Poslovni broj P-1872/2019-43

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Domagoju Petrinoviću odvjetniku iz OD Kožul i Petrinović odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 11. studenog 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranka, te javne objave od 09. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju za kredit br. 366-33/2007 isplati:

• A) iznos u visini od 2.891,95 € sa zateznim zakonskim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

na iznos od 22,42 € od 2.2.2008 do isplate,

na iznos od 22,42 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 50,09 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 50,08 € od 1.5.2008 do isplate,

na iznos od 50,07 € od 3.6.2008 do isplate,

na iznos od 50,07 € od 1.7.2008 do isplate,

na iznos od 50,06 € od 1.8.2008 do isplate,

na iznos od 50,06 € od 2.9.2008 do isplate,

na iznos od 50,05 € od 2.10.2008 do isplate,

na iznos od 50,04 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 50,03 € od 3.12.2008 do isplate,

na iznos od 55,84 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 55,84 € od 3.2.2009 do isplate,

na iznos od 55,82 € od 3.3.2009 do isplate,

na iznos od 55,82 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 55,81 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 55,80 € od 2.6.2009 do isplate,

na iznos od 55,79 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 55,78 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 55,77 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 55,75 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 55,74 € od 3.11.2009 do isplate,

na iznos od 55,73 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 55,72 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 55,71 € od 2.2.2010 do isplate,

na iznos od 55,69 € od 2.3.2010 do isplate,

na iznos od 55,69 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 55,67 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 55,66 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 55,65 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 55,63 € od 3.8.2010 do isplate,

na iznos od 55,62 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 55,60 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 55,58 € od 3.11.2010 do isplate,

na iznos od 55,57 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 48,83 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 48,81 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 48,79 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 48,77 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 48,76 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 48,74 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 48,72 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 48,70 € od 17.8.2011 do isplate,

na iznos od 48,69 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 36,42 € od 13.10.2012 do isplate,

na iznos od 36,40 € od 3.11.2012 do isplate,

na iznos od 36,38 € od 20.12.2012 do isplate,

na iznos od 36,37 € od 23.1.2013 do isplate,

na iznos od 36,35 € od 13.2.2013 do isplate,

na iznos od 36,32 € od 20.3.2013 do isplate,

na iznos od 29,21 € od 20.4.2013 do isplate,

na iznos od 115,90 € od 16.7.2013 do isplate,

na iznos od 72,43 € od 29.9.2013 do isplate,

na iznos od 72,34 € od 30.11.2013 do isplate,

na iznos od 72,24 € od 28.1.2014 do isplate,

na iznos od 4,10 € od 12.3.2014 do isplate,

na iznos od 6,10 € od 10.6.2014 do isplate,

na iznos od 6,07 € od 6.9.2014 do isplate,

na iznos od 4,02 € od 15.11.2014 do isplate,

na iznos od 2,01 € od 10.12.2014 do isplate,

na iznos od 3,99 € od 13.2.2015 do isplate,

na iznos od 1,99 € od 29.3.2015 do isplate,

na iznos od 1,98 € od 30.4.2015 do isplate,

na iznos od 1,98 € od 30.5.2015 do isplate,

na iznos od 1,98 € od 17.6.2015 do isplate,

na iznos od 1,97 € od 29.7.2015 do isplate,

na iznos od 1,96 € od 29.8.2015 do isplate,

na iznos od 1,96 € od 16.9.2015 do isplate,

• B) iznos u visini od 4.095,24 € sa zateznim zakonskim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

na iznos od 0,41 € od 7.9.2007 do isplate,

na iznos od 0,61 € od 1.12.2007 do isplate,

na iznos od 0,35 € od 3.1.2008 do isplate,

na iznos od 3,83 € od 2.2.2008 do isplate,

na iznos od 5,13 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 9,19 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 3,97 € od 1.5.2008 do isplate,

na iznos od 1,90 € od 3.6.2008 do isplate,

na iznos od 4,45 € od 1.7.2008 do isplate,

na iznos od 0,71 € od 1.8.2008 do isplate,

na iznos od 0,90 € od 2.9.2008 do isplate,

na iznos od 3,69 € od 2.10.2008 do isplate,

na iznos od 19,88 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 11,42 € od 3.12.2008 do isplate,

na iznos od 23,42 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 25,66 € od 3.2.2009 do isplate,

na iznos od 26,67 € od 3.3.2009 do isplate,

na iznos od 23,88 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 24,41 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 20,15 € od 2.6.2009 do isplate,

na iznos od 17,00 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 17,84 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 19,49 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 19,35 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 17,67 € od 3.11.2009 do isplate,

na iznos od 20,82 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 23,34 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 26,92 € od 2.2.2010 do isplate,

na iznos od 26,10 € od 2.3.2010 do isplate,

na iznos od 30,97 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 30,04 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 31,84 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 47,42 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 44,21 € od 3.8.2010 do isplate,

na iznos od 54,00 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 50,62 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 45,18 € od 3.11.2010 do isplate,

na iznos od 56,66 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 69,53 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 59,44 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 63,33 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 58,82 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 59,64 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 78,71 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 73,52 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 107,13 € od 17.8.2011 do isplate,

na iznos od 88,32 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 80,12 € od 13.10.2012 do isplate,

na iznos od 23,74 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 58,12 € od 3.11.2012 do isplate,

na iznos od 72,26 € od 20.12.2012 do isplate,

na iznos od 3,71 € od 22.12.2012 do isplate,

na iznos od 5,63 € od 25.12.2012 do isplate,

na iznos od 35,04 € od 22.1.2013 do isplate,

na iznos od 39,68 € od 23.1.2013 do isplate,

na iznos od 78,63 € od 13.2.2013 do isplate,

na iznos od 73,32 € od 20.3.2013 do isplate,

na iznos od 58,87 € od 20.4.2013 do isplate,

na iznos od 17,86 € od 23.5.2013 do isplate,

na iznos od 161,07 € od 16.7.2013 do isplate,

na iznos od 73,62 € od 24.7.2013 do isplate,

na iznos od 0,74 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 161,43 € od 29.9.2013 do isplate,

na iznos od 3,10 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 158,24 € od 30.11.2013 do isplate,

na iznos od 0,04 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 163,15 € od 28.1.2014 do isplate,

na iznos od 0,04 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 94,00 € od 12.3.2014 do isplate,

na iznos od 40,00 € od 13.3.2014 do isplate,

na iznos od 0,25 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 37,15 € od 7.6.2014 do isplate,

na iznos od 156,28 € od 10.6.2014 do isplate,

na iznos od 1,41 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 202,25 € od 6.9.2014 do isplate,

na iznos od 2,08 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 138,60 € od 15.11.2014 do isplate,

na iznos od 70,45 € od 10.12.2014 do isplate,

na iznos od 0,22 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 141,03 € od 13.2.2015 do isplate,

na iznos od 1,74 € od 1.3.2015 do isplate,

na iznos od 68,88 € od 29.3.2015 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 69,69 € od 30.4.2015 do isplate,

na iznos od 0,57 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 70,05 € od 30.5.2015 do isplate,

na iznos od 0,21 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 70,41 € od 17.6.2015 do isplate,

na iznos od 1,14 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 20,10 € od 17.7.2015 do isplate,

na iznos od 49,38 € od 29.7.2015 do isplate,

na iznos od 0,03 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 29,78 € od 21.8.2015 do isplate,

na iznos od 40,82 € od 29.8.2015 do isplate,

na iznos od 11,60 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 29,78 € od 16.9.2015 do isplate,

na iznos od 29,25 € od 30.9.2015 do isplate,

na iznos od 0,21 € od 1.10.2015 do isplate,

• c) iznos u visini od 2.079,61 € sa zateznim zakonskim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01. listopada 2015.g. pa do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

II Nalaže se tuženiku da tužitelju za kredit br. 366-3/2007 isplati:

• A) iznos u visini od 3.133,97 € sa zateznim zakonskim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

na iznos od 17,26 € od 7.8.2007 do isplate,

na iznos od 17,25 € od 7.9.2007 do isplate,

na iznos od 26,81 € od 2.10.2007 do isplate,

na iznos od 26,81 € od 3.11.2007 do isplate,

na iznos od 26,80 € od 1.12.2007 do isplate,

na iznos od 26,79 € od 3.1.2008 do isplate,

na iznos od 26,78 € od 2.2.2008 do isplate,

na iznos od 26,78 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 50,26 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 50,25 € od 1.5.2008 do isplate,

na iznos od 50,24 € od 3.6.2008 do isplate,

na iznos od 50,22 € od 1.7.2008 do isplate,

na iznos od 50,22 € od 1.8.2008 do isplate,

na iznos od 50,21 € od 2.9.2008 do isplate,

na iznos od 50,20 € od 2.10.2008 do isplate,

na iznos od 50,18 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 50,18 € od 3.12.2008 do isplate,

na iznos od 55,10 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 55,09 € od 3.2.2009 do isplate,

na iznos od 55,07 € od 3.3.2009 do isplate,

na iznos od 55,06 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 55,05 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 55,03 € od 2.6.2009 do isplate,

na iznos od 55,02 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 55,01 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 54,99 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 54,98 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 54,97 € od 3.11.2009 do isplate,

na iznos od 54,95 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 54,94 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 54,92 € od 2.2.2010 do isplate,

na iznos od 54,90 € od 2.3.2010 do isplate,

na iznos od 54,88 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 54,86 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 54,85 € od 2.6.2010 do isplate,

na iznos od 54,83 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 54,81 € od 3.8.2010 do isplate,

na iznos od 54,79 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 54,77 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 54,75 € od 3.11.2010 do isplate,

na iznos od 54,74 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 25,53 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 23,47 € od 15.1.2011 do isplate,

na iznos od 48,99 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 48,96 € od 2.3.2011 do isplate,

na iznos od 48,94 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 48,92 € od 4.5.2011 do isplate,

na iznos od 48,89 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 48,87 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 48,85 € od 2.8.2011 do isplate,

na iznos od 48,82 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 38,65 € od 2.10.2012 do isplate,

na iznos od 38,81 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 38,97 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 39,12 € od 19.1.2013 do isplate,

na iznos od 39,28 € od 13.2.2013 do isplate,

na iznos od 39,43 € od 20.3.2013 do isplate,

na iznos od 39,58 € od 20.4.2013 do isplate,

na iznos od 85,31 € od 16.7.2013 do isplate,

na iznos od 4,97 € od 23.7.2013 do isplate,

na iznos od 29,42 € od 24.7.2013 do isplate,

na iznos od 80,58 € od 29.9.2013 do isplate,

na iznos od 81,21 € od 30.11.2013 do isplate,

na iznos od 81,84 € od 28.1.2014 do isplate,

na iznos od 9,29 € od 15.3.2014 do isplate,

na iznos od 9,24 € od 20.5.2014 do isplate,

na iznos od 13,79 € od 7.8.2014 do isplate,

na iznos od 13,70 € od 15.11.2014 do isplate,

na iznos od 4,54 € od 10.12.2014 do isplate,

na iznos od 9,05 € od 14.2.2015 do isplate,

na iznos od 4,51 € od 29.3.2015 do isplate,

na iznos od 4,50 € od 30.4.2015 do isplate,

na iznos od 4,49 € od 26.5.2015 do isplate,

na iznos od 4,48 € od 17.6.2015 do isplate,

na iznos od 4,47 € od 29.7.2015 do isplate,

na iznos od 4,46 € od 29.8.2015 do isplate,

na iznos od 4,44 € od 30.9.2015 do isplate,

• B) iznos u visini od 3.039,87 € sa zateznim zakonskim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

na iznos od 0,04 € od 3.4.2007 do isplate,

na iznos od 2,67 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 11,52 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 4,52 € od 3.12.2008 do isplate,

na iznos od 14,34 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 16,20 € od 3.2.2009 do isplate,

na iznos od 17,04 € od 3.3.2009 do isplate,

na iznos od 14,73 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 15,17 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 11,63 € od 2.6.2009 do isplate,

na iznos od 9,03 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 9,72 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 11,09 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 10,98 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 9,59 € od 3.11.2009 do isplate,

na iznos od 12,19 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 14,28 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 17,25 € od 2.2.2010 do isplate,

na iznos od 16,57 € od 2.3.2010 do isplate,

na iznos od 20,60 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 19,83 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 21,93 € od 2.6.2010 do isplate,

na iznos od 34,21 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 31,56 € od 3.8.2010 do isplate,

na iznos od 39,67 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 18,21 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 18,31 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 32,36 € od 3.11.2010 do isplate,

na iznos od 41,87 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 34,35 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 16,40 € od 15.1.2011 do isplate,

na iznos od 44,26 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 0,05 € od 2.2.2011 do isplate,

na iznos od 46,60 € od 2.3.2011 do isplate,

na iznos od 43,79 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 44,41 € od 4.5.2011 do isplate,

na iznos od 60,27 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 61,80 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 75,00 € od 2.8.2011 do isplate,

na iznos od 68,22 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 60,49 € od 2.10.2012 do isplate,

na iznos od 63,30 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 64,65 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 4,17 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 0,09 € od 4.1.2013 do isplate,

na iznos od 53,06 € od 19.1.2013 do isplate,

na iznos od 60,31 € od 13.2.2013 do isplate,

na iznos od 11,37 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 50,38 € od 20.3.2013 do isplate,

na iznos od 63,79 € od 20.4.2013 do isplate,

na iznos od 115,60 € od 16.7.2013 do isplate,

na iznos od 1,67 € od 23.7.2013 do isplate,

na iznos od 54,38 € od 24.7.2013 do isplate,

na iznos od 2,47 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 122,05 € od 29.9.2013 do isplate,

na iznos od 0,78 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 123,23 € od 30.11.2013 do isplate,

na iznos od 0,02 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 125,53 € od 28.1.2014 do isplate,

na iznos od 0,03 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 104,58 € od 15.3.2014 do isplate,

na iznos od 0,24 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 99,06 € od 20.5.2014 do isplate,

na iznos od 0,16 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 154,33 € od 7.8.2014 do isplate,

na iznos od 0,01 € od 1.9.2014 do isplate,

na iznos od 163,70 € od 15.11.2014 do isplate,

na iznos od 32,42 € od 10.12.2014 do isplate,

na iznos od 22,24 € od 11.12.2014 do isplate,

na iznos od 0,66 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 108,92 € od 14.2.2015 do isplate,

na iznos od 1,57 € od 1.3.2015 do isplate,

na iznos od 53,22 € od 29.3.2015 do isplate,

na iznos od 0,97 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 53,82 € od 30.4.2015 do isplate,

na iznos od 0,58 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 54,21 € od 26.5.2015 do isplate,

na iznos od 0,99 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 53,80 € od 17.6.2015 do isplate,

na iznos od 54,79 € od 29.7.2015 do isplate,

na iznos od 54,79 € od 29.8.2015 do isplate,

na iznos od 0,51 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 54,28 € od 30.9.2015 do isplate,

na iznos od 0,39 € od 1.10.2015 do isplate,

•c) iznos u visini od 3.030,32 € sa zateznim zakonskim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01. listopada 2015.g. pa do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 5.874,39 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 09.01.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška odbija .

riješio je

I .Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 12. rujna 2024.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u ukupnoj visini od 1.877,01 EUR.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i podnescima navodi da je sa tuženikom 23. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 366-33/2007 u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF (švicarskim francima) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita je 57.900,00 CHF. Nadalje tužitelj je 04. siječnja 2007. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 366-3/2007 s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Visina odobrenog kredita je iznosila 48.000,00 CHF, rok otplate 30 godina.

Banka da m je ponudila jedino sklapanje predmetnog ugovora u naprijed navedenoj valuti. Početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,20% po ugovoru broj 366- 33/2007, odnosno 3,88% po ugovoru broj 366-3/2007. Tuženik da ga nije obavještavao o promjenama kamatne stope tako da nije niti mogao tome prigovoriti. Promjene koje je tuženik učinio u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. te nisu opravdane niti sa jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništavost ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. da je utvrđeno kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna jer je protivan odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Sud da je u toj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke da nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze a niti ugovor niti opći uvjeti na koje se Ugovor poziva ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud je utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Dalje navodi da je pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači a sam tuženik je bio stranka u postupku odnosno tuženik u tom sporu. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 502 c Zakona o parničnom postupku te ističe da su odredbe ugovora o predmetnom kreditu ništave a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljica stoga traži utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu povezanih s tako ugovorenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi te potražuje povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi.

Nadalje u odnosu na valutnu klauzulu poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018 godina U točki 1 iste je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2014. godine u dijelu točke 1., 2, 3, 4,5, 6 i 7 izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio pravo tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način nepošteno i ništetnu ugovornu obvezu kojim je ugovorena valuta usko vezana glavnica u švicarskim francima. Tužitelj navodi kako je prije utužena od tuženika tražio dostavu dokumentacije radi preciziranja visine tužbenog zahtjeva no tuženik do dana pisanja tužbe nije udovolji zahtjevu tužitelja pa stoga postavlja zahtjev prama čl. 186 b ZPP- a te traži da se naloži tuženiku da s osnova preplata na ime povećanja po nezakonito ugovorenoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potražuje od tuženika s osnove preplaćenih kamata iznos i s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos koji će precizirati sukladno nalazu i mišljenju vještaka s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa s troškovima postupka.

Podneskom od 12. srpnja 2020. tužitelj navodi da iako je kredit konvertiran Sklapanjem Dodatka ugovoru nije riješeno pitanje načina rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, odnosno na koji način bi trebalo riješiti ništetnost tih odredbi. Ništetnost predmetnih odredbi nastupila je upravo zbog činjenice da su Banke bez prethodnog pregovaranja, tj. nepošteno mijenjale kamatnu stopu, odnosno nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, odredba čl. 19 ZID ZPK sadrži načelo konverzije kredita, te je smisao navedene pravne norme da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom naprijed navedenog, ne stoje tvrdnje tuženika da je tužitelj svoje pravo čije ostvarenje traži, konverzijom i ostvario. Naprijed navedeno potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 2686/2018, u kojoj je navedeno da potrošači, kao tužitelji, imaju pravnog interesa ustati tužbama za utvrđenje ništetnosti i isplatu, unatoč izvršenoj konverziji. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno činjenica da je do sklapanja spomenutog Dodatka došlo zbog stupanja na snagu ZID ZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi nepoštenih/ništetnih ugovornih odredbi. Predmetno se može utvrditi jedino na temelju provedenog vještačenja. Glavni cilj i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Dakle, sklapanjem Dodatka regulirala se otplata budućih nedospjelih rata, a nipošto se nije riješilo pitanje ništetnih odredaba u osnovnom Ugovoru. Način izračuna konverzije vršio se na temelju „simulacije“ sa euro kreditom, a koji krediti su, također, u sebi sadržavali nepoštene, time i ništetne, odredbe o načinu promjene kamatne stope. Dakle, konverzijom, potrošač, tužitelj, nije obeštećen.

Podneskom od 25. listopada 2023. tužitelj, a nakon što je tuženik dostavio u spis potrebnu materijalnu dokumentaciju precizira tužbeni zahtjev te u odnosu na kredit broj 336-33/2007 potražuje na ime preplate kamata iznos od 3.917,07 EUR, ma ime preplate tečaja 3.214,57 EUR, na ime razlike glavnice pogrešno utvrđene aneksom ugovora iznos od 3.252,60 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama, u odnosu na kredit broj 336-3/2007 potražuje na ime preplate kamata iznos od 3.985,86 EUR, ma ime preplate tečaja 2.228,38 EUR, na ime razlike glavnice pogrešno utvrđene aneksom ugovora iznos od 2.537,91 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 12. rujna 2024. te potražuje u odnosu na kreditu broj 306- 33/2007 s osnove preplaćenih kamata iznos od 2.891,95 EUR, a s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 4.095,24 EUR s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa te nedovoljno umanjenu glavnicu provedenu u konverziji u visini od 3.084,49 EUR koji iznos je umanjio za priznati iznos preplate od 1.004,88 EUR, pa potražuje 2.079,61 EUR sa zzk pobliže opisano u točki 1 a-c izreke ove presude u odnosu na kreditu broj 306-3/2007 s osnove preplaćenih kamata iznos od 3.133,97 EUR, a s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 3.039,87 EUR s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa te nedovoljno umanjenu glavnicu provedenu u konverziji u visini od 3.417,41 EUR koji iznos je umanjio za priznati iznos preplate od 387,09 EUR, pa potražuje 3.030,32 EUR sa zzk pobliže opisano u točki 2 a-c izreke ove presude sve zajedno s troškovima postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa mu tuženik osporava pravni interes za vođenje ovog postupka. Stranke su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje : ZIDZPK, NN 102/15). Navedeni Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, te da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Tuženik navodi da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. Navedeni Zakon naložio je bankama ponuditi potrošačima konvertiranje ništetnih odredbi u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Restitucija tužitelja kao potrošača da je učinjena prihvatom izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se tužitelj suglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po odnosi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, au kojem su iznosu uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom sklapanjem aneksa nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Aneksom je, pored dopuštene valutne klauzule u EUR, ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno – posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Tužitelj da nema pravni interes za vođenje ovog spora, jer da je svoje pravo ostvario kroz konverziju kredita, suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prislinog propisa. Također i kondemnatorni zahtjev da je time u potpunosti konzumiran. Predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, a na koju okolnost se predlaže financijsko vještačenje. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovore zastare. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku.

Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo? Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.

Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.

U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je postupao sukladno Zakonu o bankama te Zakonu o kreditnim institucijama, sukladno navedenim zakonima izradio je metodologija promjene kamatnih stopa kreditnom poslovanju s fizičkim osobama 1. siječnja 2011. godine kojim su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditni proizvod tuženika. Zakona o zaštiti potrošača koji bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora čl. 59 je bilo navedeno da ugovor mora sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavke pod kojima se ista mijenja. Predmetni ugovor sadržava pretpostavke pod kojima se kamatna stopa može mijenjati. Tuženik ističe kako sve do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno izmjena istih i koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine nije imao zakonsku obvezu glede izmjena ili usklađivanja odredbi po kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvedu egzaktni parametri promjenjivosti kamatne stope. Ugovorena kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivo kamatnu stopu kamatnu stopu a sve sukladno Čanku 269 stavak 2. i 272 Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na teži poštenost odredbe o promjenjivosti kamatne stope ističe se kako se u odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo pa se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, a ističe se to da je predmeta ugovorna odredba jasna uočljiva i lako razumljiva te da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje promjenljive kamatne stope a posljedica ništetnosti koji tužitelj zahtijeva dovela bi do toga kao da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa što bolja između stranaka nije bila. Tužitelj je dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa s promjenjivom kamatnom stopom te niti u jednom trenutku nije se tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koju mu je tuženik slao sukladno zakonskim obvezama. Stoga tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu bila ništa pa predlaže i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja sve uz naknadu parničnog troška. Tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev podredno odbiti te potražuje naknadu parničnih troškova.

Tuženik u podnesku od 25. rujna 2024. ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 12. rujna 2024. te navodi kako je tužitelj podnesku od 25. listopada 2023. tužitelj je tužbeni zahtjev postavio na način da je točku I. (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula) postavio na iznos od 3.917,07 EUR, odnosno 3214,57 EUR, dok je u podnesku od 12. rujna 2024. te iznose postavio na 2891,95 EUR, odnosno 4095,24 EUR. Prema tome, u odnosu na prvi iznos došlo je do povećanja tužbenog zahtjeva, kojem se tuženik protivi, a u odnosu na drugi došlo je do njegova smanjenja. S obzirom na to da se smanjenje ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, tuženik na to pristaje i predlaže da mu se u odnosu na taj dio dosudi razmjerni parnični trošak. Jednako tako tužitelj u odnosu na ugovor o kreditu 366-3/2007 u t. II. potražuje iznose po istim osnovama od 3985,86 EUR, odnosno 2228,38 EUR, dok podneskom od 12. rujna 2024. s iste osnove potražuje 3133,97 EUR odnosno 3039,87 EUR, dakle smanjuje odnosno povećava tužbeni zahtjev, kojem se povećanju tuženik protivi, a na smanjenje pristaje uz odmjeravanje razmjernog parničnog troška tuženiku.

Sud je preinaku tužbenog zahtjeva dopustio, naime doista je došlo do povišenja dijela tužbenog zahtjeva kako tuženik navodi, no valja navesti kako tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

Nadalje u podnesku od 12. rujna 2024. došlo je i do smanjenja tužbenog zahtjeva u odnosu na preplatu kamate po oba ugovora tako da umjesto iznosa od 3.917,07 EUR po prvom ugovoru tužitelja potražuje 2.891,95 ERU, dakle 1.025,12 EUR manje, u odnosu na drugi ugovor o kreditu umjesto iznosa od 3.985,86 EUR po potražuje 3.133,97 EUR dakle 851,89 EUR manje. Navedenim povlačenjima se tuženik nije usprotivio pa je pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 ZPP valjalo odlučiti kao u točki 2. izreke rješenja.

Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležećoj spisu, saslušan je tužitelj i svjedokinja ĐS, proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović -Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., 23.05.2007 sklopljen Ugovor o kreditu br. 366-33/2007, predmet kojeg je iznos od 57.900 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana.

Nije sporno između stranaka da je predmetnim Ugovorom ugovorena valutna klauzula izražena u valuti CHF te ugovoren povrat mjesečnih iznosa anuiteta u protuvrijednosti iznosa od 283,15 CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

Isto tako među strankama nije sporno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 4,20% godišnje te da je odredbom čl. 6 među strankama sklopljenog ugovora, ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugo akta banke.

Nije sporno između stranaka da je tijekom trajanja ugovora tuženik izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora tako da je prvotno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,20% svojom Odlukom u više navrata povećao.

Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 15.04. 2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan 30.09.2015. utvrđen iznos preplate od 7.676,11 kn koji je iskorišten za namirenje budućih anuiteta do najviše 50 5 dok se preplata ne iskoristi.

Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., 4. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu br. 366-3/2007, predmet kojeg je iznos od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana.

Nije sporno između stranaka da je predmetnim Ugovorom ugovorena valutna klauzula izražena u valuti CHF te ugovoren povrat mjesečnih iznosa anuiteta u protuvrijednosti iznosa od 225,85 CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

Isto tako među strankama nije sporno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% godišnje te da je odredbom čl. 6 među strankama sklopljenog ugovora, ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugo akta banke.

Nije sporno između stranaka da je tijekom trajanja ugovora tuženik izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora tako da je prvotno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 3,88 % svojom Odlukom u više navrata povećao.

Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 31.01. 2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan 30.09.2015. utvrđen iznos preplate od 2.956,92 kn koji je iskorišten za namirenje budućih anuiteta do najviše 50 % dok se preplata ne iskoristi.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. Stoga priznatom preplatom obračunatoj prema ZID ZPK tužitelja ni na koji način nije obeštećen.

Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03), naime sklopio je predmetne pravne poslove kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samih ugovora o kreditu- radi se kreditu za dovršenje i adaptaciju kuće . Nadalje tužitelj u svom iskazu navodi kako su iznosi iz oba ugovora o kreditu utrošeni na adaptaciju kuće u mjestu [adresa] gdje i danas živi. Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je pak među parničnim strankama jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz 6. oba Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.

Nadalje nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.

Valja navesti kako iz iskaza tužitelja i svjedokinje ZS neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, nije tužitelju objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,25% godišnje, odnosno 3,80% u drugom ugovoru) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. I sam tužitelj i iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno, a bankarica koja je saslušana navodi kako m sli da nije radila kreditni prijedlog za tužitelja dok općenito govoreći da je klijetima navodila da kamatna stopa ovisi o odluci banke, no da im nije rečeno da klijentima moraju pojašnjavati koje su to točne odluke koje utječu na promjenu kao i parametre o kojima promjena ovisi, stoga jasno je da to nije dovoljna informacija klijentu o tome temeljem čega se određuje visina kamatne stope.

Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu (čl. 81. st. i i 96. ZZP-a).

Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke iz čl 6. oba ugovora o kreditu o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

Netočni su navodi tuženika da bi tužbeni zahtjev tužitelja od 1. siječnja 2014. pa nadalje valjalo odbiti jer da je u siječnju donesena nova Metodologija kamatnih stopa, tuženik je tada zatečenu kamatnu stopu samo razložio na varijabilni i fiksni dio, a iste je i dalje određene jednostranom odlukom banke koja je ništetna.

Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.

Tužitelj u iskazu navodi kako je kredit u CHF bio najpovoljniji, rečeno mu je da je CHF sigurna valuta i najpovoljnija opcija. Valutna klauzula mu je bila poznata i očekivao je rast anuiteta minimalno, no anuitet je znatno porasli za duplo te je zbog gubitka posla morao ugovoriti i moratorij kredita Na konverziju je pristao jer više nije mogao plaćati mjesečne anuitete, a na sadržaj konverzije nije mogao utjecati.

Svjedokinja ZS navodi da je klijentima objašnjavala pojam valutne klauzule, ona sama ima kreditu u toj valuti. O samoj valuti CHF nije ništa posebno pojašnjavala klijentu. Smatra da banka ni prema zaposlenicima nije bila korektan nije ih uputila na rizike uzimanja kredita u CHF. Kredit CHF je bio povoljniji zbog niže kamatne stope pa su se ljudi zato za njega odlučili.

Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, iz iskaza svjedokinje JS ne proizlazi da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten a posljedično tome i ništetan, o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju.

Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP- a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Stoga sud uopće tumačiti pisani iskaz ŽSS koji je uložen u sudski spis, a koja niti nije neposredno pregovarala s tužiteljem.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana. Pa u tom smislu nije bilo potrebno saslušati niti javnog bilježaka te je i taj dokazni prijedlog tuženika odbijen kao suvišan.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja od 12. rujna 2024. koji je preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka također nije osnovan prigovor zastare, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dijane Tomljanović Butković utvrđeno je u odnosu na ugovor broj 366-33/2007 da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska zatezna kamata od 3,23% od 01.01.2014 do 30.09.2015., tužitelj je na ime kamata, do konverzije više uplatio 2.891,95 EUR, Tabela 3 st 8 do 10. Manje plaćenih kamata bilo je 79,97 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 4.095,24 EUR tab 4 st. 8 do 10 . Negativne tečajne razlike iznose 2,55 EUR. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 3.084,49 eur-tab 7. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF.

U odnosu na ugovor broj 366-3/2007 da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska zatezna kamata od 3,23% od 01.01.2014 do 30.09.2015., tužitelj je na ime kamata, do konverzije više uplatio 3.133,97 EUR, Tabela 12 st 8 do 10. Manje plaćenih kamata bilo je 64,24 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 3.039,87 EUR tab 13 st. 9 i 10. Negativne tečajne razlike iznose 54,12 EUR. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 3.417,4149 eur-tab 16. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF.

Nije naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita.

Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka već je podneskom od 12. rujna 2024. precizirao tužbene zahtjeve te potražuje u odnosu na kreditu broj 306-33/2007 s osnove preplaćenih kamata iznos od 2.891,95 EUR, a s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 4.095,24 EUR s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa te nedovoljno umanjenu glavnicu provedenu u konverziji u visini od 3.084,49 EUR koji iznos je umanjio za priznati iznos preplate od 1.004,88 EUR, pa potražuje 2.079,61 EUR sa zzk pobliže opisano u točki 1 a-c izreke ove presude u odnosu na kreditu broj 306-3/2007 s osnove preplaćenih kamata iznos od 3.133,97 EUR, a s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 3.039,87 EUR s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa te nedovoljno umanjenu glavnicu provedenu u konverziji u visini od 3.417,41 EUR koji iznos je umanjio za priznati iznos preplate od 387,09 EUR, pa potražuje 3.030,32 EUR sa zzk pobliže opisano u točki 2 a-c izreke ove presude sve zajedno s troškovima postupka.

U odnosu na prijedlog tuženika da se koristi izračun primjenom kamatne stope u kunama valja navesti kako taj prijedlog nije osnovan kao niti prigovor o tome da se izračun vještaka temelji kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, naime kako se konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbe čl. 6. ugovora i to dijela kojim je ugovoren način na koji će dolaziti do promjene kamatne stope, dok je u preostalom dijelu ta ugovorna odredba valjana. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja kamatnih stopa, a kako je to vještačenjem pravilno utvrđeno.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da u odnosu na kredit broj 366-33/2007 tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 2.891,95 € zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 4.095,24 € sve pobliže opisano u točkama Ia i Ib izreke ove odluke. U odnosu na kredit broj 366-3/2007 tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 3.133,97 € zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 3.039,87 € sve pobliže opisano u točkama II a i II b izreke ove odluke.

Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja prema čl. 1115 ZOO-a, a ne od dana podnošenja tužbe kako to tuženik tvrdi, stoga je odlučeno kao u točkama I i II izreke ove odluke.

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Naime rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv potpaćenim iznosima.

U odnosu na zahtjev tužitelja koji potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 2.079,61 EUR za prvi ugovor odnosno 3.030,32 EUR za drugi ugovor koja iznose je tužitelj već umanjio za iznose preplate iz sklopljenog aneksa ugovoru prema ZID ZPK ( ugovor broj 336-33/2007 razlika glavnice 3.084,49 EUR- preplata 1.044,88 ER=2.079,61 EUR, ugovor broj 336-3/2007 razlika glavnice 3.417,41 EUR- preplata 387,09 ER=3.030,32 EUR) valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razliku obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki I c i II c izreke.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji ispravno je tužitelj uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 2 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podnesaka od 16.6.2020., 25.10.2023., 12.09.2024. i 16.10.2024., i svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1-maksimalno 4 takva podneska), za sastav podneska od 3.7.2023. i u visini od 100 bodova (Tbr. 8 toč. 3), za sastav podnesak od 19.07.2024. u visini od 25 bodova (Tbr 8 toč.4), za zastupanje na ročištu 18.10.2023., 13.03.2024. i 11.11.2024 svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2 EUR uz priznanje 25% PDV-a, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 112,81 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, kao i preliminarnog vještačenja u visini od 199,08 EUR koji je bio nužan da bi tužitelj mogao postaviti određen tužbeni zahtjev, stoga sveukupno trošak iznosi 5.874,39 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za sastav podnesaka od 13.03.2024. jer istim dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe/ predujma za financijsko vještačenje te se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a , također neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U odnosu na zahtjev tuženika da mu se za povučeni dio tužbenog zahtjeva prizna trošak valja navesti kako taj zahtjev nije osnovan, naime prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Rev-2603/11-2 od 19. veljače 2013. (kao i Rev x-650/14-2 od 8. siječnja 2015.), citira se: „kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). No u ovome slučaju, smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je, prema Tarifi, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na ranije podneseni zahtjev, a što posljedično znači da tuženiku takvim disponiranjem tužbenim zahtjevom nisu nastali posebni troškovi pa on nema pravo niti na naknadu istih od protivne strane, pa je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.

U Rijeci 09. siječnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun stranaka