Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-176/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Berislavu Draškoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Komunalac Fažana d.o.o., sa sjedištem na adresi [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marijani Bilić, odvjetnici iz Pule, radi utvrđenja nezakonitosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-137/2022-19 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ŠT kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-137/2022-19 od 31. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen sa zahtjevom da se utvrdi da je odluka o otkazu (od 13. lipnja 2022.) ugovora o radu tuženika KOMUNALAC FAŽANA d.o.o., sa sjedištem na adresi [adresa], [osobni identifikacijski broj] kojom je otkazan ugovor o radu od dana 29. lipnja 2018. tužitelju ŠT, s prebivalištem na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nedopuštena (st. I., točka 1. izreke), sa zahtjevom da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na posao (st. I. točka 2. izreke), naloženo je tužitelju da tuženiku na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 500,00 eura (st. II. izreke) te je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (st. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) te zbog povrede ustavnih i konvencijskih prava.

3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže da ovaj sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP, na koju ukazuje tužitelj u žalbi, obrazloženje presude sastavljano je u skladu s tom zakonskom odredbom.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije proturječna njezinim razlozima te presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ili nejasni, niti u proturječju sa iskazima saslušanih svjedoka.

7. Naime, neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer da postoji proturječnost između zaključka suda da tužitelj nije obavljao poslove koje je prema sistematizaciji radnih mjesta trebao obavljati i iskaza svjedoka na temelju kojih je izveo takav zaključak, jer u ovom postupku nije odlučno je li tužitelj obavljao sve ili samo dio poslova koje je prema opisu poslova svog radnog mjesta trebao obavljati, pa da bi stoga postojali tehnološki, odnosno organizacijski razlozi zbog kojih bi bilo nužno optimizirati poslovanje radi postizanja veže efikasnosti i ekonomičnosti ukidanjem radnog mjesta tužitelja (jer tužitelj ionako te poslove nije obavljao), već je odlučno je li organizacijska promjena samo po sebi opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz (neovisno o tome je li tužitelj obavljao poslove svog radnog mjesta), a o toj odlučnoj činjenici pobijana presuda sadrži razloge, jer je sud prvog stupnja utvrdio da je autonomno pravo svakog poslodavca da radi ekonomski uspješnijeg poslovanja reorganizira rad tako da smanji broj radnika.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu nije valjana, te da se naloži tuženiku da ga vrati na rad, a koji se zahtjevi zasnivaju na činjeničnim navodima tužbe da je tuženik dana 13. lipnja 2022. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu („Odluka o otkazu“), kojom mu je otkazan ugovor o radu za radno mjesto Voditelj poslova parkinga i drugih komunalnih poslova sklopljen između tužitelja i tuženika dana 29. lipnja 2018. na neodređeno vrijeme, da je tužitelj odluku o otkazu zaprimio dana 20. lipnja 2022. te da je dana 30. lipnja 2022., u zakonskom roku od 15 dana, tužitelju uputio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio dana 6. srpnja 2022., da se tuženik na zahtjev očitovao dana 18. srpnja 2022. Tužitelj je nadalje naveo da odluka o otkazu ne ispunjava formalne pretpostavke valjanosti, odnosno da ista tužitelju nije dostavljena na način propisan čl. 120. i čl. 132. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR), a u vezi s čl. 142. ZPP te da povreda navedenih zakonskih odredbi koje uređuju postupak dostave sama po sebi čini odluku o otkazu nedopuštenom i nezakonitom. Nadalje, tuženik prilikom izmjene sistematizacije radnih mjesta u suprotnosti s čl. 13. st. 2. i čl. 16. st. 1. Izjave o osnivanju društva tuženika od 8. prosinca 2020. nije pribavio prethodnu suglasnost skupštine društva tuženika, što sistematizaciju radnih mjesta koja je temelj donošenja odluke o otkazu čini nevaljanom. Tužitelj je nadalje naveo da je odluka o otkazu nezakonita i s obzirom na činjenicu da tuženik u postupku otkazivanja nije ispravno primijenio odredbu čl. 115. st. 1. i st. 2. ZR, jer tuženik zapošljava više od 20 radnika, te je prije donošenja odluke o otkazu bio dužan identificirati radnike koji obavljaju iste ili slične poslove kao i tužitelj te na takvu skupinu radnika primijeniti zakonske selekcijske kriterije, odnosno prilikom otkazivanja voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete svakog pojedinog radnika unutar skupine te otkazati radni odnos radniku koji je u selekcijskom postupku ostvario najmanji broj bodova, da je temeljem Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženika od dana 27. travnja 2018. razvidno da je osim tužitelja na istim odnosno sličnim poslovima kod tuženika zaposlen još jedan radnik (Voditelj grupe na komunalnom održavanju). Konkretno, i tužitelj i radnik zaposlen na navedenom radnom mjestu u skladu s odredbama čl. 5. st. 1. te čl. 6. st. 1. Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta obavljaju istovrsne radne zadatke koje sadržajno navodi u tužbi, da je tuženik prije otkazivanja radnog odnosa tužitelju bio dužan usporediti trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete tužitelja i radnika zaposlenog na radnom mjestu Voditelja grupe na komunalnom održavanju te otkazati radni odnos onom od dvoje radnika koji primjenom navedenih kriterija ostvari manji broj bodova, da tuženik u odluci o otkazu neispravno navodi da je navedene kriterije uzeo u obzir prilikom odlučivanja o otkazu i ponudi drugog odgovarajućeg radnog mjesta tužitelju, s obzirom da navedeni kriteriji nisu mjerodavni za ponudu drugog radnog mjesta već upravo za otkazivanje postojećeg radnog odnosa. Tužitelj je nadalje naveo da iz odluke o otkazu nije vidljivo da je tuženik proveo opisani selekcijski postupak, kao niti obrazloženje zašto bi upravo tužitelj ostvario manji broj bodova od drugog usporedivog radnika, a što bi opravdalo otkazivanje radnog odnosa tužitelju. Naime, s obzirom da je tužitelj sa 60 godina starije životne dobi od usporedivog radnika te uzdržava suprugu koja nema vlastitih primanja, tuženik je neopravdano otkazao radni odnos tužitelju iako bi isti temeljem primjene zakonskih kriterija ostvario prednost u selekcijskom postupku, budući da je lošijih socijalno-ekonomskih prilika nego usporedivi radnik. Tužitelj je nadalje u tužbi naveo da odluka o otkazu sadrži samo paušalno obrazloženje da je zbog organizacijskih promjena dio poslova radnog mjesta tužitelja raspoređen na druga već postojeća radna mjesta, dok su ostali poslovi ukinuti kao suvišni te da odluka o otkazu nije dostatno obrazložena u skladu sa zahtjevima čl. 120. st. 2. ZR, budući da ne sadrži detaljno objašnjenje provedenih organizacijskih promjena, odnosno ne specificira koji su točno zadaci preneseni na koje druge radnike, već u istoj tuženik samo navodi uopćenu tj. generičku formulaciju koja ne omogućuje tužitelju očitovanje na konkretne razloge za otkaz, a što istu čini nezakonitom. Navodi i da kod tuženika nije prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta Voditelj poslova parkinga i drugih komunalnih poslova, budući da je riječ o poslovima koji su nužni za funkcioniranje društva tuženika. Nadalje navodi da odluka o otkazu nema faktičkih uporišta u poslovnoj reorganizaciji tuženika, već predstavlja nastavak kontinuiranog uznemiravanja kojem je tužitelj izložen od početka radnog odnosa. Naime, jedini član uprave – direktor tuženika je tužitelja zbog tužiteljeve političke neutralnosti, odnosno izostanku članstva u političkoj stranci SDP kojoj pripada većina radnika tuženika (uključujući i jedinog člana uprave – direktora tuženika, te koja stranka ima većinu u općinskom vijeću Općine Fažana koja je osnivač društva tuženika), kao i zbog višekratnog ukazivanja tužitelja na neusklađenost poslovanja tuženika s pozitivno-pravnim propisima, tužitelja kontinuirano uznemiravao, a sve s ciljem prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika. Nadalje navodi da je tužitelj tuženiku, kao i načelniku Općine Fažana koja je osnivač društva tuženika, u nekoliko navrata tijekom radnog odnosa usmenim i pisanim putem ukazivao na nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju, a posebice u odnosu na: neispravnost aparata za brojanje kovanica te manipulacije istim putem ručnog brojanja novca te zamjene hrvatskih kuna kovanicama strane valute niže vrijednosti (forinte), viškove u kasi te neusklađenost blagajničkog minimuma i maksimuma, neizdavanje računa po transakcijama te nedostatak evidencije o povlaštenim i naplaćenim kartama itd., a što je uzrokovalo znatne financijske gubitke tuženiku, kao i oštećivanje državnog proračuna. Tužitelj je nadalje naveo da tuženik nije uzeo u obzir prijave tužitelja, već je naprotiv nastojao suzbiti zviždačke aktivnosti tužitelja, na način da je poduzimao, između ostalog, sljedeće radnje koje predstavljaju osvetu zabranjenu u skladu s čl. 9. st. 2. Zakona o zaštiti prijavitelja („Narodne novine“ broj 46/22), i to: prenosio radne zadatke tužitelja na druge radnike, a tužitelju dodjeljivao degradirajuće radne zadatke koji nisu u opisu njegovog radnog mjesta niti su primjereni obrazovanju tužitelja (npr. brojanje velikih količina gotovog novca); lozinku za pristup sustavu za evidenciju transakcija i promet parkirnih automata te karticu za pristup prostoriji u kojoj se broji novac učinio dostupnim drugim radnicima, iako to nije potrebno za obavljanje njihovih radnih zadataka i zahtijevao od tužitelja da ovjeri neispravne blagajničke isprave za gotovinski promet te mu zbog odbijanja da navedeno učini dao opomenu zbog povrede obveza iz radnog odnosa, redovito odbijao komunikaciju i sastanke s tužiteljem, već se komunikacija odvijala posredstvom drugih radnika, nije postupao po predstavkama tužitelja vezanim uz ponašanje drugih radnika, dok je druge radnike poticao na podnošenje neosnovanih predstavki na rad tužitelja te promijenio radno vrijeme tužitelja unatoč činjenici da za isto ne postoji nikakav objektivni razlog te o istome tužitelja nije obavijestio u skladu sa zakonskim rokom (najmanje tjedan dana unaprijed), a što je sve imalo za cilj te je u stvarnosti rezultiralo stvaranjem zastrašujućeg i ponižavajućeg radnog okruženja za tužitelja te ozbiljno utjecalo na psihofizičko stanje tužitelja, tako da se tužitelj od dana 8. lipnja 2022. do dana 24. lipnja 2022. nalazio na bolovanju. Dakle, odluka o otkazu predstavlja nastavak gore opisanog uznemiravanja tužitelja temeljem političkih i drugih uvjerenja, koje postupanje je zabranjeno u skladu s čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12) te predstavlja razlog nezakonitosti odluke o otkazu.

10. U ovom stadiju postupka ostalo je sporno je li prestala potreba za obavljanjem posla koje je obavljao tužitelj zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga te je li postojao još koji djelatnik zaposlen na istim ili sličnim poslovima, zbog kojeg je tuženik bio dužan provesti selekcijski postupak propisan čl. 115. st. 2. ZR. 11. Prema Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu do ukidanja radnog mjesta „Voditelja poslova parkinga i drugih komunalnih poslova“ došlo je zbog optimiziranja poslovanja i postizanja veće ekonomičnosti i efikasnosti u poslovanju, uslijed kojih organizacijskih promjena je dio poslova toga radnog mjesta raspoređen na druga već postojeća radna mjesta, a ostali poslovi su ukinuti kao suvišni, a tuženik u podnesku od 18. svibnja 2023. detaljno obrazlaže koji su poslovi ukinutog radnog mjesta voditelja parkinga prebačeni na druga radna mjesta, a koji su poslovi ukinuti kao suvišni.

12. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, tuženik je imao pravo zbog gospodarskih razloga, kako bi smanjio troškove poslovanja provesti reorganizaciju poslovanja novom sistematizacijom radnih mjesta, koji su razlozi i navedeni u otkazu ugovora o radu, kada je navedeno da je do ukidanja radnog mjesta tužitelja došlo zbog optimiziranja poslovanja i postizanja veće ekonomičnosti i efikasnosti u poslovanju, i to neovisno o tome je li prestala potreba za obavljanjem poslova koji ulaze u opis tog ukinutog radnog mjesta, ako poslodavac smatra da može efikasnije organizirati rad ukidanjem radnog mjesta tužitelja (voditelja poslova parkinga), i prebacivanjem dijela poslova tog radnog mjesta na druge zaposlenike (Rev-1621/2019-2 od 4. listopada 2022.).

13. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji ukazuje tužitelj u žalbi, jer u ovom postupku nije odlučno je li tužitelj obavljao poslove koji su ulazili u opis ukinutog radnog mjesta, budući da je tuženik imao pravo zbog gospodarskih razloga, kako bi smanjio troškove poslovanja, provesti reorganizaciju poslovanja novom sistematizacijom radnih mjesta prebacivanjem poslova ukinutog radnog mjesta na druge zaposlenika.

14. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je tuženik bio dužan provesti selekcijski postupak propisan čl. 115. st. 2. ZR, treba reći da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta Komunalac Fažana d.o.o. od 25. travnja 2018. bilo sistematizirano radno mjesto pod nazivom „Voditelj poslova parkinga i drugih komunalnih poslova“, te radno mjesto pod nazivom „Voditelj grupe na komunalnom održavanju“.

15. Kada se usporedi opis poslova tih radnih mjesta voditelja, dolazi se do zaključka da se ne radi o istim niti sličnim poslovima, kako to pogrešno tvrdi tužitelj u žalbi, jer se poslovi radnog mjesta „Voditelja poslova parkinga i drugih komunalnih poslova“ odnose na rad na parkiralištima i ostalim vanprogramskim poslovima (planira, organizira i kontrolira rad), dok se poslovi radnog mjesta „Voditelja grupe na komunalnom održavanju“ odnose na poslove rukovođenja radnicima koji radi na komunalnom održavanju i drugih radnika u grupi“ i to na način da voditelj prima upute i naloge od direktora i sukladno njima rukovodi radom radnika na komunalnom održavanju i drugih radnika u grupi. Dakle, Voditelj poslova parkinga i drugih komunalnih poslova“ sam planira, organizira i kontrolira rad na parkiralištima i ostalim vanprogramskim poslovima, dok Voditelj grupe na komunalnom održavanju svoj posao obavlja na način provodeći upute i naloge direktora i sukladno tome rukovodi radom radnika na komunalnom održavanju.

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je samo tužitelj obavljao poslove „Voditelja poslova parkinga i drugih komunalnih poslova“ zbog čega se tužitelj nije mogao uspoređivati sa drugim djelatnicima koji su radili iste poslove, jer ih nije bilo. Osim toga, nije postojalo radno mjesto na kojem bi se obavljali slični poslovi, kako to tvrdi tužitelj u žalbi, jer iz već navedenih razloga, poslovi radnog mjesta „Voditelja grupe na komunalnom održavanju“ nisu slični poslovima radnog mjesta „Voditelja poslova parkinga i drugih komunalnih poslova“, pa da bi tuženik bio dužan provesti selekcijski postupak iz čl. 115. st. 2. ZR, a ako su drugi radnici obavljali slične poslove koji ulaze u opis ukinutog radnog mjesta, na što ukazuje tuženik u žalbi, to nije odlučno u ovom postupku, jer je samo tužitelj bio „Voditelj“.

17. Slijedom izloženog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odlučne činjenice u ovom postupku, da nije postojalo drugo isto ili slično radno mjesto te je na temelju tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, kada je zaključio da nije potrebno provoditi selekcijski postupak u smislu čl. 115. st.

2. ZR.

18. Slijedom svega izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude.

19. Tužitelj odluku o troškovima postupka žalbom samo paušalno osporava, a kako ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, trebalo je temeljem čl. 380. t.

2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. II. i III. izreke pobijane presude.

20. Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 9. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesne Gašparuš-Horvat