Poslovni broj Gž R-571/2022-4

Poslovni broj Gž R-359/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vlasta Šteher, odvjetnica iz Našica, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, posl. br. Pr-342/2018-17 od 11. ožujka 2022., dopunjenu dopunskom presudom Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, posl. br. Pr-342/2018-22 od 16. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2025.,

presudio je

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj Pr-3472/2018-17 od 11. ožujka 2022., dopunjena dopunskom presudom Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, posl. br. Pr-342/2018-22 od 16. listopada 2024., u točki II. izreke i u očito odbijajućem dijelu točke III. izreke.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 260,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn (točke I. i III. izreke), dok je u preostalom dijelu za iznos od 9.649,88 kn odbijen tužbeni zahtjev (točka II. izreke).

2. Protiv točke II. izreke i očito odbijajućeg dijela točke III. izreke citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u iznosu od 9.910,74 kn.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od ožujka 2012. do rujna 2012. sudjelovao u vojnoj misiji i da mu je isplaćivan terenski dodatak u inozemstvu. U listopadu 2012. tužitelj da je koristio godišnji odmor, te mu se naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora obračunala kao da radi. Terenski dodatak u inozemstvu da ne predstavlja naknadu za rad, već da je, sukladno čl. 13. st. 2. točki 16. Pravilnika o porezu na dohodak, definiran kao dodatak koji služi za pokriće troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u inozemstvu, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika.

6.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka D&S d.o.o. Karlovac proizlazi da bi tužitelju pripadala razlika naknade plaće za godišnji odmor korišten u listopadu 2012. u iznosu od 260,86 kn ako se ne uzme u obzir isplaćeni inozemni terenski dodatak, a ako bi se uzeo u obzir isplaćeni inozemni terenski dodatak da bi mu pripadala razlika naknade plaće u iznosu od 9.910,74 kn.

6.3. Uzimajući u obzir odredbe Zakona o oružanim snagama, Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika te Pravilnika o porezu na dohodak, prvostupanjski sud utvrđuje da je inozemni terenski dodatak definiran kao dodatak koji služi za pokriće troškova prehrane i drugih troškova u inozemstvu osim smještaja, pa da tužitelju pripada razlika naknade plaće za godišnji odmor u iznosu od 260,86 kn, te mu je prvostupanjski sud dosudio navedeni iznos, dok je odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužitelja, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati. Prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu, te su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.

8.1.1.U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je pravno pitanje da li se terenski dodatak smatra naknadom za rad. Naime, tužitelj se od ožujka do rujna 2012. nalazio u misiji u Afganistanu i uz plaću je primao i terenski dodatak, pa smatra da bi se terenski dodatak trebao tretirati kao naknada za rad i uzeti u obzir prilikom izračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Prvostupanjski sud je pravilnog stava da terenski dodatak ne predstavlja plaću, već da služi za pokriće troškova prehrane i drugih troškova u inozemstvu, pa da se stoga ne uračunava prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor.

8.1.2. Terenski dodatak nema značaj naknade za rad jer on, kao i dnevnica, služi za namirenje povećanih troškova (prehrane i drugih troškova) za vrijeme dok se tužitelj nalazio na terenu u inozemstvu, te je stoga pravilan stav prvostupanjskog suda da se isti ne uračunava u tromjesečni prosjek plaće. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da se i terenski dodatak trebao uračunati u tromjesečni prosjek plaće. Naime, prilikom obračuna naknade plaće ne uračunavaju se primanja, kao npr. terenski dodatak, koja nemaju karakter plaće kao naknade za rad. Stoga tužitelj neosnovano potražuje razliku naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 9.910,74 kn, a prvostupanjski sud mu je pravilno dosudio razliku u iznosu od 260,86 kn koja je nastala prilikom obračuna naknade plaće bez uračunavanja terenskog dodatka.

8.2. Žalba tužitelja koja se odnosi na očito odbijajući dio odluke o parničnom trošku je neosnovana. Naime, kada se od postotka tužiteljevog uspjeha u parnici oduzme postotak tuženikova uspjeha, proizlazi da je tužitelj uspio u postupku sa 2,64% i da mu je stoga trebalo dosuditi parnični trošak u omjeru od 2,64%, a prvostupanjski sud dosudio mu je znatno viši iznos od onoga koji bi mu pripadao (ali kako u odnosu na dosuđujući dio odluke o parničnom trošku nema žalbe, on je pravomoćan).

9. Radi svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

10. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točkama I. i III. izreke.

U Rijeci, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin