Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4627/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, GS, izvjestiteljice i članice, ES, članice, u pravnoj stvari tužitelja ĆS /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koga zastupa AVF, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika PBZ d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa PV, odvjetnica iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7658/2021-29 od 11. srpnja 2024., u sjednici održanoj 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7658/2021-29 od 11. srpnja 2024. pod stavcima I., II., III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se po žalbi tužitelja presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7658/2021-29 od 11. srpnja 2024. pod stavkom V. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od iznos od 2.364,96 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 4,97 eura od 23. travnja 2013.; 180,46 eura od 21. svibnja 2013.; 180,46 eura od 2. srpnja 2013.; 180,46 eura od 24. srpnja 2013.; 180,46 eura od 24. kolovoza 2013.; 180,46 eura od 24. rujna 2013.; 180,46 eura od 19. listopada 2013.; 180,49 eura od 26. studenog 2013.; 180,46 eura od 24. prosinca 2013.; 180,46 eura od 23. siječnja 2014.; 360,74 eura od 7. ožujka 2014.; 180,45 eura od 22. ožujka 2014.; 170,82 eura od 19. travnja 2014.; 23,80 eura od 11. veljače 2017., sve do isplate, po stopi od: 8,14% godišnje od 23. travnja 2013. do 31. srpnja 2015., 8,05% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,30% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,50% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,50% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024., 7,25% od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., a od 1. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu trošak žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7658/2021-29 od 11. srpnja 2024. pod stavkom III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7658/2021-29 od 11. srpnja 2024. je utvrđeno da su ništetne odredbe solemniziranog Ugovora o kreditu broj 9012541042 od 28. svibnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu članka 2., 4., i 6.2. koji se odnosi na valutu u CHF (stavak I. izreke) i članku 11.3. kojim je navedena naknada za obradu kredita u visini 1% od iznosa kredita (stavak III. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi razlike u anuitetima zbog promjene tečaja CHF iznos od 5.085,67 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavaka II. izreke), iznos od 179,08 eura na ime naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama (stavak IV. izreke).

Pod stavkom V. izreke je odbijen zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 2.364,96 eura sa zateznim kamatama.

1.1. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7658/2021- 29 od 11. srpnja 2024. je dopuštena preinaka tužbe (stavak I. izreke), utvrđeno povlačenje tužbe na utvrđenje i restitucijski zahtjev vezano za promjenjivu stope redovne kamate (stavak II. izreke) i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.318,56 eura sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2024. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv presude pod stavcima I., II., III. i IV. izreke i rješenje pod stavkom III. izreke žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 418,72 eura sa zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Protiv presude pod stavkom V. izreke žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZPP-a.

4.1. Tužitelj predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Žalba tužitelja je osnovana.

8. Predmet spora je pozitivni deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi solemniziranog Ugovora o kreditu broj 9012541042 od 28. svibnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu članka 2., 4., i 6.2. koji se odnosi na vezivanje obveza tužitelja za tečaj CHF po srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja i ugovaranje naknade za obradu kredita (članak 11.3.) i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 7.629,71 eura na ime stečenog bez osnove (5.085,67 eura - razlika u anuitetima kredita uslijed promjene tečaja CHF + 179,08 eura – naknada za obradu kredita + 2.364,96 eura – naplaćeni iznos nakon što je osnova otpala) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu troška predmetne parnice sa zateznim kamatama.

Odluka na žalbu tuženika protiv stavka I., II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude i stavka III. izreke rješenja

9. Nije sporno da su tuženik (kreditor) i tužitelj (korisnik kredita) sklopili 28. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012541042 za iznos od 30.365,99 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita (31. svibnja 2007.), sa rokom otplate kroz 84 mjeseci, namjena kojeg je kupnja vozila za osobne potrebe; da je kredit zatvoren 19. travnja 2012., da razlika plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja / isplate kredita (31. svibnja 2007.) u razdoblju od srpnja 2007. do zaključno sa travnjem 2012. iznosi ukupno 5.085,67 eura (pojedine razlike iskazane u stupcu Tabeli 4 nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DP dipl. oec. /list 185. spisa/), da je 31. svibnja 2007. tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 179,08 eura i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. /ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, a niti da je tuženik naplatio tužitelju 31. svibnja 2007. jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 179,08 eura.

10. Sporno je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava (Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.) na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a), izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/), zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice – je su li odredbe o valutnoj klauzuli i plaćanju naknade za obradu kredita bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos (5.085,67 eura po osnovi razlike u tečaju CHF i 179,08 eura po osnovi naknade za obradu kredita) sa zateznim kamatama, i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik, te nastavno i zavisno i odluka o troškovima postupka.

11. Ispitivanjem prvostupanjske presude pod stavcima I., II., III. i IV. izreke u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

12. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi zahtjeva na utvrđenje i restitucijskih zahtjeva i neosnovanosti prigovora zastare.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

14. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

15. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

16. Direktivom 93/13/EEZ[1] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

17. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja 1 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

18. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

19. U presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

20. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu u predmetnoj parnici je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu vezu kretanja tečaja CHF, te na što se točno odnosi naknada za obradu kredita koju je naplatio od tužitelja.

21. Dovođenjem u vezu iskaza tužitelja (rođen 1967. po zanimanju građevinski tehničar) u kojem je izjavio da je kreditnim sredstvima kupio automobil za osobne potrebe, da mu je tuženik ponudio samo kredit u CHF, odnosno paket koji je samo mogao ili ne prihvatiti, sa Ugovorom o kreditu koji je standardiziran, unaprijed pripremljen, kao jedini objektivni zaključak ostaje da je tužitelj kreditna sredstva uložio u kupnju automobila za osobne potrebe (što nije sporno), da se svrha kreditiranja nije izmijenila niti kroz razdoblje vraćanja kredita (tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu u svrhe koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), odnosno da tužitelj jest potrošač i da tuženik s tužiteljem kao potrošačem nije pregovarao o mogućim rizicima po tužitelja u slučaju promjene tečaja u CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasmana kredita (2007.), niti objasnio na što se točno odnosi naknada za obradu kredita (nije ostavio mogućnost provjere korisniku kredita da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama koje se naplaćuju).

22. Sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja za zaključiti je da tuženik o riziku koji za tužitelja kao potrošača predstavlja valuta CHF sa tužiteljem nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika po tužitelja kao potrošača ugovaranje obveza tužitelja u valutu CHF, a niti objasnio na što se točno odnosi naknada za obradu kredita, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj i da tuženik na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao da su odredbe Ugovora o valuti u CHF i jednokratnoj naknadi bile predmetom pojedinačnog pregovaranja, i da je tužitelja kao potrošača upoznao s mogućim rizicima po tužitelja.

23. Prema tome, nije u pravu tuženik kada tvrdi da se učinci odluka iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača ne odnose na predmetni odnos stranaka, da se ne može tražiti utvrđenje ništetnim dijela ugovora koji je u cijelosti ispunjen, da je potpisom Ugovora tužitelj prihvatio svaku njegovu odredbu, da su odredbe ugovora bile jasne, lako razumljive i uočljive zbog čega da nije dopušteno utvrđivati njihovo nepoštenje, i da po prvostupanjskom sudu, ukoliko je smatrao suprotno, nije proveden test poštenosti, niti utvrđeno da bi sporne odredbe dovele do znatne neravnoteže.

24. U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika koji se u biti svode na shvaćanje da se radi uzrocima ništetnosti manjeg značaja i nepostojanju znatne neravnoteže treba imati u vidu:

- da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju banke (tuženika), i o jednokratnoj naknadi za obradu kredita za koje se ne zna na što se točno odnose, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[2] ), budući da su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10.

- 19.),

- i da se ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju rizici promjene tečaja CHF i troškova različiti od kamata, među kojima je i naknada za obradu kredita, ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i razlika / troškova 2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, budući da znatnija neravnoteža, kao što je to slučaj u konkretnoj parnici, proizlazi iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač (tužitelj) kao stranka predmetnog ugovora, kako u ograničenju sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora, tako i ograničenju u njihovu korištenju, te nametanju dodatnih obveza (plaćanja naknada za obradu kredita za koje se ne zna na što se točno odnosi, niti na temelju kojih kriterija je određivana) koje nisu predviđena pravilima obveznog prava.

25. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će tužitelj kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CH, važećem na dan plaćanja i u dijelu obveze plaćanja naknade za obradu kredita.

26. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

27. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

29. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je plaćena po tuženiku obračunatoj glavnice u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta zbog rasta tečaja CHF iznosi ukupno 5.085,67 eura, i da je 31. svibnja 2007. tuženik na ime naknade za obradu kredita naplatio tužitelju iznos od 179,08 eura.

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 5.26475 eura (5.085,67 eura - razlike u tečaju CHF + 179,08 eura naknada za obradu kredita), to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svako mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

31. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad ih je tužitelj platio tuženiku, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

32. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

33. To iz razlog, što je rok zastare za restitucijski zahtjev za iznosa od 5.085,67 eura (razlika u tečaju CHF) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO-a) počeo teći od 14. lipnja 2018. (tužitelj se pozvao na učinke odluke iz postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača), a tužba podnesen 29. rujna 2021. (prije isteka roka od pet godina /članak 225. ZOO-a/) i što rok zastare za iznos od 179,08 eura (naknada za obradu kredita), kao posljedica utvrđene ništetnosti u predmetnoj parnici nije niti počeo teći s obzirom da je subjektivno pravo tužitelja kao potrošača na restituciju tog iznosa nastalo utvrđenjem ništetnom odredbe o naknadi za obradu u predmetnoj parnici (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.).

34. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

35. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari za novčano potraživanja tužitelja, koje isti veže uz činjenicu kada je Ugovor o kreditu sklopljen i trogodišnji rok zastare, mogućnost pokretanja individualne tužbe, neovisno o postupku za zaštitu prava potrošača po kolektivnoj tužbi protiv banaka i da je ugovor u cijelosti ispunjen zbog čega da se ništetnost niti ne može isticati.

36. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

37. Prema tome, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

38. I odluka o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjskog rješenja je pravilna u osnovi i visini, a koju tuženik osporava podredno osporavanju odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, smatrajući da su tužbeni zahtjevi trebali biti odbijeni. S obzirom da je tuženik osporavao osnovu i visinu postavljenih zahtjeva, da su radnje koje je poduzeo tužitelj, a za koje mu je priznat trošak bile potrebne u vođenju predmetne parnice, to se ne mogu prihvatiti suprotni žalbeni navodi vezano za odluku o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjskog rješenja.

39. Iz navedenih razloga je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavcima I., II., III. i IV. izreke i prvostupanjsko rješenje pod stavkom III. izreke (odluka o troškovima).

Odluka na žalbu tužitelja protiv stavka V. izreke prvostupanjske presude

40. Opravdano tužitelj dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude pod stavkom V. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.364,96 eura sa zateznim kamatama, pozivom na bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a (nije pravilno primijenio odredbe članka 219., članka 221. stavka 1. i članka 221. a ZPP-a, a što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude) sa otklonjivim posljedicama u žalbenom stadiju postupka, buduće da odlučne činjenice mjerodavne za primjenu materijalnog prava nisu sporne među strankama.

41. Naime, iz stanja predmeta proizlazi da je tuženik na traženje vještaka u ožujku 2023. dostavio knjigovodstvenu karticu i pregled uplata s nadnevkom 28. ožujak 2023. za tužitelja sa partijom kredita 9012541042, da je kredit zatvoren 19. travnja 2012., i da je tuženik od zatvaranja kredita do 10. veljače 2017. po istoj partiji kredita 9012541042 naplatio od tužitelja i daljnji iznos od 2.364,96 eura (list 197. – 214. spisa), da je tužitelj podneskom 24. svibnja 2023. postavio zahtjev za vraćanje tog iznosa po pravilima stjecanja bez osnove, da tuženik činjenicu da se naplaćeni iznos od 2.364,96 eura odnosi na istu tužiteljevu partiju kredita 9012541042 nije osporio, niti tvrdio da je imao prema tužitelju potraživanja po drugoj osnovi, da se preinaci tužbe nije protivio, niti vezano za potraživanje po preinačenoj tužbi isticao materijalno-pravne prigovore na koje prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti.

42. Prvostupanjski je sud presumpciju neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 2.364,96 eura nezakonito izveo iz pravila o teretu dokazivanja, na što opravdano ukazuje i tužitelj. To iz razloga što činjenica da je kredit zatvoren do 19. travnja 2012., da je tuženik do 10. veljače 2017. po istoj partiji kredita 9012541042 naplatio od tužitelja i daljnji iznos od 2.364,96 eura nisu sporne i kao takve nisu trebale biti predmetom dokazivanja (članak 221. stavak 1. ZPP-a), i da je s obzirom na iste nije bilo mjesta odlučivanju o tom zahtjevu po pravilima o teretu dokazivanja (pogrešno primijenjena odredba članka 221. a ZPP-a).

43. Nadalje, odredbama ZPP-a kojima je uređen institut objektivne preinake tužbe, objedinjeni su interesi stranaka - tužitelja da tužbu uskladi s promjenama koje bi u odnosima stranaka nastale tijekom postupka, osobito s rezultatima raspravljanja, a tuženika da mu se omogući obrana od onog što se od njega traži i javni interes - da se u istom postupku, redovito na osnovi već prikupljenog procesnog materijala, ostvari što brže, ekonomičnije, koncentriranije i sveobuhvatnije konačno razrješenje spornih odnosa među strankama, osobito da se izbjegnu naknadne parnice i ostvari viša razina pravne sigurnosti.

44. Neodrživ je stav prvostupanjskog suda da u predmetnoj parnici nije bilo uvjeta za odlučivanje po preinačenoj tužbi (za iznos od 2.364,96 eura), koju preinaku je dopustio i kojoj se tuženik nije protivio, niti isticao materijalno-pravne prigovore na koje sud ne pazi po službenoj dužnosti.

44.1. To iz razloga što kondemnatorni zahtjevi za isplatu proizlaze iz istog pravnog odnosa - Ugovora o kreditu broj 9012541042 i temelje se u biti na istim činjenicama – prelasku imovine tužitelja u imovinu tuženika bez osnove (osnove koja je kasnije otpale), odnosno što su u stvarnoj i pravnoj vezi, i što je na osnovi dokaza i nespornih činjenica moguće konačno razrješenje spornih odnosa među strankama u predmetnoj parnici i ostvarivanje viša razina pravne sigurnosti, koja je u interesu stranaka i u javnom pravozaštitnom interesu.

45. Institut stjecanja bez osnove sadrži tri pretpostavke – da je jedna strana stekla određenu imovinu, da je drugoj strani imovina smanjena i da za to ne postoji osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, ili je kasnije otpala, ispunjenjem kojih je stjecatelj dužan vratiti što je primio (članak 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a).

46. Prema tome, kako je nesporno tužiteljev iznos od 2.364,96 eura prešao u imovinu tuženika, koji prijelaz nema osnove u Ugovoru o kreditu broj 9012541042, drugom pravnom posu, odluci suda, niti zakonu, to je tuženik dužna vratiti tužitelju taj iznos sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa koji čini ukupan iznos do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 1. 2/2., 7. i 8. ZOO-a) budući je tuženik u vrijeme stjecanja svakog pojedinog iznosa znao i mogao znati da je njegovo stjecanje bez uporišta u pravnom poslu i zakonu, odnosno da je osnova otpala 19. travnja 2012. a time i bio nepošten od dana stjecanja.

47. Iz navedenih razloga je po žalbi tužitelja preinačena prvostupanjska presuda pod stavkom V. izreke tako što je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.364,96 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 4,97 eura od 23. travnja 2013.; 180,46 eura od 21. svibnja 2013.; 180,46 eura od 2. srpnja 2013.;180,46 eura od 24. srpnja 2013.; 180,46 eura od 24. kolovoza 2013.; 180,46 eura od 24. rujna 2013.; 180,46 eura od 19. listopada 2013.; 180,49 eura od 26. studenog 2013.; 180,46 eura od 24. prosinca 2013.; 180,46 eura od 23. siječnja 2014.; 360,74 eura od 7. ožujka 2014.; 180,45 eura od 22. ožujka 2014.; 170,82 eura od 19. travnja 2014.; 23,80 eura od 11. veljače 2017., po stopama navedenim u stavku II. izreke drugostupanjske presude.

48. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju i zahtijevani trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura, koji čini nagrada za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 2. ZPP-a i Tbr. 10/1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023./).

49. Zaključno, ispitivanjem prvostupanjske presude pod stavcima I., II., III. i IV. izreke nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Navedeni razlozi pobijanja su utvrđeni po žalbi tužitelja. U konačnici je tuženik dužan po pravilima stjecanja bez osnove isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.629,71 eura (5.085,67 eura + 179,08 eura + 2.364,96 eura) sa navedenim zateznim kamatama, naknaditi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 2.318,56 eura sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2024. do isplate, trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura i sam snositi svoj trošak predmetne parnice, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 373. točka 1. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 1. i 2. ZPP-a za stavak III. i IV.) i izreci rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Zagrebu 9. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović