REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1311/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 03. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 08. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012327012 od 08. ožujka 2007., sklopljenog između korisnika kredita ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, a koja u dijelu čl. 6. glasi: "Kredit u iznosu od 18.416,56 CHF (slovima: samnaesttisućačetiristošesnaest CHF i pedesetšest C) i kamatama iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiti) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, platiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 2.812,44 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

-0,56 EUR od dana 07. travnja 2008. do isplate,

-0,66 EUR od dana 07. listopada 2008. do isplate,

-6,85 EUR od dana 07. studenog 2008. do isplate,

-3,88 EUR od dana 08. prosinca 2008. do isplate,

-10,22 EUR od dana 07. siječnja 2009. do isplate,

-13,56 EUR od dana 09. veljače 2009. do isplate,

-17,91 EUR od dana 09. ožujka 2009. do isplate,

-11,18 EUR od dana 07. travnja 2009. do isplate,

-12,15 EUR od dana 07. svibnja 2009. do isplate,

-10,00 EUR od dana 08. lipnja 2009. do isplate,

-9,26 EUR od dana 07. srpnja 2009. do isplate,

-8,47 EUR od dana 07. kolovoza 2009. do isplate,

-10,02 EUR od dana 07. rujna 2009. do isplate,

-8,69 EUR od dana 07. listopada 2009. do isplate,

-8,78 EUR od dana 09. studenog 2009. do isplate,

-10,28 EUR od dana 07. prosinca 2009. do isplate,

-12,61 EUR od dana 07. siječnja 2010. do isplate,

-15,22 EUR od dana 08. veljače 2010. do isplate,

-14,66 EUR od dana 08. ožujka 2010. do isplate,

-18,79 EUR od dana 07. travnja 2010. do isplate,

-19,65 EUR od dana 07. svibnja 2010. do isplate,

-22,19 EUR od dana 07. lipnja 2010. do isplate,

-30,20 EUR od dana 07. srpnja 2010. do isplate,

-24,58 EUR od dana 09. kolovoza 2010. do isplate,

-37,51 EUR od dana 07. rujna 2010. do isplate,

-33,70 EUR od dana 07. listopada 2010. do isplate,

-32,06 EUR od dana 08. studenog 2010. do isplate,

-39,94 EUR od dana 07. prosinca 2010. do isplate,

-43,31 EUR od dana 07. veljače 2011. do isplate,

-42,06 EUR od dana 07. ožujka 2011. do isplate,

-42,82 EUR od dana 11. ožujka 2011. do isplate,

-41,01 EUR od dana 21. travnja 2011. do isplate,

-46,34 EUR od dana 09. svibnja 2011. do isplate,

-56,64 EUR od dana 07. lipnja 2011. do isplate,

-79,92 EUR od dana 08.08.2011. do isplate,

-73,29 EUR od dana 24. kolovoza 2011. do isplate,

-61,02 EUR od dana 13. rujna 2011. do isplate,

-56,49 EUR od dana 07. listopada 2011. do isplate,

-57,80 EUR od dana 31. listopada 2011. do isplate,

-57,17 EUR od dana 30. studenog 2011. do isplate,

-60,31 EUR od dana 31. prosinca 2011. do isplate,

-63,62 EUR od dana 31. siječnja 2012. do isplate,

-63,87 EUR od dana 29. veljače 2012. do isplate,

-61,65 EUR od dana 31. ožujka 2012. do isplate,

-62,75 EUR od dana 30. travnja 2012. do isplate,

-63,79 EUR od dana 31. svibnja 2012. do isplate,

-62,14 EUR od dana 30. lipnja 2012. do isplate,

-62,70 EUR od dana 31. srpnja 2012. do isplate,

-61,77 EUR od dana 31. kolovoza 2012. do isplate,

-59,41 EUR od dana 30. rujna 2012. do isplate,

-61,90 EUR od dana 31. listopada 2022. do isplate,

-63,27 EUR od dana 30. studenog 2012. do isplate,

-62,79 EUR od dana 31. prosinca 2012. do isplate,

-57,47 EUR od dana 31. siječnja 2013. do isplate,

-62,00 EUR od dana 28. veljače 2013. do isplate,

-62,22 EUR od dana 31. ožujka 2013. do isplate,

-60,31 EUR od dana 30. travnja 2013. do isplate,

-55,23 EUR od dana 31. svibnja 2013. do isplate,

-55,10 EUR od dana 30. lipnja2013. do isplate,

-56,19 EUR od dana 31. srpnja 2013. do isplate,

-58,25 EUR od dana 31. kolovoza 2013. do isplate,

-61,39 EUR od dana 30. rujna 2013. do isplate,

-59,77 EUR od dana 31. listopada 2013. do isplate,

-60,70 EUR od dana 30. studenog 2013. do isplate,

-61,77 EUR od dana 31. prosinca 2013. do isplate,

-62,77 EUR od dana 31. siječnja 2014. do isplate,

-64,18 EUR od dana 28. veljače 2014. do isplate,

-63,67 EUR od dana 31. ožujka 2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.176,17 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. siječnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Obija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 248,83 EUR sa zateznim kamatama od 08. siječnja 2025. pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ŽV i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 08. ožujka 2007. kojim je odobren kredit u valuti CHF. Nadalje navodi da je čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Navodi nadalje da je Ugovorom o cesiji, Ustupitelj kao korisnik kredita prenio svoju tražbinu prema tuženiku koja bi proizlazila iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao primatelja, te da je iz Ugovora o cesiji vidljivo da je Ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbinu za povratom preplaćenih iznosa s osnova valute, kamate i svih preplaćenih naknada, te da slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik među ostalim bankama u razdoblju od 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, a da prije toga nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potrebnoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je odlukom Rev 2221/2018 Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći pri tome nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica- švicarski franak sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U daljnjem tijeku postupka, a odgovarajući na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva , te u končano postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 2.812,44 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem navodi da je tužitelj suviše visoko odredio tužbeni zahtjev odnosno da je pogrešno naznačio vrijednost predmeta spora te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da je predmet ustup nepostojeća i neodređena tražbina jer ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih bi se mogla odrediti. Navodi nadalje kako tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 2.755,85 EUR, a koji iznos predstavlja iznos za koji je korisnik kredita / potrošač navodno preplatio rate temeljem ugovora o kreditu uslijed promjene tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita, a što se tiče načina obračuna smatra da bi se preplata trebala obračunati na način da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju. Navodi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, a u svakoj pojedinoj parnici je potrebno provesti dokazivanje na okolnosti jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačni slučaj jer navedena presuda nema pravni učinaka erga omnes. U odnosu na tvrdnje tužitelja da stranke nisu pojedinačno pregovarale te da korisniku kredita nisu predočeni eventualni rizici od prevelikog tečaja švicarskog franka navodi da su te tvrdnje netočne, budući je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnikom kredita upoznao korisnike kredita s rizikom eventualnog rasta tečaja u odnosu na CHF, kao i da je korisnik kredita prihvatio te rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita, te da su korisniku kredita prije zaključenja i potpisivanja ugovora pružene sve potrebne informacije, kao i da je korisnik kredita u trenutku sklapanja ugovora imao mogućnost izbora, jer je tuženik u svojoj ponudi imao , također navodi da je valutna klauzula dopuštena i poziva se na odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pa ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu bile u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, te navodi d au konkretnom slučaju nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 i vezanosti ovog suda utvrđenima iz te presude, te ističe prigovor zastare. U odnosu na zatezne kamate smatra da bi u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev kamate trebalo dosuditi najranije od 15. lipnja 2018. nadalje uz osporavanje osnove i visine tužbenog zahtjeva, tuženik opreza radi navodi kako bi vještak priliko utvrđivanja izračuna preplaćenih iznosa trebao uzeti u obzir i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovorni tečaj.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao Ugovor o stambenom kreditu (list 7-11 spisa), otplatnu tablicu (list 11-12 spisa), Ponudu 71/756063/07( list 13 spisa) Plan otplate (list 16-17 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 40-47 spisa), pojašnjenje analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu s promjenljivom kamatnom stopom (list 48 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 59-72 spisa), Ugovor o ustupu tražbine (list 73-77 spisa), Obavijest (list 78 spisa), financijsko - knjigovodstveno vještačenje (list 140-148 spisa) i iskaz svjedoka ŽV (list 165 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Nije sporno da su tuženik i ŽV sklopili Ugovor o kreditu broj 9012327012 od 08. ožujka 2007.

7. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz čl. 2.1. ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila.

8. Iz iskaza svjedoka ŽV proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog automobila, a Ugovor je sa tuženikom zaključio iz razloga jer je jedino tuženik davao kredite za kupnju automobila, a razlog dizanja kredita u švicarskim francima je taj što tuženik nije nudio nikakve druge kredite za kupnju automobilima osim kredite u švicarskim francima. Iz iskaza svjedoka nadalje proizlazi da ga nitko od strane banke nije upozorio na rizik sklapanja ugovora u švicarskim francima, niti je imao mogućnost pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, niti ga je bilo tko upozorio da tečaj švicarskog franka može rasti. Što se tiče predmetnog ugovora svjedok navodi da je banka-tuženik sastavila ugovor, da mu ga je dala na potpis i isti mu je uručen u prostorijama banke, da je kreditom kupljen osobni automobil koji koristi u privatne svrhe, kao i da je on osobno otplaćivao kredit putem trajnog naloga. Navodi kako nije pročitao Ugovor prije potpisivanja jer je imao povjerenja u banku i to nije smatrao potrebnim.

9. Dakle, iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, kako to proizlazi i iz samog ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca, a korisnik kredita ulogu potrošača.

10. Točkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 18.416,56 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 6.2. ugovora o kreditu određeno je da će se kredit u iznosu od 18.416,56 CHF (slovima:samnaesttisućačetiristošesnaest CHF i pedesetšest C) i kamatama iz točke 4. ovog Ugovora otplaćivati u 84 (slovima: osamdesetčetiti) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

11. Nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

12. Iz Ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su ŽV i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 29. svibnja 2023. čl. 1. i 2.1. Ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ŽV ustupa tužitelju sve svoje tražbine prema tuženiku po osnovi ugovora o kreditu broj 9012317012 od 08. ožujka 2007., i to tražbine s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema tuženiku na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, i to i po osnovi valutne klauzule i po osnovi svih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi. Prema tome, predmet ustupa je cjelokupna tražbina po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i ništetnih odredbi o naknadama, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

15. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

18. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 2. njene izreke utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Privredna banke Zagreb d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Ova odredba stupila je na snagu 01. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

25. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik ŽV. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

27. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

28. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ŽV i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 08. ožujka 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač ŽV dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Dopis Hrvatske narodne banke nalovljen „Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti vezani uz valutni klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak“ datiran je s 25. kolovoza 2006. Iz tog dopisa proizlazi samo to da Hrvatska narodna banka na zamolbu novinara i upitima pojedinih građana daje određeno kraće pojašnjenje (nadvije stranice) o valutnoj klauzuli. To ne znači da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, a pogotovo ne znači da je tuženik prije sklapanja ugovora dao korisniku kredita sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. I u samom predmetnom dopisu Hrvatske narodne banke navedeno je da je moguće, ali malo vjerojatno da će se rata kredita povećati za 17,8% te da su novinski natpisi o povećanju rata senzacionalizam i proizvoljne tvrdnje. Prema tome, iz ovog dopisa korisnici kredita ne mogu dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o valutnoj klauzuli, a također taj dopis Hrvatske narodne banke ne isključuje obvezu tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu da korisniku kredita sve potrebne informacije.

29. Iz iskaza svjedoka ŽV proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju osobnog automobila te da ga službenici u banci nisu upozorili na bilo kakve rizike vezane uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

30. Sud je prihvatio iskaza navedenog svjedoka jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

31. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s ŽV nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između ŽV i tuženika također nepoštene i ništetne. Stoga je i odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna.

32. U odnosu na tuženikove navode kako je valutna klauzula dopuštena sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) valja istaknuti da to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna sukladno odredbama ZZP-a, o čemu je ovdje i slučaj jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a kako je obrazloženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja.

33. Visinu potraživanja u vidu više uplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF-a, odnosno razliku više uplaćenog iznosa nastalog zbog povećanja tečaja CHF-a od početnog -srednjeg tečaja banke na dan zaključenja predmetnog ugovora, odnosno iznose preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosi 2.812,44 EUR.

34. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i to da je pojedine anuitete korisnik kredita plati u manjem iznosu primjenom valutne klauzule nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, i to u iznosu od ukupno 65,15 EUR (što tuženik naziva "negativne razlike").

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

36. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

37. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

39. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 2.812,44 EUR. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule 65,15 EUR) to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

40. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO-a.

41. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 2.812,44 EUR.

42. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

43. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

44. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 04. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe.

45. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

46. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

47. Vrijednost predmeta spora iznosi 8.626,98 EUR. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 8.626,98 EUR, koja se odnosila na cjelokupan tužbeni zahtjev, dakle, i na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i za tužbeni zahtjev za isplatu novčanog potraživanja od 2.755,85 EUR. Nakon što je postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.812,44 EUR, prema stavu ovog suda isto nije utjecalo na ukupnu vrijednost predmeta spora, odnosno ukupna vrijednost predmeta spora je 8.626,98 EUR bez obzira što u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj traži isplatu iznosa od 2.812,44 EUR (iznos usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka) jer je u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora od 8.626,98 EUR obuhvaćala ukupnost deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva

48. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

49. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

50. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 08. siječnja 2024. i 06. studenog 2024. u iznosu od po 200,00 EUR za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za podnesak od 26. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t.14. Tarife, za zastupanje na ročištima od 04. lipnja 2024. i 03. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 300,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 144,72 EUR u kojem iznosu ju je tužitelj platio, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 131,45 EUR prema vrijednosti predmeta spora. Sveukupno, priznati parnični troškovi tužitelja iznose 2.176,17 EUR, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

51. Tužitelju nisu priznati troškovi za ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR s uračunatim pdv-om, jer sud smatra da navedeni trošak nije potreban, obzirom da se presuda objavljuje na oglasnoj ploči suda i na taj način je odmah dostupna strankama, također mu nije priznat i više zatraženi trošak s osnova sudskih pristojbi u iznosu od 123,83 EUR, stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 08. siječnja 2025.

Sudac

Marija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.