REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2823/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja VN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. odvojak br. 9, zastupanog po punomoćniku Davoru Eteroviću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Borisu Porobiji, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi:

„koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi:

„u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi:

„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi:

"od 245.000,00 CHF (slovima: dvjestočetrdesepettisuća i 00/100 CHF) sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

V. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi:

"u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 1.228,29 CHF (tisućudvjestodvadesetosam i 29/100 CHF)."

VI. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi:

"Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora. "

VII. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi: „i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom.“

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV- 3709/07 a koja glasi: „EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit.“

VIII. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju VN trošak parničnog postupka u iznosu 2.168,68 eur sa zateznom kamatom od 8. siječnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženikom, kao kreditorom, 12. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 3208861753/07, kreditna partija 7103603753 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos 245.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena je kamata od 4,50% godišnje te je istim člankom ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno važećim odlukama banke. Također u članku 7. ugovora je navedeno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužitelj tvrdi da su navedene odredbe Ugovora o kreditu po kojem banka svojevoljno mijenja kamatnu stopu, ovisno o svojoj odluci neodređene, neodredive i nerazumljive potrošačima i da su kao takve tužitelja dovele u neravnopravan položaj. Tvrdi da se o opisanoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je o promjenama iste, banka odlučivala samostalno, bez ikakvog utjecaja potrošača (ovdje tužitelja), dok potrošač (ovdje tužitelj) s druge strane, čak nije ni znao temeljem kojih parametara se ista određuje budući da u navedenom ugovoru o kreditu se nikakvi parametri ni ne spominju. Naime tuženik nije uopće na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njeno formiranje tijekom trajanja ugovornog kreditnog razdoblja, a na temelju čega je tužitelj mogao kao potrošač spoznati učinke koje će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također, radi se o tipskoj odredbi banke koja je unaprijed bila formulirana u standardnim ugovorima o kreditima od strane banke te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a na taj način dolazi do situacije značajne neravnopravnosti odnosno neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer banka jednostrano određuje obvezu potrošača koje promjene potrošač ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može čak ni provjeriti, budući da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navodi da opisana neravnopravnost i neravnoteža čini navedenu odredbu nepoštenom i kao takvu ništetnom sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj tvrdi da je, unatoč navedenom, tuženik mijenjao prvotno određenu kamatnu stopu od 4,90% jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja i bez da je tužitelj imao bilo kakve mogućnosti utjecaja na navedeno i bez mogućnosti pregovaranja. Tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije pružena nikakva mogućnost pregovaranja niti je mogao utjecati na odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, a sama valuta je predstavljena kao potpuno sigurna valuta. Također nije mu objašnjen način formiranja kamatne stope odnosno nikako nije mogao zaključiti da postoji opasnost od opisanog povećanja kamatne stope. Unatoč opisanom, navedenu kamatnu stopu tuženik je mijenjao s početne 4,50% i to: dana 1. listopada 2007 na 5,15%; dana 1. veljače 2008. na 5,80%,; dana 1. srpnja 2009. na 6,30% i dana 1. srpnja 2011. na 6,05%. Tužitelj dalje navodi da je opisano nedopušteno postupanje tuženika utvrđeno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i potvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-7129/13 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u "razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva i na učinak kolektivne tužbe određen odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom (ugovor o kreditu sklopljen je dana 12. travnja 2007.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i smatra da je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dalje navodi da je u čl. 3. ugovora ugovoren rok otplate kredita 30 godina te je u čl. 2. ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita 245.000,00 CHF sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U čl. 7. ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.228,29 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tvrdi da je navedena klauzula ugovoru, također temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018, utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Poziva se na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003),odredbe kojeg zakona se, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, moraju tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. Tužitelj navodi da, prilikom sklapanja ugovora, nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Ističe da tuženik nije tužitelju predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time navodi da nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Tvrdi da nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. S navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u Švicarskom franku kao specifične valute, tuženik je kao banka, zbog svog stručnog znanja, svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj, kao obični građanin koji nije ekonomske struke, to isto nije mogao znati, a banka odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila. Upravo suprotno navedena valuta je tužitelju predstavljena kao potpuno sigurna valuta pa tužitelj nije imao razloga sumnjati u poštenje tuženog. Tužitelj smatra da je cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen na tužitelja koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. I u odnosu na odredbu Ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli poziva se na učinak kolektivne tužbe u skladu sa odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja kao u izreci presude uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost zahtjeva. Ističe prigovor dvostruke litispendencije imajući u vidu postupak P-4949/15 koji se vodi kod Općinskog suda u Novom Zagrebu. Smatra da, budući da je Ugovor o kreditu nesporno otkazan, se ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi. Smatra da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom te da je ugovorena kamata zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Ističe da nije mogao znati za promjenu tečaja CHF, da je u vezi s valutnom klauzulom tužitelju pružio sve potrebne informacije jer da je banka imala točno određene smjernice koji su se bankari koji rade na odobravanju kredita bili dužni pridržavati. Tvrdi da na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, da je banka imala razloga vjerovati u njegovu stabilnost te da se inače ne može od banke očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Navodi da se od 1. siječnja 2013. kamata sastoji od fiksnog i objektivnog parametra te da je obaviješću od 8. siječnja 2013. sve korisnike CHF kredita banka obavijestila o promjenjivim elementima kamatne stope i njenom fiksnom dijelu, kao i o parametrima promjeni kamatne stope u vezi javno dostupnih ugovorenih parametara (u konkretnom slučaju 6M Libor za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope, čime nadalje tvrdi da su od 1. siječnja 2013. promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Smatra da se na konkretan spor ne može primjenjivati učinak kolektivne tužbe je da se utvrđenja iz presude donijetih po kolektivnoj tužbi ne odnose na otkazane CHF ugovore o kreditu. Spori svojstvo potrošača tužitelju u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da kredit tužitelja nije potrošački, a što da dokazuje i visina odobrenog kredita u iznosu višem od 1.000.000,00 kn (čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju) jer je kredit odobren i isplaćen u iznosu 1.106.932,05 kn,a prema uz tužbu priloženom prometu po kreditu. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 9-15 spisa), podatke po kreditnoj partiji (list 16 spisa), promet po kreditu (list 17-21 spisa), obavijest tuženika o promjeni visine kamatne stope od 3. prosinca 2013. (list 22 -23 spisa), raspravni zapisnik Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-4949/15 od 14. veljače 2017. (list 24-26 spisa), ovjereni prijevodi pisanih izlaganja vice- guvernera Švicarske narodne banke (list 48 i 65 spisa), preslike novinskih članaka (list 74-77 i 79 spisa), informativni letak tuženika (list 78 spisa), obavijest tuženika o od 8. siječnja 2013. (list 83 spisa), izvadak iz sudskog registra za društvo Petak trgovina d.o.o.(list 97-98 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 99 spisa), obavijest o otkazu kredita sa izvatkom iz poslovnih knjiga (list 100- 101 spisa), nalog tuženika za odašiljanje otkaza Ugovora o kreditu sa Potvrdom javnog bilježnika i preslikom povratnice (list 104-106 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka u postupku Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-4949/15 te dopuna istog (list 110- 113 i 225-236 spisa), prijedlog za ovrhu od 30. listopada 2014. i rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-1440/15 od 16. lipnja 2015. (list 114-117 spisa), izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-4949/15 (službena bilješka, list 129 spisa), iskaz tužitelja (list 142-143 i 250-2551 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelovima ugovorene valutne klauzule te u dijelovima ugovorene promjenjive kamatne stope, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranka nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 12. travnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208861753/07 za kupnju stana, garaže i parkirališnog mjesta na adresi [adresa] (dalje u tekstu: Ugovor);

- da je temeljem navedenog Ugovora tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu 245.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), uz rok otplate kredita 30 godina;

- da je Ugovorom određena redovna kamatna stopa u visini 4,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika (čl. 2. Ugovora) u mjesečnim anuitetima, pri čemu prvi anuitet iznosi 1.228,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora);

- da je Ugovor otkazan 27. lipnja 2014. budući da tužitelj nije platio dospjele nepodmirene tražbine po Ugovoru.

7. Sporno je je li su naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ništetne kao i je li tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi obzirom da je Ugovor otkazan. Sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sporno je i je li tužitelj ima status potrošača te je li predmetni Ugovor potrošački, a obzirom na visinu odobrenog i isplaćenog kredita.

8. U odnosu tuženikov istaknut prigovor "dvostruke litispendencije", a imajući u vidu predmet ovosudnog postupka i postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem P-4949/15, sud je izvršio uvid u potonje navedeni spis (službena bilješka na listu 129 spisa) te utvrdio da se isti vodi između istih stranaka kao i ovosudnom postupku, po tužbi ovdje tužitelja protiv i ovdje tuženika, ali radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to iz razloga propisanih čl. 50. st.1. toč. 7., 9. i 10 Ovršnog zakona. Ovrha je u tom postupku određena temeljem Ugovora o kreditu koji je predmetom i ovosudnog postupka zbog dospjelog duga po istom (prijedlog za ovrhu od 4. travnja 2017. i rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1440/15 od 16. lipnja 2015., list 110-117 spisa), čime dakle, ne postoji objektivni identitet ovosudnog postupka i pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem P-4949/15 pa je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

9. Iako tvrdnje o tome da tužitelj tužbom nije obuhvatio sve stranke Ugovora o kreditu, odnosno i založnog dužnika EN te da je tužbu trebalo vratiti na ispravak, tuženik po prvi iznosi tek u žalbi od 11. ožujka 2022. (toč. 24-28. žalbe) protiv ranije presude ovog suda od 28. veljače 2022., tuženiku valja odgovoriti da su takvi navod neosnovani i nisu od utjecaja na ishod spora . Pravomoćnost presude kojom su utvrđeni ništetnim dijelovi ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu reflektirala bi se na založne dužnike samo u situaciji kada bi tuženik namirivao dospjelu tražbinu na nekretnini založnih dužnika, a koja bi uključivala tražbinu obračunatu primjenom ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, dok u konkretnom slučaju neće doći do aktiviranja založnog prava pa stoga založni dužnici nisu nužni suparničari u parnici za utvrđenje ništetnosti. Da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara izneseno je pravno stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014., a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla o čemu se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x 985/2013-2 od 5. prosinca 2019.).

10. Otkazom Ugovora o kreditu tužitelju nije prestao pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora. Naime, u skladu sa odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Osim toga iz sadržaja spisa Općinskog suda u Novom Zagrebu sada pod poslovnim brojm P-1023/2023 (ranije P-4949/15) proizlazi da je dakle, ovrha u tom postupku određena temeljem Ugovora o kreditu koji je predmetom i ovosudnog postupka zbog dospjelog duga po istom, a što svakako ukazuje i na pravni interes tužitelja da u ovosudnom postupku uspije sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti njegovih odredbi. Tim više što je sud uvidom u podatke dostupne putem aplikacije eSpis utvrdio i da je opisani postupak pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pravomoćno prekinut do pravomoćnog okončanja ovosudnog postupka ( pravomoćno rješenje P-1023/2023 od 2. veljače 2024.). Pritom valja reći da sud, a obzirom na predmet ovosudnog postupka, nije posebno cijenio priloženi nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao i njegovu dopunu, a sačinjene za potrebe opisanog postupka pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu.

11. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl.81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

13. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl.502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

17. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

18. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati.

19. Radi utvrđenja informiranosti o spornim odredbama Ugovora, a koje da su povrijedile njegovo potrošačko pravo, tužitelj je ovom postupku predložio izvesti dokaz vlastitim saslušanjem te je, uz tužbu, priložio i raspravni Zapnisnik sa njegovim iskazom danim pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu u postupku P-4949/15 (sada P-1023/2023) dana 14. veljače 2017. Unatoč protivljenju tuženika da se i taj iskaz tužitelja, kao dokaz, koristi i u ovosudnom postupku, a u skladu sa uputom višeg suda (sadržanom u toč. 11c obrazloženja odluke višeg suda od 21. ožujka 2023.), sud je iskaz tužitelja i ovosudnom postupku (od 21. siječnja 2022. i dopuni od 4. studenog 2024.) cijenio i u svjetlu iskaza danog u postupku P-4949/15, a radi utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača.

20. Tako tužitelj, u iskazu pred ovim sudom, u bitnom, navodi da je kredit uzeo radi kupnje stana te da je imao namjeru kredit podići u eurima i to u visini 150.000,00 EUR. Kod tuženika je dolazio u dva navrata, s time da je prvi put nosio neke papire, a drugi puta je došao preuzeti ugovor koji je već bio sastavljen i potpisan po tuženiku te je s tim ugovorom otišao kod javnog bilježnika gdje ga je potpisao. Navodi da mu nitko od djelatnika banke nije skrenuo pozornost na odredbe ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i nije mu objašnjeno na koji način i iz kojih razloga će se kamatna stopa mijenjati kao i tečaj švicaraca u odnosu na kune. Navodi da nije posebno iščitavao ugovor tijekom potpisa te se iznenadio kada je shvatio da mu je valuta ugovora CHF, a ne EUR, a da stan kupljen kreditom koristi on, supruga i djeca i to mu je jedina nekretnina u vlasništvu. Navodi da je odlazio u banku i prigovarao vezano uz anuitete kredita koji su mi se povisivali. Početni anuiteti iznosili su 5.000,00 kn, a u jednom momentu, kada je prestao uredno plaćati anuitete, dugovanje mu se mjesečno povisilo na 9.000,00 kn. Cijeli iznos po ugovoru o kreditu isplaćen je na ime kupnje stana i to direktno prodavateljici na tekući račun. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije se interesirao kod drugih banaka i nije se interesirao o tečaju eura u odnosu na kune niti o tečaju CHF u odnosu na kune niti zna kako se to radi niti ima o tome bilo kakva saznanja. Na poslovima na kojima je radio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije se sretao s pojmovima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Smatra da je predmetni ugovor o kreditu neosnovano otkazan jer da je s djelatnicima banke razgovarao o reprogramu duga u vezi otplate i kada je već sa svojim otplatama došao do jednog manjeg iznosa dugovanja, kredit je otkazan. Sredstva kredita iskoristio sam za kupnju stana u kojem živim od tada pa i danas. Predmetni stan nisam nikada iznajmljivao, radilo se o prvoj i jedinoj nekretnini. U trenutku sklapanja ugovora nisam bio vlasnik obrta ali sam bio suvlasnik trgovačkog društva Petak trgovina d.o.o. od 2000. Radi se o trgovačkom društvu koji se bavi prodajom i najmom vozila i nema nikakve veze sa sklopljenim ugovorom o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu sam bio zaposlenik Gradski hoteli d.o.o. Cijeli iznos kredita nije isplaćen prodavateljici stana jer je negdje oko 200.000,00 kn ostalo od iznosa kredita, a koji sam namjeravao iskoristiti za uređenje stana međutim, djelatnik banke NN mi je rekao da je bolje da taj novac uložim u fondove odnosno da tamo stoji pa sam ja negdje 20.000,00 kn ili 30.000,00 kn uložio u fond Zagrebačke banke d.d. Društvo Petak Mobile je otvoreno i ugašeno u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu, nema nikakve veze sa kreditom i to društvo je bilo u vezi poslovanja iznajmljivanja vozila, sjedište je bilo u Ulici Mladosti 18 a ili b, Buzin. Tvrtka je osnovana 2010., a ugašena 2013. godine. Stan koji je kupio kreditom nije nikada iznajmljivao niti je na adresi istoga ikada imao sjedište trgovačkog društva. Na adresi stana prijavljeni su tužitelje, supruga i dvoje djece. Valja reći da i iz iskaza tužitelja u postupku pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu P-4949/15 od 14. veljače 2017. u bitnom isto proizlazi da isti, u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora, nije bio informiran o rizicima i posljedicama ugovaranja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U vezi isplaćenih sredstava kredita tužitelj je i u dopuni svog iskaza pred ovim sudom, a kao i u postupku P-4949/15 iskazao da je dio sredstava (20.000,00 ili 30.000,00 kn) uložio u fond banke. Činjenica jest da je tužitelj u iskazivanju pred ovim sudom 21. siječnja 2022. prvobitno naveo da je cijeli iznos kredita isplaćen prodavateljici za kupnju stana, međutim obzirom na vremenski odmak u iskazivanju, a obzirom na vrijeme isplate kredita (preko 15 godina) sudu je životno i logično da se tužitelj ne sjeća svih pojedinosti vezano za isplatu kredita pa tako i manjeg iznosa ( u odnosu na svrhu Ugovora i ukupan iznos kredita), a koji nije iskorišten za kupnju i opremanje nekretine, a o čemu je tužitelj iskazivao pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu 14. veljače 2017. i ponovno pred ovim sudom 4. studenog 2024. (nakon prethodno ukidne odluke).

21. Iskaz tužitelja dakle, sud prihvaća u cijelosti kao životan i uvjerljiv te u skladu sa sadržajem Ugovora iz čl. 6. kojeg, jasno proizlazi da je namjena kredita kupnja stana, garaže i parkirališnog mjesta u [adresa] odvojak 9. Iz priloženih preslika izvatka iz sudskog registra za društvo Petak trgovina d.o.o.(list 97- 98 spisa) te izvadak iz sudskog registra na listu 99 spisa, zaključuje se su društva Petak Trgovina d.o.o. i Petak Mobile d.o.o., a čiji je tužitelj bio član I direktor u jednom razodblju, osnovana nakon zaključenja Ugovora o kreditu i da sa istim nemaju nikakve veze, a kako to proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja.

22. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Kako je sud ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora zaključio da je tužitelj, kao fizička osoba, sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju opisane nekretnine za osobne potrebe, odnosno da je kredit koristio izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude ON i TN, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i V, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.) to sud utvrđuje da je tužitelj potrošač. Na to svojstvo tužitelja nije od utjecaja niti činjenica da je manji iznos kredita (20.000,00 kn ili 30.000,00 kn) od ukupno dobivenog iznosa kredita- tužitelj uložio u fond banke jer taj iznos ima doista marginalnu i zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koji je Ugovor sklopljen, promatrano u cijelosti (tako i Sud Europske unije u predmetu Schrem C-498/16 od 25. siječnja 2018.).

23. Neosnovani su navodi tuženika da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački s obzirom na isplaćeni iznos kredita (1.106.932,05 kn) i čl. 3. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna (sada: 132.722,81 eura). Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje u tekstu ZPK) stupio je na snagu 1. siječnja 2010., dakle nakon nastanka spornog odnosa stranaka koji je nastao 12. travnja 2007. zaključenjem ugovora o kreditu pa se predmeta odredba ne primjenjuje na konkretni ugovorni odnos (čl. 29. ZPK). Iznimke koje nabraja članak 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju odnose se samo na primjenu toga Zakona, što znači da se na ugovore koje su navedeni u članku 3. ne primjenjuju ograničenja iz Zakona o potrošačkom kreditiranju.

24. Nasuprot tome, odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama uređene su Zakonom o zaštiti potrošača, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a predmet ovog spora je upravo tvrdnja tužitelja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene ugovorna odredba. To znači da je Zakon o zaštiti potrošača lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Zakon za zaštiti potrošača u definiciji potrošačkog ugovora (čl. 3.) primjenjuje funkcionalno načelo, odnosno da je potrošač sklopio ugovor izvan poslovne djelatnosti i to neovisno o iznosu kredita. Zato tužitelj ima pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, koju i traži, neovisno o tome je li riječ o potrošačkom kreditiranju u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, iznos kredita nije od značaja na pitanje je li predmetni kredit potrošački budući se na ugovorni odnos, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

25. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

26. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

27. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

28. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

29. U ovom postupku tuženik je predložio saslušanje osobnog bankara, na okolnost informiranja tužitelja o spornim odredbama Ugovora, međutim kako tuženik niti u odgovoru na tužbu, a niti do okončanja postupka nije određeno naveo ime i prezime predloženog svjedoka-osobnog bankara te njegovu adresu, takav dokazni prijedlog, u skladu sa čl. 7.st.1. i čl. 219. st. 1. ZPP, nije valjano istaknut pa isti nije niti izveden, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja jasno proizlazi da nikakva objašnjenja i razloge, kao potrošač, u vezi moguće promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, od tuženika nije dobio. Time dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pa čak i u situaciji kada je Ugovor o kreditu prethodno nesporno otkazan, a što je situacija u konkretnom predmetu. Navedeno i stoga što učinak kolektivne zaštite ničime ne isključuje otkazane ugovore o kreditu.

30. Valja reći da niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi:

- da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni

- da su tužitelji bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

31. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sadržane u dijelovima čl. 2., čl. 7. i čl. 23. Ugovora te je odlučeno kao u toč. I.do VI. izreke. Pritom tvrdnja tuženika da se kamatna stopa počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala neovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zahtjeve predviđene čl. 11.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 127/12.) o čemu da je tuženik uredno obavijestio tužitelja obaviješću od 8. siječnja 2013., nije ni od kakvog utjecaja na pravo tužitelja na traženje utvrđenje ništetnosti navedene odredbe (jednostrane promjene kamatne stope). Navedeno iz razloga što je tuženikovo ovlaštenje na izmjenu kamatne stope proizlazilo iz ništetne odredbe Ugovora pa ni obavijest od 8. siječnja 2013. koja se odnosi na izmijenjenu kamatnu stopu, a koja tužitelju nije bila poznata u vrijeme sklapanja Ugovora, nije mogla postati valjani sastavni dio predmetnog Ugovora.

32. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim dijelove čl. 23. Ugovora o kreditu (pobliže navedenim u toč. VII. Izreke presude) jer se odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora prema kojoj je tužitelj upoznat sa efektivnom kamatnom stopom / realnom godišnjom kamatnom stopom i na odredbu prema kojoj EKS/ RGKS mogu biti promijenjene uslijed promjene kamatne stope na kredit. Iz sadržaja navedenih dijelova odredbi Ugovora ne proizlazi da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno o ništavosti navedenih odredbi i da bi se radilo o direktnom učinku. Navedenim opisanim dijelovima čl. 23. Ugovora ugovorena je efektivna kamatna stopa / realna godišnja kamata stopa odnosno njena promjena, a što nije nezakonito. Nadalje, sud nije našao, po službenoj dužnosti, niti jedan razlog zbog kojeg bi navedeni dijelovi čl. 23. Ugovora o kreditu bio ništetni i bez pravnog učinka, a niti tužitelj na navodi u činjeničnim navodima tužbe razloge zbog kojih bi isti bili ništetni pa je taj dio zahtjeva odbijen te je odlučeno kao u toč. VII. Izreke.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju, a budući da isti nije uspio sa razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (raspravno rješenje od 2. srpnja 2020. ,list 118 spisa) i prema priloženom troškovniku. Naime, u skladu sa odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, obzirom na predmet spora, tužitelj je pravilno u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora 10.001,00 kn budući da prema citiranoj odredbi ZSP ista ne može biti manja od 10.000,00 kn.

33.1. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 11. prosinca 2019., 26. lipnja 2020. i 5. prosinca 2023., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 10. lipnja 2021. 25 bodova (tbr. 8/4 Tarife) i za zastupanje na ročištima 2. srpnja 2020., 21. siječnja 2022., 10. lipnja 2024. i 4. studenog 2024., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 825 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.650,00 eur, a uz uvećanje za 25 % PDV (412,50 eur) te uz zatraženi trošak uplaćene pristojbe na tužbu 400,00 kn i na presudu 400,00 (ukupno 800,00 kn/ 106,18 eur, list 164 spisa), sveukupno iznosi 2.168,68 eur.

33.2.Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. ožujka 2024. jer isti nije bio nužan za vođenje postupka.

33. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP

U Zagrebu 8. siječnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

-punom. tužitelja

- punom. tuženika