Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-279/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc.Marijana Bitange, predsjednika vijeća, Tomislava Juriše, Sande Janković, Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog SĆ, zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.– dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog SĆ, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 8. svibnja 2024. broj K- 5/2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog SĆ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi SĆ proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. te je na temelju iste zakonske odredbe uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

1.1. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogama u trajanju od tri godine.

1.2. U izrečenu kaznu zatvora optuženiku je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u uhićenju, istražnom zatvoru i ekstradicijskom pritvoru od 22. rujna 2021. do 20. listopada 2021. te od 29. siječnja 2023. pa nadalje.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje u tekstu ZKP/08.), optuženik je oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. - 6. ZKP/08. kao i snašanje troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žali se optuženi SĆ osobno i po branitelju, odvjetniku Danku Kovaču, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu a podredno da preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi od optužbe ili da ga proglasi krivim zbog kaznenog djela iz članka 315. KZ/11. – napad na službenu osobu, a svakako da mu u slučaju osude izrekne najblažu kaznu. S obzirom na suštinski iste žalbene navode žalbe će se jedinstveno razmatrati.

3. U odgovoru na žalbu državni odvjetnik predlaže žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba optuženika nije osnovana.

6. Optuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na motiv optuženika za počinjenje kaznenog djela. Naime, optuženik žalbenim navodima čini nespornim činjenicu da je bio nezadovoljan obiteljskog situacijom i da mu je bila odbijena molba za uvjetni otpust, ali smatra da je prvostupanjski sud navedene činjenice konstatirao kao motiv za postupanje, ali nije obrazložio zbog kojih razloga i temeljem kojih dokaza smatra ih utvrđenim.

6.1. Međutim, prvostupanjski sud (točka 19.) utvrđuje kao motiv optuženika za počinjenje kaznenog djela njegovo nezadovoljstvo obiteljskom situacijom, činjenica da ne viđa djecu jer ih majka ne dovodi u posjet, da se nalazi na izdržavanju višegodišnje kazne zatvora i da mu je molba za uvjetni otpust odbijena pa je nezadovoljstvo usmjerio na „službenicu zatvorskog sustava“ te navodi da je isto proizlazi iz izvješća Kaznionice u Glini o izdržavanju kazne zatvora za zatvorenika koje izvješće je pročitano u dokaznom postupku (točka 3.). Vodeći računa da je u dokaznom postupku ispitana žrtva, da taj iskaz navodi i prvostupanjski sud (točka 6.) i smatra ga vjerodostojnim kao i da je optuženik također iskazivao na te okolnosti (točka 7.) treba zaključiti da je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnoj činjenici o kojoj, između ostalog, ovisi pravna kvalifikacija terećenog kaznenog djela iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje optuženik.

7. Nadalje, optuženik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer je nepravilno primijenio odredbe članka 431. stavka 1. točke 8. i 6. ZKP/08. kao i odredbe ZKP/08. koji se odnose na neposredno ispitivanje svjedoka, analizu njihovih iskaza i iskaza vještaka u odnosu na obranu optuženika, a što je očito utjecalo na presudu. Međutim, u odnosu na reproduciranje iskaza od 16. ožujka 2022., čitanje iskaza SĆŽ od 19. prosinca 2017., te iskaza svjedoka VĆ od 11. prosinca 2017. i 16. ožujka 2022., prvostupanjski sud je pravilno na raspravi 8. svibnja 2024. primijenio članak 431. točku 8. ZKP/08. jer su isti ispitani na raspravi 16.ožujka 2022. (list 409) u prisutnosti optuženika, braniteljice i državnog odvjetnika (i pred istom predsjednicom vijeća). Dakle, prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe ZKP/08. pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje optuženik.

8. Ostali žalbeni navodi u pogledu motiva optuženika za postupanje, intenziteta i trajanja stiska rukom vrata žrtve i analize iskaza žrtve, svjedoka VĆ i dovođenja u vezu uz obranom optuženika i nalazom mišljenjem vještaka suštinski predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa će kao takvi u nastavku biti analizirani.

9. Optuženik smatra da u činjeničnom opisu naznačene i dokazane radnje prema žrtvi nisu u vezi s njezinim obavljanjem dužnosti pa u tom smislu nedostaje uzročnost. Pritom optuženik ukazuje da je kritične zgode dužnost žrtve bilo obavljanje poslova stručnog referenta – skladištara koji između ostalog nadzire rad zatvorenika u skladištu grafičke radionice te da nije nasrnuo na žrtvu u vezi s radom u skladištu, već isključivo u stanju smanjene ubrojivosti, kao rezultat frustracije u odnosu na stanje u kojem se nalazio. Dakle, optuženik suštinski problematizira motiv za postupanje prema žrtvi kao i njeno svojstvo, a koje činjenice ustvari tvore elemente objektivnog obilježja terećenog kaznenog djela.

9.1. Međutim, prvostupanjski sud je (točka 16.) iznio detaljne i cjelovite razloge u pogledu svojstva žrtve koja je tempore criminis bila službena osoba u smislu članka 87. stavak 3. KZ/11., pozivajući se na rješenje Uprave za zatvorski sustav, Kaznionice u Glini o rasporedu na radno mjesto za SĆŽ od 01. travnja 2015., izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad na ime DĆ, rješenje Uprave za zatvorski sustav, Kaznionice u Glini o rasporedu na radno mjesto za DĆ od 01. travnja 2015. te iskaz svjedoka ŽĆ, upravitelja Kaznionice u Glini, i te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ponavljati.

9.2. U odnosu na motiv iz kojeg proizlazi da je optuženik postupao u vezi s obavljanjem službene dužnosti žrtve, prvostupanjski sud navodi da iz izvješća kaznionice u Glini o izdržavanju kazne zatvora za zatvorenika SĆ od 9. listopada 2017. proizlaze okolnosti (navedene u točki 19.) a koje su ustvari nesporne (a proizlaze i iz obrane optuženika i iskaza žrtve SĆŽ) i zbog kojih izvodi zaključak, da je optuženik postupao upravo iz razloga jer je žrtva dio zatvorskog sustava i taj zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ovdje valja ukazati da niti u tijeku postupka, a niti žalbenim navodima optuženik ne upućuje na druge motive za postupanje, dok činjenica na koju upire, da je postupao u stanju smanjene ubrojivosti, ne utječe na ocjenu motiva već samo na mogućnost i percepciju značenja postupanja pa tako i u odnosu na motiv.

10. Nadalje, optuženik smatra da materijalni tragovi kao i nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine ne upućuju, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, da je optuženik postupao s namjerom da usmrti žrtvu. Pritom upire na činjenicu da je stisak rukom vrata žrtve bio slabijeg do srednjeg intenziteta i da je trajao manje od dvije minute, da je žrtva zadobila samo tjelesne ozljede i da nije bila vitalno ugrožena kao i da je sud nekritički prihvatio hipotetsku i logičku pretpostavku vještaka da bi teoretski, djelovanje na vrat žrtve u slučaju da se ona nije branila mogle dovesti do smrtnog ishoda.

10.1. Naime, prvostupanjski sud (točka 17.) zaključuje, obrazlažući subjektivno obilježje djela, da je optuženik bio svjestan da je snažno stezanje oko vrata podobno sredstvo za lišenja života druge osobe te da ustraje u stezanju vrata žrtve unatoč njenom opiranju i pozivanju u pomoć. Valja ukazati, u pogledu intenziteta stiska, da vještak teoretski zaključuje (točka 13.) da su ozljede koje su uočene na vratu žrtve (točka 12., nagnječenje ili uboj glave i vrata, nagnječenje ili uboj lica, oguljotinu usne, oguljotine vrata i u području iznad obje ključne kosti, oguljotinu i u području ispod jezika te otok u području ispod jezika) mogle nastati djelovanjem sile slabijeg do srednjeg intenziteta, ali isto tako moguće da se ovakve ozljede mogle nastati djelovanjem sile jačeg intenziteta, ali u vrlo kratkom vremenu pritiska oko vrata. Stoga je prvostupanjski sud osnovano u tom smislu prihvatio iskaz žrtve SĆŽ (i time nastavno u odnosu na teoretski model utvrdio realni događaj u radnjama i redoslijedu), da se je radilo o snažnom stisku (iskazuje da je ostala bez zraka) i u takvom obrazloženju, suprotno žalbenim navodima, nema kontradiktornosti u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka. S obzirom na sve navedeno sud je osnovano (suprotno žalbenim navodima) odbio dokazni prijedlog da se ponovno ispita SĆŽ i svjedok VĆ (točka 4 . - 4.1.) te iznio razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nadalje, neovisno o kvalifikaciji ozljeda i trajanju pritiska prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaz žrtve te analizirajući nalaz i mišljenja vještaka, osnovano zaključuje da je optuženik postupao s izravnom namjerom (točka 17. i 18.) te da se je žrtva aktivno branila, odnosno otimala i uspjela se osloboditi tek kada je uspjela ugristi optuženika za prste pa je time spriječila optuženika u postizanju snažnog stiska u duljem trajanju koji bi prouzročio njezinu smrt uslijed nedostatka zraka ili prekida rada srca (točka 14.).

11. Optuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na činjenicu boluje li od epilepsije odnosno da li je imao napade slične epileptičkim napadima i to zbog zlouporabe vrste i količine medikamenata koje koristi. U tom smislu ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno odbio dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedoka VĆ.

11.1. Međutim, valja ukazati da je optuženik na raspravi 8. svibnja 2024. (list 690 spisa) nakon ispitivanja vještaka sudske medicine dr. Dražena Jankovića predložio ispitati svjedoka VĆ samo na okolnost trajanja i jačine stiska optuženika oko žrtvinog vrata i sud je taj dokazni prijedlog osnovano odbio iz svih navedenih osnova (točka 10. ovosudne odluke) dok je u odnosu na eventualno postojanje epileptičkih napada prihvatio nalaz i mišljenje vještaka psihijatra Aleksandra Haida (točka 25.) koji je konzultirao neurologa i otklonio postojanje epilepsije te naveo da je optuženik ovisnik pa s obzirom na razvijenu toleranciju, konzumacija medikamenata ne bi dovela do epileptičkih napada. S obzirom na iznesene razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud ponovno ispitivanje svjedoka na okolnost ponašanja optuženika i postojanje epileptičkih napada je nepotrebno.

12. Zbog prethodno iznesenih razloga valja zaključiti da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo. Iako optuženik ističe kao žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona suštinski se žalbeni navodi odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je međutim, kako je to prethodno analizirano, pravilno i potpuno utvrđeno.

13. U odnosu na odluku o kazni optuženik smatra da je prvostupanjski sud neosnovano kao otegotnu okolnost cijenio njegovo raniju osuđivanost jer se radi o imovinskopravnim kaznenim djelima, što ne bi trebalo utjecati na vrstu i visinu kazne te nije kao olakotne okolnosti cijenio izostanak težih posljedica (lake tjelesne ozljede) te doprinos zatvorskog sustava u odnosu na uvjete pod kojima je došlo do kaznenog djela, kao i izostanak kontrole zatvorenika u zloupotrebi lijekova kao opojnih sredstava kao i prodaja istih.

13.1. Prvostupanjski sud je kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio smanjenu ubrojivost tempore criminis (suprotno žalbenim navodima nije cijenio u smislu članka 48. stavka 2. KZ/11.), činjenicu da je optuženik otac dvoje maloljetne djece o kojima je dužan skrbiti te činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju (točka 27.). i prvostupanjski sud (točka 32.) jasno navodi da, s obzirom na činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, primjenjuje odredbe o ublažavanju kazne iz osnove članka 48. stavka 1. KZ/11., a tako proizlazi i iz izreke presude.

13.2. Kao otegotne okolnosti prvostupanjski sud cijeni (točka 29.-30.) optuženikove imovinske i obiteljske prilike odnosno činjenicu da je bez zaposlenja i prihoda, bez imovine uz obvezu skrbi o maloljetnoj djeci te osnovano (suprotno žalbenim navodima) i višestruku kaznenu osuđivanost. Naime, neovisno o činjenici da je optuženik višestruko kazneno osuđivan zbog kaznenih djela uglavnom imovinskopravnog karaktera (izvod iz KE list 265-267 spisa), brojnost tih kaznenih djela kroz duži vremenski period, zbog kojih je proveo na izdržavanju kazni zatvora 11 godina i 9 mjeseci pokazuju da se radi o životnom i očito nepromjenjivom stavu optuženika u odnosu na društveni i pravni sustav vrijednosti, zbog čega je prvostupanjski sud osnovano višestruku kažnjavanost uzeo u obzir kao otegotno. Ostale okolnosti koje navodi optuženik u odnosu na zatvorske uvjete nisu od značaja u smislu olakotnih okolnosti.

13.3. Cijeneći sve prethodno navedene i osnovano utvrđene olakotne i otegotne okolnosti i uvažavajući žalbene navode u odnosu na izostanak težih posljedica u smislu jačine povrede zaštićenog dobra, uz izostanak žalbe državnog odvjetnika, stav je ovog drugostupanjskog suda, da je upravo kazna zatvora u trajanju od sedam godina u potpunost primjerena i osobnim prilikama optuženika, te će u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., te je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

14. Optuženik se žali u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru smatrajući da je ista neosnovana i nepotrebna. Međutim prvostupanjski sud je, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, iznio razloge (točka 34.) koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati i koji u potpunosti opravdavaju izricanje sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od 3 godine, pa niti u tom dijelu nije osnovana optuženikova žalba.

15. Slijedom navedenog, budući da žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene ni povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Marijan Bitanga