Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1866/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Branke Guljaš, kao predsjednika vijeća, Katice Krajnović, kao suca izvjestitelja i Berislava Babića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari ABC D, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1180/2023-12 od 17. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1180/2023-12 od 17. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I I. Utvrđuje se da je odreba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 13.01.2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, ništetna.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.151,54 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.09.2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 148/11. - proč. tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22., 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška i troška žalbe ili da se ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi, a niti postoji koja druga bitna povreda iz navedenog čl. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Neosnovano se u žalbi navodi da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer su činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva potpuno i pravilno utvrđene.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u kojem je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% iznosa kredita, te da se naloži tuženiku na isplatu utuženog iznosa od 1.151,54 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2024. pa do isplate.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika 13. siječnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu, da je tuženik tim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.148,41 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te da je člankom 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita jednokratna koja se naplaćuje prije prvog korištenja kredita.

9. Sporno je među strankama, je li članak 3. Ugovora o kreditu ništetan. 10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 3. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 - dalje ZZP/03) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema utvrđenju suda iz iskaza tužitelja, saslušanog kao stranke u postupku, proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je određena isplata jednokratne naknade, da je predmetni ugovor sklopio kao potrošač za kupnju motornog vozila u auto-kući, da se radilo o ugovoru koji je bio već sastavljen i nije mogao intervenirati u sadržaj istog da nije mogao pregovarati o spornoj odredbi i utjecati na njezin sadržaj koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade.

12. Valjana je ocjena prvostupanjskog suda da je nepoštena a time i ništetna odredba članka 3. Ugovora o jednokratnoj naknadi u iznosu od 3,30% iznosa kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano utvrđuje visinu te naknade (čl. 59. st. 1. toč. 3. ZZP/03), to i ovaj sud smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (čl. 87. st. 1. ZZP/03)

13. Navedena ocjena sukladna je zauzetom stavu Vrhovnog suda RH u odluci posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

14. Nadalje, u tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presude suda Europske Unije u predmetima broj npr. C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

15. Stoga je s pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je predmetna odredba ništetna i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.151,54 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. rujna 2024. pa do isplate (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., 155/23., dalje: ZOO).

16. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika nije dosuđena počev od naplate jednokratne naknade kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1115. ZOO-a) nego od donošenja prvostupanjske presude što nije na štetu tuženika.

17. Time što se tuženik u žalbi poziva da se radi o nakadi koja nije bila zabranjena prema Zakonu o bankama ("Narodne novine" 84/02. i 12/06.) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana, pripremljena od strane tuženika na koju tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti.

18. Istaknuti prigovor zastare potraživanja s pravom je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan, obzirom da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

19. I odluka o parničnom trošku sukladna je odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, a žalbenim navodima se samo paušalno osporava odluka o parničnom trošku.

20. Slijedom izloženog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Branka Guljaš