Poslovni broj: P-364/2021-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po pun. Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove/isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2024., u nazočnosti pun. tužitelja TS, odvjetničkog vježbenika u OU Stjepka Medveda te zamj.pun. tuženika Ivice Kučinca, odvjetnika u Valpovu, a na ročištu za objavu presude 08. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-4184116 zaključenog između tužitelja DS kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora dana 14. lipnja 2007. god., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić dana 15.06.2007. god. pod brojem OV- 19738/07, a koja u čl. 1. glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužitelju DS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan novčani iznos od 6.687,17 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,38 eura od 01.08.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,56 eura od 01.09.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,89 eura od 01.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,74 eura od 01.04.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 14,65 eura od 01.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,76 eura od 01.12.2008. god. pa sve do isplate

- iznos od 18,27 eura od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 20,81 eura od 01.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 22,05 eura od 01.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 14,89 eura od 01.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,73 eura od 01.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,59 eura od 01.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 8,61 eura od 01.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,78 eura od 01.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,79 eura od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,95 eura od 01.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,50 eura od 01.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 14,09 eura od 01.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 17,04 eura od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 21,12 eura od 01.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 20,58 eura od 01.03.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 26,03 eura od 01.04.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 25,40 eura od 01.05.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 27,63 eura od 01.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,42 eura od 01.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,41 eura od 01.08.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 52,15 eura od 01.09.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 48,97 eura od 01.10.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 43,58 eura od 01.11.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 56,16 eura od 01.12.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 72,14 eura od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 61,56 eura od 01.02.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 65,86 eura od 01.03.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 61,37 eura od 01.04.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 62,69 eura od 01.05.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 84,14 eura od 01.06.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 86,67 eura od 01.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 105,68 eura od 01.08.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 97,08 eura od 01.09.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 87,59 eura od 01.10.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 89,44 eura od 01.11.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 88,99 eura od 01.12.2011. god. pa sve do isplate

- iznos od 94,13 eura od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 98,66 eura od 01.02.2012. god. pa sve do isplate

- iznos od 99,57 eura od 01.03.2012. god. pa sve do isplate

- iznos od 97,01 eura od 01.04.2012. god. pa sve do isplate

- iznos od 99,32 eura od 01.05.2012. god. pa sve do isplate

- iznos od 101,02 eura od 01.06.2012. god. pa sve do isplate

- iznos od 99,11 eura od 01.07.2012. god. pa sve do isplate

- iznos od 100,08 eura od 01.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 98,73 eura od 01.09.2012. god. pa sve do isplate

- iznos od 4.216,80 eura od 01.10.2012. god. pa sve do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. računa po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

lll. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovoga parničnog postupka u visini od 2.465,00 eur, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 08. siječnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika dana 26. ožujka 2021. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove/isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 14.06.2007. on i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4184116, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić dana 15.06.2007. god., pod brojem OV-19738/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 34.242,44 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom o kreditu određen je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su cca. 381,00 CHF, no tijekom otplate kredita su se početno ugovoreni anuiteti povećavali zbog povećanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn.

3. Za istaknuti je kako je tužitelj uspješno protiv tuženika vodio postupak radi povrata preplaćenih kamata po istom kreditu, pod brojem P-360/2017 pred Općinskim sudom u Osijeku, Stalna služba Valpovo. Navedeni postupak je pravomoćno završen, a rezultirao je utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora kojim je određena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, uz nalog tuženiku da isplati tužitelju 13.639,78 kn. Stoga, do preostale razlike tužitelj predlaže da se dođe ponovnim provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja jer kako su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn povećavali anuiteti, tužitelj je vršio povećane i preplaćene svakomjesečne uplate po predmetnom kreditu. Također, tužitelj ne raspolaže izlistanjima uplata iz kojih je vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti koliko je iznosila uplata u HRK i CHF, koliki tečaj je banka primjenjivala na dan uplate.

4. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik RBA d.d. Zagreb, u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. godine.

5. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu, koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“.

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

6. Kako se radi o podacima kojima tužitelj kao laik ne raspolaže, niti raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, stoga tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a specificirati tužbeni zahtjev, kao i radi davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz vještačenja („ravnopravnosti oružja“).

Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj za CHF na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, stoga mu je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Stoga, sukladno navedenome te uzevši u obzir čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, kao i uzevši u obzir ostale gore navedene zakonske odredbe, tužitelj predlaže da sud donese presudu s tužbenim zahtjevom, kao u podnesku od 28. studenog 2024. (str. 187-189 spisa), kojeg je tužitelj podnio kao svoj konačan tužbeni zahtjev, a nakon što je provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje.

8. U pisanom odgovoru na tužbu od 29. travnja 2021. (str. 21-25 spisa) tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Ovo stoga što su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu (dalje: "Ugovor o kreditu"), u kojemu ugovoru u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na ovdje izneseno, tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti Naslovnog suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema.

9. Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe kako slijedi.

Potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka.

10. Tuženik ovim putem ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati.

Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena.

11. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan.

Tuženik isto tako ovim putem naglašava kako je tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama.

12. Sam tužitelj niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev.

13.Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike sa zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike sa zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

14. Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog.

15. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)".1 Tuženik u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati.

16. Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne tužbe.

Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila.

Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbu u tom dijelu.

Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe.

17. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja, budući da tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže tužitelj (prema čl. 1115. ZOO).

18. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

19. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku na okolnosti u vezi zaključenja spornog ugovora o kreditu te proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja točnih svakomjesečnih iznosa tužiteljeva potraživanja, zatim je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu, i to: u otplatni plan na str 6-11, kontrolni ispis unosa korištenja na str 12, zatim, izvršen je uvid u ugovor o kreditu na str 13-16 sa potvrdom ( solemnizacijom) na str. 17, u potvrdu o priznanju statusa HRVI-a za tužitelja na str. 18, pročitana je presuda suda Europske unije (prvo vijeće, na str. 128-136), zatim odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev -1277/2022-2 na str. 160- 163 spisa, pročitan je nalaz vještaka Financije LB Bilje – vještak ES na str. 174-181 spisa,a na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u kompletan ovosudni spis P-360/2017 koji je sud pribavio kratkim sudom iz arhive suda i koji se do daljnjeg ima nalaziti u prilogu ovog spisa.

20. Na pripremnom ročištu od 5.veljače 2024 (str. 158 spisa), sud je odbio kao nevažne i nepotrebne prijedloge tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, kao i prijedlog da sud zatraži od tuženika dostavu tzv. promotivnih uvjeta te prijedlog da se prilikom provedbe financijsko – knjigovodstvenog vještačenja utvrdi i tzv. negativna razlika, odnosno iznosi kada je tečaj CHF bio niži od početnog, uz obrazloženje kao u tom raspravnom rješenju, s tim da protiv tog rješenja, kao odluke o upravljanju postupkom posebna žalba nije dopuštena.

21. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, o tom je prigovoru sud odlučio posebnim rješenjem izvan ročišta, pod br. 65 P-364/2021-10 od 31. kolovoza 2023. (str. 152-155 spisa), protiv kojega tuženik nije uložio žalbu, tako da je to rješenje kojim je prigovor tuženika kao neutemeljen odbijen, a to je rješenje postalo pravomoćno 23.rujna 2023.g.

22. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključnu činjenicu u ovoj parnici, u vezi odlučivanja o preambulu tužbenog zahtjeva, odnosno ništetnost predmetnih odredbi ugovora o kreditu, a koja je činjenica sporna između stranaka, dakle okolnost da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog razdoblja mijenjao visinu kamatne stope, kao i okolnost da je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF.

23. Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke, dakle tužitelj i tuženik, nisu uopće pregovarali o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, što je imalo za posljedicu znatno povećanje otplatne rate kredita.

24. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

25. Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.

26. Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog suda, ne može pozivati na tzv. Opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o kreditu, jer ti Opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope. Dakle, ovaj je sud omogućio tuženiku da tijekom dokaznog postupka pokuša dokazati svoje tvrdnje da je s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, kako je to naprijed obrazloženo, no, tuženik navedene tvrdnje iz odgovora na tužbu nije mogao dokazati.

27. Dakle, bez obzira što se radi o tzv. solemniziranom ugovoru koji je svojim potpisom ovjerila javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka i time mu dala značaj javne isprave, sporne odredbe citiranog ugovora nisu stoga poštene, odnosno njihova ništetnost nastala je već u trenutku potpisa ugovora, sukladno navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima te odredbama čl. 96. i 97. u vezi s čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu sve do njegovog potpunog izvršenja, odnosno naplate posljednjeg mjesečnog iznosa rate kredita. Prema tome, a s obzirom na ovakvo utvrđenje okolnosti vezanih za nepoštenost citiranih ugovornih odredbi, nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te pojašnjene te ako se o njima pregovaralo, budući da je sud nedvojbeno utvrdio da tuženik kao bankarska ustanova nije tužitelju kao potrošaču, odnosno korisniku njegovih usluga dovoljno pojasnio ključne odredbe ugovora, i to odredbe vezane za promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu niti se o njima pregovaralo, ni u vrijeme zaključenja ugovora, a niti kasnije, tako da su slijedom navedenog te odredbe nepoštene pa stoga i ništetne.

28. Na temelju ovakve ocjene i utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranih propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi članaka 1., čl. 7. i čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci presude, tako da je u daljnjem tijeku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose razlike u tečaju CHF, radi čega je bilo potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

29. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka ES, dipl. oec (Financije LB d.o.o. Bilje) od 14. lipnja 2024. (str. 174-181 spisa) na koji tužitelj nije imao primjedbi, kao niti tuženik, proizlazi da je preplaćen iznos po osnovi razlike u tečaju u visini od 6.687,17 eur, s pojedinačnim iznosima kao u nalazu vještaka i izreci ove presude.

30. Naime, sukladno nalazu vještakinje ES tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev, odnosno postavio konačan tužbeni zahtjev u svom podnesku od 28.11.2024. (str.187-189 spisa), potražujući od tuženika na ime stjecanja bez osnove sveukupan iznos od 6.687,17 eur, zajedno s propisanom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, tekućom od njegova dospijeća pa do konačne isplate.

31. S tim u vezi, odnosno s obzirom da je sud u cijelosti prihvatio nalaz vještakinje ES kao stručnog i iskusnog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, koja je vještačila isključivo po nalogu suda i prema pravilima struke, a čiji je nalaz nedvojbeno točan i precizan pa ga stoga prihvaća u cijelosti kao uvjerljiv i istinit dokaz i ovaj sud. Prema tome, ocjenjujući nalaz vještakinje kao objektivan, stručan, nepristran i vjerodostojan dokaz te prihvaćajući ga u cijelosti, sud je njime utvrdio točnost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

32.Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane u nalazu vještaka te sukladno naprijed navedenom, kao u točki ll. izreke presude, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je sud u deklaratornom dijelu izreke presude (točka l izreke) utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i kasnije otpala, to je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose na ime razlike u tečaju, kao u izreci presude.

33. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

34.Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, uključujući i tuženika, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.

35. Dakle, s obzirom da je ovaj sud, u konkretnom slučaju, pojedine odredbe ugovora o kreditu utvrdio ništetnim, a što je tužitelj tražio deklarativnim dijelom tužbenog zahtjeva, njegovo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom, budući da zastara počinje teći ponovo od dana pravomoćnosti odluke u ovoj parnici.

36. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva,i to u cijelosti, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa razlike u tečaju CHF , to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještakinje ES pa do konačne isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i opisani, odnosno precizno naznačeni u nalazu vještakinje, kao i u izreci ove presude, a sud nalazi da su ti iznosi potpuno točni te ih stoga nije potrebno posebno i pojedinačno obrazlagati.

37. S tim u vezi, sud nalazi da je tužiteljev iskaz također točan i istinit, s obzirom da je dan od strane osobe koja o bitnim okolnostima u ovoj parnici ima osobna i neposredna saznanja, a osim toga, tužitelj je svoj iskaz dao iscrpno, logično i razložno, odgovarajući iskreno na sva postavljena pitanja, tako da niti zamj. pun. tuženika nije imao primjedbi na njegov iskaz pa ga stoga kao uvjerljiv dokaz prihvaća u cijelosti i ovaj sud, s napomenom da je tužitelj, koji je po zanimanju dočasnik Hrvatske vojske u mirovini , u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio dovoljno upućen u bitne odredbe ugovora, a posebice pojmove "valutna klauzula" i moguće probleme vezano za znatni porast tečaja švicarskog franka, a iz njegovog iskaza proizlazi da je imao povjerenje u banku te da u vrijeme zaključenja ugovora ni na koji način nije mogao saznati da bi s tim u vezi moglo biti nekih problema, s tim da mu je kredit trebao za kupovinu novog auta, a iz cijelog njegovog iskaza proizlazi da se radi o osobi koja je u vrijeme sklapanja ugovora imala status potrošača, odnosno da nije imao registriran obrt, tvrtku ili OPG na svoje ime.

38. Budući da je tužitelj uspio u cijelosti u ovoj parnici, u odnosu na tuženika koji se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini, to tužitelj ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška u cijelosti, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.

39. Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za sastav tužbe, te za zastupanje na 3 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 05.02.2024., 19.02.2024. i 16.12.2024. ), kao i za sastav 3 obrazložena podneska (od 10.05.2021., 11.01.2023.i 28.11.2024 .), sve od po 200,00 eur, kao i za zastupanje na ročištu za objavu presude od 08.siječnja 2025. te za zastupanje na jednom ročištu (pripremnom od 26.05.2023.) na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, u iznosu od po 100,00 eur, ili ukupno 1.600,00 eur, čemu valja dodati PDV od 25 % u iznosu od 400,00 eur, te predujmljeni trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 465,00 eur, ili sveukupno 2.465,00 eur, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a prema početnoj vrijednosti predmeta spora od 10.000,00 kn/ 1.327,23 eura i konačnoj vrijednosti predmeta spora od 6.687,17 eura.

40. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 08. siječnja 2025.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika