REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2077/2023-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplagte, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnika Domagoja Tomića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice LC, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 8. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 3.795,09 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od
1,96 EUR
10.09.2007. isplate
1,10 EUR
01.12.2007. isplate
0,20 EUR
31.12.2007. isplate
3,36 EUR
30.01.2008. isplate
5,09 EUR
03.03.2008. isplate
8,07 EUR
05.04.2008. isplate
3,60 EUR
07.05.2008. isplate
1,85 EUR
04.06.2008. isplate
4,06 EUR
03.07.2008. isplate
0,82 EUR
07.08.2008. isplate
0,98 EUR
05.09.2008. isplate
2,90 EUR
06.10.2008. isplate 17,46 EUR
07.11.2008. isplate
7,71 EUR
09.12.2008. isplate 20,10 EUR
08.01.2009. isplate
22,01 EUR
03.02.2009. isplate
22,87 EUR
05.03.2009. isplate
20,89 EUR
06.04.2009. isplate
21,36 EUR
06.05.2009. isplate
17,66 EUR
04.06.2009. isplate
14,93 EUR
07.07.2009. isplate
15,66 EUR
07.08.2009. isplate
17,09 EUR
07.09.2009. isplate
16,97 EUR
07.10.2009. isplate
15,52 EUR
07.11.2009. isplate
18,24 EUR
07.12.2009. isplate
20,42 EUR
12.01.2010. isplate
23,53 EUR
08.02.2010. isplate
22,82 EUR
04.03.2010. isplate
27,03 EUR
09.04.2010. isplate
26,23 EUR
11.05.2010. isplate
27,79 EUR
09.06.2010. isplate 41,28 EUR
08.07.2010. isplate 38,51 EUR
10.08.2010. isplate 46,99 EUR
09.09.2010. isplate 44,06 EUR
11.10.2010. isplate 39,34 EUR
09.11.2010. isplate 49,29 EUR
13.12.2010. isplate 61,95 EUR
12.01.2011. isplate 52,99 EUR
08.02.2011. isplate 56,13 EUR
08.03.2011. isplate 52,13 EUR
07.04.2011. isplate 52,85 EUR
13.05.2011. isplate 69,82 EUR
09.06.2011. isplate 71,47 EUR
14.07.2011. isplate 85,32 EUR
09.08.2011. isplate 78,07 EUR
13.09.2011. isplate 70,13 EUR
10.10.2011. isplate 68,55 EUR
15.11.2011. isplate 67,95 EUR
08.12.2011. isplate 71,69 EUR
13.01.2012. isplate 74,96 EUR
14.02.2012. isplate 75,40 EUR
09.03.2012. isplate 73,14 EUR
11.04.2012. isplate 74,67 EUR
14.05.2012. isplate 75,71 EUR
15.06.2012. isplate 73,95 EUR
16.07.2012. isplate 74,42 EUR
06.08.2012. isplate 73,10 EUR
07.09.2012. isplate 70,25 EUR
10.10.2012. isplate 73,29 EUR
14.11.2012. isplate 74,74 EUR
11.12.2012. isplate 73,72 EUR
09.01.2013. isplate 68,00 EUR
11.02.2013. isplate 72,86 EUR
11.03.2013. isplate 73,28 EUR
10.04.2013. isplate
71,38 EUR
09.05.2013. isplate
65,45 EUR
10.06.2013. isplate
65,30 EUR
12.07.2013. isplate
66,76 EUR
14.08.2013. isplate
69,09 EUR
13.09.2013. isplate
72,32 EUR
07.10.2013. isplate
70,65 EUR
16.11.2013. isplate
71,84 EUR
16.12.2013. isplate
73,18 EUR
15.01.2014. isplate
74,01 EUR
07.02.2014. isplate
75,77 EUR
12.03.2014. isplate
75,19 EUR
14.04.2014. isplate
73,24 EUR
08.05.2014. isplate
72,62 EUR
10.06.2014. isplate
72,90 EUR
10.07.2014. isplate
75,11 EUR
08.08.2014. isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zakonska nasljednica pok. GC, koji je s tuženikom dana 26.06.2007. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.977,86 CHF prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi da stranke o ugovorenoj valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale niti je tuženik upozorio prednika tužiteljice na sve specifičnosti predmetne valute. Ističe nadalje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužiteljica smatra ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF te svojim tužbenim zahtjevom predlaže da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, smatra da se utvrđenja iz presude VTSRH Pž-6632/17 ne mogu primijeniti na kredite za kupnju vozila te da tužiteljica mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredbi. Smatra da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva, kao i da su predniku tužiteljice tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, odnosno da je riječ o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Također ističe da je kredit solemniziran od strane javnog bilježnika što znači da su mu bile objašnjene posljedice odnosno da ugovor odražava njegovu stvarnu volju. Osporava aktivnu legitimaciju na strani tužiteljice kao nasljednice, dok visinu zahtjeva čini nespornom, ali se protivi osnovu u cijelosti. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu (list 84), otplatni plan (list 96), Ugovor o kreditu od 26.06.2007. (list 114), iskaz tužiteljice (list 321).
4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.
5. Nesporna je činjenica da je dana 26.06.2007. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li se radi o ništavim odredbama te da li tužiteljica kao nasljednica glavnog dužnika, te kao sudužnik po predmetnom kreditu, ima pravo potraživati razliku između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja. Također je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare.
6. Prvenstveno valja istaknuti da je sud utvrdio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, iz pravomoćnog rješenja o naknadno pronađenoj imovini O-488/14 od 28.02.2023. (list 126 spisa) proizlazi da je tužiteljica jedina nasljednica pok. GC u pogledu novčane tražbine prema tuženiku po osnovi ugovora o kreditu koji je predmetom ove parnice, slijedom čega ista kao univerzalni sukcesor stupa u prava i obveze svoga pravnog prednika te ima pravo potraživati one iznose koji bi pripadali njezinom pravnom predniku da je isti živ, sve kako to propisuje odredba čl. 3 Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 - dalje u tekstu ZN).
7. Ovdje još valja ukazati i da je u pogledu spornog Ugovora o kreditu tužiteljica također i u specifičnoj pravnoj poziciji sudužnika, pa dodatno nema zapreke da ista prema tuženiku kao vjerovniku postavlja sve one zahtjeve koje bi postavio i glavni dužnik, jednako kao što bi tužiteljica bila legitimirana i podmiriti cjelokupan dug s glavnim dužnikom, sve kako to propisuje odredba čl. 43. st. 1. ZOO-a
8. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
10. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
11. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
12. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
13. Pritom valja navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
14. Međutim, s obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignula kao sudužnik, a sa suprugom je sudjelovala u svemu vezano za isti. Odlučili su se na kupnju automobila za osobne potrebe, oboje su bili u redovnom radnom odnosu i nisu nikada obavljali poduzetničku djelatnost. Zajedno sa suprugom je išla u banku i tamo im je rečeno da je upravo ovo najpovoljnija opcija kredita, pa su ga stoga i uzeli. Došli su s povjerenjem i nitko ih nije posebno upozoravao da bi tečaj CHF mogao toliko rasti. Da je znala da će im rata do te mjere narasti ne bi se odlučila na taj kredit. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane banke i preuzeli su ga prije ovjere. Iskazuje da je ugovor pročitala i da posebnih nejasnoća niti pitanja nije imala, a znala je što znači termin valutna klauzula.
15. Sud navedenom iskazu vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Pritom sud vjeruje da predniku tužiteljice, kao niti tužiteljici djelatnik banke nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje u biti nije bilo niti vođeno, a niti je u biti ono bilo moguće, s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen, odnosno od strane dužnika preuzet tek radi ovjere.
16. Pritom valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga je na konkretnu pravnu situaciju i upitna primjena utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., jer tuženik zapravo u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.
17. Slijedom navedenog, iz provedenog konkretnog dokaznog postupka, a također i iz spomenute kolektivne tužbe, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
18. Iz toga nadalje proizlazi da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
19. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, ista je bila po tuženiku nesporna. Kako su dakle stranke bile suglasne oko toga da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 3.795,09 EUR s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužiteljica i precizirala u svom zahtjevu, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.
20. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
21. Sud je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).
22. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.
23. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
24. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
25. Slijedom navedenog dakle prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. I izreke.
26. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je prednik tužiteljice obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom ugovaranja valutne klauzule rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
27. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podneska od 12.9.2023. (tbr. 8/1) 100 bodova i zastupanje na ročištima 6.6.2024. i 20.11.2024. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 400 bodova odnosno 800,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 200,00 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.000,00 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.
28. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.
U Zagrebu 8. siječnja 2025. godine
Sudac:
Ivana Požar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
