Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3436/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5744/2023-8 od 24. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5744/2023-8 od 24. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.497,07 eura sa zateznim kamatama temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužitelju ukupan iznos od 139,31 eura na ime naplaćene tzv. „ulazne naknade“ po osnovu ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade kredita. Konačno u točki III. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama II. i III. izreke, tuženica je podnijela žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u dijelu koji je prihvaćen u točki II. izreke kao neosnovan, odnosno podredno da je ukine u pobijanom dijelu i vrati predmet u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 139,31 eur na ime naplaćene tzv. „ulazne naknade“ po osnovu ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade kredita.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 59. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/2003; dalje ZZP/03) i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 159,27 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

7. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud povrijedio neku od navedenih odredbi.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 18. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 20.993,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici prije korištenja kredita, na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, 1,10 % na iznos kredita, odnosno minimalno 500,00 kuna, jednokratno, neposredno prije isplate kredita,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada u iznosu od 139,31 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužitelj u pogledu odredbe članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu nije informiran na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni kredit tužitelj podigao radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženicu da isplati tužitelju naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe.

10. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

12. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

13. U predmetnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijem sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (18. travnja 2008.).

Prema odredbi članka 96. stavaka 1. ZZP-a/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

U ovom postupku tuženica je predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora pa je sukladno tomu izveden dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada. Tuženica nije predložila izvođenje dokaza saslušanjem svog djelatnika na predmetne okolnosti. Izvođenjem predloženog dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornoj odredbi predmetnog ugovora nije pregovaralo.

15. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužitelju banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 96. stavka 1. i članka 102. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 96. stavka 1., članka 98. i članka 100. ZZP-a/07, za navesti je slijedeće.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP-a/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, tužitelju je plaćanje predmetne naknade bilo nužno kako bi mu se uopće odobrio kredit i isplatio.

22. Prema odredbi članka 98. ZZP-a/07, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice one o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koja su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužitelja.

23. Slijedom navedenog, za zaključiti je, kako je prvostupanjski sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članka 96., 98. i 100. ZZP/07, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 102. ZZP/07 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a ovo u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

24. Sukladno iznijetom ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 139,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

25. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović