REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5971/2023-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz Lančića, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu prema generalnoj punomoći Š1400/19, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice njegove punomoćnice OK, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika NK, odvjetničkog vježbenika, 8. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 320-50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine, koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:
„Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠK, Ak. L. Šabana 5, Ivanec, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 872,15 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 01. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
na iznos od 8,99 EUR od 30.11.2007. pa do isplate
na iznos od 8,87 EUR od 31.12.2007. pa do isplate
na iznos od 8,95 EUR od 31.01.2008. pa do isplate
na iznos od 8,96 EUR od 29.02.2008. pa do isplate
na iznos od 9,02 EUR od 31.03.2008. pa do isplate
na iznos od 8,72 EUR od 30.04.2008. pa do isplate
na iznos od 13,89 EUR od 31.05.2008. pa do isplate
na iznos od 13,93 EUR od 30.06.2008. pa do isplate
na iznos od 13,55 EUR od 31.07.2008. pa do isplate
na iznos od 13,42 EUR od 31.08.2008. pa do isplate
na iznos od 13,43 EUR od 30.09.2008. pa do isplate
na iznos od 14,38 EUR od 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 13,51 EUR od 30.11.2008. pa do isplate
na iznos od 14,26 EUR od 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 14,07 EUR od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 14,15 EUR od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 19,89 EUR od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 19,71 EUR od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 19,12 EUR od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 18,63 EUR od 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 18,47 EUR od 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 18,37 EUR od 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 18,11 EUR od 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 17,75 EUR od 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 17,75 EUR od 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 17,69 EUR od 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 17,71 EUR od 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 17,39 EUR od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 17,49 EUR od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 17,15 EUR od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 17,00 EUR od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 17,82 EUR od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 17,30 EUR od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 17,65 EUR od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 17,12 EUR od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 16,45 EUR od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 16,88 EUR od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 17,46 EUR od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 16,47 EUR od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 16,35 EUR od 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 15,73 EUR od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 15,43 EUR od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 16,18 EUR od 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 15,90 EUR od 30.06.2011. pa do isplate
na iznos od 16,39 EUR od 31.07.2011. pa do isplate
na iznos od 15,53 EUR od 31.08.2011. pa do isplate
na iznos od 14,65 EUR od 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 11,29 EUR od 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 10,94 EUR od 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 10,77 EUR od 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 10,57 EUR od 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 10,25 EUR od 28.02.2012. pa do isplate
na iznos od 9,82 EUR od 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 9,53 EUR od 30.04.2012. pa do isplate
na iznos od 9,21 EUR od 31.05.2012. pa do isplate
na iznos od 8,79 EUR od 30.06.2012. pa do isplate
na iznos od 8,45 EUR od 31.07.2012. pa do isplate
na iznos od 8,05 EUR od 31.08.2012. pa do isplate
na iznos od 7,59 EUR od 30.09.2012. pa do isplate
na iznos od 7,31 EUR od 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 6,98 EUR od 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 6,57 EUR od 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 6,05 EUR od 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 2,37 EUR od 12.02.2013. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“
III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.912,31 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 01. travnja 2007. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to: na iznos od 5,44 EUR od 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 8,29 EUR od 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 8,00 EUR od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 11,27 EUR od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 6,53 EUR od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 7,19 EUR od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 3,95 EUR od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 1,63 EUR od 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 2,54 EUR od 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 4,12 EUR od 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 4,25 EUR od 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 3,12 EUR od 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 5,93 EUR od 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 8,25 EUR od 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 11,44 EUR od 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 11,03 EUR od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 15,29 EUR od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 14,79 EUR od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 16,56 EUR od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 29,69 EUR od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 27,34 EUR od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 35,76 EUR od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 33,26 EUR od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 29,06 EUR od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 38,92 EUR od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 51,43 EUR od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 43,14 EUR od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 46,51 EUR od 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 43,00 EUR od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 44,05 EUR od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 60,84 EUR od 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 62,83 EUR od 30.06.2011. pa do isplate
na iznos od 77,00 EUR od 31.07.2011. pa do isplate
na iznos od 70,33 EUR od 31.08.2011. pa do isplate
na iznos od 62,96 EUR od 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 63,84 EUR od 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 63,56 EUR od 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 67,64 EUR od 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 71,24 EUR od 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 72,02 EUR od 28.02.2012. pa do isplate
na iznos od 70,10 EUR od 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 71,98 EUR od 30.04.2012. pa do isplate
na iznos od 73,39 EUR od 31.05.2012. pa do isplate
na iznos od 71,98 EUR od 30.06.2012. pa do isplate
na iznos od 72,79 EUR od 31.07.2012. pa do isplate
na iznos od 71,82 EUR od 31.08.2012. pa do isplate
na iznos od 69,32 EUR od 30.09.2012. pa do isplate
na iznos od 72,76 EUR od 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 74,60 EUR od 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 73,95 EUR od 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 68,50 EUR od 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 1.007,89 EUR od 12.02.2013. pa do isplate u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu broj: 320- 50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine koji glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
VI. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 103,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2013. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 320- 50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine koji glasi: “Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
VIII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 163,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2007. pa do isplate po stopi koja do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IX. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 8. siječnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
X. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio ovom sudu 10. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su 20. ožujka 2007. parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, broj 320-50- 3979756 i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita. Navedenim Ugovorom, između ostalog, ugovoren je namjenski kredit za kupnju automobila u iznosu od 20.727,93 CHF (čl. 1. i 6.), da je redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, koja je tijekom otplate promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl. 2.) te da je rok otplate u trajanju od 84 mjeseca (čl. 4.). Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 5,50%, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan.
Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.
Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze.
1.1. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.
1.2. Tužitelj dalje ukazuje da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od 09. travnja 2015., pod brojem Revt- 249/14.
1.3. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž- 6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 04. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007., i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
1.4. Sve prednje navedeno potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao.
1.5. Obzirom na sve izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,569 CHF. Nadalje, u predmetnom ugovoru o kreditu sadržane su i nezakonite odredbe o naknadi za obradu kredita sadržane u čl. 3. koji određuje naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i odredba o prijevremenoj otplati kredita, pa je tako čl. 9. t. 6. Ugovora određeno kako se može izvršiti prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a koje naknade su tužitelju naplaćene. Odredbe su ništetne prije svega iz razloga kako je to opisano u tužbi - o istima se nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru bez da je potrošač imao bilo kakav utjecaj na sadržaj istih, nejasno je koji su to uvjeti koje je kreditor odredio, te na koji je način određena njihova visina. Dakle, tuženik je jednostrano odredio ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita te naknadi za obradu kredita, isti je ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem u pogledu citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknada niti njihovim određivanjem. Tužitelj stoga predlaže sudu presudom utvrditi ništetnost navedenih odredaba Ugovora te naložiti tuženiku isplatu iznosa stečenih na temelju ništetnih odredbi, sve kako je navedeno u samoj tužbi i izreci ove presude.
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu kojim je osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u bitnom istaknuo da tužitelj pogrešno zahtjev temelji na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga jer se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, a tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.
Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik još ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.
2.1. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje i dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.
2.2. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt- 249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat.
2.3. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Dalje tuženik detaljno elaborira o parametrima korištenim tijekom promjene kamatne stope te ukazuje da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa.
2.4. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. To stoga jer je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu, pa tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe.
2.5. Tuženik još ističe da je tužitelj, potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, pa je tuženik tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovanim smatra i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik je na ročištu 5. rujna 2024. izjavio da povlači prigovor u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ali je ostao kod osporavanja osnove i predložio je odbiti tužbeni zahtjev te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
3. Sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu (list 12-16 spisa), izračun više plaćenih kamata, valutnih razlika i naplaćenih naknada (list 17-18 spisa), otplatni plan (list 19- 20, 29-33 spisa), otplatna tablica (list 21-23 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 24-28 spisa), presliku zahtjeva za kredit (list 52 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.02.2007. do 31.03.2007. (list 53-54 spisa), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 55 spisa), naknade u poslovima kreditiranja građana (list 61-62 spisa), a razgledana je i priložena sudska praksa (list 56-60, 63-67, 80-93 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je sud glavnu raspravu zaključio.
4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22,114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, kako je navedeno u samoj izreci.
5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 5.12.2024. (list 103-104 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe a ne ni za kakve poslovne svrhe. Naveo je da ga u banci nisu ništa upozoravali te da je on tražio kredit u HRK, međutim kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji zbog kamate i o riziku mu nije nitko ništa govorio. Iskazao je da je sam ugovor u banci već bio pripremljen te da ga je on morao samo potpisati i nije bilo mogućnosti da pregovara o odredbama. Također je naveo da mu nije ništa rečeno o naknadama koje je morao platiti te da mu, prilikom zaključenja ugovora, nisu uručeni Opći uvjeti. Naveo je da je Ugovor pročitao u banci prije potpisivanja, a kao laiku i mladom čovjeku mu je bilo jasno, a službenica mu je pojasnila "svoju priču". Iskazao je i da je predao zahtjev za prijevremeno zatvaranje jer je u drugoj banci podigao kredit i isti nije mogao zatvoriti dok ne plati naknadu za zatvaranje o kojoj mu nitko ništa nije rekao prilikom zaključenja ugovora.
6. Iskaz tužitelja sud cijeni iskrenim, logičnim i životno uvjerljivim, bez naznaka da bi tužitelj nešto lagao ili prešućivao radi čega je u cijelosti ocijenjen vjerodostojnim i kao takav je i prihvaćen.
7. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu (l-12-16 spisa) sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 20. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 320-50-3979756 za kupnju novih vozila Chevrolet sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima:
- iznos kredita kunska protuvrijednost od 20.727,93 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate korištenja,
-ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora,
-ugovorena je jednokratna naknada člankom 3. Ugovora i to 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,
-ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanim u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.
-odredbom čl.9. ugovora određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a istom odredbom ugovoreno je da se na sve što nije tim Ugovorom regulirano primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora.
8. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata kao što nisu sporni ni datumi plaćanja ulazne i izlazne naknade (l-103), a sporno je da li su te promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koja se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama. Nadalje je sporna valjanost primjene odredbe o valutnoj klauzuli te valjanost odredaba kojima je ugovorena ulazna naknada kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita.
9. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.
10. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.
11. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.
12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud RH je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13.6.2014. Tako je djelomično osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika za isplatu na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je od 13. lipnja 2014. do pokretanja tužbe u ovom predmetu 10. lipnja 2023. itekako protekao petogodišnji zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a. U odnosu na odredbe, kojima je ugovorena valutna klauzula taj rok teče od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 4 dana prije isteka zastarnog roka, u tom dijelu nije osnovan prigovor zastare. Naime, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare. Potraživanja iz ove parnice zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, a koji rok je protekao za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje zbog promjenjive kamatne stope (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom mišljenju broj: Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.), dok nije protekao za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje za valutnu klauzulu, jer je tužba podnesena 10. lipnja 2023. (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).
13. S obzirom da je slijedom obrazloženog istaknut prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na preplatu zbog promjenjive kamatne stope osnovan, taj dio tužbenog zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom II. ove presude.
14. Kao što je već ranije u obrazloženju navedeno u odnosu na valutnu klauzulu zastara je počela teći pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda P-1401/12, a to je donošenjem potvrđujuće odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17, odnosno 14.6.2018. Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. odbijena je revizija banaka protiv navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17. Stoga za taj dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, nego što bi ostvario da je ostao na snazi onaj tečaj CHF koji je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate. Imajući na umu da nije sporna utužena visina, odlučeno je kao u izreci pod točkom IV. presude, dok datumi izvršenih plaćanja jasno i nedvojbeno proizlaze iz priloženog prijepisa knjigovodstvene kartice na listovima 24 do 33 spisa.
15. Nadalje, među strankama je sporna valjanost odredbe o tzv. „ulaznoj naknadi“, točnije jednokratnoj naknadi, koja je ugovorena čl. 3. Ugovora kao i odredbe o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 9. Ugovora.
16. Odredbom čl. 269. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/23– dalje: ZOO), propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba, koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. st.1. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva - ugovor je ništetan. 17. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
18. Nadalje, odredbom čl. 84 ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Konačno, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
19. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su sporne odredbe čl. 3. i dijela čl. 9. predmetnog ugovora određeni, odnosno odredivi, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o tim spornim odredbama.
20. Naime, iz čl. 3. i dijela čl. 9. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama ugovora, koje sadrže odredbe prema kojima se određuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita (čl.3.) kao i da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor (čl.9.).
21. Ocjena je ovog suda da su odredba čl. 3. kao i sporni dio odredbe čl.9. neodređeni, odnosno neodredivi, a to iz razloga, što na temelju tih odredbi tužitelj, a kako to slijedi i iz njegovog iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno prema kojim parametrima se te naknade utvrđuju, a niti što točno predstavljaju. S druge strane iz samog čl. 9. predmetnog ugovora proizlazi da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći akti Kreditora, međutim, niti iz jedne odredbe Ugovora ne proizlazi da je tužitelj, prilikom sklapanja ugovora, bio upoznat s odredbama Općeg akta Kreditora kao niti da mu je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih. Navedeno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja, dok tuženik nije suprotno niti tvrdio, a još manje dokazao. 22. Naime, iz iskaza tužitelja, koji sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da mu banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije uopće objasnila parametre koji utječu na visinu predmetnih naknada te da mu, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije bila uručena odluka banke o naknadama te da nije bilo riječi o tome da se može pregovarati o visini te nakade.
23. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, a niti je dokazao da je tužitelja upoznao s odredbama Općih akata banke i da mu je te Opće akte, tom prilikom i uručio.
24. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 320-50-3979756 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Općih akata Kreditora sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema tom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.
25. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe nisu određene, a niti odredive to su iste u smislu odredbe č. 270. ZOO-a ništetne. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporne ugovorne odredbe su zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništetne i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP-a.
26. Za naglasiti je da tuženik nije ni tvrdio, a još manje dokazivao da bi sporne odredbe čl. 3. i dio odredbe čl. 9. navedenog ugovora bile ugovorene na jasan, uočljiv i lako razumljiv način kao što nije ni tvrdio ni dokazivao da je, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju mogućnost jednokratne naknade i naplate za prijevremenu otplatu kredita kao i od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima bi se točno radilo, pa da bi, u vrijeme sklapanja ugovora, tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa koje bi bio dužan platiti za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik navedenim ugovornim odredbama sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.
27. Pritom, valja navesti da nije sporno kako, same po sebi, jednokratna naknada i naknada za prijevremenu isplatu kredita nisu ništetne jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da te naknade ne prouzrokuju neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.
28. Bitno je i istaknuti i to, da je unašanjem spornih odredaba u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakvih " ulaznih i izlaznih" naknada financijski oštećen tužitelj jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjeve kao u točkama V. i VII. izreke presude. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“
29. U odnosu na prigovor zastare za isplatu na temelju ništetnih odredbi čl.3. i dijela čl.9. Ugovora tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.
30. Tuženik nije tijekom postupka osporio činjenice plaćanja predmetnih naknada, a čije plaćanje proizlazi iz prijepisa knjigovodstvene kartice na listovima 24-33 spisa. Kako tužitelj zahtjevom iz točaka VI i VIII. petita potražuje isplatu nespornih iznosa od 103,52 € i 163,42 €, to je zahtjev za isplatu tih iznosa na temelju odredbi čl. 323. u vezi čl. 1111. ZOO-a prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. VI. i VIII. izreke presude. Naime, prema čl. 323. st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, pa je upravo na temelju navedenih odredbi dakle, odlučeno kao u izreci.
31. Neosnovano je pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 2009., pa se ne može retroaktivno primjenjivati na ugovor koji je predmetom spora. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO zatezna kamata suđena je za isplatu na temelju ništetne odredbe o valuti, kako je gore obrazloženo u točci 14. obrazloženja, a kako nisu sporni datumi isplaćene ulazne i izlazne naknade to je za jednokratnu naknadu za obradu kredita kamata suđena od 30. travnja 2007. do isplate, a za naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita od 12. veljače 2013., dok se odluka o visini stope temelji na odredbi čl. 29. st.2. i 8. ZOO-a. Naime, kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).
32. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Kako je tužitelj nije uspio u sporu samo s manjim dijelom zahtjeva od 872,15 € u odnosu na koji, po ocjeni ovog suda, nisu nastali posebni troškovi, odlučeno je da tuženik ima snositi sve troškove.
Tužitelju je tako priznat trošak kako slijedi:
-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),
-za pristup na ročišta 5.9.2024. i 5.12.2024. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),
-za sastav podnesaka od 27.3.2024. i 16.9.2024. po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 500 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi, te uvećano za 25% po osnovi PDV iznosi 1.250,00 €, koliki je ukupan dosuđeni iznos troškova. Nadalje, prema čl. 155. st. 1. ZPP tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 19.9.2023. jer dostavlja punomoć, koju je bio dužan dostaviti uz tužbu, pa taj podnesak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP. Tužitelju, po mišljenju ovog suda, nije bio potreban niti zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je u slučaju izostanka s tog ročišta presuda dostupna putem e-oglasne ploče, a i to je ročište prezakazano u skladu s ovlastima suda te održano unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužitelj je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo kao potrošač, pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.
33. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na parnične troškove.
Zagreb, 8. siječnja 2025.
S u d a c:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
