Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-108/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sucu Draženku Jakopoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice MA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja mldb. ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po majci i z. z. MA, a ona po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačka banka d. d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, a nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 25. studeni 2024. godine, kojoj je bila nazočna 1. tužiteljica, punomoćnica tužitelja i z. pun. tuženika, te sukladno odredbi članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku - objave odluke dana 8. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 25.5.2024. godine.

II. Odbija se prigovor tuženika zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, kao neosnovan.

III. Tužba tužitelja u dijelu u kojem su tužitelji tražili preplatu kreditnih obveza s osnova neosnovane promjene kamatne stope smatra se povučenom.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285206/2006, kreditna partija 7103046719, sklopljen dana 22.03.2006. godine između pok. ČA, [adresa] kao korisnika kredita, VA, [adresa] i HA, [adresa] kao založnih dužnika i tužene Zagrebačke banke d. d. Zagreb, Paromlinska 2 kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu Nade Šagi-Belcar iz [adresa], dana 22.03.2006. godine pod brojem OU.224/06-4, i to:

- dio čl. 1. st. 2. u kojem je ugovoreno: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu"...

- dio čl. 2. st. 1. i 3. u kojem je ugovoreno: ..."temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", ..."sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora", ...

- dio čl. 7. st. 2. u kojem je ugovoreno: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope skladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete."

- čl. 23.P. u kojem je ugovoreno: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora i sve ostale obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.

- čl 2.4. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

- čl. 23. H. koja glasi: "Javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove ispunjenja po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita."

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da 1. tužiteljici MA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelju mldb. ŠA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanom po majci i z. z. MA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 2.541,87 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.12.2007. godine određuje sukladno Zakonu o zateznim kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate od 01.08.2008. do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO), tekućom kako slijedi: - na

iznos 4,37 EUR od 1. studeni 2008.,

iznos 10,24 EUR od 1. siječanj 2009.,

iznos 12,08 EUR od 1. veljača 2009.,

iznos 18,16 EUR od 1. ožujak 2009.,

iznos 9,33 EUR od 1. travanj 2009.,

iznos 9,18 EUR od 1. svibanj 2009.,

iznos 7,52 EUR od 1. lipanj 2009.,

iznos 8,51 EUR od 1. srpanj 2009.,

iznos 6,24 EUR od 1. kolovoz 2009.,

iznos 7,82 EUR od 1. rujan 2009.,

iznos 5,30 EUR od 1. listopad 2009.,

iznos 6,83 EUR od 1. studeni 2009.,

iznos 7,11 EUR od 1. prosinac 2009.,

iznos 11,82 EUR od 1. siječanj 2010.,

iznos 22,92 EUR od 1. veljača 2010.,

iznos 13,77 EUR od 1. ožujak 2010.,

iznos 18,46 EUR od 1. travanj 2010.,

iznos 20,72 EUR od 1. svibanj 2010.,

iznos 27,44 EUR od 1. lipanj 2010.,

iznos 32,25 EUR od 1. srpanj 2010.,

iznos 26,01 EUR od 1. kolovoz 2010.,

iznos 44,17 EUR od 1. rujan 2010.,

iznos 36,30 EUR od 1. listopad 2010.,

iznos 37,57 EUR od 1. studeni 2010.,

iznos 44,52 EUR od 1. prosinac 2010.,

iznos 56,08 EUR od 1. siječanj 2011.,

iznos 43,53 EUR od 1. veljača 2011.,

iznos 47,28 EUR od 1. ožujak 2011.,

iznos 42,50 EUR od 1. travanj 2011.,

iznos 52,91 EUR od 1. svibanj 2011.,

iznos 62,60 EUR od 1. lipanj 2011.,

iznos 65,07 EUR od 1. srpanj 2011.,

iznos 106,07 EUR od 1. kolovoz 2011.,

iznos 66,95 EUR od 1. rujan 2011.,

iznos 62,11 EUR od 1. listopad 2011.,

iznos 62,43 EUR od 1. studeni 2011.,

iznos 62,44 EUR od 1. prosinac 2011.,

iznos 67,97 EUR od 1. siječanj 2012.,

iznos 71,02 EUR od 1. veljača 2012.,

iznos 71,42 EUR od 1. ožujak 2012.,

iznos 69,23 EUR od 1. travanj 2012.,

iznos 70,36 EUR od 1. svibanj 2012.,

iznos 72,71 EUR od 1. lipanj 2012.,

iznos 69,99 EUR od 1. srpanj 2012.,

iznos 70,21 EUR od 1. kolovoz 2012.,

iznos 65,54 EUR od 1. rujan 2012.,

iznos 67,08 EUR od 1. listopad 2012.,

iznos 70,41 EUR od 1. studeni 2012.,

iznos 69,39 EUR od 1. prosinac 2012.,

iznos 70,92 EUR od 1. siječanj 2013.,

iznos 66,73 EUR od 1. veljača 2013.,

iznos 65,50 EUR od 1. ožujak 2013.,

iznos 69,95 EUR od 1. travanj 2013.,

iznos 66,37 EUR od 1. svibanj 2013.,

iznos 64,61 EUR od 1. lipanj 2013.,

iznos 60,14 EUR od 1. srpanj 2013.,

iznos 63,71 EUR od 1. kolovoz 2013.,

time da se od navedenog iznosa 3/4 dijela isplati na račun MA, a 1/4 iznosa na račun mldb. ŠA.

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da 1. tužiteljici MA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 194,31 EUR[1] /1.464,00 HRK i 2. tužitelju mldb. ŠA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanom po majci i z.z. MA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 259,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO), tekućom od dana 07.03.2007. godine pa do isplate, time da se od navedenog iznosa 3/4 dijela isplati na račun MA, a 1/4 iznosa na račun mldb. ŠA.

IV. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika u odnosu na tužitelje istaknuto radi prebijanja u iznosu od 166,21 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od

0,50 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

0,07 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

2,73 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

1,51 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

3,80 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

5,18 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

4,41 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

5,39 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

8,95 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

8,43 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

11,04 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

9,31 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

9,03 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

11,55 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

9,59 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

10,20 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

7,49 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

4,93 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

1,35 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

4,07 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

7,10 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

7,13 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

8,71 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

9,95 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

9,06 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

2,57 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

2,17 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženoj da tužiteljima isplati troškove postupka u iznosu od 2.004,00 EUR (slovima: dvije tisuće četiri eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO), od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 8. siječnja 2025. godine do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

I. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, navodeći da je kao korisnik kredita, dana 22.3.2006. godine, s tuženom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285206/2006, kreditna partija 7103046719, kojim mu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 23.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da su kredit su potpisali i VA i HA kao založni dužnici, da su kreditna sredstva odobrena tužitelju dana 22.03.2006. godine, u kunskoj protuvrijednosti koja je na taj dan iznosila 109.877,78 kn, da iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu je iznosio 325,68 CHF, da su prvi anuitet tužitelji uplatili dana 10.9.2006. godine u ukupnom iznosu od 1.513,89 kn, da je u navedenom ugovoru o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, te da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene, da Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene i da se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da je Kredit u cijelosti otplaćen u kolovozu 2013. godine, da je Ugovor o kreditu sklopljen u filijali tužene u [adresa] i stoga postoji nadležnost Općinskog suda u Varaždinu, da je je kredit otplaćivao redovito, da se Kreditna obveza koja je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila oko 1.500,00 kn popela u pojedinim mjesecima trajanja otplate kredita i na iznos od oko 2.100,00 kn, da je do znatnog povećanja iznosa kredne obveze tužitelja došlo zbog dva povezana faktora iz sklopljenog ugovora o kreditu i to nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne i stope i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli, da je Ugovor o kreditu broj 3206285206/2006, kreditna partija 7103046719 od 22.3.2006. godine ništetan, jer se ugovornim odredbama iz čl. 2. i 7. nepošteno ugovara odredba čl. 2. st. 1. i 3. da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tužene, odredba čl. 7. st. 2. da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, da prema stavu Trgovačkog suda u Zagrebu iznijetom u presudi broj: P-1401/12 od 4.7.2013. godine, donijete u kolektivnom pravnom sporu, a koji stav je potvrđen u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine, takvim ugovornim odredbama u potrošačkim kreditima koje je sklapala u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima koji koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da je u navedenim odlukama utvrđeno da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane, u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. ZZP (NN 96/03) odnosno čl. 101. st. 1. ZZP (NN 79/07), da je Vrhovni sud svojom presudom broj: Revt-249/14 od 9.4.2015. godine odbio revizije podnijete na gore navedenu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, da u skladu s čl. 2. st. 1. i 3. ugovora, da je u toku otplate kredita tužena u više navrata jednostrano, bez ikakvih pregovora s tužiteljem mijenjala kamatnu stopu po kreditu, što je vidljivo iz dokumenta tužene - Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103046719 od 28.12.2020. godine, da slijedom navedenog proizlazi da je kamatna stopa po kreditu broj 7103046719 neosnovano i protuzakonito plaćana po većoj stopi od dopuštene u razdoblju od 1.10.2007. godine do 10.8.2013. godine, da je do plaćanja kamate na temelju neosnovano povećane kamatne stope dolazilo i neko vrijeme nakon tog datuma, iako je kamatna stopa u tom razdoblju bila niža od početno ugovorene kamatne stope, jer je tijekom otplate anuiteta na temelju povećanih kamatnih stopa došlo do toga da se glavnica sporije smanjivala, tužena je tijekom otplate kredita primjenjivala otplatu na bazi jednakih anuiteta, čime je uzrokovala da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate u anuitetu, zbog čega se kod svakog povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu, sve na štetu potrošača, da tužena niti na to nije upozorila tužitelja kod ugovaranja kredita, a nije mu niti ponudila otplatu u različitim iznosima rata od početka prema kraju otplate, a što bi za tužitelja bilo povoljnije, budući da se kod takvog načina otplate udio glavnice u anuitetu ostaje isti do kraja otplate, odnosno glavnica se ravnomjerno smanjuje prema kraju otplate, da prema čl. 81. st. 1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, da prema čl. 84. ZZP (NN 96/03) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje, što drugo, da prema čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav, da prema čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, da prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, da prema čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, da prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tužena je dakle tužitelju ponudila sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke, što je ništavo jer je protivno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Banka je potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što je protivno odredbi čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a kamate su cijena, da cijena kao bitni element ugovora u konkretnom slučaju ovisi o visini glavnice, te o visini kamatne stope koju jednostrano određuje banka, pa je cijena neizvjesna, da banka nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, ni metodu izračuna tih parametara, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača, da banke zapadno od Hrvatske nigdje nisu ugovarale opisane neodredive kamatne stope, da je tužena takvu kamatnu stopu ugovarala samo da osigura siguran visoki profit, bez ikakvog rizika da bi kamata mogla pasti zbog promjena na tržištu, da je tužena rizik prebacila potpuno na teret tužitelja, kao gospodarski slabiju stranu, da slijedom navedenog proizlazi da su ugovornim odredbama iz točke 2. st. 1. i 3. i čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu povrijeđeni i interesi i prava tužitelja, a budući da posljedično nije moguće odrediti predmet i cijenu ugovora o kreditu, odnosno bitne sastojke ugovora, Ugovor o kreditu broj 3206285206/2006. od 22.3.2006. godine je ništetan u cijelosti. Nadalje navodi da Ugovor o kreditu broj 3206285206/2006. od 22.3.2006. godine je ništetan i zato jer se odredbama čl. 1. st. 2. i čl. 23.P. Ugovora da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu i da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju da su upoznati s činjenicom da je kredit vezan uz valutnu klauzulu, te da izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizik i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa također su nepoštene, odnosno ništetne, da prema stavu Trgovačkog suda u Zagrebu iznijetom u presudi broj: P-1401/12 od 4.7.2013. godine, a koji stav je potvrđen u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine, takvom ugovornom odredbom u potrošačkim kreditima koje je sklapala u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine, tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da pravne stavove sudova izražene u gore navedenim presudama tužena je dužna poštivati, da u vrijeme kada je ugovarao kredit tužitelj nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat, da u tako složenim ekonomskim poslovima, u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, koji su tuženoj, kao financijskom stručnjaku bili poznati, samo saznanje tužitelja da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Stranke o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale, a tužena je tužitelja propustila informirati i upozoriti na rizike koje donosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, da uslijed navedenog, tužitelj je pristao sklopiti Ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao i za 50 %, da tužena u ugovorenom pravnom poslu nije preuzela nikakav rizik, budući da je osim ugovorenim sredstvima osiguranja (založno pravo na nekretnini) svoju tražbinu dodatno zaštitila i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu, što u konačnici utječe na ukupni trošak kredita prebačen je na tužitelja, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka, koje nisu gospodarski jednako jake, da slijedom navedenog proizlazi da su i ugovornim odredbama iz čl. 1. st. 2. i 23.P. Ugovora o kreditu također povrijeđeni i interesi i prava tužitelja, a budući da posljedično nije moguće odrediti predmet i cijenu ugovora o kreditu, odnosno bitne sastojke ugovora, Ugovor o kreditu broj 3206285206/2006. od 22.3.2006. godine je ništetan u cijelosti, da ukoliko sud ocijeni da je u konkretnom slučaju osnovan glavni tužbeni zahtjev i ocijeni da je Ugovor o kreditu broj 3206285206/2006. od 22. 3.2006. godine ništetan u cijelosti, tužitelj ovom tužbom zasada neće potraživati nikakvu isplatu, ukoliko sud ocijeni da je predmetni ugovor o kreditu ništetan samo djelomično, tužitelj ovom tužbom traži da mu tužena isplati iznose koje je tuženoj preplatio s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana podnošenja ove tužbe. Nadalje, tužitelj, u varijanti djelomične ništavosti ugovora smatra da je uslijed gore opisanog nezakonitog postupanja tužene, preplatio svoje kreditne obveze za iznos od najmanje 20.000,00 kn, no točan iznos preplate ne može sam izračunati, s obzirom da ne raspolaže stručnim znanjem s područja računovodstva i financija, te predlaže sudu da se točan iznos preplate kreditnih obveza tužitelja utvrdi financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, na temelju dokumentacije koju tužitelj prilaže uz tužbu, time da se predlaže sudu da od tužene pribavi i dodatnu financijsku dokumentaciju koju će vještak označiti kao potrebnu za vještačenje, te da vještak utvrdi preplatu kreditnih obveza po kreditu tužitelja od 22.3.2006. godine i to s osnove neosnovanog povećanja kamatne stope i promjene tečaja, a sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu 22.3.2006. godine do dana otplate kredita, sve uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate sredstava po kreditu, odnosno na dan korištenja kredita, uz iskazivanje datuma od kada teče zakonska zatezna kamata na svaki uplaćeni anuitet, posebno preplatu kreditnih obveza po kreditu tužitelja od 22.3.2006. godine samo s osnove promjene tečaja, na isti način kao prethodno i donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285206/2006 kreditna partija 7103046719, sklopljen dana 22.3.2006. godine između tužitelja ČA, kao korisnika kredita i tužene, Zagrebačke banke d. d Zagreb, kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu Nade Šagi-Belcar iz [adresa], dana 22.3.2006. godine pod brojem:

OU.224/06-4 i naloži tuženoj da tužitelju isplati troškove postupka, odnosno ukoliko sud ocijeni da je Ugovor o kreditu broj 3206285206/2006, kreditna partija 7103046719, sklopljen dana 22.3.2006. godine ništav samo djelomično, da sud donese kojom se utvrđuje da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285206/2006, kreditna partija 7103046719, sklopljen dana 22.3.2006. godine između tužitelja ČA, kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d. d. Zagreb, kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu Nade Šagi-Belcar iz [adresa], dana 22.3.2006. godine pod brojem OU.224/06-4 i to: dio čl. 1. st. 2. u kojem je ugovoreno: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu"..., dio čl. 2. st. 1. i 3. u kojem je ugovoreno: ..."temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", ..."sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora", ..., dio čl. 7. st. 2. u kojem je ugovoreno: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope skladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.", čl. 23.P. u kojem je ugovoreno: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora i sve ostale obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.”, da nalaži tuženoj da tužitelju isplati iznos od 20.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i da tužitelju isplati troškove postupka.

1.1. Punomoćnik tužitelja je podneskom dana 29.4.2022. godine (list 41-42 spisa) obavijestio sud da je tužitelj ČA preminuo dana **.**.2021. godine, te je predložio sudu da prekine predmetni postupak i da pozove nasljednike na preuzimanje postupka, a sve u skladu sa odredbama čl. 215. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

1.2. Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu donio je rješenje poslovni broj: P-27/21-4 dana 19.7.2022. godine kojim je određen prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, time da će se postupak nastaviti kad nasljednik ili staratelj ostavštine preuzme postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.

1.3. Punomoćnik tužitelja je podneskom od dana 9.9.2022. godine (list 64 spisa) predložio da sud donese rješenje o nastavku postupka.

1.4. Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu donio je rješenje poslovni broj: P-27/21-10 dana 21.2.2022. godine kojim se nastavlja postupak u ovom pravnom predmetu.

1.5. Punomoćnik tužitelja je podneskom od dana 24.2.2022. godine (list 76 spisa) obavijestio sud da nasljednici iz pok. tužitelja ČA, sada 1. tužiteljica MA i 2. tužitelj mldb. ŠA preuzimaju ovaj parnični postupak. 1.6. Tužitelji su se podneskom od dana 7.8.2023. godine (list 217-228 spisa) opširno očitali na odgovor na tužbu tuženika, te u cijelosti osporavaju navode odgovora na tužbu kao neosnovane i neutemeljene na materijalnom pravu i postojećoj sudskoj praksi, te posebno navode da pravni osnov po kojem se u konkretnom slučaju ocjenjuju pravni odnosi stranaka je stečeno bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), a pojam naknade štete iz čl. 502a. st. 1. ZPP-a treba tumačiti široko, te su dopunili tužbeni zahtjev na način da traže i utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na naknadu na obradu kredita te na troškove solemnizacije(t. 2.4. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora." i t. 23. H. koja glasi: "Javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove ispunjenja po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita.", te potražuju iznos plaćen na ime naknade za obradu kredita i troškova solemnizacije ugovora.

1.7. Tužitelji su se podneskom od dana 2.2.2024. godine (list 334-338 spisa) očitali na podnesak tuženika od 10.9.2023., posebno na navode tuženika glede preinake tužbe, ulazne naknade i javnobilježničkih troškova navodeći pri tome odluke Županijskih sudova.

1.8. Tužitelji su podneskom od dana 22.5.2024. godine (list 412-415 spisa) uskladili tužbeni zahtjev sa Nalazom stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo, ovlašteni računovodstveni forenzičar Natalije Jambrečić, mag. oec., od 22.5.2024. godine.

1.9. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužbenog zahtjeva tužitelja.

1.10. Budući da je tužbeni zahtjevi za isplatu povećani, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08. - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje - ZPP). Prema odredbi članka 190. stavak 1. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Navedena je odredba promijenjena na ovaj način odredbom članka 39. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19) koja se prema odredbi članka 117. stavak 2. tog Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku, dakle i na ovaj postupak.

1.11. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizni tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP, unatoč protivljenja tuženika, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su stranke sklopile dana 22. ožujka 2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285206/2006 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 23.500,00 da tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od kn 20.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovi navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP i predlaže da sud naloži tužitelju da tužbu ispravi i dopuni, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, navodi da tužitelji uz tužbu nisu dostavili eventualno rješenje o nasljeđivanju iz kojeg bi bilo vidljivo da su oni nasljednici pokojnog ČA koji je sklopio Ugovor o kreditu te da ostavinu pokojnog ČA eventualno čine prava i obveze koje proizlaze iz Ugovora o kreditu i predlaže da sud bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbene zahtjeve, navodi da tužitelji nisu dokazali da su potrošači niti da se sredstvima kredita koristilo isključivo za potrošačke svrhe, da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati i da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, da tužitelji činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nisu predočili tijekom postupka, da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač, nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO, da je odredbom čl. 126. ZZP propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO, da cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 21. siječnja 2021. godine, ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 21.1.2016. godine nastupila zastara, da kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4.4.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari, da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.6.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.6.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 21. siječnja 2021. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope, da navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.1.2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., da je potraživanje tužitelja po osnovi navodne ništetne kamatne stope u zastari potvrdio je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju poslovnog broja: Gž1252/2021 od 20.10.2021. godine, da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, da je možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora, da je odredbom čl. 59. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, da je odredbom čl. 324. ZOO, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na ZZP, propisano skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, da ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu, da je VTS RH u odluci od 14. lipnja 2018. godine (posl. br. Pž-6632/2017) utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati, da na jednak način utvrđuje i Vrhovni sud RH je 4. ožujka 2020. godine u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019-36, da je dana 17.9.2019. g. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3.9.2019. g. posl. br. Rev-2221/18, kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. g. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C-243/20 (DP,SG c/a Trapeza Peiraios AE) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO, da primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule, da ukoliko bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS i VSRH, navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, da iz Ugovora o kreditu je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja, da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze koja je tužitelj potvrdio svojim potpisom, da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, da je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, da je tužitelj bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. g." u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja, da su takve upute bile dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila, da je i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, da sukladno stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C-243/20 (DP,SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove, da neovisno o tome proizlazi da je tužitelj kao i svi potrošači bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak, da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu, da je to tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču jasno kao i svakoj osobi jasno, da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, da je takve obavijesti Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju, da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, da je to razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i da su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete, da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF, da razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute, da je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu i da se svaka osoba, pa i tužitelj sigurno već susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i da svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja, da se radi o institutu koji je apsolutno prepoznat i prihvaćen u našem društvu i da se upotrebljava i da se upotrebljavao u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, da isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta, da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, da i sud zauzme stav da može, da ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama, da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, da je tuženik prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan i da je to u ovoj stvari uredno činio, da se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.4.1993. g., da navedena Direktiva sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. ZZP, da za razliku od ZZP, Direktiva predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, da ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Direktive), da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj, da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 4.1.2012., da je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d. d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.1.2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos, da se od 1.1.2013. kamatna stopa mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope, da je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio, da je udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12, da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope i o načinu podešavanja kamatne stope, da ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije, da odredba čl. 2. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti, da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac, da je u pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati, da se deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja, da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, da se tužitelj stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo, da tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje, da ukoliko tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva, da u ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora, da je na strani tužitelja i nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan, da Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 126 ZZP jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, da vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, da odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5.3.2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, da navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl. br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine, da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza, te predlaže sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.1. Tuženik se podneskom od 10.10.2023. godine (list 296-331 spisa) očitao na podnesak tužitelja od 7.8.2023. godine glede preinake tužbe, troškova solemnizacije Ugovora o kreditu, naknade za obradu kredita i zastari.

2.2. Tuženik se podneskom od 22.10.2024. godine (list 421-463 spisa) očitao na nalaz vještakinje Natalije Jambrečić, mag. oec., od 22.5.2024. godine i izjavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 166,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom navodeći pojedinačno iznose i datum od kada teče zakonska zatezna kamata.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj Ugovora 3206285206/2006, kreditna partija 7103046719 od 22.3.2006. godine (list 10-15 spisa), solemnizaciju ugovora o namjenskom kreditu od 22.3.2026. (list 21 spisa), otplatni plan (list 22-28 spisa), promet po kreditu (list 29-36 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103046719 (list 37 spisa), Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika nade M iz [adresa] poslovni broj: O.74/2022-7, UPP-OS [adresa] -19/2022 od 10.2.2022. (list 43-45 spisa), obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope od 8.1.2013. (list 157 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 159-166 spisa), Nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo, ovlašteni računovodstveni forenzičar Natalije Jambrečić, mag. oec., od 22.5.2024. godine (list 392-409) spisa, te saslušao 1. tužiteljicu MA (list 467 spisa).

4. Na temelju tako provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve u međusobnoj povezanosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan i isti je usvojio. 5. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor aktivne legitimacije tužitelja, navodeći da tužitelji uz tužbu nisu dostavili rješenje o nasljeđivanju iz kojeg bi bilo vidljivo da su nasljednici pok. ČA.

5.1. Sud je odlučujući o prigovoru tuženika izvršio uvid u ostavinski predmet Općinskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu broj: O.74/2022, UPP-OS. Ivanec19/2022, te je uvidom u rješenje o nasljeđivanju od 10.2.2022. godine, koje je postalo pravomoćno istog dana, utvrdio da je ČA umro dana **.**.2021. godine, te da su ga kao zakonski nasljednici naslijedili supruga MA, te djeca IA, IA ĐA i mldb. ŠA.

5.2. Za sud nije sporno, a ne bi trebalo biti ni za stranke u postupku, da je sada pok. ČA, u svojstvu korisnika kredita, sa tuženikom, Zagrebačka banka d. d., sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285206/2006 dana 22.3.2006. godine (list 10-15 spisa). Sud je iz rješenja o nasljeđivanju, koje je donio javni bilježnik Nada Šagi - Belcar, poslovni broj: O.74/2022-7, UPP-OS.Ivanec19/2022, od dana 22.3.2022. godine (postalo pravomoćno istoga dana), utvrdio da su univerzalni pravni slijednici pok. ČA supruga MA, te djeca MA IA, ĐA i mldb. ŠA, koji su časom njegove smrti stupili u njegova prava i obveze. Dokaz suprotnog je na tuženiku, a što tuženik tijekom postupka, osim uopćenog osporavanja, odnosno prigovora aktivne legitimacije tužiteljima, nije dokazao.

6. Sud je iz iskaza 1. tužiteljice MA (list 467 spisa) utvrdio da je njen, sada pok. suprug digao kredit kod tuženika kao najpovoljniji kredit, povoljan za mlade, da je bila sa suprugom u banci kad se govorilo o kreditu i da im je bilo rečeno da je to s obzirom za mlade najpovoljniji kredit glede kamate, kao i kredit u švicarskim francima, da je jedno vrijeme bilo sve u redu kad je bila kamata kako je dogovorena, a kasnije da je bilo sve teže i to u financijskom pogledu budući da je rasla rata kredita, da je ona u to vrijeme bila bez posla i da su imali dvoje malodobne djece, da je kredit uredno otplaćen, da su kredit uzeli za adaptaciju dijela kuće u kojem i danas živi sa svojom djecom, da se taj dio nekretnine koristi isključivo kao obiteljska kuća za stanovanje, misli da suprug nije mogao puno pregovarati sa bankom glede uvjeta kredita, da kako je ponuđeno tako je i prihvaćeno, da su samo u Zagrebačkoj banci nam nudili takav kredit za mlade, da sigurno ne bi prihvatili uvjete iz kredita da su ih upozorili da će kamata i franak tako rasti kako je rastao, da se ne sjeća da bi ih netko upozorio na to da HNB štiti samo tečaj kune prema EUR a ne i prema drugim valutama, da se ne sjeća da bi netko pričao o parametrima glede promjene kamatne stope, da se platila ulazna naknada što je ustegnuto prilikom plaćanja kredita, da se ne sjeća da li su u Zagrebačkoj banci rekli po kojem tečaju će ustegnuti ulaznu naknadu za kredit, a isto tako se ne sjeća da bi rekli koje troškove pokriva ta naknada, da su troškovi solemnizacije plaćeni po tužitelju kod javnog bilježnika, da u banci nisu ništa rekli koja je visina tog troška, da u to vrijeme taj trošak je bio otegotan za tužitelja, budući da je iznosio preko 1.000,00 kn što je u to vrijeme bio veliki novac, da su banci dali zadužnicu kao sredstvo garancije kredita, a išla je i hipoteka na kuću, da javni bilježnik nije ništa posebno objasnio glede kredita što se tiče kamate odnosno tečaja i valute kredita, da je njezin suprug prilikom potpisivanja ugovora ugovor pročitao, da u vrijeme potpisa ugovora nije bilo nikakvih nejasnoća glede ugovora, da se više ne sjeća da li su pitali u banci zašto se plaća ulazna naknada za kredit, da nije vlasnica nikakvog OPG i da radi u dječjem vrtiću Ivančica Ivanec.

6.1. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu 1. tužiteljice, jer smatra da je 1. tužitelj objektivno, istinito i uvjerljivo dala svoj iskaz, opisujući opširno radnje koje je proveo njezin suprug, sada pok. ČA, prije sklapanja kredita sa tuženikom, te da je tuženik dao ponudu koju je sada pok. ČA prihvatio, bez posebnih pregovaranja i informacija o svim obavijestima i potrebitim parametrima bitnim za donošenje odluke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

7. Između stranaka, a ni za sud, činjenično nije sporno da su stranke dana 22.3.2006. g. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, broj ugovora: 3206285206/2006, kreditne partije: 7103046719, temeljem kojeg je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.500,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja ovog ugovora iznosila 4,5 % godišnje, da je rok otplate kredita iznosio 84 mjeseci, a kredit da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 325,68 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno prvog dana u mjesecu, a osim toga i da je kredit otplaćen dana u kolovozu 2013. g. Također nesporno je da je ugovorena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika (u ovom predmetu), kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. g. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01.4.2005. do 06.8.2007. g., protivno članku 81., 82. i 90. ("Narodne novine", broj 96/03), a od 07.8.2007. do 31.12.2008. g., protivno odredbama istog Zakona ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to članka 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

11. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode, a ovo iz razloga što se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje - ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

12. Što se tiče prigovora zastare, ističe se da zastarni rok za stjecanje bez osnove iznosi 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na zahtjev u vezi sa promjenjivom kamatnom stopom, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014. godine, a u dijelu ugovornih odredaba odnosećih se na ugovorenu valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. godine. Pitanje zastare potraživanja dužnika iz ugovora o kreditu u švicarskim francima, kad se radi o djelomičnoj ništavosti takvih ugovora o kreditu, kao što to tužitelji traže, riješeno je u odluci Vrhovnog suda broj: Rev-2245/17 od dana 20.03.2018. godine, u kojoj se navodi, da "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla..." ..."Konačno, glede pozivanja na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema dosadašnjoj ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate. Zbog svega izloženog, po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluk donesene u povodu te tužbe." Navedeni stav potvrđen je i u presudi VSRH Rev-3142/18 od 19.3.2019. godine. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je nakon prekida, zastara potraživanja tužitelja počela ponovno teći 13.6.2014. godine, godine, a da je tužba u ovom predmetu podnijeta 21.1.2021. godine, dakle prije proteka zastarnog roka od pet godina, jasno je da prigovor zastare koji ističe tužena može biti osnovan samo za dio utuženog potraživanja koji se odnosi na nezakonitu promjenu kamatne stope. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30.1.2020. godine donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, navodeći da "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Objedinjeno pravno shvaćanje u pogledu revizijske odluke broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, prema kojem zastara za kamatu počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te je slijedom navedenog, prigovor zastare, koji u postupku ističe tužena neosnovan je (osim u odnosu na preplatu s osnova neosnovane promjene kamatne stope) te nema uporište u mjerodavnim propisima i aktualnoj sudskoj praksi (kako nacionalnoj, tako i praksi EU).

13. Što se tiče prigovora nedostatka svojstva potrošača sud prigovor nije usvojio, budući da je u Ugovoru o kreditu vidljivo da se radi o namjenskom kreditu odobrenom za adaptaciju kuće, što je u svojem iskazu navela i sama 1. tužiteljica, te je na tuženiku teret dokaza da su sredstva kredita potrošena nenamjenski, za neku svrhu izvan sfere koja bi spadala pod Zakon o zaštiti potrošača.

13.1. U konkretnom slučaju sud je u utvrdio da se radi o potrošačkom kreditu, a što proizlazi iz samog ugovora (članak 6. Ugovora o namjenskom kreditu od 22.3.2006. g.) i da je namjena kredita adaptacija kuće, a ne da bi ga korisnik zaključio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14. Iz Nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo, ovlašteni računovodstveni forenzičar Natalije Jambrečić, mag. oec., od 22.5.2024. godine (list 392-

-409 spisa) sud je utvrdio da je vještačenje obavljeno temeljem dokumentacije u spisu i da su svi brojčani iznosi u Nalazu izraženi su u valuti HRK (kuna) i EUR (tečaj konverzije 7,53450), osim tamo gdje je izričito navedeno drugačije, da je Ugovorom o kreditu broj 206285206/2006 Zagrebačka banka d. d. Zagreb odobrila kredit pod uvjetima i to iznos od 23.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa 4,50 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora na 84 mjesečnih anuiteta, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata, da su za izračun anuiteta nužni iznos glavnice koji se mora vratiti, vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), broj dospijeća i kamatna stopa, da je uvidom u Otplatni plan Nalazom utvrđeno da je kredit sukcesivno isplaćivan u razdoblju od 22.3. do 3.7.2006. godine, kako slijedi, da s obzirom da je kredit isplaćivan po različitim tečajevima CHF, za ovaj izračun utvrđen je prosječni tečaj i on će se koristiti u Nalazu (4,659993), da je isplaćeni iznos kredita po prosječnom tečaju u kunama iznosio 109.509,84 kuna, da je prvi anuitet dospio na naplatu 1.9.2006. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem prvog dana u mjesecu, da je kredit otplaćen, da za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristiti će se metodologija - način izračuna: utvrditi će se zaduženja po početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF na dan isplate, utvrditi će se zaduženja po promjenjivoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF na dan isplate, utvrditi će se svi uplaćeni iznosi od strane tužitelja, utvrditi će se razlike više plaćenog (samo pozitivne razlike), utvrditi će se razlike više plaćenog (pozitivne i negativne tečajne razlike – prijeboj) i prezentirati će se pojedinačni iznosi (kamatna stopa i valutna klauzula). Vještak je u tabeli 1. (list 397 spisa) dao pregled kamatnih stopa i to od 1.9.2006.-1.10.2007. 4,50 %, 1.11.2007.-1.2.2008. 5,15 %, 1.3.2008.- -1.7.2009. 5,80 %, 1.8.2009.-1.5.2010. 6,30 %, 1.6.2010.-1.11.2010. 6,05 %, 1.12.2010.- -1.7.2013. 5,50 % i 1.08.2013.-1.8.2013. 5,25 %, u tabeli 2. (list 397-400 spisa) vještak je dao izračun samo pozitivne razlike anuiteta, u tabeli 3. (list 401-403 spisa) vještak je dao izračun uz uključivanje negativnih tečajnih razlika, naveo je da je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita u periodu od 1.9.2006. - 1.12.2008. godine i isti je prikazao u koloni 7. tabele 3. kao negativni broj, da ukupni iznos tzv. negativnih tečajnih razlika iznosi 166,21 EUR (negativne tečajne razlike prikazane na listu 404 spisa), te je napomenuo da je u tabeli 3. već izvršen prijeboj za manje plaćene iznose po osnovi negativnih tečajnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita). Nadalje je naveo da je na osnovu Naloga, a nakon izvršenog uvida u dokumentaciju kako je navedeno u točki B) izvršila analizu kako je to prikazano u točki C), te temeljem tako utvrđenih činjenica iznosi Zaključak i to 1. Utvrditi preplatu kreditnih obveza po kreditu s osnove neosnovanog povećanja kamatne stope i promjene tečaja, a sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do dana otplate kredita, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate sredstava po kreditu, odnosno, na dan korištenja kredita) da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora više platio 548,44 EUR (specifikacija iznosa 548,44 EUR na listu 405- 406 spisa), da je tužitelj tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (samo pozitivne razlike, bez prijeboja) više platio 2.541,87 EUR (specifikacija iznosa 2.541,87 EUR na listu 406-407 spisa). Nadalje, 2. Utvrditi novčani iznos izražen u kunama i eurima kao razliku između anuiteta koje bi tužitelj plaćao da se primjenjivao tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i koji je tužitelj stvarno plaćao kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita (tzv. negativne tečajne razlike), da ukupni iznos tzv. negativnih tečajnih razlika je 166,21 EUR (1.252,27 kuna) i izračun je prezentiran u tabeli 3. Nalaza, te napominje da je u tabeli 3. Nalaza već učinjen prijeboj preplate iz točke 1) Zaključka za iznos od 166,21 EUR, da je tužitelj tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (s uključenim negativnim tečajnim razlikama, prijeboj već izvršen) više platio 2.375,66 EUR (specifikacija pojedinačnih iznosa 2.375,66 CHF na listu 408 spisa). Nadalje, 3. Utvrditi novčani iznos izražen u kunama i eurima kao razliku između anuiteta koje bi tužitelj plaćao da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i koji je tužitelj stvarno plaćao kada anuitet obračunat po nižoj kamatnoj stopi od početne, da u razdoblju otplate kredita tuženik nije kredit obračunao po nižoj kamatnoj stopi od one koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (4,50 %), stoga po toj osnovi nisu utvrđeni tzv. negativni iznosi, a da je detaljan pregled promjene kamatnih stopa prezentiran u tabeli 1. Nalaza.

15. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Natalije Jambrečić, mag. oec., od 22.5.2024. godine, jer je prema ocjeni i utvrđenju suda Nalaz dan opširno, uvjerljivo, objektivno, stručno, savjesno i prema pravilima struke, time da je vještak, po utvrđenju suda, odgovorio na sva potrebita pitanja vezana uz ovaj predmet., a na koji Nalaz nije bilo primjedbi od stranaka.

16. Dakle, imajući u vidu presude na koje se tužitelj poziva u tužbi i Nalaza stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag. oec., od 22.5.2024. godine sud je utvrdio da su nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema Odluci tuženika i tečaj CHF u odnosu na kunu.

17. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja odnoseći se na isplatu iznosa od 11.690,36 EUR ukazao se osnovanim, te je o istom temeljem odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima Z ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje – ZOO) odlučeno kao u izreci presude, time da se odluka o zateznoj kamati temelji na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO.

18. Sud je rješavajući prigovor tuženika radi prijeboja utvrdio da je isti osnovan i prigovor radi prijeboja je usvojio.

19. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Sud je tijekom postupka utvrdio ništetnost pojedinih odredbi ugovora i ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo se na početno ugovorene parametre što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen, a što nije sporno za sud i što proizlazi iz Nalaza stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag. oec., od 22.5.2024. (list 404 spisa), stoga da i tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na početni tečaj (primjer odluke Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovni broj: Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj: Gž-973/2021 od 11. studenog 2021. godine). Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj: Rev 549/2023 od 18. prosinca 12.2023. godine utvrđuje da tuženik ima pravo na negativne tečajne razlike, ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), te navodi da "… temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu."

19.1. Kako je tuženik izjavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sud je o istom donio odluku kako je to navedeno u točki 4. izreke.

20. Sud je utvrđenjem da su ništave odredbe t. 2.4 i t. 23. H Ugovora o kreditu od 22.03.2006. godine, kojima je ugovoreno da tužitelji temeljem navedenog Ugovora snose sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te trošak solemnizacije tužiteljima dosudio traženi iznos u cijelosti, a kako je to navedeno u točki III. izreke. Naime iz iskaza 1. tužiteljice proizlazi da je predniku tužitelja prilikom isplate kredita dana 22.3.2006. godine ustegnut iznos od 769,15 HRK na ime naknade za obradu kredita, što proizlazi iz dokumenta "Prometi po kreditu /Specifikacija uplate", te da je platio i troškovi solemnizacije Ugovora kod javnog bilježnika po računu broj: 3412/2006. od dana 22.3.2006. godine (list 295 spisa).

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP, te je sud tužitelju priznao i dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.004,00 EUR, a koji troškovi se sastoje od troška sastava tužbe po punom. u iznosu od 200,00 EUR, od troška sastava podneska po punom. od dana 29.4.2022. g. u iznosu od 50,00 EUR, od troška sastava podneska po punom. od dana 7.8.2023. g. u iznosu od 220,00 EUR, od troška sastava podneska po punom. od dana 2.2.2024. g. u iznosu od 220,00 EUR, od troška zastupanja po punom. na ročištu dana 26.2.2024. g. u iznosu od 220,00 EUR, od troška sastava podneska po punom. od dana 22.5.2024. g. u iznosu od 220,00 EUR, od troška zastupanja po punom. na ročištu dana 25.11.2024. g. u iznosu od 220,00 EUR, troška PDV 25 % u iznosu od 337,50 EUR (na iznos od 1.350,00 EUR), od troška financijsko- knjigovodstvenog vještačenja (Natalija Jambrečić) u iznosu od 280,00 EUR i od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,50 EUR, a koji troškovi su odmjereni prema važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23) i koji troškovi su prema mišljenju suda bili nužni za vođenje ovoga postupka.

Ivanec, 8. siječnja 2025.

Sudac

Draženko Jakopović

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke imaju pravo podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi ovoj Službi, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu

2/ Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba