REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-816/2023-23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Baričević, odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg Bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 27. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja osobno, njegova punomoćnika, kao i punomoćnika tuženika, 8. siječnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209948500 od dana 20. lipnja 2007. godine koji je potvrđen od stane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod brojem OV-14208/2007 dana 26. lipnja 2007. godine, i to;

Članak 1.

”…stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 41.500,00 CHF (slovima: četrdesetjednatisućapetstošvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita...”

”...uz valutnu klauzulu...”

Članak 2.

” ...redovna kamatna stopa je tijekom postojanja ove obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....”

”...sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.”

”... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...”

Članak 7.

” Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF.” ”Za slučaj izmijene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta…”

Članak 23.

” Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora....”

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.231,16 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.listopada 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 naknaditi tužitelju RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak vođenja ovog postupka 861,25 EUR-a sa zakonskim kamatama tekućim od 8. siječnja 2025., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena pa do isplate.

IV. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.660,30 EUR-a i zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2007. do 19. siječnja 2016. , kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

V. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 11. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 20. lipnja 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu br. 3109948500, a koji je potvrđeno od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod brojem OV-14208/2007 dana 26. lipnja 2007. Navedeni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika (kreditora). Navedenim ugovorom o kreditu tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 41.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Namjena podizanja kredita bila je adaptacija kuće. Rok otplate iznosio je 15 godina. Prvotni mjesečni anuitet je iznosio 315,57 DHF. Ugovorom o namjenskom kreditu ugovorena je redovna kamata od 4,5% godišnje koja je sukladno čl. 6. Ugovora ugovorena kao promjenjiva temeljem odluke banke. O promjeni kamatne stope nije se posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost. Tužitelj ističe kako je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome. Tuženik je tužitelju dao na potpis standardizirani, unaprijed sastavljeni, ugovor o kreditu te s tužiteljem nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, a ponajmanje o načinu promjene kamatne stope. Tužitelj ističe da mu je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze. Također, tužitelj ističe kako tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak. Navedeno je utvrđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god. kojima je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedeno je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09.04.2015.god. Isto tako, tužitelj smatra kako su i odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je glavnica kredita vezana uz švicarski franak ništetne i nepoštene jer tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarskog franka. Naime, tužitelj ističe da ga tuženik nije u dovoljnoj mjeri upoznao sa rizicima vezivanja kredita uz valutu švicarskog franka. Tuženik nije tužitelja informirao o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Postupanje tuženika opisano u točkama II. do točke IV. ove tužbe protivno je načelu savjesnosti i poštenja te je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, posebice jer tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba čime je tuženik postupio suprotno odredbama č1. 81., čI. 82., čl. 83., čl. 85., č1. 86. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96103, dalje u tekstu: „ZZP") te Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbama ZID ZPK115 nisu poštovani zahtjevi koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer zakonodavac ZID ZPKI15 nije omogućio ponovnu uspostavu, kako pravno tako i činjenično, situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da gore citirane nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku nisu postojale. Ovakav stav potvrđen je i od strane Suda Europske unije u presudi broj C-188/17 od 14. ožujka 2019. godine. U navedenoj presudi broj C-188/17 Sud Europske unije, između ostalog, utvrdio je kako čak i u slučaju da zakonodavac putem zakona nepoštene i ništave odredbe zamijeni novim odredbama, a sve kako bi se održao predmetni ugovor, ne može utjecati na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Praksa Suda Europske unije obvezuju da je za nacionalne sudove te predstavlja izvor prava za iste. Također, utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u gore citiranim predmetima posl. broj: P-7129113 i posl. broj: Pž-6632/2017 donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene od strane Potrošač — Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, imaju primijeniti na ovaj konkretan spor na temelju odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedica koju navedene odluke imaju na ovaj konkretan predmet jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu ugovoren kunski kredit sa ljksnom kamatnom stopom. Sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je utvrđenjem da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu prep1aćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatim prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Nadalje, odredba članka 1111. st.1 X. Z00191 propisuje: Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nama osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredba stavka 3. istoga članka 1111. ZOO-a propisuje: „Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala." Također, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva." Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123108, 57/11, 148/11, 25113, 89/14, dalje u tekstu: „ZPP") propisano je da:

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka I. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredba članka 6. st. 3. Zakona o sudovima („Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisuje je: „Svatko u Republici Hrvatskoj dužan je poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti." Imajući u vidu sve gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužna platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa odnosno zakonski određena kamatna stopa. Isto tako, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu, kao i što je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u CHF obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, kao i što je tužitelju obračunao izlaznu naknadu kod prijevremenog zatvaranja kredita. Tužitelj je predmetni kredit otplatio. Ukupan iznos preplate tuženika po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznosi ukupno 5.591,57 EUR/ 42.129,67 kn. Tužitelj predlaže u daljnjem tijeku postupka provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost razlike između plaćene kamate unutar svakoga anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan isplate kredita tj. visine duga tuženika prema tužitelju, a po pribavi podataka i provedenom vještačenju taj će iznos tužitelj uskladiti po potrebi s vještačkim nalazom, kako u pogledu visine, tako i tijeka zateznih kamata. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku da donese presudu uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe da je 20.06.2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209948500, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti CHF 41.500,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) nadalje navodeći da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iz nosa od 5.591,57 EUR / 42.129,67 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane sudužnika FĐ. Dodatno tuženik ističe da je FĐ sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III- 3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. b) Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.06.2018. godine nastupila zastara. Također, tuženik napominje da je i zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 12. lipnja 2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” A koje je pravno shvaćanje već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 26.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: - što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); - što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); - što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15 Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. g. objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što smo već ranije naveli u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - R) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž- 1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“ Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6). Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva). Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:(za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;(za razliku u kamati)- izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama;(na okolnost konverzije kredita)- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); (na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015.g. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu)- da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 31-36 spisa), Otplatni plan (list 16-21 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (list 22-30 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa (list 15 spisa), Promet po kreditu (list 40-55 spisa), Izračun konverzije (list 138-150 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković, iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba (list 295-328 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 110-111 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim do iznosa od 3.231,16 EUR-a.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 20. lipnja 2007. zaključile predmetni ugovor o kreditu

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 41.500,00 CHF, uz valutnu klauzulu

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

-da su stranke 26. siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro

6. Među strankama je bila sporna aktivna legitimacija tužitelja, osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan, jer je tuženik primljene uplate prihvatio i knjižio ih na partiju kredita tužitelja, pa su iste dakle bile prihvaćene kao uplate u ime i račun tužitelja, a i činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo s tužiteljem kao primateljem kredita, tako da je isti jedini ovlašteni tužitelj i aktivno legitimiran u predmetnom ugovornom odnosu.

8. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

9. Saslušan tužitelj iskazao je da je predmetni kredit uzeo 2007., a tuženika je izabrao jer je kod njih primao plaću. Kredit je uzeo u svrhu adaptacije obiteljske kuće. Kada je uzimao kredit nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Kada je došao u banku namjera mu je bila da digne kredit u Eurima, jer CHF nije nikada vidio, to mu je bila nepoznata valuta, međutim službenica u banci ga je uputila u kredit u CHF. Kredit u CHF prezentiran mu je kao najbolja varijanta za njega, najpouzdanija. Taj kredit uzeo je s punim povjerenjem u banku, nitko mu posebno nije objašnjavao što je valutna klauzula, po struci je umjetnik tako da mu ti termini nisu previše poznati. Nikada prije nije uzimao kredit, to mu je bio prvi kredit. Sjeća se da mu je u odnosu na početnu ratu rata značajno narasla, i to mu je bio najteži period u životu. Da je znao da će mu rata toliko narasti kredit ne bi uzeo. Ponavlja da je s punim povjerenjem podizao taj kredit, nije uopće očekivao da je moguće da rata može toliko narasti. Dodatak ugovoru o kreditu (konverziju) potpisao je iz razloga da si kredit prebaci u stabilniju valutu - u eure. Ugovor koji je banka pripremila samo je pročitao i potpisao, nije niti znao da bi se moglo o nečemu pregovarati.

10. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

11. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije obiteljske kuće. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

12. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

13. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP- a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i kamatne stope. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

18. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

19. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

21. Prigovor zastare je djelomično osnovan.

22. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćenih anuiteta kredita u pogledu više plaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., a u pogledu više plaćenih iznosa uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 13. lipnja 2023., to je nastupila zastara za potraživanje po osnovi preplaćene kamate, dok za potraživanje po osnovi tečajnih razlika, nije protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

23. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I izreke.

24. Iako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, međutim zbog nastupa zastare tužitelj nema pravo na povrat iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa na ime promjene kamatne stope. Navedeno je u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, vezano uz pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

25. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

26. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

27. Također, naknada za prijevremenu otplatu kredita, prilikom ugovaranja kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Međutim, sporna ugovorna odredba iz čl.23 Ugovora o kreditu, kojom je predviđeno da je Banka ovlaštena naplatiti naknadu prema Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora je također nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, a ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03, radi čega je odlučeno kao pod I izreke.

28. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković, iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

29. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5.207,42 EUR. Da ukupno manje plaćen iznos zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 4,49 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 28.051,63 kn što je na dan izračuna konverzije, odnosno na dan 30.09.205. godine iznosilo 3.675,49 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije (01.02.2016.g.) iznose 1.703,72 EUR.

30. Nalazu i mišljenju vještaka tužitelj nije prigovarao, dok je tuženik naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Tuženik također ističe da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev bez da je umanjio preplaćeni iznos za iznos pretplate priznate u konverziji, pa bi usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja.

31. Ocjenjujući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.

32. Osnovan je prigovor tuženika da je ukupno preplaćeni iznos potrebno umanjiti za iznos priznat u konverziji budući je tužitelj provedenom konverzijom djelomično obeštećen, za iznos od 3.675,49 EUR-a, međutim ne u cijelosti, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka budući je utvrđen preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja (1.703,72 EUR-a) do dana provođenja konverzije, primjenom čl. 171 ZOO-a, pri čemu je i dalje ostao preostali iznos pretplate priznate u konverziji od 1.971,77 EUR-a, a za koji je iznos je dalje umanjen iznos pretplate od 5.207,42 EUR-a zbog rasta tečaja, tako da visina preplaćenog iznosa tužitelj nakon izvršenog uračunavanja iznosi 3.231,16 EUR-a, radi čega je navedeni iznos i dosuđen, zajedno sa kamatom od 2. veljače 2016.

33. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije u potpunosti obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi.

34. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

35. Budući da se za iznos naveden u izreci bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

36. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

37. Tužitelj je podneskom od 11. studenog 2024., tužbeni zahtjev za isplatu uredio u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, ali je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim do iznosa od 3.231,16 EUR-a, dok je neosnovan za iznos od 4.660,30 EUR-a i zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2007. do 19. siječnja 2016.

38. Tuženik se uređenju tužbenog zahtjeva usprotivio. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbene zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke

39. U odnosu na zahtjev tuženika da se tužbeni zahtjev tužitelja umanji za tzv. negativne razlike, valja reći da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama.(Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.2 ZPP-a, tužitelju je postavio tužbeni zahtjev u dvije točaka, s time da je u potpunosti uspio s dokazivanjem osnove, dok je s obzirom na visinu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 41%, stoga mu je u navedenom omjeru i priznat zatraženi trošak i to za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 10.04.2024., i 27.11.2024., za sastav podnesaka od 08.11.2024., za svaku radnju u naknada u iznosu od 82,00 Eura, za podneske od 25.04. 2024. i 19.06.2024., za svaku radnju naknada u iznosu od 20,50 EUR-a, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 92,25 EUR-a. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a ili sveukupno 861,25 EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

41. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, budući je tužitelj po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu (čl. 11 st.1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama).

42. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

43. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do V. U Krapini 8. siječnja 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Kristina Baričević

2. Odvj. Kruno Knežević