REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-2898/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice ZBĐ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 18. prosinca 2024. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice Maria Perice, odvjetnika te zamjenice punomoćnika tuženika ZB, odvjetničke vježbenice, 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu, broj ugovora 320-50- 3750635, sklopljenog dana 30. listopada 2006. godine između Tužiteljice ZBĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tužene Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita jednokratna naknada u iznosu od 3,30% (tri zarez trideset posto), kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 381,54 EUR, sa zateznim kamatama od 2. studenog 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 526,54 eur, sa zateznim kamatama od 8. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je 30. listopada 2006. u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu za kupnju vozila, broj ugovora: 320-50-3750635, za iznos od 18.800,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.

Navodi da je tuženik u članku 3. tog tipskog Ugovora, o kojem se nije pregovaralo jer da se radilo o standardnim ugovornim odredbama tuženika o kojima se ne pregovara, ugovorio obvezu tužiteljice da plati tuženiku jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, kao i da je tužiteljica na temelju te ništetne odredbe o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ platila iznos od 670,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, odnosno iznos od 3.106,00 kuna koji iznos predstavlja kunsku protuvrijednost navedenog CHF iznosa po tečaju Tuženika na dan plaćanja, koji je iznosio 4,633 HRK za 1 CHF, odnosno iznos od 412,23 EUR po obveznom primjenjivom tečaju HRK/EUR od 7,53450 kn za 1 EUR.

Za navedenu odredbu članka 3 Ugovora o kreditu „Naknada“ tužiteljica smatra da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da je ista ništetna i prema shvaćanju u pravomoćnim odlukama Županijskog suda u Zagrebu, primjerice odluke Gž-1368/21,

Navodeći da je banka tuženika nametnula tužiteljici ugovornu obvezu plaćanja takozvane ulazne naknade koja prema priloženim dokazima od strane tužitelja uopće ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i da je to stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevima dobre vjere, tužiteljica predmetne odredbe smatra ništetnim i iz tog razloga.

Ističe da je sukladno spomenutoj odredbi navedena jednokratna naknada naplaćena 4. rujna 2006. u iznosu od 2.293,72 kn, ustegom od iznosa odobrenog kredita, kao i da je Ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače ugovorne stran kao i da tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi i na ročištu održanom 11. studenog 2024. godine tužiteljica traži utvrditi ništetnost čl. 3. ugovorne odredbe u dijelu naknade za obradu kredita 3,30%, te naložiti tuženiku da joj vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 381,54 EUR, sa zateznim kamatama od 2. studenog 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra neosnovanim navode tužiteljice te ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. a da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZ, te da je obveza tužiteljice koja iz te odredbe proizlazi određena.

Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije.

Ističe da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih joj kredita, kao i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

Navodi da je i dopušteno provođenja testa poštenosti da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanim smatra navode tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, kao i da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, kao i da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, te kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovi tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otplatni plan (list 7-10 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 11-20 i 23-36 spisa), pregled kamatne stope (list 21 spisa), solemnizaciju ugovora 31.10.2006. (list 38 spisa), Ugovor o kreditu, broj: 320-50-3750635 od 30.10.2006. (list 39-42 spisa), otplatnu tablicu-informativni izračun po kreditu (list 43-45 spisa) te je saslušana tužiteljica na ročištu održanom 18. prosinca 2024. (list 102-103 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužitelju.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 320-50-3750635 od 30.10.2006., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 18.800,60 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,20% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužiteljica otplatila ugovorenu kreditnu obvezu prijevremeno, te da je tužiteljici ugovoreni iznos kredita umanjen za ugovoreni iznos naknade u visini od 3,30%, odnosno za iznos od 2.874,75 kn/381,54 eur. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužiteljici pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platila tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužiteljica, koja je po zanimanju liječnik neuropedijatar, iskazala je da je predmetni Ugovor sklopila u auto kući Lončar koja se nalazi u Varaždinu, gdje je u to vrijeme radila u bolnici kao liječnik – specijalizant i nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, a automobil joj je bio potreban za svakodnevni odlazak i dolazak s posla budući da je živjela u [adresa].

U auto kući odmah joj je ponuđen kredit u švicarskim francima za kupnju vozila jer je auto kuća imala nekakav poslovni odnos s bankom tuženika. Sve što je bilo potrebno za sklapanje predmetnog Ugovora obavila je auto kući, a zbog proteka vremena tužiteljica se ne sijeća je li u banci eventualno potpisala ugovor. Iskazala je i da joj je prije sklapanja Ugovora u auto kući rečeno da će otplata kredita biti s promjenjivom kamatnom stopom, a u odnosu na ulaznu naknadu istu je vidjela u Ugovoru koji je pročitala prije potpisivanja, ali nije shvatila što to zapravo znači, odnosno nije razumijela tu odredbu niti joj je netko u auto kući posebno o nešto o toj odredbi rekao, te nakon što je Ugovor potpisala tu naknadu je platila i to vjerojatno u banci, a što nije sigurna i rečeno joj je da će iznos kredita biti uplaćen auto kući za kupnju vozila, a da ona mora dodatno platiti banci tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita te se ne sijeća koliko je to tada iznosilo u kunama.

Tužiteljica je iskazala i da misli da je njezin suprug u auto kući prigovarao toj naknadi i to kada su rješavali prijenos kredita na auto kuću, dakle nakon što je potpisala ugovor o kreditu.

17. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužiteljica bila upoznata neposredno prije potpisivanja istog, to plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita u članku 3. Ugovora o kreditu očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP ništetna.

19. Pritom valja istaknuti i da nije od utjecaja to što je tužiteljici bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku i tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

20. Pritom također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 381,54 EUR, koji iznos je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO teku od 2. studenog 2006. kada je prema priloženoj potvrdi (list 101) predmetnu naknada tužiteljica nesporno platila tuženiku u iznosu od 2.293,72 kn/ 381,54 EUR.

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

26. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 50 bodova, za pristup na dva ročišta 11.11.2024. i 18.12.2024. prema Tbr. 9/1 50 bodova za svako, za sastav podneska od 11.10.2024. prema Tbr. 8/1 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 400,00 eur, uvećano za 25% PDV 100,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 13,27 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur, te je tako odmjeren trošak tužiteljici u ukupnom iznosu od 526,54 eur.

27. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 8. siječnja 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika