REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:Pn-41/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva br. 3., OIB:84397956623 zastupan po VD, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, OIB:26187994862, zastupan po opunomoćeniku Mati Kačanu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica br. 116, radi naknade štete, v.p.s.6.586,87 EUR, radi naknade štete, nakon glavne rasprave zaključene 2. studenoga 2024., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja ZD i zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetnika Juraja Rajića, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, odbija se tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, V. Jagića 33 , OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 49.628,79 kn sa zateznom kamatom od 07.01.2021.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude."

II Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB:84397956623, da tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, OIB:26187994862, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.780,00 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom od 8. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv Croatia osiguranje d.d. Zagreb radi naknade štete.

1.2. Ističe da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 18.04.1980.god., koju je skrivio osiguranik Croatia osiguranja d.d., GD, upravljajući vozilom „AMI“ registarske oznake [registarska oznaka] na cesti Zagreb- Beograd, smrtno stradao osiguranik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje DD. Po toj osnovi Zavod je udovici pok. osiguranika priznao pravo na obiteljsku mirovinu koja se i danas isplaćuje.

1.3. Kako se isplata obiteljske mirovine osiguranici tužitelja HD vrši i nadalje nastala je nova šteta koju je tuženik dužan nadoknaditi. Konkretno šteta iznosi 49.628,79 kn , a sastoji se od isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 01.01.2019.g. do 30.11.2020.g.

Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati ( N.N. 115/2018) obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

1.4. Tužitelj je pozvao tuženika da mu temeljem čl.161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN.157/2013) naknadi štetu u mirnom postupku što ovaj nije učinio. 1.5. Svota od 49.628,79 kn za tužitelja predstavlja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO ( N.N. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16. 18/18, 62/18 i 115/18) odgovara tuženik. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će tuženiku naložiti isplatu iznosa od 49.628,79 kuna sa pripadajućim z.z. kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 3.3.2021. (list br.34-38) u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno pravnu mogućnost da bi u odnosu na ovdje predmetnu odštetnu tražbinu tužitelja mogla postojati obveza tuženika. Tuženikov je stav da se tužitelj u (obveznom) odnosu s tuženikom, u pogledu opsega (odštetne) obveze koju bi tuženik mogao imati prema tužitelju u odnosu na ovdje utuženu odštetnu tražbinu tužitelja, ne može pozivati na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju jer to nije (poseban) propis koji regulira obvezu tuženika prema trećim osobama u odnosu odgovornosti za štetu nastalu uporabom motornog vozila osiguranog po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

2.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je doista prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju propisano pravo tužitelja potraživati takvu štetu ali ujedno naglašava i ističe da je odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisana drugačija obveza tuženika naspram odštetnih zahtjeva tužitelja.

2.2.Tuženik je obveznik naknade štete nastale iz uporabe motornog vozila temeljem zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti prema trećim osobama (tako i ovdje tužitelju). Tuženik, jasno je, nije izravni štetnik odnosno uzročnik tužiteljeve štete pa njegova pasivna legitimacija u odnosu na odštetne zahtjeve trećih osoba u vezi sa štetom iz uporabe motornog vozila, kao i opseg njegove odštetne obveze (odgovornosti) svoj pravni temelj imaju upravo u zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti.

2.3. Ako bi se stoga sadržaj i opseg tuženikove odštetne obveze prema trećim oštećenim osobama (u vezi s uporabom motornog vozila osiguranog kod tuženika) utvrđivao izvan sadržaja zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, odnosno izvan pravnog (zakonskog) režima koji isti ugovor o osiguranju regulira, tada se tuženiku kao društvu za osiguranje nameće obveza koja nije i ne može biti dijelom njegova osigurateljnog pokrića kojeg tuženik preuzima zaključenjem ugovora o osiguranju naspram trećih oštećenih osoba, uključujući i ovdje tužitelja.

2.4. Smatra da se tuženiku ne može nametnuti odštetna obveza prema trećoj oštećenoj osobi ukoliko bi ista premašivala zakonom propisane i ugovorene svote osiguranja (limite) kako je to određeno Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, odredbi čl. 26. Identično takvom uređenju (ograničenju) odštetne obveze tuženika jest i uređenje njegove odštetne obveze prema ovdje tužitelju koje je izrijekom propisano odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

2.5. Dakle, jednako kao što tuženik nema obvezu prema trećoj oštećenoj osobi ukoliko je iscrpljena ugovorena svota osiguranja (limit osiguranja), tako tuženik nema i ne može imati obvezu prema tužitelju izvan/preko razmjernog iznosa mirovine tužiteljeva osiguranika koji se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2.6.Poziva se na članak 27. (NN 76/13) Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojem je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2.7.Tuženik ističe da je u dosadašnjim sporovima između tužitelja i tuženika u odnosu na odštetnu tražbinu (isplaćena mirovinska davanja) koja je predmetom i ove parnice, tužitelj opravdavao primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju kao propisa koji je specijalniji/posebniji naspram Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, što je po stavu tuženika neispravno.

2.8. Kada se razmatra odnos dvaju posebnih zakona (a ne odnos jednog općeg i jednog posebnog zakona) tada je promašeno i zapravo pravno nemoguće govoriti o tome da bi jedan posebni zakon u odnosu na drugi posebni zakon uopće mogao biti posebniji/specijalniji.

2.9. Ono što definira (čini) neki zakon posebnim upravo je njegov odnos s općim propisom a ne nekim drugim posebnim propisom. Svaki posebni zakon ima posebni predmet svoje regulacije, odnosno posebno, zasebno područje koje regulira (i koje dakle ne regulira niti može regulirati niti jedan drugi posebni zakon) i koje se stoga ne može promatrati kroz prizmu područja/predmeta regulacije drugog posebnog zakona.

2.10. Tako je i u slučaju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i njegovog (posebnog) predmeta regulacije s jedne strane, te Zakona o mirovinskom osiguranju i njegovog (posebnog) predmeta regulacije s druge strane.

2.11. Kada se stoga shvati da predmet regulacije posebnog zakona ima svoj zasebni identitet (objektivni i subjektivni), odnosno zasebni okvir pravila, tada je u konačnici za zaključiti da međuodnos dvaju posebnih zakona jednostavno ne može biti odnos posebnog i posebnijeg jer bi to značilo zadiranje jednog zakona u identitet drugog zbog čega bi postalo besmisleno uopće govoriti o nekom zakonu kao posebnom. Prethodna argumentacija tuženika u vezi spomenutog odnosa dvaju posebnih zakona odnosno odnosa dvaju subjekata čija prava i obveze zasebno uređuju dva posebna zakona, zapravo je argumentacija Ustavnog suda RH izražena u njegovoj Odluci U-I- 6264/2014, od 04. ožujka 2015. godine.

2.12. Tuženik ističe da je u navedenoj odluci Ustavni sud razmatrao prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 50. stavka 1. Zakona o cestama (»Narodne novine« broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14.). Predlagatelj toga prijedloga u bitnome se protivio da se na način predviđen osporenom zakonskom odredbom Zakona o cestama prosuđuje odštetna odgovornost lovoovlaštenika. Ustavni je sud, promatrajući takvu pravnu situaciju, to jest odnos između dva posebna propisa i njihov (zasebni) predmet uređenja, ustanovio da se zapravo ne radi o njihovoj koliziji jer da svakako nije pravno dopušteno da se primjena jednog posebnog zakona proteže izvan predmeta uređenja toga zakona odnosno na subjekte čija se prava i obveze tim zakonom ne uređuju.

2.13. Slijedom navedenoga, sadržaj/opseg odštetne obveze (nastale iz uporabe motornog vozila) tuženika kao društva za osiguranje prema trećim osobama (što je ovdje i tužitelj) čija pasivna legitimacija u ovoj parnici proizlazi upravo i samo iz zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s neposrednim štetnikom, može biti ocijenjen samo i jedino prema odredbama propisa koji uređuje upravo spomenuto izvorište pasivne legitimacije tuženika (područje obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

2.14.Tuženik ovdje posebno napominje, posebice s obzirom na činjenicu da se tužitelj poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH (u daljnjem tekstu: VTS), da je upravo taj sud u svojoj recentnoj odluci poslovnog broja Pž-7374/2019 od 12.01.2021. godine zapravo promijenio svoja prethodna pravna shvaćanja u vezi primjene Zakona o mirovinskom osiguranju na obvezni odnos odgovornosti za štetu između tužitelja i tuženika te ukazao na pravilnu primjenu materijalnog prava upravo u smislu primjene odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

2.15.Štoviše da i recentna pravna stajališta Vrhovnog suda RH ( u daljnjem tekstu: VSRH) također upućuju na takvu primjenu zakona, odnosno na primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

2.16. Dakle, jedini pravno valjani tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku (u vezi s naknadom štete tužitelja nastale iz uporabe motornog vozila osiguranog kod tuženika), bio bi zahtjev za odštetnom isplatom razmjernog iznosa mirovine tužiteljeva osiguranika kako to propisuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (čl. 27.) koju je obvezu tuženik, kako je i navedeno u tužbi tužitelja, već ispunio prema tužitelju u prethodnom izvansudskom postupku.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu podneskom od 15.3.2021. (list br. 51-52) tužitelj ističe da su neosnovani navodi tuženika. Između stranaka je nesporna činjenica nastanka štetnog događaja i odgovornosti tuženikova osiguranika za istu štetu. Tuženiku je sporno da li tužitelj ima pravo potraživati štetu u vidu isplaćenih mirovinskih primanja u punom isplaćenom iznosu.

3.1. Tužitelj navodi da prema čl.41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. 115/18) čl.161. je izmijenjen na način da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu bez obzira na to da li je osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik da je živ ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava.

3.2. Temeljem ove zakonske odredbe tužitelju pripada pravo na naknadu stvarne štete sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik da je živ ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Naime, šteta koju trpi tužitelj sastoji se u iznosu mirovine koju je isplatio obitelji svog osiguranika u utuženom periodu iz čega slijedi da tužitelju šteta nastaje sukcesivno u vidu umanjenja njegove imovine upravo svakom takvom isplatom. Slijedom toga, mjerodavne su upravo odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je na snazi u trenutku kad je nastala šteta, u konkretnom slučaju kada je tužitelj izvršio isplatu mirovine, koji zakon predstavlja poseban zakon koji ima prednost pred ZOOP-om. Zakon o mirovinskom osiguranju nije samo lex specialis već i lex posterori jer je donesen nakon ZOOP-a, te je isključivo mjerodavan za određivanje što tužitelj može tražiti na ime naknade štete od tuženika.

3.3. Ističe da je čl.171. ZOMO propisano kako se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu ima primjenjivati Zakon o obveznim odnosima ako nije u suprotnosti sa Zakonom o mirovinskom osiguranju. Tom odredbom je ZOMO, kao lex specialis, stavio odredbe ZOMO iznad općeg zakona Republike Hrvatske, iz razloga što se navedenim člancima utvrđuje specifična materija naknade štete.

3.4. Primjenom odredbi čl. 161. do 165. ZOMO-a, tužitelj osigurava prihod s osnove naknade štete u općem interesu, odnosno u interesu svih dosadašnjih i budućih korisnika prava iz mirovinskog osiguranja. Tužitelj je javna ustanova koja ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, odnosno obavlja poslove od interesa za Republiku Hrvatsku. Prihodi od naknada šteta nisu prihodi tužitelja kao pravne osobe već su prihodi mirovinskog osiguranja. Svako ograničavanje prava tužitelju na naknadu štete protivno je odredbama ZOMO-a koje su donesene radi osiguravanja i pažljivog postupanja s prikupljenim sredstvima. Zbog toga i nema pravne norme kojom bi se ograničilo pravo tužitelja zahtijevati naknadu štete, osim ograničenja dok isplata traje.

3.5. Tužitelj napominje da je štetni događaj upravo razlog stjecanja prava na obiteljsku mirovinu , što ima za posljedicu obvezu HZMO na novčana davanja obitelji osiguranika. Tu obvezu HZMO ne bi imao da štetnog događaja nije bilo, a osiguranik bi i dalje nastavio raditi i uplaćivati doprinose do ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu. Tužitelj ostaje u cijelosti kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i svih navoda iznesenih tijekom postupka. Temeljem iznesenog, tužitelj predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

4. Prijeporan je temelj potraživanja, odnosno ima li se u ovoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18 i 115/18) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23).

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Zapisnik o uviđaju (list br. 3-6), presudu Općinskog suda u Slav. Brodu broj K-308/81 (list br. 7-10), Rješenje tužitelja od 7.11.1980. list br. 11, Zahtjev za naknadu štete upućen tuženiku 17.12.2020., podatke o doznačenim mirovinskim primanjima (list br. 18-30), podatke o isplati sredstava za razdoblje od 1.1.2019. do 30.11.2020. (list br. 162), Izračun razmjernog dijela obiteljske mirovine sačinjen po tužitelju (list br. 163), u Nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 30.4.2024. (list br. 296-303) te je izvršen uvid u sve priloge u spisu.

6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan te je odbio tužitelja s istim.

7. Odredbom čl. 161 st. 2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

7.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

7.2. Iz navedenog zakonskog određenja navedenih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti.

8. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2 i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

9. VSRH je zauzeo pravno shvaćanje u svezi s spornom primjenom Zakona u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021., u kojoj se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020., a u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

9.1. Dakle Vrhovni sud je u recentnim odlukama zauzeo stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen. 11. Prema odredbi čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 75/1, 29/18 i 126/21) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Šteta je za tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine.

12. Po ocjeni ovoga suda u ovoj pravnoj stvari ima se primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu , obzirom da je istim Zakonom uređena odgovornost i opseg iste osiguravajućih društava u postupcima obveznih osiguranja pri čemu nije odlučno što je čl. 161. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

12.1. Osim toga suda je imao u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1., 2, i 3. Tužitelj ima dakle pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Radi utvrđenja visine razlike između invalidske mirovine utvrđene Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povreda na radu, sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

13.1. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za područje ekonomske-financijske struke od 2.5.2024. (list br. 296-303) Mirne Tot Nužda proizlazi da je tužitelj za razdoblje od 01.01.2019. do 30.11.2020. godine na ime obiteljske mirovine zbog smrti osiguranika DD koja je nastala zbog ozljede na radu isplatio ukupan iznos od 48.047,72 kn, odnosno 6.377,02 EUR (preračunato po fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1 euro).

Prema Rješenju HZMO broj 12107 od dana 7. studenog 1980. godine, kojim je supruzi preminulog osiguranika priznao pravo na obiteljsku mirovinu, uzrok smrti osiguranika je ozljeda na radu. S obzirom da je tužiteljevom osiguraniku invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena uslijed ozljede na radu osiguranika, a naknada štete tuženika prema tužitelju se očituje u razlici priznatog iznosa mirovine i mirovine koja bi bila priznata zbog ozljede na radu, a jednako je određeno Rješenjem suda da se utvrdi ova razlika, vještakinja zaključuje da ne postoji takva razlika, odnosno stvarna šteta.

14. Ocjenjujući Nalaz i mišljenje vještaka stručnim, a na koji Nalaz stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun, osim što tužitelj osporava primjenu odredbe čl. 27. ZOOP-a, sud je utvrdio dakle da, imajući u vidu odredbu čl. 27. stavak 2. i 3. Zakona o obveznom osiguranju u prometu, ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

14.1. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju samo stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a kako ne postoji razlika koja bi predstavljala stvarnu štetu to je dakle valjalo odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

15.1. Sud je priznao tuženiku na ime troškova parničnog postupka nagradu za sastav podneska od 15.6.2022. (list br. 67-71) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 4. listopada 2022. (list br. 210) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 23.11.2023. (list br. 211-213) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 25.6.2024. (list br. 315-317) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 12.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR.

Ukupno je priznata nagrada za zastupanje u iznosu od 1.250,00 EUR (uključen PDV). Troškovi vještačenja iznose 530,00 EUR, tako da je ukupno priznat trošak tuženiku u iznosu od 1.780,00 EUR.

16. Zbog svega navedenoga odlučno je kao u izreci presude.

Požega, 8. siječnja 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba ovom sudu u roku od 15 dana od dana objave prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a i istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. HZMO Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1 c, Požega

2. Mate Kačan, odvjetnik iz Zagreba, Ilica br. 116