REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3439/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić&Toš u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-1400/19, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Valentina Lovrića, odvjetnika te punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti tužitelju NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.465,34 €, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 1,31 € od 01.02.2008.

- 3,36 € od 01.03.2008.

- 1,23 € od 01.04.2008.

- 0,39 € od 01.05.2008.

- 1,42 € od 01.06.2008.

- 0,88 € od 01.09.2008.

- 7,71 € od 01.10.2008.

- 3,14 € od 01.11.2008.

- 8,95 € od 01.12.2008.

- 9,85 € od 01.01.2009.

- 10,25 € od 01.02.2009.

- 9,14 € od 01.03.2009.

- 9,35 € od 01.04.2009.

- 7,65 € od 01.05.2009.

- 6,39 € od 01.06.2009.

- 6,73 € od 01.07.2009.

- 7,39 € od 01.08.2009.

- 7,33 € od 01.09.2009.

- 6,66 € od 01.10.2009.

- 7,92 € od 01.11.2009.

- 8,92 € od 01.12.2009.

- 10,35 € od 01.01.2010.

- 10,02 € od 01.02.2010.

- 11,96 € od 01.03.2010.

- 11,60 € od 01.04.2010.

- 12,31 € od 01.05.2010.

- 18,52 € od 01.06.2010.

- 17,25 € od 01.07.2010.

- 21,15 € od 01.08.2010.

- 19,80 € od 01.09.2010.

- 17,63 € od 01.10.2010.

- 22,21 € od 01.11.2010.

- 28,04 € od 01.12.2010.

- 23,91 € od 01.01.2011.

- 25,36 € od 01.02.2011.

- 23,52 € od 01.03.2011.

- 23,85 € od 01.04.2011.

- 31,66 € od 01.05.2011.

- 32,42 € od 01.06.2011.

- 38,95 € od 01.07.2011.

- 35,59 € od 01.08.2011.

- 903,27 € od 01.09.2011.

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008. po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.026,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio 14.06.2007. Ugovor o kreditu broj 198-50-4184292 (dalje: Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 8.625,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti i nije konvertiran. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno je da je tužena, Raiffeisenbank Austria d.d., u razdoblju od 01.01.2004 do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Sve navedeno potvrdio je i Vrhovni sud odlukom pos.br.: Rev-2221/2018 od 03.09.2019. Ugovor o kreditu 198-50-4184292 od 14.06.2007. ispunjava uvjete iz gore navedenih presuda i to:

- sklopljen je 14.06.2007.

- sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Također, Zakonom o parničnom postupku NN 70/2019, u članku 502.c propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a.st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaj sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužbenim zahtjevom iz tužbe (list 1-4 spisa) tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.465,34 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose te da tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da tužitelj neosnovano smatra ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF te da svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Tuženik nadalje ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17, koje i citira. Tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

2.1. Nadalje, tuženik detaljno analizira odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2003. te ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik potom interpretira odluke u postupku kolektivne zaštite, a naglašava da su tužitelju, tijekom pregovaranja o ponudi kredita, obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik još obrazlaže značenje instituta valutne klauzule u RH te da je tuženik dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik dalje u odgovoru na tužbu izlaže o pojmu „prosječnog potrošača“ kroz praksu Suda Europske unije te elaborira o tome da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a nije ni moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope.

2.2. Tuženik upire i na odredbu čl. 96. ZZP iz 2007. koja govori o nepostojanju pregovora u situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, konkretno odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla, a kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, tj. mogao je i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama, ista se ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije), pa tuženik smatra da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud ipak smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik ističe da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.

2.3. Slijedom izloženog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita, postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Tuženik zaključno prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe da je nastupila zastara te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška uvećan za zateznu kamatu.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: presliku ugovora o kreditu broj: 198-50-4184292 (list 6-10 spisa), otplatni plan (list 13-15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 16-19 spisa), presliku zahtjeva za kredit (list 307 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007. do 30.06.2007. (list 308-309 spisa), saslušan je tužitelj (list 374-375 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa (list 20-195, 196-223, 224-294, 315-366 spisa). Tuženik je na pripremnom ročištu 18.9.2024. izjavio da ne spori visinu utuženog zahtjeva, pa je i tužitelj povukao prijedlog za financijsko vještačenje. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se saslušava javni bilježnik jer njegovo postupanje u predmetnom pravnom poslu nije od značaja, budući nije ugovorna strana, a i nemoguće je da bi se mogao sjetiti pravnog posla i okolnosti sklapanja istog od prije 17 godina, pa je i stoga takav dokaz nesvrsishodan.

4. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 12.12.2024. (list 374-375 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva te da su ga iz autosalona uputili na ovdje tuženika jer je on od prvog dana radnog staža u PBZ-u gdje je do tad dizao ostale kredite. Naveo je da su mu u banci rekli da je CHF čvrsta i stabilna valuta unazad 20 godina te da ne bi trebalo biti problema kao i da mu nije niti ponuđen kredit u drugoj valuti. Naveo je i da mu nije rečeno da HNB ne štiti CHF kao euro. Iskazao je da je anuitete plaćao trajnim nalogom i isti su se povećali u duplo te da je to znao nikada se ne bi bio odlučio za predmetni kredit. Iskazao je i da je kredit prije potpisivanja pročitao i nije imao nejasnoća, pa nije ništa ni pitao.

6. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja jer je iskren, o onome čega se sjećao i stoga je logičan i životno uvjerljiv. Ovaj sud u držanju tužitelja tijekom iskazivanja nije našao postojanje ikakvih naznaka da bi tužitelj nešto prešućivao ili lagao te mu i zato vjeruje.

7. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, a koje je tužitelj mjesečno preplatio na temelju odredbi za koje je pravomoćno utvrđeno da su ništetne u postupku povodom kolektivne tužbe.

8. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu od 14.6.2007. (list 6-9 spisa) utvrđeno je da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 198- 50-4184292 sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 6.625,55 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 72 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,55% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu, koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.10.2007., a slijedeći anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- čl. 9. predmetnog Ugovora određeno je da se na sve što nije regulirano tim ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.

9. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da su, između ostalih banaka i ovdje tuženik, u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, nije sporno niti to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18, kojima je odbio kao neosnovane revizije tuženika i drugih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženik i ostale banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP)

11. Shodno svemu izloženom, sumarno, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.

14. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Budući je tuženik izjavio na pripremnom ročištu (list 372 spisa) da ne spori visinu utuženog zahtjeva, a tužitelj je priložio otplatni plan i prijepis knjigovodstvene razlike (list 13- 19 spisa) iz kojih proizlazi datum dospijeća anuiteta, datum otplate istih, koji je tečaj bio na dan dospijeća anuiteta, sud je tužiteljev izračun prihvatio kao vjerodostojan jer i nije osporen nijednim dokazom.

16. Imajući u vidu da je u situaciji ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj primljeno po osnovi ništetnih odredbi to konkretno znači da je tužitelj, koji je od tuženika po osnovi Ugovora o kreditu dobio određeni iznos novaca u kunama, dužan tuženiku vratiti ga u skladu s odredbama ugovora koje su ostale na snazi. Navedeno znači da je tužitelj dužan tuženiku isplaćeni kredit vratiti u kunama u ugovorenom roku kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Ovdje, međutim, valja naglasiti da je u međuvremenu valuta kune zamijenjena valutom euro, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), pa je iznos, koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, iskazan u važećoj valuti €.

17. Sud je, imajući na umu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos preplaćenih anuiteta s naslova valutne klauzule u iznosu od 1.465,34 € sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje kako je pobliže navedeno u tužbi (čl. 323. st. 1. ZOO). Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznose kako je navedeno, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.

18. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2 i 8 ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

19. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).

20. Konačno, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. To stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema čl. 245. st. 1. ZOO-a. Imajući u vidu da je predmetna presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. svibnja 2023., to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina, koji rok valja u konkretnoj situaciji primijeniti (čl. 225. ZOO-a), a što znači da zastara nije nastupila.

21. Kao što je već gore navedeno, sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer je stava da se tim dokazom ne bi utvrdilo relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari. To stoga što ovaj sud smatra da nije pravno odlučna okolnost da li je konkretne prilike javni bilježnik postupao sukladno odredbama čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, jer postupanje javnog bilježnika ne može biti od utjecaja na valjanost pojedinih odredbi predmetnog ugovora, budući da javni bilježnik nije stranka predmetnog ugovora o kreditu.

22. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, a koji se sastoje od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: OT) koja, među ostalim, u Tbr. 54. propisuje da vrijednost boda iznosi 2,00 €. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova sastava tužbe 200,00 € (Tbr. 7/1 OT), sastava podneska od 13.11.2023. od 200,00 € (Tbr. 8/1 OT), zastupanja na ročištima 18.9.2024. i 12.12.2024. od po 200,00 € za svako (Tbr. 9/1 OT) odnosno ukupno 800,00 € što uvećano za PDV od 25% iznosi 1.000,00 €, kojem iznosu je dodan trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 26,55 €, pa ukupni troškovi iznose 1.026,55 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a.

23. Tuženik je odbijen s zahtjevom za naknadu troškova jer je spor izgubio. Zagreb, 8. siječnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika