REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-35/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužitelja ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru, K. A. Stepinca 58, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., Radnička cesta 54, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 26. studenoga 2024., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. i čl. 3.3. ugovora o kreditu broj: 5140230452-20010381623/2006 od 29. svibnja 2006., sklopljenoga između tužitelja ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita novčanoga iznosa od 18.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskoga franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnoga odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 13.646,16 kn / 1.811,16 eura (slovima: trinaest tisuća šesto četrdeset šest kuna i šesnaest lipa / tisuću osamsto jedanaest eura i šesnaest centi)[1] , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,98 kn od 1. svibnja 2007. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 43,11 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 43,11 kn od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 43,11 kn od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 43,11 kn od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 30,47 kn od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 95,47 kn od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 245,47 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 245,47 kn od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 245,47 kn od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 443,00 kn od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 445,47 kn od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 612,79 kn od 1. srpnja 2013. do isplate, tekućim od 1. svibnja 2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Odbija se tužitelj ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s preostalim dijelom tužbenoga zahtjeva, kojim je od tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zatražio isplatu iznosa od 7,84 kn / 1,04 eura (slovima: sedam kuna i osamdeset četiri lipe / jedan euro i četiri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,98 kn od 1. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. studenoga 2006. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. siječnja 2007. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. veljače 2007. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 0,98 kn od 1. travnja 2007. do isplate, tekućim od 1. rujna 2006. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.384,89 € (slovima: dvije tisuće trista osamdeset četiri eura i osamdeset devet centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠB je 13. srpnja 2020. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je 29. svibnja 2006. kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika društvom Slavonska banka d.d. Osijek sklopio ugovor o kreditu br. 5140230452-20010381623/2006, kojim se ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 18.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao vratiti navedeni iznos s kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 2. predmetnoga ugovora određeno je da iznos kredita čini kunska protuvrijednost iznosa od 18.100,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća. Ukazuje na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te na presudu Suda Europske unije broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. i C-186/16 od 20. rujna 2017., iz kojih proizlazi ništetnost ugovornih odredbi, kojima je švicarski franak (CHF) ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica. Iznosi kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio upoznat o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Napominje kako tuženik nije obavijestio tužitelja o bitnim rizicima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, koje nastavno iznosi. Ističe kako je od strane tuženika samo paušalno informiran da se može dogoditi da tečaj CHF naraste ili padne, što je općepoznata činjenica. Navodi kako je predmetni ugovor o kreditu tipizirani ugovor, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, dok je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba kod takvih ugovora ništetna. Ističe kako je zbog odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika neizvjesna i cijena, jer se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Slijedom iznesenoga, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa na temelju članka 323. ZOO-a od tuženika potražuje preplaćene iznose po toj osnovi. Ukazuje kako će tužitelj u tom pogledu, kao i u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, specificirati tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka te zadržava pravo nakon provedenog vještačenja naknadno konačno specificirati tužbeni zahtjev po visini.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužbeni zahtjev nedopustiv, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva koji tužitelj namjerava naknadno specificirati, navodi da je tužba nedopustiva s obzirom da ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku, da tužitelj raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva te da tuženik nije u obvezi tužitelju dostaviti zatražene podatke jer je kredit u cijelosti otplaćen 2013. godine. Ističe prigovor zastare budući da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, da tražbine po osnovi stjecanja bez osnove zastarjevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, da prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (presuda poslovni broj: Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013.) kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, da je od dana sklapanja osnovnog ugovora proteklo više od 5 godina, da je otplatom kredita u cijelosti ugovor o kreditu prestao postojati, jer ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka te da se tužitelj u ovom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu iznosi argumentaciju vezano za valjanost valutne klauzule u predmetnom ugovoru o kreditu, jer postoji dozvoljenost ugovaranja takve klauzule, nemogućnost primjene testa poštenosti te da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Glede visine tužbenoga zahtjeva, smatra kako uopće nije jasno što tužitelj traži, odnosno koji novčani iznos, a da je nejasan i zadatak koji bi se dao vještaku.

4. Podneskom od 22. veljače 2022. tužitelj navodi kako tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovani te ukazuje na praksu Suda Europske unije i hrvatskih sudova u ovakvim predmetima. Predlaže usvojiti dokazni prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, na okolnost preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta veže za švicarski franak (CHF).

5. Tuženik je u podnesku od 7. ožujka 2022. naveo kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni utvrđenja iz kolektivnoga spora, poglavito iz razloga što u kolektivnom sporu nisu razmatrane činjenične okolnosti uz koje je Slavonska banka d.d. u razdoblju od 2004. do 2008. godine sklapala ugovore o kreditu. Smatra kako tužitelju kamate mogu pripadati eventualno od podnošenja zahtjeva (tužbe), a ne od nekoga ranijeg datuma. Ističe kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu poštovao sve zakonske propise, kako je bankarski sektor jedan od najreguliranijih u gospodarstvu, kako je predmetni ugovor solemnizirao javni bilježnik te kako je odredba o valutnoj klauzuli prvotno imala potvrdu svoje pravne valjanosti u kolektivnom sporu.

Ponavlja i prigovor zastare potraživanja.

6. Podneskom od 10. ožujka 2022. tužitelj je naveo kako je tuženik nepošten stjecatelj jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštene odredbe, koje su ništetne pa stoga nema osnove da sud zatezne kamate dosudi tek od dana podnošenja tužbe, već iste imaju teći od dana plaćanja svakoga pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Ističe kako je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu, jer je Slavonska banka d.d. njegov pravni prednik, a postupak za zaštitu prava i interesa potrošača nije strogo osobni postupak.

7. Dana 31. ožujka 2022. održano je pripremno ročište, na koje je pristupio zamjenički punomoćnik tužitelja Filip Miličić, odvjetnik u [adresa], kao i zamjenički punomoćnik tuženika Slavko Baotić, odvjetnik u Županji.

8. Na pripremnom ročištu sud je, u smislu odredbe članka 292. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na sporne okolnosti te je naložio tuženiku, sukladno odredbama članka 186.b i 233. ZPP- a, da u roku od 15 dana dostavi u spis cjelokupnu dokumentaciju (iznos uplate u CHF i kn, važeću redovnu kamatnu stopu na dan svake pojedine uplate, podatak o tome koliki dio iznosa od iznosa svakoga anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliko na kamatu te podatak o tečaju CHF na dan svake uplate) i sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet ovoga postupka, dok je primjenom odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanje svjedoka ŠBV i DB, oboje s adrese tuženika, za saslušanje javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa sa sjedištem ureda u [adresa] te za saslušanje tužitelja i zaposlenika tuženika ĆB, na okolnosti sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu, jer isti ne bi utjecali na drukčije rješavanje ove pravne stvari, uzimajući u obzir presudu VSRH poslovnoga broja: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u istovjetnoj pravnoj stvari koja je donesena u povodu revizije jedne od tuženih banka, kojom prilikom je VSRH istakao da nižestupanjski sudovi nisu bili dužni izvoditi dokaze na okolnost je li ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i da li se o istoj pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, saslušanjem tužitelja, službenika banke ili javnog bilježnika s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14. i 110/15.) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

9. Tuženik je u privitku podneska od 5. travnja 2022. naveo kako je u spis dostavio zatraženu dokumentaciju (otplatni plan, pregled prometa po kreditu, specifikaciju uplata, obavijest o promjeni kamatne stope te povijesne kamatne stope) te je naveo kako je nastupila zastara predmetnoga potraživanja i kako Slavonska banka d.d. kao pravni prednik tuženika ne može biti stranka u postupku, jer presuda iz kolektivnoga spora nije na nju primjenjiva.

10. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić je podneskom od 19. travnja 2022. u spis dostavio nalaz i mišljenje vještaka od 15. travnja 2022., u kojem je naveo kako je tužitelj naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više uplatio tuženiku od 29. svibnja 2006. do dana otplate kredita u cijelosti iznos od 3.715,30 kn. Razlika tečaja CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,647614 iznosi 13.654,00 kn. Iz navedenoga proizlazi da je tužitelj uplatio po ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sa sporazumom o osiguranju novačene tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke zaključenoga 29. svibnja 2006. od prvotno zaključenoga kredita više za iznos od 17.369,30 kn. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama vještak je pobrojao na stranicama 27 do 29 pismenoga nalaza i mišljenja.

11. Podneskom od 5. svibnja 2022. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka.

12. Podneskom od 20. svibnja 2022. tuženik se očitovao na način kako čak i da se utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tada se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom te da bi trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite, slijedom čega predlaže dopunu vještačenja na način da se primjeni kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

13. Dana 8. srpnja 2022. održana je u ovoj pravnoj stvari glavna rasprava, na koju su pristupili punomoćnici stranaka. Zamjenički punomoćnik tužitelja Filip Miličić, odvjetnik u [adresa], izjavio je kako ostaje pri tužbi, tužbenom zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Nadalje je naveo kako je suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka te je predložio da se glavna rasprava održi i zaključi bez prisutnosti istoga. Naveo je i kako kako za vještaka nema pitanja. Zamjenički punomoćnik tuženika Slavko Baotić, odvjetnik u Županji, naveo je kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu i svim navodima i prigovorima iznesenim tijekom parnice te se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da se isti odbije kao neosnovan. Nadalje je naveo kako je suglasan da se glavna rasprava održi i zaključi bez prisutnosti vještaka. Naveo je i kako za vještaka nema pitanja.

14. Na glavnoj raspravi su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

15. Dana 28. srpnja 2022. ovaj sud je donio presudu poslovni broj: P-318/2020- 26, na koju se tuženik žalio, povodom koje žalbe je Županijski sud u Slavonskome Brodu rješenjem poslovni broj: Gž-810/2022-4 od 2. veljače 2024. uvažio žalbu tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, ukinuo označenu presudu Općinskoga suda u Vukovaru od 28. srpnja 2022. i predmet vratio prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

16. U obrazloženju označenoga rješenja od 2. veljače 2024. Županijski sud u Slavonskome Brodu je naveo kako slijedi: "11. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, kao i izloženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, saslušati prije svega tužitelja i svjedoka ĆB, zaposlenika tuženika te će pri tome imati u vidu pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske u naprijed navedenoj odluci iznio u odnosu na sudsku praksu i načelna stajališta o dokazanoj vrijednosti iskaza zaposlenika banaka i drugih svjedoka te sukladnosti primjene pravila o teretu dokazivanja u pojedinačnim potrošačkim sporovima s pravom na pravično suđenje. Novu zakonitu odluku prvostupanjski sud će obrazložiti sukladno članku 338. stavku 4. ZPP-a, a tom će odlukom odlučiti i o troškovima žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a). 12. Po ocijeni ovog suda, a i prema stajalištu sudske prakse, nije potrebno provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji tog ugovora nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka i da javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako nije potrebno saslušavati svjedoke ŠBV i DB, koji su predloženi na okolnosti opće informiranosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka jer je već u kolektivnom sporu ocijenjeno da uopćene obavijesti ne predstavljaju dokaz o obaviještenosti potrošača, a zbog čega tuženik u žalbi očito i ne inzistira na saslušanju navedenih svjedoka.".

17. U ponovljenome postupku tuženik je podneskom od 27. ožujka 2024. odustao od dokaznoga prijedloga za saslušanjem svjedoka ĆB.

18. Dana 26. studenoga 2024. održana je u ovoj pravnoj stvari glavna rasprava, na koju su pristupili punomoćnici stranaka. Na navedenoj raspravi saslušan je tužitelj ŠB, koji je izjavio kako slijedi: "Kredit sam digao radi kupnje novoga automobila isključivo za svoje osobne potrebe, zato što mi je stari automobil dotrajao. Bio sam u auto kući PSC Osijek te me je navedena auto kuća uputila da podignem kredit za kupovinu automobila Opel Astra u pravnom predniku tuženika odnosno Slavonskoj banci. Kada sam došao u Slavonsku banku, dobio sam već unaprijed pripremljeni obrazac ugovora o kreditu, o kojem nisam pojedinačno pregovarao, već mi je isti uručen na šalteru banke te sam nakon toga otišao kod javnog bilježnika. U banci mi nije nitko ništa objašnjavao, niti vezano za ugovor, a niti vezano za odredbu ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, već mi je ugovor samo uručen na šalteru. U vrijeme dizanja kredita bio sam uposlen u Gradu Vukovaru kao službenik te u vrijeme dizanja kredita nisam imao obrt, udio u Trgovačkom društvu niti sam kredit koristio za bilo koji vid porezne olakšice. Ja sam osobno otplatio kredit. Javni bilježnik nije me upoznavao sa odredbama ugovora o kreditu. Prije ovoga kredita imao sam nakon mirne reintegracije stambeni kredit, ali mislim da je bio u kunama. Mislim da nisam imao mogućnost dignuti kredit u nekoj drugoj valuti, jer je u to vrijeme Opel Astra bio najtraženiji auto te se nudila mogućnost podizanja kredita u valuti CHF. Mislim da nisam pitao djelatnike banke za podizanje kredita u nekoj drugoj valuti, jer sam samo došao na šalter, već je sve bilo dogovoreno i uručen mi je već unaprijed pripremljeni obrazac kredita s valutnom klauzulom u CHF. Mislim da prije sklapanja ugovora o kreditu nisam imao deviznu štednju, jer ju nisam bio u mogućnosti imati.".

19. Na glavnoj raspravi su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

20. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i pravnoga prednika tuženika društva Slavonska banka d.d. Osijek br. 5140230452-20010381623/2006 od 29. svibnja 2006. i solemniziran po javnom bilježniku Zdenki Pavelić - Musa iz Osijeka pod brojem: OU-731/06 31. svibnja 2006., u dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika uz odgovor na tužbu (sudsku praksu, stručne i novinske članke te odgovarajuću dokumentaciju tuženika), povijesni izvadak iz sudskoga registra za tuženika, obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj: 25372037, pregled prometa za klijenta, otplatni plan predmetnoga kredita, specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, u nalaz i mišljenje vještaka Darija Dumančića, zaprimljenoga 19. travnja 2022., kao i u iskaz tužitelja koji je dan na ročištu glavne rasprave koje je održano 26. studenoga 2024.

21. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan, kako je to presuđeno u točki I. i II. izreke presude, a neosnovan kako je to presuđeno u točki III. izreke presude.

22. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 29. svibnja 2006. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 18.100,00 CHF uz rok otplate od 7 godina s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, zatim da su mjesečni anuiteti otplate kredita navedeni u otplatnom planu, kao i da je tužitelj ovaj kredit u cijelosti otplatio tuženiku.

23. Naprotiv, između stranaka je sporno je li tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s odredbama članka 186.b ZPP-a, zatim odgovara li tuženik za obveze društva Slavonska banka d.d., je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Addiko Bank d.d. kao tuženika poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., ima li nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka s obzirom na navode tuženika da je vještak trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite s fiksnom kamatom te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik.

24. Sukladno odredbi čl. 367. st. 1. toč. 4. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03. i 107/07.) razlog za prestanak društva je pripajanje društva drugome društvu i spajanje s drugim društvom.

25. Prema odredbi čl. 512. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima jedno ili više dioničkih društava mogu se pripojiti drugome dioničkome društvu bez da se provede postupak likvidacije prijenosom cijele imovine jednoga ili više društava (pripojenih društava) drugome društvu (društvu preuzimatelju) u zamjenu za dionice toga društva.

26. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskoga registra za tuženika, koji podatak je javno dostupan na internetskim stranicama Sudskoga registra te koji prileži spisu, sud je utvrdio kako je tuženiku (odnosno njegovom pravnom predniku Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. iz Zagreba) pripojeno dioničko društvo Slavonska banka d.d. Osijek, na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. od 19. lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 19. lipnja 2008., kojom se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008.

27. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio kako je trgovačko društvo Slavonska banka d.d. doista pravni prednik tuženika, odnosno tuženik je sveopći pravni sljednik pripojenoga društva Slavonska banka d.d., koje je kao kreditor sklopilo predmetni ugovor o kreditu.

28. Do sveopćega pravnog sljedništva kod fizičkih osoba dolazi povodom nasljeđivanja, a kod pravnih osoba u slučajevima pripajanja ili spajanja trgovačkih društava i drugih oblika spajanja pravnih osoba. Tim se pravnim institutom održava kontinuitet građanskopravnih odnosa bez obzira na prestanak i promjene fizičkih i pravnih osoba koje u njima sudjeluju, ako se ne radi o strogo osobnim pravnim odnosima.

29. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o strogo osobnim pravnim odnosima, a kako je u predmetnom kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača bila tužena i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (kasnije Addiko Bank d.d.), koja je u to vrijeme već preuzela društvo Slavonska banka d.d. i primala ispunjenja obveznopravnih odnosa u kojima se kao kreditor pojavljivala Slavonska banka d.d., sud smatra kako nije osnovan prigovor tuženika da isti ne može u konkretnom slučaju odgovarati za slučaj ništetnosti ugovornih obveza preuzetoga trgovačkog društva Slavonska banka d.d.

30. Pri tome, prema odluci Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-

III/2751/2019 od 20. listopada 2021., ugovori o kreditu sklopljeni u relevantnom razdoblju obuhvaćenom izrekom pravomoćne presude Trgovačkoga suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., sklopljeni s pravnim prednikom tuženih banaka, ulaze u doseg primjene pravomoćnih presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

31. Nadalje, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

32. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Addiko Bank d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

33. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

34. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

35. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

36. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

37. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

38. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

39. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

40. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

41. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

42. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

43. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

44. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

45. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

46. Navedeno proizlazi i iz iskaza samoga tužitelja s ročišta glavne rasprave od 26. studenoga 2024., koji je tom prilikom izjavio kako je kredit digao radi kupnje novoga automobila isključivo za svoje osobne potrebe, jer mu je stari automobil dotrajao. Bio je u auto kući PSC Osijek te ga je navedena auto kuća uputila da podigne kredit za kupovinu automobila Opel Astra u pravnom predniku tuženika odnosno Slavonskoj banci. Kada je došao u Slavonsku banku, dobio je već unaprijed pripremljeni obrazac ugovora o kreditu, o kojem nije pojedinačno pregovarao, već mu je isti uručen na šalteru banke te je nakon toga otišao kod javnoga bilježnika. U banci mu nije nitko ništa objašnjavao, niti vezano za ugovor, a niti vezano za odredbu ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, već mu je ugovor samo uručen na šalteru. U vrijeme dizanja kredita bio je uposlen u Gradu Vukovaru kao službenik te u vrijeme dizanja kredita nije imao obrt, udio u trgovačkome društvu niti je kredit koristio za bilo koji vid porezne olakšice. Osobno je otplatio kredit. Javni bilježnik ga nije upoznavao s odredbama ugovora o kreditu. Prije ovoga kredita imao je nakon mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja stambeni kredit, ali misli da je bio u kunama. Misli da nije imao mogućnost dignuti kredit u nekoj drugoj valuti, jer je u to vrijeme Opel Astra bio najtraženiji auto te se nudila mogućnost podizanja kredita u valuti CHF. Misli da nije pitao djelatnike banke za podizanje kredita u nekoj drugoj valuti, jer je samo došao na šalter, već je sve bilo dogovoreno i uručen mu je već unaprijed pripremljeni obrazac kredita s valutnom klauzulom u CHF. Misli da prije sklapanja ugovora o kreditu nije imao deviznu štednju, jer ju nije bio u mogućnosti imati.

47. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

48. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje osobnoga vozila i plaćanja premije osiguranja, a kako to proizlazi iz članka 2. ugovora o kreditu.

49. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, koji navodi tuženika su neosnovani.

50. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u obliku zajma za kupnju osobnoga vozila te je tužitelj kao davatelj osiguranja dopustio osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenom vozilu za korist tuženika kao založnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 10. predmetnog ugovora, zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

51. Status potrošača tužitelja proizlazi i iz njegovoga iskaza danoga na ročištu glavne rasprave od 26. studenoga 2024., kojom prilikom je tužitelj izjavio kako je kredit digao radi kupnje novoga automobila isključivo za svoje osobne potrebe, jer mu je stari automobil dotrajao. U vrijeme dizanja kredita bio je uposlen u Gradu Vukovaru kao službenik te u vrijeme dizanja kredita nije imao obrt, udio u trgovačkome društvu niti je kredit koristio za bilo koji vid porezne olakšice. Osobno je otplatio kredit.

52. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

53. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

54. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007. Kako tužitelj tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu potraživanja s najranijim dospijećem od 1. rujna 2006., očigledno je da je zastara nastupila za sva potraživanja koja dospijevaju od 1. rujna 2006. do uključivo potraživanja koje dospijeva na naplatu 1. travnja 2007., a nije nastupila za potraživanja koja su dospjela od 1. svibnja 2007. pa nadalje te je stoga glede potraživanja s danom dospijeća od uključivo 1. svibnja 2007. pa nadalje prigovor zastare neosnovan, dok je za potraživanja koja dospijevaju s uključivo 1. travnja 2007. i ranije prigovor zastare osnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 13. srpnja 2020., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u odbija kao neosnovan za sva potraživanja koja su dospjela od uključivo 1. svibnja 2007. pa nadalje.

55. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

56. Visinu novčanog potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

57. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 15. travnja 2022., na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako je tužitelj naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više uplatio tuženiku od 29. svibnja 2006. do dana otplate kredita u cijelosti iznos od 3.715,30 kn. Razlika tečaja CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,647614 iznosi 13.654,00 kn. Iz navedenoga proizlazi da je tužitelj uplatio po ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sa sporazumom o osiguranju novačene tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke zaključenoga 29. svibnja 2006. od prvotno zaključenoga kredita više za iznos od 17.369,30 kn. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama vještak je pobrojao na stranicama 27 do 29 pismenoga nalaza i mišljenja.

58. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose se na tvrdnju kako čak i da se utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tada se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom te da bi trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite, slijedom čega predlaže dopunu vještačenja na način da se primjeni kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

59. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, dok je tuženik na ročištu glavne rasprave održanom 8. srpnja 2022. naveo kako je suglasan, kao i tužitelj, da se glavna rasprava održi i zaključi bez prisutnosti vještaka te da za vještaka nema pitanja.

60. Pri tome, nisu osnovani niti navodi tuženika kako je vještak trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom, jer se u konkretnom slučaju ne može raditi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, iz razloga što takav kredit između stranaka nije ugovoren.

61. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u utvrđenom iznosu od 13.646,16 kn a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

62. O tužbenom zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

63. Pri tome, sud napominje kako tužitelj u tužbi nije postavio definitivni tužbeni zahtjev, već je zadržao pravo tužbeni zahtjev konačno specificirati po visini nakon provedenoga financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja u smislu odredbe članka 186.b stavka 2. ZPP-a, što je tužitelj i učinio nakon provedenoga vještačenja podneskom od 5. svibnja 2022. pa navodi tuženika o tome kako je tužba nedopustiva s obzirom da ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno ZPP-u nisu osnovani.

64. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

65. O stopi zatezne kamate do 31. prosinca 2007. sud je odlučio primjenom Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj: 153/04.), prema čijem čl. 1. st. 1. dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, uz glavnicu plaća i zateznu kamatu na iznos duga po stopi od 15% godišnje.

66. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

67. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

68. O parničnim troškovima odlučeno je imajući u vidu čl. 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 1.811,16 eura, kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

69. Prvenstveno, sud je utvrdio kako je tužitelj uspio glede osnove tužbenoga zahtjeva 100 % (uspio je glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF), dok je glede ukupne visine tužbenoga zahtjeva od 13.654,00 kn uspio s 13.646,16 kn, a nije uspio s iznosom od 7,84 kn, odnosno s visinom tužbenoga zahtjeva uspio je s 99,94 %.

70. Prema ocjeni ovoga suda, uspjeh tužitelja od 99,55 % (100 + 99,94 = 199,94 ÷ 2 = 99,55) razlog je da se tužitelju dosude svi troškovi jer tužitelj nije uspio samo u razmjernome dijelu svoga zahtjeva od 0,45 %.

71. Tužitelju, koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 26. studenoga 2024., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 22. veljače 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 10. ožujka 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na pripremno ročište i glavnu raspravu održanu 31. ožujka 2022. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 5. svibnja 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV- om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu održanu 8. srpnja 2022. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude 28. srpnja 2022. u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu održanu 26. studenoga 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude 9. siječnja 2025. u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak vještačenja u iznosu od 265,44 € te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u zatraženome iznosu od 119,45 € u smislu Tbr. 1.1. i 2.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19. i 92/21.) što ukupno čini iznos od 2.384,89 € pa je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

72. Kako, slijedom iznesenoga, tuženik nije uspio u sporu s 99,55 %, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

73. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 9. siječnja 2025.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana