REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2266/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ismaru Avdagiću odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576, zastupanog po Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja odvjetnika Ismara Avdagića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Ivana Bandića, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 8. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe odlomka III. Ugovora o kreditu br. 17092 i čl. 5. toč. 5. 1. Uvjeta ugovora o kreditu, Inačica: CHF-2005-01 Ugovora o kreditu br. 17092 od 17. siječnja 2006. godine, u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja, odnosno primjena valutne klauzule tijekom trajanja otplate kredita, koji ugovor je sklopljen između tuženika Porsche Leasing d.o.o., iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 i tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te stoga iste odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Velimira Škorpika 21, 10000 Zagreb, OIB: 90275854576 isplatiti tužitelju VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 2.678,87 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim:

- na iznos od 2,31 EUR od 5.11.2008. do isplate

- na iznos od 11,88 EUR od 5.1.2009. do isplate

- na iznos od 15,74 EUR od 10.2.2009. do isplate

- na iznos od 17,49 EUR od 5.3.2009. do isplate

- na iznos od 13,10 EUR od 6.4.2009. do isplate

- na iznos od 10,84 EUR od 5.5.2009. do isplate

- na iznos od 6,90 EUR od 5.6.2009. do isplate

- na iznos od 3,80 EUR od 6.7.2009. do isplate

- na iznos od 3,77 EUR od 4.8.2009. do isplate

- na iznos od 7,09 EUR od 4.9.2009. do isplate

- na iznos od 5,12 EUR od 5.10.2009. do isplate

- na iznos od 5,01 EUR od 5.11.2009. do isplate

- na iznos od 6,66 EUR od 4.12.2009. do isplate

- na iznos od 11,24 EUR od 5.1.2010. do isplate

- na iznos od 14,26 EUR od 5.2.2010. do isplate

- na iznos od 14,52 EUR od 6.4.2010. do isplate

- na iznos od 24,05 EUR od 6.4.2010. do isplate

- na iznos od 19,87 EUR od 5.5.2010. do isplate

- na iznos od 23,90 EUR od 4.6.2010. do isplate

- na iznos od 39,23 EUR od 5.7.2010. do isplate

- na iznos od 33,89 EUR od 4.8.2010. do isplate

- na iznos od 51,19 EUR od 6.9.2010. do isplate

- na iznos od 43,56 EUR od 5.10.2010. do isplate

- na iznos od 37,36 EUR od 5.11.2010. do isplate

- na iznos od 55,66 EUR od 6.12.2010. do isplate

- na iznos od 72,94 EUR od 5.1.2011. do isplate

- na iznos od 60,85 EUR od 4.2.2011. do isplate

- na iznos od 65,49 EUR od 4.3.2011. do isplate

- na iznos od 54,07 EUR od 5.4.2011. do isplate

- na iznos od 60,72 EUR od 5.5.2011. do isplate

- na iznos od 85,21 EUR od 6.6.2011. do isplate

- na iznos od 77,40 EUR od 4.8.2011. do isplate

- na iznos od 113,54 EUR od 5.9.2011. do isplate

- na iznos od 131,42 EUR od 5.10.2011. do isplate

- na iznos od 84,72 EUR od 14.10.2011. do isplate

- na iznos od 88,58 EUR od 4.11.2011. do isplate

- na iznos od 86,71 EUR od 5.12.2011. do isplate

- na iznos od 91,47 EUR od 5.1.2012. do isplate

- na iznos od 96,93 EUR od 5.3.2012. do isplate

- na iznos od 95,46 EUR od 5.4.2012. do isplate

- na iznos od 92,97 EUR od 4.5.2012. do isplate

- na iznos od 93,99 EUR od 5.6.2012. do isplate

- na iznos od 96,59 EUR od 11.7.2012. do isplate

- na iznos od 94,54 EUR od 11.7.2012. do isplate

- na iznos od 95,52 EUR od 5.9.2012. do isplate

- na iznos od 92,44 EUR od 5.10.2012. do isplate

- na iznos od 89,63 EUR od 6.11.2012. do isplate

- na iznos od 93,57 EUR od 7.12.2012. do isplate

- na iznos od 91,39 EUR od 8.1.2013. do isplate

- na iznos od 94,28 EUR od 16.1.2013. do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe članka. 4. toč. 4. 4. i čl. 9. toč. 9. 1. Ugovora o kreditu br. 17092, Uvjeti ugovora o kreditu, Inačica: CHF-2005-01 od 17. siječnja 2006. godine, u dijelu u kojem se navodi “...Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u toč. 9. 1. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost korisnika kredita...“ (čl.4.toč.4.4.) i „...Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit...“ (čl.9.toč.9.1.), bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu, koji ugovor je sklopljen između tuženika Porsche Leasing d.o.o., iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 i tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te stoga iste odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Velimira Škorpika 21, 10000 Zagreb, OIB: 90275854576 isplatiti tužitelju VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 1.321,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim:

- na iznos od 5,23 EUR od 6.10.2006. do isplate

- na iznos od 5,24 EUR od 6.10.2006. do isplate

- na iznos od 5,19 EUR od 10.11.2006. do isplate

- na iznos od 5,20 EUR od 12.12.2006. do isplate

- na iznos od 10,89 EUR od 9.1.2007. do isplate

- na iznos od 10,87 EUR od 9.2.2007. do isplate

- na iznos od 10,86 EUR od 13.3.2007. do isplate

- na iznos od 10,84 EUR od 10.4.2007. do isplate

- na iznos od 10,61 EUR od 11.5.2007. do isplate

- na iznos od 10,61 EUR od 27.6.2007. do isplate

- na iznos od 15,92 EUR od 10.7.2007. do isplate

- na iznos od 16,01 EUR od 17.8.2007. do isplate

- na iznos od 16,09 EUR od 7.9.2007. do isplate

- na iznos od 15,84 EUR od 5.10.2007. do isplate

- na iznos od 15,86 EUR od 5.11.2007. do isplate

- na iznos od 16,03 EUR od 18.12.2007. do isplate

- na iznos od 16,14 EUR od 11.1.2008. do isplate

- na iznos od 16,20 EUR od 6.2.2008. do isplate

- na iznos od 16,64 EUR od 7.3.2008. do isplate

- na iznos od 16,62 EUR od 8.4.2008. do isplate

- na iznos od 16,11 EUR od 7.5.2008. do isplate

- na iznos od 16,29 EUR od 6.6.2008. do isplate

- na iznos od 16,21 EUR od 10.7.2008. do isplate

- na iznos od 15,97 EUR od 8.8.2008. do isplate

- na iznos od 16,02 EUR od 8.9.2008. do isplate

- na iznos od 16,42 EUR od 3.10.2008. do isplate

- na iznos od 17,26 EUR od 5.11.2008. do isplate

- na iznos od 16,95 EUR od 5.12.2008. do isplate

- na iznos od 17,81 EUR od 5.1.2009. do isplate

- na iznos od 18,04 EUR od 10.2.2009. do isplate

- na iznos od 18,14 EUR od 5.3.2009. do isplate

- na iznos od 17,88 EUR od 6.4.2009. do isplate

- na iznos od 17,76 EUR od 5.5.2009. do isplate

- na iznos od 17,52 EUR od 5.6.2009. do isplate

- na iznos od 17,34 EUR od 6.7.2009. do isplate

- na iznos od 17,94 EUR od 4.8.2009. do isplate

- na iznos od 18,14 EUR od 4.9.2009. do isplate

- na iznos od 18,02 EUR od 5.10.2009. do isplate

- na iznos od 18,01 EUR od 5.11.2009. do isplate

- na iznos od 16,17 EUR od 4.12.2009. do isplate

- na iznos od 16,53 EUR od 5.1.2010. do isplate

- na iznos od 16,70 EUR od 5.2.2010. do isplate

- na iznos od 16,71 EUR od 6.4.2010. do isplate

- na iznos od 17,24 EUR od 6.4.2010. do isplate

- na iznos od 17,01 EUR od 5.5.2010. do isplate

- na iznos od 17,23 EUR od 4.6.2010. do isplate

- na iznos od 18,07 EUR od 5.7.2010. do isplate

- na iznos od 17,78 EUR od 4.8.2010. do isplate

- na iznos od 18,73 EUR od 6.9.2010. do isplate

- na iznos od 18,31 EUR od 5.10.2010. do isplate

- na iznos od 17,97 EUR od 5.11.2010. do isplate

- na iznos od 18,97 EUR od 6.12.2010. do isplate

- na iznos od 19,93 EUR od 5.1.2011. do isplate

- na iznos od 19,26 EUR od 4.2.2011. do isplate

- na iznos od 19,52 EUR od 4.3.2011. do isplate

- na iznos od 18,89 EUR od 5.4.2011. do isplate

- na iznos od 19,25 EUR od 5.5.2011. do isplate

- na iznos od 20,60 EUR od 6.6.2011. do isplate

- na iznos od 20,17 EUR od 4.8.2011. do isplate

- na iznos od 22,16 EUR od 5.9.2011. do isplate

- na iznos od 23,14 EUR od 5.10.2011. do isplate

- na iznos od 20,57 EUR od 14.10.2011. do isplate

- na iznos od 20,79 EUR od 4.11.2011. do isplate

- na iznos od 20,68 EUR od 5.12.2011. do isplate

- na iznos od 20,94 EUR od 5.1.2012. do isplate

- na iznos od 21,24 EUR od 5.3.2012. do isplate

- na iznos od 21,16 EUR od 5.4.2012. do isplate

- na iznos od 21,03 EUR od 4.5.2012. do isplate

- na iznos od 21,08 EUR od 5.6.2012. do isplate

- na iznos od 21,23 EUR od 11.7.2012. do isplate

- na iznos od 21,11 EUR od 11.7.2012. do isplate

- na iznos od 21,17 EUR od 5.9.2012. do isplate

- na iznos od 21,00 EUR od 5.10.2012. do isplate

- na iznos od 20,84 EUR od 6.11.2012. do isplate

- na iznos od 21,06 EUR od 7.12.2012. do isplate

- na iznos od 20,94 EUR od 8.1.2013. do isplate

- na iznos od 21,10 EUR od 16.1.2013. do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Utvrđuju se ništetnim odredbe odlomka II. i III. Ugovora o kreditu br. 17092 od 17. siječnja 2006. godine, u dijelu u kojem se određuje trošak zaključenja ugovora u iznosu od 1.058,57 CHF (uklj. PDV 22%) te se za isti iznos umanjuje ukupan iznos isplate kredita od strane tuženika, koji ugovor je sklopljen između tuženika Porsche Leasing d.o.o., iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 i tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te stoga iste odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

VI Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Velimira Škorpika 21, 10000 Zagreb, OIB: 90275854576 isplatiti tužitelju VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 674,57 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20.01.2006. godine po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.331,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 08. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14.01.2008. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju vozila na iznos od 30.303,30 CHF i rok otplate od 84 mjeseci. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 6,50 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika mijenjana u više navrata na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćalo povećane iznose, to isti, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva. Nadalje ističe da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška. Konačno, tužitelj navodi i da je u ugovoru predviđeno da trošak zaključenja ugovora iznosi 1.057,58 CHF i ukupan iznos kredita tuženik mu je isplatio umanjen za taj iznos, pri čemu se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, a tuženik mu nije predočio što čini troškove zaključenja ugovora, već se radi o nepostojećem trošku trgovca. Stoga tužitelj predlaže utvrditi ništetnom i navedenu ugovornu odredbu te s tog osnova potražuje iznos od 674,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu zahtjeva. Smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima te u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije imao niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja. Što se tiče troška zaključenja ugovora tuženik ga osporava po osnovu i visini te ukazuje da je tužitelju bila predočena visina toga troška, kao i da se nikada tijekom otplate kredita tužitelj nije poslužio mogućnošću da traži raskid ugovora. Ističe prigovor zastare i predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 11), plan otplate (list 18), karticu prometa (list 20), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. Petre PG (list 96), iskaz tužitelja (list 126).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je dana 14.01.2008. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 6,50 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Neprijeporno je i to da je tužitelju naplaćena naknada za zaključenje ugovora u visini od 674,57 EUR. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja. Konačno, sporna je i valjanost odredbe kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za zaključenje ugovora u protuvrijednosti od 674,57 CHF.

6. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05). uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

7. Pritom prvenstveno valja istaknuti da se na konkretan odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

8. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupovinu osobnog automobila koji je koristio za privatne potrebe. Zaposlen je u MUP-u i nikada nije obavljao poduzetničku djelatnost, to je nespojivo s tužiteljevom profesijom. U autosalonu se odlučio za vozilo i oni su mu ponudili ugovore u valuti EUR i CHF no sugerirali su mu ovaj u CHF kao povoljniji. Rečeno mu je dapače da je valuta CHF stabilnija od EUR- a. Nitko ga nije upozorio na to da bi rata mogla za toliko narasti. Razumio je što znači valutna klauzula, i prije ovoga dizao je neke kredite, međutim kod njih su rate rasle neznatno te nije bio svjestan velikih oscilacija do kojih će ovdje doći. Vidio je da je ugovorena promjenjiva kamata no nitko mu nije objasnio zašto se ona mijenja kao niti da će se toliko mijenjati. Također je vidio i da je ugovorena naknada za obradu ugovora, o tome nije mogao pregovarati već je sve bilo praktički na gotovo. Ugovor ga je čekao unaprijed sastavljen i preuzeo ga je samo radi ovjere. Da je znao da će mu rate u konačnici toliko rasti ne bi se odlučio na taj ugovor. Iskazuje da je sve rješavao u auto kući, u leasing firmi nije niti bio, te mu nitko nije rekao razlog zašto se plaća naknada za obradu kredita niti čemu služi.

9. Sud prihvaća navedeni iskaz jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe i potrebe obitelji, te da je u tužitelju ponuđena mogućnost predmetnog ugovora u valuti CHF, bez ikakvih posebnih upozorenja o njezinim rizicima. Također sud prihvaća da nije vođeno pregovaranje oko uvjeta kreditiranja, pa tako niti o odredbi kojom je ugovorena kamata koja se može mijenjati na više, a prihvaća i dio iskaza da tužitelja nitko nije upozorio na rizike valutne klauzule. Konačno, sud iz iskaza nalazi utvrđenim i da tužitelju nitko nije rekao razlog zašto se plaća naknada za obradu kredita niti čemu služi.

10. Ovdje se ističe da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika ili bilo koji drugi dokaz na temelju kojeg bi se mogla eventualno utvrđivati okolnost da su vođeni razgovori i pregovori s djelatnicima tuženika o pojedinim odredbama Ugovora, već je uvjerljivo da je kod tuženika samo potpisan Ugovor, koji je bio unaprijed sastavljen po tuženikovim uvjetima.

11. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

12. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet kredita – osobni automobil korišten za potrebe obitelji i osobne potrebe.

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da mu od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja kredita za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja rate. Sud prihvaća iskaz tužitelja da ne bi prihvatio ovakav Ugovor da je znao da će obveze porasti u tolikoj mjeri, jer je to logično s obzirom da zbog rasta tečaja CHF rastu i iznosi rate, a što je financijsko opterećenje za svakog potrošača. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

21. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

22. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

23. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

25. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

26. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

27. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mu bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

28. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

29. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništetna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio u potpunosti informiran o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je navedeni dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u cijelosti prihvatio.

30. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili niti egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što također ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na potencijalnu štetu tužitelja kao potrošača. Time je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, što dovodi do ništetnosti i toga dijela ugovora, slijedom čega je valjalo presuditi kao u izreci ove presude.

31. Kako je ugovor dakle ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim.

32. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora, kao i razliku na ime jednostrano povećavane kamatne stope tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je vrijedila početna ugovorena kamatna stopa.

33. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. PG iz kojeg nalaza proizlazi da je zbog rasta tečaja više plaćen iznos od 2.678,87 EUR, dok je zbog rasta kamatne stope tužitelj preplatio 1.321,00 EUR, dok troškovi zaključenja ugovora iznose 674,57 EUR.

34. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Naime, tuženik zapravo ne ističe nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, već ponavlja osporavanje osnove potraživanja tužitelja, što znači da osporava tvrdnje tužitelja o ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i osnovanost tražbine s osnove onoga što je tužitelj preplatio na temelju ništavih odredbi.

36. Slijedom navedenog, sud je prihvatio zahtjev na ime preplaćenog tečaja u ukupnom iznosu 2.678,87 eura, kao i zahtjev na ime preplata zbog rasta kamatne stope od 1.321,00 EUR

37. Pritom je sud dopustio preinaku kako je tužitelj to zatražio svojim zahtjevom uređenim nakon provedenog vještačenja. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

38. Nadalje, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

39. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja.

40. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

41. Što se tiče dijela zahtjeva koji se odnosi na ništetnost naknade za obradu kredita, ističe se kako slijedi:

42. Iz odredbe čl. II i III Ugovora proizlazi da trošak zaključenja ugovora iznosi 1.057,58 CHF, za koji trošak se umanjuje iznos isplaćenog kredita.

43. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

44. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

45. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog. 46. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak II i III Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

47. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

48. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

49. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

50. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka II i III, ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

51. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

52. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

53. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

54. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom II i III. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u toj visini) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

55. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

56. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

57. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju Ugovorom o kreditu naplaćena naknada u visini od 674,57 EUR (tada 1.057,58 CHF), to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

58. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, pa se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju iznos od 674,57 EUR koji je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, te mu platiti kao nesavjesni stjecatelj i zatezne kamate od dana plaćanja.

59. Konačno, u odnosu na sve dijelove zahtjeva neosnovan je prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev niti tužitelja kojim traži utvrđenje ništavosti dijela odredbi Ugovora.

60. U tom smislu sud je dopustio preinaku kojom je tužitelj potraživao utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te isplatu prema nalazu vještaka kao u izreci ove presude. Naime, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da se pravo tužitelja na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nedopuštanje preinake tužbe ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Naime, legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, s obzirom da na ništetnost pazi i sud po službenoj dužnosti.

61. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, slijedom čega ni za taj dio nije nastupila zastara.

62. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 25.5.2023. i 23.4.2024. (tbr. 8/1) po 100 bodova, i zastupanje na ročištima 25.3.2024. i 20.11.2024. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 500 bodova odnosno 1.000,00 eur. Tom iznosu pridodan je predujam za vještačenje u iznosu od 331,87 eur pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.331,81 eur sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

63. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 08. siječnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćniku