REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-2080/2020-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽEK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, Istarska 3, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 14.studenoga 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ŽE, odvjetničkog vježbenika kod Marka Višića, odvjetnika u Splitu, i punomoćnice tuženika Tadijane Čulav, odvjetnice u OD Mađarić i Lui d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 8.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj 418-50- 4204347 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. lipnja 2007.g., a koja glasi: „u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora”, pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.416,68 EUR (slovima: tisuću četiri stotine šesnaest eura šezdeset osam centi) sa zateznom kamatom od dospijeća do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na iznos od:

- 32,85 HRK/4,36 EUR od dana 07.08.2008.g. do isplate,

- 378,68 HRK/50,26 EUR od dana 11.09.2008.g. do isplate,

- 409,58 HRK/54,36 EUR od dana 13.10.2008.g. do isplate,

- 388,86 HRK/51,61 EUR od dana 13.11.2008.g. do isplate,

- 415,15 HRK/55,10 EUR od dana 19.12.2008.g. do isplate,

- 419,14 HRK/55,63 EUR od dana 21.01.2009.g. do isplate,

- 420,95 HRK/55,87 EUR od dana 21.02.2009.g. do isplate,

- 415,98 HRK/55,21 EUR od dana 19.03.2009.g. do isplate,

- 416,96 HRK/55,34 EUR od dana 17.04.2009.g. do isplate,

- 409,27 HRK/54,32 EUR od dana 14.05.2009.g. do isplate,

- 403,62 HRK/53,57 EUR od dana 26.06.2009.g. do isplate,

- 405,05 HRK/53,76 EUR od dana 17.07.2009.g. do isplate,

-408,07 HRK/54,16 EUR od dana 04.08.2009.g. do isplate,

- 407,84 HRK/54,13 EUR od dana 15.09.2009.g. do isplate,

- 404,83 HRK/53,73 EUR od dana 29.10.2009.g. do isplate,

- 410,48 HRK/54,48 EUR od dana 19.11.2009.g. do isplate,

- 415,00 HRK/55,08 EUR od dana 17.12.2009.g. do isplate,

- 421,48 HRK/55,94 EUR od dana 21.01.2010.g. do isplate,

- 419,97 HRK/55,74 EUR od dana 19.02.2010.g. do isplate,

- 428,71 HRK/56,90 EUR od dana 13.03.2010.g. do isplate,

- 427,06 HRK/56,68 EUR od dana 16.04.2010.g. do isplate,

- 430,30 HRK/57,11 EUR od dana 18.05.2010.g. do isplate,

- 458,32 HRK/60,83 EUR od dana 15.07.2010.g. do isplate,

- 452,60 HRK/60,07 EUR od dana 06.08.2010.g. do isplate,

- 88,76 HRK/11,78 EUR od dana 14.09.2010.g. do isplate,

- 87,55 HRK/11,62 EUR od dana 14.09.2010.g. do isplate,

- 85,74 HRK/11,38 EUR od dana 15.10.2010.g. do isplate,

- 89,59 HRK/11,89 EUR od dana 28.11.2010.g. do isplate,

- 94,56 HRK/12,55 EUR od dana 19.01.2011.g. do isplate,

- 91,09 HRK/12,09 EUR od dana 21.02.2011.g. do isplate,

- 92,03 HRK/12,25 EUR od dana 16.03.2011.g. do isplate,

- 90,72 HRK/12,04 EUR od dana 19.04.2011.g. do isplate,

- 91,02 HRK/12,08 EUR od dana 18.05.2011.g. do isplate,

- 97,65 HRK/12,96 EUR od dana 21.06.2011.g. do isplate,

- 41,14 HRK/5,46 EUR od dana 18.09.2013.g. do isplate,

- 40,48 HRK/5,42 EUR od dana 31.10.2013.g. do isplate,

- 41,06 HRK/5,45 EUR od dana 23.11.2013.g. do isplate,

- 41,21 HRK/5,47 EUR od dana 24.12.2013.g. do isplate.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 778,74 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.652,42 EUR (slovima: tisuću šest stotina pedeset dva eura četrdeset dva centa) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8.siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 5.lipnja 2019. navodi se da je tužiteljica s tuženikom 21. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 418-504204347 na temelju kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 164.350,00 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Sukladno odredbi predmetnog ugovora, korisnik kredita obvezao se plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a pored toga tužiteljica je obvezana i na isplatu interkalarne kamate po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Dakle, za taj period ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužiteljica je uredno ispunila svoju obvezu, a kako se odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi očito smatra i jest ništetna, to je tužiteljica tuženiku, temeljem takve ništetne odredbe, isplatila po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebala i to za ukupno 2.195,42 EUR. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da su odredbe o kreditu u spornom razdoblju između korisnika kredita kao potrošača- tužiteljice i kreditora kao trgovca- tuženika, a koje se odnose na ugovorenu i promjenjivu kamatnu stopu naznačene u ugovoru, te da je tužiteljica postupila po zahtjevu tuženika, isplativši tuženiku sve dospjele iznose i po takvoj kamatnoj stopi. Također, između stranaka nije sporno da se ovdje radi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja odlukom banke. Ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe čl. 84. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, a formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva je da je na temelju nje tužiteljica znala kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ista nije ni približno mogla ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva. Dakle, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Posljedica toga je evidentno ništetnost istih (VSRH, Revt-249/2014). Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, odnosno čl. 102. ZZP iste ništetne, a posljedica ništetnosti je da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

1.1. Slijedom navedenoga, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će pod točkom I. utvrditi da je apsolutno ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-4204347 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. lipnja 2007., a koja glasi: „u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora”, pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, pod točkom II. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici iznos od 2.195,42 EUR sa zateznom kamatom od 21. lipnja 2007. do isplate, a pod točkom III. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

1.2.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 30.ožujka 2023. uredila tužbeni zahtjev pod točkom II. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.416,68 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. Tužiteljica je na taj način djelomično povukla tužbu za iznos od 778,74 EUR, kojem povlačenju se tuženik izričito usprotivio na ročištu za glavnu raspravu održanom 5.prosinca 2023.

1.3. U ovom postupku je preotvorena glavna rasprava zaključena 13.svibnja 2024., a iz razloga što je zbroj pojedinačnih iznosa koje tužiteljica potražuje iznosio 1.764,54 EUR, umjesto ispravnog 1.416,68 EUR. Nakon što je pozvana na uređenje, tužiteljica je konačno podneskom od 30.rujna 2024. dostavila uređen tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu istog ukupnog iznosa od 1.416,68 EUR, s tim da je ispravila pojedinačne iznose čiji zbroj sada odgovara ukupno zatraženom iznosu.

2. Rješenjem od 22.siječnja 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja oglednog postupka broj Gos-1/2019 koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, te je postupak nastavljen rješenjem od 15.lipnja 2020.

3. U odgovoru na tužbu od 10.kolovoza 2022. tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, navodeći kako je točno da su tužiteljica i tuženik 21.lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4204347 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 164.350,00 s redovnom kamatom od 4,95%,godišnjom i promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik smatra izrazito bitnim istaknuti činjenicu da su stranke 9.veljače 2016. sklopile Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je provedena konverzija tražbine po kreditu ugovorenom u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u tražbinu u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljica i tuženik su 17.rujna 2013. sklopili Dodatak Br. I./prvi/ Ugovoru kojim je sudužnik oslobođen obveze sudužništva po kreditu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, uz napomenu da je tužiteljica potpisom konverzije priznala dug. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno isti odbiti kao neosnovan i naložiti istoj da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 418- 504204347 od 21.lipnja 2007., solemniziranom od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita pod brojem OV-11164/2007 dana 27.lipnja 2007., izvatka iz zemljišne knjige za Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] od 21.svibnja 2007., Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu od 9.veljače 2016., početnog otplatnog plana kredita, novog otplatnog plana s valutnom klauzulom u EUR, Dodatka I. Ugovora o kreditu broj: 418-504204347 od 17.rujna 2013., Obavijesti tuženika od 17.ožujka 2016., Otplatne Tablice-Kredita (informativni izračun), dopisa tuženika kojim tužiteljici dostavlja izračun konverzije kredita, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić pri Centru za vještačenja d.o.o., dopunskim vještačenjem po stalnom vještaku za financije Ines Lozić i saslušanjem svjedokinje FE.

5.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa koji je tužiteljica pretplatila na ime ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 21.lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 418-504204347, solemniziranom od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita pod brojem OV-11164/2007 dana 27.lipnja 2007., kojim je tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos stambenog kredita od 164.350,00CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stambenog objekta (čl.1. i 6.Ugovora), uz obvezu tužiteljice na otplatu u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl.7.Ugovora). Isto tako nije sporno da je čl.2. Ugovora određeno da redovna kamata iznosi 4,95% godišnje, da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora tuženika. Dakle, nije sporno ni da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, među strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak ugovora o kreditu dana 9.veljače 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedene konverzije iznosi 26.627,97 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR na dan dospijeća.

8. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

9.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 21.lipnja 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

11.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

12.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

14.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.

16. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati.

17.I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da je sporna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

19. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

20. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi, u ovom slučaju o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je navedena odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nije ni mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

21. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

22. Nadalje, u odluci posl.br.Rev-1096/2022-2 od 8.studenoga 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/15 (nadalje: ZID ZPK/15) nigdje nije predviđeno i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju VSRH, ZID ZPK/15 imao je za osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu 2016. vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Kao posljedica navedenih stajališta, VSRH zaključuje da korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Navedena stajališta i zaključke u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

23. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije razumljiv, protivan je načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takav ništetan, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

24. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.1. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

24.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 5.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

25.Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja.

25.1. Na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje FE, zaposlenice tuženika, koja u svom iskazu navodi da je od 2000. zaposlena kod tuženika, da joj je poznato ime tužiteljice jer je tužiteljica za tuženika bila procjeniteljica kod stambenih kredita, s tim da li je to bilo temeljem ugovora o radu, ugovora o djelu ili sl. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tijekom 2007. svjedokinja je radila u drugoj poslovnici, koja nije odobravala hipotekarne kredite, te nije ni na koji način sudjelovala u obradi, pripremi dokumentacije i ostalog vezano za predmetni ugovor o kreditu. U poslovnici tuženika u kojoj je svjedokinja radila 2016. nije pripremala nikakve dodatke ugovora o kreditu, tzv. konverzije, osim ako bi se dogodilo da stranke dođu potpisati već pripremljene dodatke ugovoru. Navodi da je tijekom 2007. bila voditelj poslovnice tuženika, da se tada u toj poslovnici nisu sklapali namjenski ugovori o kreditu, već samo gotovinski nenamjenski krediti vrijednosti do negdje oko 26.544,56 EUR, s tim da se radilo o kunskim kreditima i kreditima u eurima, te tada u toj poslovnici nisu radili s kreditima vezanim za chf. Nadređeni svjedokinji nisu dali uputu da nudi kredite u valuti chf jer je prilikom interesiranja, klijentima na raspolaganju cijela ponuda, te klijent bira kredit, a to je u ovom slučaju bio kunski ili eurski.

25.2. Dakle, tuženik nije u dokazao da bi se u ovom konkretnom slučaju pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora o kreditu prilikom samog sklapanja, niti je dokazao da je upravo tužiteljici dao objašnjenja na koji način će se kamatna stopa mijenjati i o čemu će ta promjena ovisiti. Naime, tuženik je kao svjedokinju predložio svoju zaposlenicu koja nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, niti u sklapanju kredita u valuti chf općenito, pa o tome nema nikakvih relevantnih saznanja.

26.U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stambenog objekta, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošila novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužiteljicu se ima smatrati potrošačem.

27.Tuženik osporava pravo tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pritom valja istaknuti da je Vrhovni suda RH u odluci broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", na to pitanje dao odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

28. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić pri Centru za vještačenja d.o.o. na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi nakon dopunskog očitovanja sudske vještakinje, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

28.1. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije 30.09.2015. iznosi 1.764,54 EUR što primjenom fiksnog tečaja za konverziju iz HRK u EUR daje iznos od 13.294,93 kn. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije 30.09.2015. iznosi 347,86 EUR što primjenom fiksnog tečaja za konverziju HRK u EUR daje iznos od 2.620,95 kn. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope na više i niže u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 1.416,68 EUR, što primjenom fiksnog tečaja za konverziju iz HRK u EUR daje iznos od 10.673,98 kn.

29.U dopunskom očitovanju sudska vještakinja Ines Lozić upitana je da se očituje na prigovore tužitelja i tuženika iznesene na ročištu održanom 05.12.2023. na način da dopuni vještačenje tako da utvrdi pravo na iznose koji su sukladno trenutno važećem pravnom shvaćanju i stajalištu Vrhovnog suda RH za konvertirane kredite banke svakako dužne vratiti zatezne kamate na preplaćeni iznos, kao i da se očituje da je prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita iako ugovorene strane u ugovoru o kreditu nikada nisu ugovorile fiksni tečaj, već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Tuženik na ročištu održanom 05. prosinca 2023. navodi da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali ističe da je pri izračunu koristio fiksni tečaj iako je ugovoren srednji tečaj kreditora na dan dospijeća. Sukladno prethodno navedenom, vještakinja se očitovala na način kako navod tuženika predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi, te da je izračune izvršila na način kako joj je to bilo naloženo i u cijelosti ostaje pri svom izračunu. U odnosu na navod da se dopuni vještačenje na način da se utvrdi pravo na iznose koji su sukladno trenutno važećem pravnom shvaćanju i stajalištu Vrhovnog suda RH za konvertirane kredite banke svakako dužne vratiti zatezne kamate na preplaćeni iznos, vještakinja navodi da joj navedeni izračun nije bio zadatak, te bi stoga izračun predstavljao ne dopunu već sasvim novo vještačenje. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Zadatak vještaka nije bilo utvrđenje pojedinačnih iznosa preplate po konverziji na način kako je to banka utvrđivala (razlika u uplatama koje su izvršene u odnosu na obvezu po simuliranom kreditu u EUR kao da je od prvog dana kredit ugovoren u valuti EUR te primjenom simulirane kamatne stope i tečaja EUR) već je zadatak vještaka bio izvršiti izračune preplaćenog po osnovu promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kamatnu stopu i tečaj CHF koji su vrijedili prilikom isplate kredita do dana konverzije. Stoga kako bi vještak mogao dati odgovore, obzirom da je riječ o pravnim pitanjima u koja vještak ne ulazi, moli da se zadatak precizira na način da li je potrebno izvršiti obračun zateznih kamata na preplate: - iskazane u prethodno provedenom vještačenju, a koja preplata je nastala posljedično na rast kamatne stope i tečaja CHF od isplate kredita do konverzije ili - na pojedinačne iznose koji bi bili sadržani u visini preplate koju je tuženik priznao u konverziji u iznosu od 98.416,15 kn koja proizlazi iz obračuna konverzije odnosno usporedbe kunskih iznosa uplata svođenjem na simulirani otplatni plan u EUR, a koji izračuni nisu obuhvaćeni prethodno provedenim vještačenjem jer nisu ni bili zadatak vještaka. Napominje se da bi u oba slučaja bila riječ o novim zadacima vještaka, te je izračune vještak spreman izvršiti po definiranju preciznog zadatka vještaku te uz prethodnu uplatu primjerenog predujma.

30. U drugoj dopuni svog nalaza i mišljenja radi izračuna zateznih kamata na više plaćene iznose koje je banka uračunala prilikom konverzije kredita, sudska vještakinja Ines Lozić navodi da joj je inicijalno bio zadatak isključivo utvrditi razlike po kreditu u CHF proizišle iz promjene kamatnih stopa. Moguće razlike koje bi proizišle iz razlike u ukupnom anuitetu (kamatna stopa i tečaj CHF) kao i razlike koje bi se odnosile na konverziju kredita nisu bile zadatak vještaka niti je vještaku razvidno da bi bile predmet ovog spora. Stoga, ni obračun zateznih kamata koji bi se odnosio na preplatu koju je tuženik priznao u konverziji nisu bile niti su mogle biti zadatak vještaka te ih stoga vještak nije ni obračunao. Na zahtjev suda, vještakinja je u Tabeli 1. dala izračun pojedinačnih iznosa koji su bili sadržani u visini preplate koju je tuženik priznao u konverziji u iznosu od 13.062,07 EUR/98.416,15 kn (str. spisa 81), koja proizlazi iz obračuna konverzije odnosno usporedbe kunskih iznosa uplata svođenjem na simulirani otplatni plan u EUR. Iz prikazanog proizlazi da ukupni iznos preplate koji je banka uračunala prilikom konverzije kredita iznosi 13.062,07 EUR/ 98.416,15 kn, odnosno ukoliko bi se uzeli u obzir samo više plaćeni iznosi tada bi preplata iznosila 13.521,48 EUR/101.877,62 kn. Ukupno manje plaćen iznos u odnosu na uplate koje su izvršene po simuliranom kreditu u EUR iznosi 459,42 EUR/ 3.461,47 kn. Vještakinja napominje da preplata utvrđena konverzijom proizlazi iz razlike u plaćenim anuitetima po kreditu u CHF (cjelokupni anuitet) u kunama u odnosu na vrijednost anuiteta prema simuliranom otplatnom planu u EUR. U Tabeli 3., temeljem izračuna prikazanih u Tabeli 1., vještakinja je dala izračun zateznih kamata po svakom više plaćenom iznosu koji je banka uračunala prilikom konverzije kredita (detaljan izračun po razdobljima se daje u Prilog 1.). U Tabeli 2. vještakinja je dala pregled stopa zateznih kamata koje su korištene za izračune. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade dopune vještačenja službena valuta euro, vještakinja će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještakinja će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom izračuna korištene su odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate, odredbi ZOO i Zakona o kamatama. Temeljem navedenog pri izračunu su korištene odredbe o visini stope zatezne kamate za period od 01.01.2007. godine do 31.12.2007. godine sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) po stopi od 15% godišnje. Za period od 01.01.2008. godine nadalje zakonska zatezna kamata se određuje temeljem ZOO i Zakona o kamatama odnosno (ZOO NN 35/05) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te (ZOO NN 78/15) na temelju prosječne kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje uvećano za 3%.Zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose koje je banka uračunala prilikom konverzije kredita obračunate do dana izračuna konverzije kredita iznose 4.283,62 EUR.

31. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud nedvojbeno zaključuje da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz Nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe na ime promjenjive kamatne stope u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije 30.09.2015. pretplatila 1.764,54 EUR ili 13.294,93 kn. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije 30.09.2015. iznosi 347,86 EUR ili 2.620,95 kn. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope na više i niže u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 1.416,68 EUR, što primjenom fiksnog tečaja za konverziju iz HRK u EUR daje iznos od 10.673,98 kn. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužiteljica provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećena odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužiteljica je pretplatila iznos od 1.416,68 EUR na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji iznos pretplate tužiteljici nije uzet u obzir prilikom izračuna konverzije.

32.Tužiteljica je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 30.ožujka 2023. uredila tužbeni zahtjev pod točkom II. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.416,68 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. Tužiteljica je na taj način djelomično povukla tužbu za iznos od 778,74 EUR, kojem povlačenju se tuženik izričito usprotivio na ročištu za glavnu raspravu održanom 5.prosinca 2023.

33.Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

34.U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

35.Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koje je tužiteljica pretplatila na ime promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.416,68 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

36. Kako tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sud je u tom dijelu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje isplatu iznosa od 778,74 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća do isplate, i odlučio kao u izreci presude pod točkom II.

37. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

38.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koji je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući na umu vrijednost predmeta spora označenoj u tužbi od 2.195,42 EUR (tuženik nije pristao na djelomično povlačenje) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 6.rujna 2022. kojim se tužiteljica očituje na navode iz odgovora na tužbu 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 30.ožujka 2023. kojim se tužiteljica očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i uređuje tužbeni zahtjev 100 bodova, za sastav neobrazloženog podneska od 23.veljače 2024. 25 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 14.prosinca 2022., 5.prosinca 2023., 27.veljače 2024. i 13.svibnja 2024. po 100 bodova za svako ročište (100x4), odnosno ukupno 725 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.450,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 1.812,50 EUR. Na taj iznos tužiteljici treba priznati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u zatraženom iznosu od 50,00 EUR (iako je tužiteljica platila pristojbu u iznosu od 68,35 EUR, ali sud ne može ići preko zahtjeva tužiteljice), tako da je tužiteljici priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.862,50 EUR.

38.1. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 2.rujna 2024. i 14.stuenoga 2024., kao i trošak sastava podneska od 30.rujna 2024., sve iz razloga su ti troškovi nastali krivnjom tužiteljice zbog postavljanja neurednog tužbenog zahtjeva, pa navedeni trošak ne može ići na teret tuženika.

38.2.Tužiteljica je u ovom postupku postigla uspjeh u osnovi 100 % i u visini 65 %, odnosno 100%+65%=165/2=83%, dok je tuženik postigao uspjeh u iznosu od 17%. Kada se od postotka stranke koja je postigla veći uspjeh u sporu oduzme postotak stranke koja je postigla manji uspjeh u sporu, ili 83%-17%, proizlazi da tužiteljici pripada naknada parničnog troška u visini od 66% ili 1.229,25 EUR. 38.3.Na taj iznos tužiteljici treba priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 423,17 EUR, tako da je tužiteljici priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.652,42 EUR. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

U Splitu, 8.siječnja 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.