Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-610/2019-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice-specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franji Šebijan, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Frano Šebijan i Mihaela Carević Rukavina iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.571,88 EUR (slovima: šest tisuća petsto sedamdeset jedan euro i osamdeset osam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos 53,26 EUR od 1. svibanj 2010.

- iznos 75,14 EUR od 1. lipanj 2010.

- iznos 95,93 EUR od 1. srpanj 2010.

- iznos 91,20 EUR od 1. kolovoz 2010.

- iznos 108,94 EUR od 1. rujan 2010.

- iznos 99,58 EUR od 1. listopad 2010.

- iznos 92,54 EUR od 1. studeni 2010.

- iznos 113,95 EUR od 1. prosinac 2010.

- iznos 105,27 EUR od 1. siječanj 2011.

- iznos 96,22 EUR od 1. veljača 2011.

- iznos 97,55 EUR od 1. ožujak 2011.

- iznos 91,05 EUR od 1. travanj 2011.

- iznos 93,06 EUR od 1. svibanj 2011.

- iznos 115,16 EUR od 1. lipanj 2011.

- iznos 118,26 EUR od 1. srpanj 2011.

- iznos 142,73 EUR od 1. kolovoz 2011.

- iznos 133,85 EUR od 1. rujan 2011.

- iznos 120,01 EUR od 1. listopad 2011.

- iznos 119,65 EUR od 1. studeni 2011.

- iznos 118,14 EUR od 1. prosinac 2011.

- iznos 123,16 EUR od 1. siječanj 2012.

- iznos 128,69 EUR od 1. veljača 2012.

- iznos 128,86 EUR od 1. ožujak 2012.

- iznos 125,38 EUR od 1. travanj 2012.

- iznos 126,79 EUR od 1. svibanj 2012.

- iznos 128,87 EUR od 1. lipanj 2012.

- iznos 126,63 EUR od 1. srpanj 2012.

- iznos 126,82 EUR od 1. kolovoz 2012.

- iznos 124,76 EUR od 1. rujan 2012.

- iznos 120,94 EUR od 1. listopad 2012.

- iznos 125,60 EUR od 1. studeni 2012.

- iznos 127,29 EUR od 1. prosinac 2012.

- iznos 120,18 EUR od 1. siječanj 2013.

- iznos 113,50 EUR od 1. veljača 2013.

- iznos 118,13 EUR od 1. ožujak 2013.

- iznos 119,19 EUR od 1. travanj 2013.

- iznos 117,11 EUR od 1. svibanj 2013.

- iznos 110,95 EUR od 1. lipanj 2013.

- iznos 107,13 EUR od 1. srpanj 2013.

- iznos 110,52 EUR od 1. kolovoz 2013.

- iznos 113,00 EUR od 1. rujan 2013.

- iznos 118,82 EUR od 1. listopad 2013.

- iznos 115,53 EUR od 1. studeni 2013.

- iznos 117,00 EUR od 1. prosinac 2013.

- iznos 118,21 EUR od 1. siječanj 2014.

- iznos 73,64 EUR od 1. veljača 2014.

- iznos 75,74 EUR od 1. ožujak 2014.

- iznos 74,66 EUR od 1. travanj 2014.

- iznos 72,56 EUR od 1. svibanj 2014.

- iznos 71,61 EUR od 1. lipanj 2014.

- iznos 72,03 EUR od 1. srpanj 2014.

- iznos 74,67 EUR od 1. kolovoz 2014.

- iznos 77,13 EUR od 1. listopad 2014.

- iznos 78,49 EUR od 1. studeni 2014.

- iznos 80,44 EUR od 1. prosinac 2014.

- iznos 79,65 EUR od 1. siječanj 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. veljača 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. ožujak 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. travanj 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. svibanj 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. lipanj 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. srpanj 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. kolovoz 2015.

- iznos 80,75 EUR od 1. rujan 2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.125,52 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja ove tužbe, pa do isplate i to po stopi od 6,54% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana. “, u cijelosti kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 990,64 EUR (slovima: devetsto devedeset eura i šezdeset četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 8. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 3. lipnja 2019. u kojoj navodi da je 9. lipnja 2006. između stranaka sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu br. 16/06, kreditna partija 7103135461, prema kojem je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 71.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a (članak 1. ugovora o kreditu). Nadalje navodi da je navedenim ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 22 godine, odnosno 240 mjeseci (članak 3. ugovora) u jednakim mjesečnim anuitetima, s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 420,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (članak 7. ugovora) te je ugovoreno da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje ju pravo on mjesečno i to putem svoje Odluke o kamatnim stopama (članak 2. i 7. ugovora), a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,50% godišnje (članak 2. ugovora).

1.2. Tužitelj navodi da je za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana od strane tuženika i to na štetu tužitelja te je više puta mijenjan tečaj CHF prema HRK, a što je utjecalo na visinu obveze tužitelja prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su ugovoreni. Navodi da je iz izračuna konverzije vidljivo da je kredit isplaćen tužitelju na dan 28. lipnja 2006. kada je tečaj CHF prema kuni iznosio 4,632434 te bi rata tužitelja od 420,63 CHF iznosila 1.948,54 kuna, a umjesto toga je učestalim promjenama tečaja i jednostranim povisivanjem kamatnih stopa ukupno zaduženje značajno nadilazilo ono ugovoreno te je tužitelj oštećen za razliku između onog iznosa koji bi otplatio da promjenama kamatne stope i tečaja valute CHF nije bilo pa je stoga prihvatio konverziju kredita iz valute CHF u EUR koja mu je 2015. ponuđena od strane tuženika.

1.3. Iako je provedenom konverzijom obveza tužitelja po ugovoru o kreditu smanjena za 10.011,38 kuna koliko je utvrđeni iznos pretplate po konverziji (članak 5. dodatka ugovora), tužitelj je ništetnošću ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ipak značajno oštećen te mu nije vraćen puni iznos preplate dotadašnjih uplata na koje ima pravo. Prema njegovom izračunu, tužitelj je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana s kojim je zaključno provedena konverzija (30. rujna 2015.) preplatio ukupno iznos od 59.527,25 kuna, umanjeno za 10.011,38 kuna kojim mu je priznat konverzijom, pa stoga potražuje razliku do punog obeštećenja, odnosno preostali glavnični iznos pretplate od 49.515,87 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Također, budući da je za iznos glavnične pretplate od 10.011,38 kuna priznate konverzijom nastupio suglasni građansko-pravni prijeboj i to tek sklapanjem ugovora o konverziji, tužitelj po toj osnovi potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od svakog pojedinog iznosa preplate pa do dana utvrđenog prijeboja, odnosno dana sklapanja ugovora o konverziji. Prema obračunu tužitelja ta zakonska zatezna kamata na konverzijom priznat i prebijani iznos pretplate iznosi 8.480,27 kuna, a na taj iznos kamata tužitelj potražuje i daljnju kamatu tekuću od dana podnošeja tužbe pa do isplate, sukladno odredbi članka 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18.

1.4. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćene iznose i to s osnove razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 49.515,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom, pri čemu je uračunat iznos priznat konverzijom te iznos od 8.480,27 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime zakonske zatezne kamate na konverzijom priznat i prebijeni iznos pretplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije kao i prigovor zastare. Smatra kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik 28. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojim Dodatkom je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Pritom se poziva na odredbe članka 19.b, članka 19.c i članka 19.d Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći da je tuženik u cijelosti postupio sukladno navedenim odredbama te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-567/20, navodeći da je Sud EU meritorno odlučio i iznio stav da je Dodatak Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Zaključno navodi da iz zakonskog okvira određenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama poslovni broj Gos 1/2019 i Rev-1014/18 te iz odluke Suda EU broj C-567/20 proizlazi da Dodatak Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, da je Dodatkom Ugovora o kreditu stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i stvara ravnotežu između ugovornih stranaka, da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnova te da je tužitelj prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa pa se stoga ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora te da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 9. lipnja 2006. (list 9-15 spisa), plan otplate (list 16-22 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 23-25 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. (list 26-32 spisa), obračun kamata (list 33-37 spisa), prometi po kreditu/specifikacija uplate (list 60-75 spisa), saslušan je tužitelj, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz vještaka od 22. travnja 2024.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 9. lipnja 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 16/06, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Nade Šagi – Belcar iz Ivanca pod brojem OU-388/06, a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 71.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 4,50 % godišnje. Nije sporno ni to da je 29. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 50.390,25 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosi 351.762,85 kn te da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.011,38 kn. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8. Presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

9. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

11. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u ovoj parnici, valja reći da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima ("Narodne novine", broj: 96/2003. i 46/2007.), proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a upravo je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba i to namjenski kredit. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH - dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

12. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je s Zagrebačkom bankom imao ranije sklopljeni ugovor o kreditu iz 2005. godine te da je radi prebacivanja hipoteke koja je bila upisana na nekretnini u vlasništvu njegovih roditelja na nekretninu u njegovom vlasništvu planirao 2006. godine sklopiti Aneks ugovora o kreditu. Međutim, njegov osobni bankar ga je savjetovao da je povoljnije sklopiti novi Ugovor o kreditu u CHF, pa je stoga sklopio novi Ugovor kojim je zatvorio raniji kredit, a ostatak kredita je utrošio u adaptaciju nekretnine. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao registrirani obrt niti je bio imatelj poslovnih udjela u trgovačkom društvu. Prilikom sklapanja Ugovora osobni bankar nije mu objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa niti da bi moglo doći do porasta tečaja CHF. Prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu javni bilježnik ga je upozorio na neke značajke Ugovora međutim ne može se sjetiti koje su to točno bile. Ugovor o kreditu prilikom potpisivanja je pročitao te mu je prilikom čitanja Ugovora o kreditu većina toga bila jasna, mada je on neuka osoba u financijskom smislu. S obzirom na protek vremena ne sjeća se da li je tražio neka dodatna pojašnjenja. U predmetnoj nekretnini koja je financirana sredstvima kredita od 2016. godine ima projektantski ured. Prilikom konverzije Ugovora pročitao je Dodatak Ugovora o kreditu. Vezano za inicijativu za sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu mislim da je on inicirao sklapanje predmetnog Dodatka, jer se bojao kako će sve to završiti. Nitko ga nije nagovarao na konverziju, sam je to odlučio. Ne sjeća se da sam imao bilo kakve nejasnoće prilikom čitanja Dodatka Ugovora o kreditu, tada je malo detaljnije čitao odredbe Dodatka, a s obzirom na prethodna iskustva u vidu povećanja rate kredita.

13. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14. U vrijeme podnošenja ove tužbe 3. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), a prema odredbi članak 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom članak 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

15. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

16. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 29. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o pretplati.

20. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

22. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

23. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

25. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

26. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Đ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj je tuženiku više platio iznos od 6.648,54 EUR, a tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 6.571,88 EUR, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

29. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

30. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 3. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

31. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO. 32. U odnosu na ostatak tužbenog zahtjeva (točka 2. tužbenog zahtjeva) kojom tužitelj potražuje iznos od 1.125,52 EUR na ime zakonske zatezne kamate tekuće od svakog pojedinog iznosa preplate pa do dana sklapanja ugovora o konverziji, ističe se kako je vještakinja u svojem nalazu i mišljenju utvrdila iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenim kamatnim stopama, utvrdila je razlike više/manje plaćenog po osnovi promjene kamatne stope, utvrdila je razlike više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF te je tako izračunate razlike umanjila za iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR te konačno utvrdila preostali iznos više plaćanog. Kako je, dakle, zakonska zatezna kamata na svaki pojedini iznos pretplate obračunat od strane vještakinje i uračunat u ukupni iznos preplaćenog iznosa te dosuđen tužitelju u točki I. izreke ove presude, to je tužbeni zahtjev u tom dijelu u cijelosti neosnovan radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva.

33.1. Kad se stavi u omjer vrijednost predmeta spora iz tužbe (7.697,40 EUR) i iznos s kojim je tužitelj uspio u parnici (6.571,88 EUR), proizlazi da je tužitelj uspio sa 85,38 % svog zahtjeva, dok preostalih 14,62% predstavlja uspjeh tuženika u parnici, a razlika ovih postotaka uspjeha stranaka iznosi 70,76% u korist tužitelja. Kako je, dakle, tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici, valjalo je odmjeriti njegove troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu članak 155. stavak 1. ZPP.

33.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), podneska od 25. studenoga 2024. (kojima se očitovao nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 EUR za svaki sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 19. svibnja 2023. i 26. studenoga 2024. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 42. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 800,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 200,00 EUR.

33.3. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. 33.4. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.400,00 EUR, a kad se isti obračunaju u omjeru od 70,76%, dolazi se do iznosa od 990,64 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020. i 114/2022., dalje u tekstu: Ovršni zakon), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 8. siječnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku Franji Šebijan, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Frano Šebijan i Mihaela Carević Rukavina iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćniku Kruni Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba