REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5353/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sessa člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tadiji Mamiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šiško i partneri j.t.d. u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2038/2024-3 od 23. listopada 2024. kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-491/23 od 29. ožujka 2024., na sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Dopušta se tužiteljici podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2038/2024-3 od 23. listopada 2024., zbog slijedećih pravnih pitanja:

“Odgovara li Republika Hrvatska vlasniku stana zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva uslijed uvođenja instituta zaštićene najamnine i za iznos eventualno utvrđene razlike između zaštićene najamnine i iznosa godišnje tržišne najamnine uvećane za iznos dobiti od turističkog dnevnog najma koji je vlasnik mogao ostvariti tijekom turističke sezone?"

II. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2038/2024-3 od 23. listopada 2024. kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-491/23 od 29. ožujka 2024., zbog slijedećih pitanja:

„Je li tužiteljica, imajući u vidu nesporno pravo na naknadu štete u razlici između tržišne i zaštićene najamnine, kod potraživanja razlike između tržišne najamnine koju je mogla ostvariti tijekom ljetnih mjeseci u godini s osnove tzv. dnevnog turističkog najma i zaštićene najamnine, dužna dokazati da bi nekretninu dala u turistički najam i je li tužiteljica uopće navedenu činjenicu može dokazati s obzirom da nije bila u posjedu navedene nekretnine i da s istom nije ni mogla slobodno raspolagati?

Da li pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude Rev2364/2016 od 19. prosinca 2018.godine, kojim je određeno da tužitelju pripada naknada štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine i da tužitelj nije dužan dokazati da bi nekretninu dao u najam, obuhvaća i štetu u visini razlike iznose između tzv. turističkog dnevnog najma koji je vlasnik nekretnine mogao ostvarivati davanjem svoje nekretnine u tzv „turistički najam“ tijekom ljetnih mjeseci u godini i zaštićene najamnine?

Odgovara li Republika Hrvatska vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva uslijed uvođenja instituta zaštićene najamnine prema Zakonu o najmu stanova u visini punog iznosa razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine i je li taj iznos naknade štete uključuje i razliku između turističkog dnevnog najma koji je vlasnik mogao ostvariti iznajmljivanjem svoje nekretnine i zaštićene najamnine?

Da li je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete u visini razlike između tzv. turističke najamnine, koju bi vlasnik stana 4 ostvario iznajmljivanjem svoje nekretnine tijekom ljetnih mjeseci u godini, i zaštićene najamnine, zaključivši da tužiteljica nije dokazala da bi nekretninu dala u dnevni turistički najam tijekom utuženog razdoblja?

Je li postupanjem drugostupanjskog suda, koji sam nije izveo predložene dokaze niti je sankcionirao postupanje prvostupanjskog suda koji je dvaput zaključio glavnu raspravu odbijanjem izvođenja bilo kakvih dokaza na okolnost odlučnih činjenica navedenih u tužbi, tužitelj onemogućen u dokazivanju činjenice da bi predmetnu nekretninu iznajmljivao u svrhu dnevnog turističkog najma i da li je takvim postupanjem počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl.354. Zakona o parničnom postupku, odnosno je li takvim postupanjem drugostupanjski sud bio ovlašten donijeti odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe čl. 221. a ZPP-a?“

2. U odnosu na postavljena pitanja tužiteljica, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je o postavljenim pitanjima u odluci Županijskog suda u Varaždinu, Gž-861/2020 od 13. srpnja 2020. zauzeto shvaćanje koje odudara od shvaćanja iz pobijane odluke, a u pogledu zadnjeg pitanja navodi i shvaćanje iz odluka ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revx-676/2009 od 9. prosinca 2009., Rev-204/2007 od 7. ožujka 2007., Revx-636/2014 od 21. travnja 2015., Revx-214/2018 od 12. rujna 2018. i Rev- 1276/2007 od 4. lipnja 2008. s kojim shvaćanje iz pobijane odluke nije podudarno. 3. Tuženica je također podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2038/2024-3 od 23. listopada 2024. kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-491/23 od 29. ožujka 2024., zbog slijedećih pitanja:

„1. Paze li sudovi kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski u donošenju svojih odluka na recentno materijalno pravo koje se primjenjuje na konkretni pravni odnos?

2. Ima li vlasnik stana u kojem borave zaštićeni najmoprimci pravo na naknadu štete od Republike Hrvatske zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, ako se tijekom parničnog postupka radi naknade štete, kojeg pokreće vlasnik stana protiv Republike Hrvatske, dokaže da su u utuženom razdoblju zaštićeni najmoprimac i članovi obiteljskog domaćinstva prema svojim platnim mogućnostima (uvjetima iz čl. 7. st. 2. i 31. st. 2. Zakona o najmu stanova), mogli podmirivati redovnu tržišnu najamninu?

3. Je li u postupcima naknade štete radi primjene instituta zaštićenog najmoprimca potrebno utvrditi postoji li doprinos tužitelja kao vlasnika stana ako nije adekvatno štitio svoje pravo vlasništva tijekom trajanja ugovornog odnosa sa zaštićenim najmoprimcem?

4. Utvrđuje li se u postupcima naknade štete radi primjene instituta zaštićenog najmoprimca tržišna najamnina na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom periodu, sukladno rješenju VSRH broj: Rev-2346/2016 od 19. prosinca 2018. uz odbitak poreza i prireza na dohodak od imovine i imovinski prava koja se plaćaju po redovitom tijeku stvari na primitak po osnovi najamnine?“

4. U odnosu na postavljena pitanja tuženica, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je o postavljenim pitanjima u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-604/2016 od 4. listopada 2017. i broj U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske, zahtjev broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016. zauzeto shvaćanje koje odudara od shvaćanja iz pobijane odluke.

5. Na prijedloge nije odgovoreno.

6. Prijedlog tužiteljice je dopušten, dok prijedlog tuženice nije dopušten.

7. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da je treće postavljeno pravno pitanje u prijedlogu tužiteljice, koje se suštinski svodi na pitanje u izreci ovoga rješenja, važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je riječ o pravnom pitanju važnom za rješenje ovoga spora i za razvoj prava kroz sudsku praksu, obzirom da postoji različita sudska praksa drugostupanjskih sudova o tom pitanju, osobito imajući u vidu shvaćanje iz rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-861/2020 od 13. srpnja 2020., s kojim shvaćanje iz pobijane odluke nije podudarno, a imajući pri tome na umu i da se institut naknade štete razlikuje od instituta naknade zbog ograničenja prava vlasništva.

8. U odnosu na ostala postavljena pitanja navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije se, u smislu odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP, prijedlog tužiteljice smatra povučenim.

9. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP, odlučiti kao u toč. I. izreke.

10. Vezano za prijedlog za dopuštenje revizije podnesen po tuženici, valja odgovoriti da je ovaj sud na postavljena pitanja tuženice odgovorio u svojoj odluci Rev- 106/2024 od 12. lipnja 2024. te je pobijana odluka u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim u navedenoj revizijskoj odluci (tako i u Revd-4002/2024-2 od 12. studenoga 2024.).

11. Stoga je, u odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije tuženice, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. i čl. 387. st. 1. ZPP odlučiti kao u toč. II. izreci ovog rješenja.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić