim je propisan sadržaj prava na obranu. Imajući u vidu da je čl. 85. st. 2. Prekršajnog zakona propisano da se okrivljeniku mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete te čl. 6. st. 3. t. 1. Konvencije kojom je propisano da svaki okrivljenik ima pravo ispitati ili dati ispitati svjedoka optužbe, žalbom se ističe da je upitno da li bi ESLJP prilikom odlučivanja o povredi prava na pošteno suđenje kod okrivljenika koji u žurnom postupku nije bio pozvan na provođenje dokazne radnje saslušanja svjedoka, utvrdio povredu.
6.1. Na opisani način, iako se to izričito ne navodi, očito se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 85. st. 2. Prekršajnog zakona, a koja je mogla utjecati na presudu.
6.2.Nije u pravu okrivljenik da mu je u postupku povrijeđeno pravo obrane nepozivanjem na provođenje dokazne radnje saslušanja svjedoka. Iz stanja spisa razvidno je da je okrivljenik ispitan u žurnom postupku 18. srpnja 2024. te je sud rješenjem odredio nastavak dokaznog postupka ispitivanjem svjedokinje ošt. ŽS i VS za 4. rujna 2024. u 12:00 sati na što se svjedokinje pozivaju pisanim putem, a okrivljenik i punomoćnica tužitelja usmeno. Okrivljenik je, prethodno upozoren da ima pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da mu se pročita, zapisnik bez čitanja, vlastoručno, bez primjedbi potpisao. Iz zapisnika o ispitivanju svjedoka u žurnom postupku od 4. rujna 2024. vidljivo je da okrivljenik, iako uredno pozvan, nije pristupio, niti svoj nedolazak opravdao, dok je uredno pozvani branitelj svoj izostanak opravdao.
6.3.Iz navedenih podataka jasno proizlazi da u postupku nije povrijeđeno pravo okrivljenika na obranu, budući da se uredno pozvan na ročište na kojem su ispitane svjedokinje pozivu nije odazvao, niti svoj nedolazak opravdao, čime je propustio iskoristiti svoje pravo na obranu propisano čl. 85. st. 2. Prekršajnog zakona i čl. 6. st. 3. t. 1. Konvencije, na koje se žalbom poziva.
6.4.Nije u pravu okrivljenik niti da je počinjena povreda materijalnog prava iz čl. 196. Prekršajnog zakona time da pobijana presuda ne sadrži obrazloženje o tome kojim oblikom krivnje je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Prvenstveno, čl. 196. Prekršajnog zakona niti u jednoj točci ne propisuje da bi na takav način bila počinjena povreda materijalnog prava, a okrivljenik se u odnosu na ovaj žalbeni navod upućuje na t. 5.2. obrazloženja ove presude.
7.Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja žalbom se navodi da je sud propustio uzeti u obzir sve olakotne okolnosti, prvenstveno činjenicu da okrivljenik nikada nije prekršajno ni kazneno kažnjavan te je stup društva, odnosno uzoran građanin. Potom se navodi da sud nije obrazložio razloge o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost, a sud je propustio obrazložiti na temelju čega je donio zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, obzirom da je odbio izvesti sve predložene dokaze.
7.1.Dakle, žalitelj ničim ne obrazlaže niti konkretizira razloge zbog kojih bi činjenično stanje bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, odnosno kakvu činjenice je sud pogrešno utvrdio ili kakva odlučna činjenica nije utvrđena. Iz ovakvog sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj, pozivajući se na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe olakotne okolnosti koje bi imale utjecaja na odluku o prekršajnopravnoj sankciji te ponovno ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka koja se ogleda u tome da odluka nema razloga o odlučnim činjenicama, o čemu je već odgovoreno. U odnosu na žalbeni navod da je sud odbio izvesti sve predložene dokazne prijedloge, isti se ukazuje potpuno neosnovanim, budući da je iz stanja spisa razvidno da okrivljenik nije imao nikakvih dokaznih prijedloga.
7.2.Iz navedenih razloga, nije osnovana ni žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj sud je utvrdio da je počinjena povreda materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika, jer je odlukom o uvjetnoj osudi i zaštitnoj mjeri prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu.
8.1.Naime, prvostupanjski sud je prema okrivljeniku primijenio uvjetnu osudu navodeći da se „kazna zatvora u preostalom trajanju 35 dana neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku 12 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena kazna zatvora“ i na temelju čl. 46. st. 1. i 4. Prekršajnog zakona upozorio okrivljenika da može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne zatvora ako u vrijeme provjeravanja počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena kazna zatvora. Međutim, uvjeti koje sud navodi za opoziv uvjetne osude nisu na zakonu osnovani i protivni su odredbi čl. 46. st. 1. Prekršajnog zakona koji propisuje: „(1) Sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako kažnjenik u vrijeme provjeravanja počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom“.
8.2. Iz navedenih razloga ovaj drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti preinačio pobijanu presudu u prekršajnopravnoj sankciji u dijelu koji se odnosi na uvjete opoziva uvjetne osude, kako je navedeno u t. I. u izreci ove presude.
9.Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama okrivljenik navodi da je sud trebao primijeniti odredbe čl. 36., čl. 37. i čl. 43. Prekršajnog zakona, sve imajući u vidu da je ovako izrečena kazna retributivnog karaktera, kojem se ne ostvaruje svrha kažnjavanja te da je sud primijenio navedene odredbe i uzeo u obzir da okrivljenik do sada nije prekršajno kažnjavan u prometu izrekao bi sudsku opomenu i time ostvario svrhu kažnjavanja.
9.1. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena prekršajnopravna sankcija, koja nije prestroga. Duljina trajanja izrečene kazne zatvora 45 dana zakonski je minimum propisane teže vrste kazne za počinjeni prekršaj, a po ocjeni ovog suda, primjerena je primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Imajući u vidu vrijednost zaštićenog dobra i cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, kao i da u ovom slučaju nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne od propisane jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira žalbom. Napominje se okrivljeniku da je uvjetna osuda, kao mjera upozorenja, najblaža sankcija koja se uopće može primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji. Nadalje, u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 43. Prekršajnog zakona za primjenu opomene, koja se sukladno navedenom članku, može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 eura, što nije konkretni slučaj. Nejasni su žalbeni navodi u odnosu na prekršajnu nekažnjavanost okrivljenika u prometu, a iz stanja spisa, suprotno navodima žalbe, potpuno je jasno da je okrivljenik kažnjavan za prekršaj nasilja u obitelji.
9.2. Stoga, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
10. Nadalje, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja u obitelji prema bivšoj bračnoj družici ŽS u obiteljskoj kući u mjestu 47, dj], na udaljenosti manjoj od 10 metara u zajedničkim prostorijama obiteljske kuće, na dvorištu iste obiteljske kuće i u drugim mjestima na udaljenosti manjoj od 200 metara, u trajanju 12 (dvanaest) mjeseci.
10.1.Međutim, odlukom o zaštitnoj mjeri zabrane približavanja i uznemiravanja bivšoj bračnoj družici ŽS prekoračena je ovlast koju sud ima po zakonu. Ovo stoga što izrečena zaštitna mjera nije propisana niti Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, kao posebnim zakonom, niti Prekršajnim zakonom, kao osnovnim zakonom.
10.2. Naime, čl. 13. st. 1. t. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je da sud može počinitelju nasilja u obitelji, osim zaštitnih mjera propisanih Prekršajnim zakonom izreći zaštitnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, dok su čl. 16. istog Zakona propisani uvjeti pod kojima se navedena zaštitna mjera može izreći. U vezi navedenog, na sjednici Odjela za prekršaje iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske 12. prosinca 2022. donesen je zaključak da je naziv i sadržaj zaštitne mjere iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jasno određen tom odredbom i da je zaštitnu mjeru nužno izreći u cjelovitom obliku kao „zabranu približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve“. U protivnom, djelomično izricanje mjere dovodi do ukidanja zaštitne mjere po službenoj dužnosti.
10.3.Iz navedenih razloga, u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru zabrane približavanja i uznemiravanja ŽS, po službenoj dužnosti je odlučeno kao pod t. I. u izreci ove presude.
11. U odnosu na zaštitnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu okrivljenik podnosi žalbu samo u dijelu kojim je određeno izvršavanje te mjere. Naime sud je odredio izvršenje zaštitne mjere u Klinici za psihijatriju Vrapče, a okrivljenik navodi da je pretrpio moždani udar koji je ozbiljno ugrozio njegovo zdravlje, a kao posljedica tog stanja putovanje u Zagreb predstavlja ozbiljan zdravstveni rizik, pa predlaže da mu se omogući liječenje u Krapinsko-zagorskoj županiji, najbliže mjestu stanovanja (Opća bolnica u Zaboku).
11.1.U odnosu na ove žalbene navode ističe se da se zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti provodi sukladno Pravilniku o načinu provedbe zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti ("Narodne novine" br. 5/11.). Čl. 3. navedenog Pravilnika propisuje:
„Zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti provodi se u zdravstvenim ustanovama koje provode dijagnostiku i liječenje bolesti ovisnosti.
Zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može se provoditi u zavodima za javno zdravstvo jedinica područne (regionalne) samouprave (u daljnjem tekstu: zavodi za javno zdravstvo) u djelatnosti zaštite mentalnog zdravlja, prevencije i izvanbolničkog liječenja ovisnosti, specijalnim bolnicama za psihijatriju i općim i kliničkim bolnicama koje imaju ustrojen odjel za psihijatriju“,
dok je čl. 4. propisano da se zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti provodi u zdravstvenim ustanovama iz članka 3. toga Pravilnika koja je najbliža mjestu prebivališta ili boravišta počinitelja nasilja u obitelji, a čl. 6. da je počinitelj nasilja u obitelji obvezan u roku određenom odlukom suda javiti se u nadležnu zdravstvenu ustanovu iz članka 3. i 4. toga Pravilnika.
11.2. Slijedom gore navedenih odredbi jasna je obaveza suda da okr. LS uputi na izvršavanje zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti u zdravstvenu ustanovu koja je najbliža mjestu njegovog prebivališta ili boravišta, o čemu će, a imajući u vidu i žalbu okrivljenika, prvostupanjski sud voditi računa prilikom slanja uputnice okrivljeniku da se javi na izvršenje zaštitne mjere u zdravstvenu ustanovu.
12.Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (u potuvrijednosti eura prema fiksnom tečaju valute), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.
13.Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 9. siječnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nikolina Maretić, v. r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zlataru u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.
